a ti nikako ne misli da allah ne motri na ono što rade zulumćari...
Halil Mehtic | Novi Horizonti br/str. 71 Komentar 43. ajeta sure Ibrahim)
Devedesetih godina prošlog stoljeća naša domovina bila je poprište borbi za odbranu naših duhovnih i materijalnih vrijednosti. U toj beskompromisnoj borbi agresori su, u ime svojih duhovnih vrijednosti, počinili stravične zločine o kojima evropska i svjetska javnost i dan-danas iznosi svoj sud. Paradigma bošnjačog stradanja u posljednjem ratu, bez sumnje, je stradanje Bošnjaka u Srebrenici, čiji broj se još utvrđuje, a koji prema zvaničnim podacima, premašuje osam hiljada. Budući da se 15. jula ove godine navršava deset godina od tog stravičnog zločina, tim povodom osvrnut ćemo se na problem nasilja u svjetlu kur'ansko-hadiskih tekstova koji su muslimanima uputstvo da ne čine nasilje, niti da dozvole da im nasilje učini bude učinjeno.
Allah Uzvišeni u Kur'anu časnom je kazao:
A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene! (Ibrahim, 43.)
U navedenom ajetu Uzvišeni se obraća svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., da nikako ne misli da – ako je odgodio kaznu zulumćarima – da On ne motri na njih, da ne vodi brigu o njima i da ih zbog onoga što rade neće kazniti. Kao i u svakom grijehu Allah, dž.š., saburi i čeka ne bi li njegovi robovi ostavili griješenje, ali kada njihovo griješenje i obijest prevrše mjeru, onda ih On žestoko kažnjava. U konkretnom slučaju On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, to jest ukočene i razrogačene zbog onoga što ih je zadesilo.
Zašto je čovjek sklon nasilju?
Nasilje je prateća pojava u društvu od samog nastanka ljudske zajednice. Zašto je «čovjek čovjeku vuk», kako kaže latinska poslovica? Zašto je čovjek sklon nasilju, prolijevanju krvi i drugim oblicima smutnje na Zemlji? Zašto su jači nezasiti u prisvajanju prava slabijih? Možda odgovore na ta i mnoga druga pitanja treba tražiti u samoj prirodi čovjeka koja se najzornije pokazuje na primjeru našeg praoca, kao predstavnika i začetnika ljudske vrste!? Ademovo, a.s., posezanje za zabranjenom voćkom otkriva skolnost ljudske prirode ka činjenju grijeha i njenu nesposobnost da se između života u izobilju (Džennetu) i boravka na Zemlji, ona, po nagovoru šejtana, ipak, opredijeli za život satkan od varljivog uživanja, problema i neizvjesnosti. To potvrđuje ljudsku narav koju Uzvišeni definiše ajetom: ...Čovjek je, uistinu, nasilan i nezahvalan. (Ibrahim, 34.) Zahvaljujući tome Adem, a.s., sa svojom suprugom izgnan je iz višeg i udobnijeg života u niži, pun neugodnosti i nedaća. Jedna od tih nedaća je i obećanje njihovog Stvoritelja da će jedni drugima biti suprotstavljeni neprijatelji, kao što se u Kur'anu kaže: Rekosmo Mi – «jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do određenog roka živjeti!» (El-Bekare, 36.)
Riječi Gospodara našeg, obistinjuju se od stvaranja prve ljudske zajednice pa sve do danas. One će se obistinjavati dok god ljudski rod egzistira na Zemlji kao našem boravištu. To međusobno neprijateljstvo manifestira se svakodnevno, kako među pojedincima tako i među grupama i cijelim narodima i državama. Jači demonstrira svoju silu i to se očituje na svakom koraku i, historijski gledano, sila je glavno sredstvo dominacije nad drugima i uzurpiranje prava drugih. Na tom putu sukobljenih interesa ljudi čine nepravdu orgomnih razmjera i bespoštedno prolijevaju krv.
Materijalna moć i superiornost nad drugima oduvijek su bili izazov i iskušenje za moćnike. Uzvišeni veli: Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti. (El-Alek, 6, 7.) S islamskog aspekta posmatrano, čovjek, kao zastupnik (halifa) Allaha, dž.š., na Zemlji, ima zadaću da uspostavlja red i uklapa se u harmoniju sveopćih božanskih zakona, a ne da doprinosi smutnji i neredu i tako narušava sklad i savršenstvo Njegovog stvaranja.
Allah ne voli zulumćare
Iako je čovjek sklon nasilnom ponašanju, ipak, i najveći zulumćari vole kada se blago postupa prema njima. Grubost, aroganciju i teror svako prezire. Nasilje ili zulm je infinitiv arapskog glagola zaleme, jazlimu, što u našem jeziku znači: nanijeti nepravdu, pogriješiti prema nekome, (u)činiti nasilje, tlačiti, zlostavljati, ugnjetavati, tiranizirati, zloupotrebljavati... U Kur'ani kerimu, Uzvišeni, subhanehu ve teala, u raznim imenskim i glagolskim oblicima i u različitim kontekstima, spominje tu riječ na 190 mjesta. Brojem ajeta u kojima se spominje nasilje Svemogući želi da ukaže na pogubnost te pojave među njegovim stvorenjima. Svoj odnos prema njima Uzvišeni ističe u brojnim ajetima. Evo samo nekoliko primjera:
- Zulumćare Allah ne voli: Allah ne voli nasilnike. (Ali 'Imran, 67.)
- On ih zbog njihovog nasilja ostavlja u zabludi: Allah silnicima neće ukazati na pravi put. (El-Bekare 258.)
- On, subhanehu ve teala, ostavlja ih bez zaštite i pomoći: A silnicima neće niko pomoći. (El-Maide, 72.)
- Uzvišeni garantuje da oni neće uspjeti: Nepravedni zaista neće uspjeti! (El-En'am, 21.)
- Na silnicima je Njegovo proklestvo: Neka Allahovo prokletstvo ostane na one koji zulum čine. (El-E'araf, 44.)
- I zbog svega nabrojanog: Daleko nek je narod nevjernički. (Hud, 44.)
Dužnost je suprotstavljati se nasilju
Vjernicima je imperativ da se distanciraju od nevjernika, štaviše vjernici u Allaha, dž.š., moraju se energično spuprotstaviti svim oblicima zla; u protivnom zlo će napadati njih. Uzvišeni u Svojoj Knjizi o tome kaže: I ne drži stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći! (Hud, 113.)
Kada je riječ o borbi protiv zulumćara, Uzvišeni gospodar kaže: A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: «Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!» Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo. ( En-Nisa'. 75, 76.)
Uzvišeni Allah, zabranio je svaku vrstu nasilja, što se razumije iz brojnih kur'anskih ajeta. Ta zabrana na posebno slikovit način razumije se iz hadisi-kudsije, kada Svevišnji kaže: «O robovi moji! Ja sam nasilje zabranio sebi, pa ga i vama zabranjujem!»
Allah, dž.š., kažnjava silnike još na ovom svijetu
U oblike nasilja ubraja se: nasilno i bespravno prisvajanje tuđe imovine, udaranje, zlostavljanje i psihičko maltretiranje ljudi, psovanje i vrijeđanje njihovih svetinja i dragih osoba, arogantno ponašanje naspram potčinjenih i drugi oblici nasilnog ponašanja. Za svjesno nanošenje nepravde ljudima Allah, dž.š., odredio je slinicima kaznu još na ovom svijetu. U Kur'anu se kaže: A odgovaraće oni koji ljude tlače i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna kazna. (Eš-Šura, 42.)
Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kad mu kazna dođe, onda prema njemu nema milosti, zatim je proučio ajet: Eto tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje učinili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno.(Hud, 102.)
I u narednom hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, Resulullah vrlo sugestivno djeluje na muminsku distanciranost od zuluma kada kaže: «Bojte se nasilja, jer je nasilje tama i nedaća Sudnjeg dana. Čuvajte se škrtosti i pohlepe, jer su škrtost i pohlepa, upropastile narode prije vas, one su ih natjerale na međusobno krvoproliće i da halalom proglase i prakticiraju ono što im je bilo haram.»
Stoga Uzvišeni toleriše nevjerovanje (kufr), a ne toleriše nasilje (zulm). Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: «Zaista je kraj svakog nasilja mučan i težak, a kraj pravednosti je plemenit i ugodan.» Njemu se takođe pripisuje izreka: «Allah pomaže pravednu vlast u državi, makar bila i kjafirska, a ne podržava i ne pomaže tiransku vlast, makar bila muminska.»
Stanje silnika na Sudnjem danu
Brojni su ajeti koji govore o svekolikom stradanju silnika, posebice na ahiretu. Uzvišeni veli: A nevjernici će u patnji džehennemskoj vječno ostati. Ona im se neće ublažiti i nikakve nade u spas neće imati. Nismo im Mi nepravedni bili, oni su sami sebi nepravdu nanijeli. Oni će dozivati: «O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!» - a On će reći: Vi ćete tu vječno ostati!» (Ez-Zuhruf, 74-77.)
U vezi sa stanjem silnika na Sudnjem danu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Znate li ko je muflis (onaj koji je ostao bez igdje ičega)? Ashabi rekoše: - Muflis je onaj koji nema ni imetka ni novca. Poslanik, s.a.v.s., reče: - Muflis iz moga ummeta je onaj koji na Sudnji dan dođe sa svojim namazom, postom i zekatom, ali dođe i sa djelima u kojima je nekoga psovao, od nekoga otimao, nečiju čast kaljao, nekoga udarao, a nekog ranio ili ubio. Od njegovih dobrih djela svakom oštećenom bit će dato, a kada se njegova dobra djela iscrpe, prije nego što šteta bude podmirena, onda će se uzeti od njihovih loših djela pa će se natovariti na njega, a potom će biti bačen u džehennemsku vatru.»
Ebu Umame Ijas bin Sa'lebe el-Harisi, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: «Ko uzurpira pravo jednog muslimana svojom krivom zakletvom, Allah mu je odredio Džehennem, a zabranio Džennet. Neko priupita: - Čak ako to bude i nešto beznačajno, Allahov Poslaniče? – Makar to bila i grančica od misvaka (drveta), odgovori on.»
Između silnika prvi će Džehennema dopasti mučitelji, kako se navodi u Vjerovjesnikovom, s.a.v.s. hadisu. «Prvi koji će na Sudnjem danu ući u džehennemsku vatru sa svojim bičevima, jesu ljudi koji su druge bičevali pred zulumćarima.» A od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: «Egzekutori i policija će na Sudnjem danu biti džehennemski psi, jer su oni bili potpora zulumćarima.»
Od Hišama bin Hakima bin Hizama, radijallahu anhu, navodi se da je jednom, putujući kroz Šam, vidio grupu ljudi koji su bili izloženi jakom suncu a na glave im je prolijevan zejtin. Upitao je: «Šta je ovo?» Rečeno mu je: «Kažnjavaju ih zbog poreza.» On je dodao: «Ja sam čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: - Zaista će Allah kažnjavati mučitelje onako kako su oni mučili ljude na dunjaluku.»
Srebrenica kao opomena
Navedeni ajeti i riječi Allahova Posalanika, s.a.v.s., na vrlo ilustrativan način objašnjavaju štetnost zuluma kao neizbježne pojave u svim društvima, bez obzira na vjeru, rasu ili naciju. Za muslimana je važno da nikad i ni prema kome ne smije iskazivati znake nasilja i nepravde, a tako se mora boriti svim sredstvima i ne smije dozvoliti da on bude obespravljen ili potlačen. Nažalost milioni muslimana diljem svijeta preživljavaju najgore oblike nasilja, što nedvojbeno govori o njihovoj razjedinjenosti, inferiornosti i nemoći. Stiče se dojam da sljedbenici islama u ovom historijskom trenutku nisu u stanju zaštititi svoje teritorije, prirodna bogatstva i svoju čast. Neokolonijalisti ponovo sistematski osvajaju njihove zemlje, eksploatišu prirodne resurse i porobljavaju njihove narode. Tačno pet stotina godina od pada posljednje pokrajine u Španiji i zatiranja posljednjih tragova islama, 1992. godine započet je rat u Bosni i Hercegovini. To je rat u kojem je Bošnjacima muslimanima bio isplaniran nestanak ili konačno iseljenje s prostora na kojima više od pet stoljeća žive kao autohton narod. Budući da se unazad nekoliko stoljeća tretiraju «kao strano tijelo na tlu Evrope», vjerska netrpeljivost prema njima u ovom ratu posebno je došla do izražaja. Neprijateljski topovi prvo su napali džamije i druge vjerske objekte, a ideolozi genocidne politike izvršilaca agresije na BiH svoja zlodjela i krvoproliće pravdali su «odbranom Evrope od nadirućeg islama.» Primanjem Republike Bosne i Hercegovine u ravnopravno članstvo u Ujedinjenim nacijama bilo je dodatna garancija i zaštita njenom suverenitetu. Međutim, latentno podržavanje agresije na BiH, što su činili evropski i svjetski politički centri, odnosno indolentan odnos naspram stradanja Bošnjaka, sve to išlo je u prilog tvrdnjama nekih naših vidovitih intelektualaca koji su govorili da je navedeno priznanje bilo u funkciji zavaravanja, kako se ne bismo dosjetili šta nam se sprema. U funkciji našeg stradanja bila je i Rezolucija Vjeća sigurnosti pri UN-u, o embargu na naoružanje. Rezolucija je ugrožavala samo Bošnjake, jer su druga dva naroda već bili naoružani za rat protiv Bošnjaka i diobu BiH. Kada su tri četvrtine teritorije naše domovine već bile okupirane, snage UN-a se značajnije javljaju u ulozi miritelja. Proglašavaju se zaštićene zone čiju sigurnost garantiraju trupe UN-a. Jedna od tih zaštićenih zona bila je i Srebrenica, čiji su branioci prethodno morali predati naoružanje da bi Srebrenica dobila status zastićene zone. Stanje demilitarizacije među Bošnjacima srpska vojska je u pogodnom času iskoristila i napala «zaštićenu zonu» Srebrenica. Holandski bataljon iz sastava trupa UN-a, jednostavno je bio neprimijećen. Štaviše postoje podaci o nihovoj obavještajnoj saradnji sa srpskom stranom.
Uslijedilo je stradanje i teror neviđenih razmjera. Iznenađeni, dezorganizirani i obezglavljeni Bošnjaci selektirani su po starosnoj dobi i likvidirani, a oni koji su odbili predaju i uspjeli umaći, tjerani su po okolnim šumama kao zvijeri. Samo za nekoliko dana ubijeno je preko osam hiljada Bošnjaka, uglavnom u muževnoj dobi. Sila i teror bili su glavni oblici komuniciranja. Narod toga kraja ostao je bez igdje ičega. Većina muškaraca poubijana, imanja opljačkana i popaljena a narod protjeran, konačni je rezultat dušmanskog zuluma. Preživjeli su razasuti po Bosni i diljem Evrope i svijeta. I pored deklarativnih izjava da je okončanjem Drugog svjetskog rata zadat odlučujući udarac zlu zvanom fašizam, masakr nad Srebreničanima opomena je nama i cijelom Svijetu da se fašizam, ipak, dobrano njeguje i provodi u srcu Evrope gdje je i nastao. Izjava srpskog kolovođe zla, Mladića, nakon zauzimanja Srebrenice, da je time okončana borba Srba protiv dahija, kao i tolerantan odnos međunarodne zajednice, uvjeravaju nas u istinitost riječi Uzvišenog: vel-kafirune humuz-zalimun - A nevjernici su zaista zulumćari. (El-Bekare, 254.)
Poslanik islama nazvao ih je El-kufru milletun vahide – Kafiri svih vrsta su jedne (vjere) .
Nakon toliko čestih i gorkih iskustava kroz povijest, oprez i nepovjerenje prema okruženju moraju biti naše glavne odlike. Kur'anska uputstva moraju biti naš duhovni korektiv i vodič kako bismo bolje razumjelu našu stvarnost i ljudsku narav. Samo tako nećemo ponovo ispoljavati našu naivnost i upadati u greške koje nas koštaju - možda i našeg opstanka na ovim prostorima. Imamo li na umu da među našim susjedima nisu nestali razlozi zbog kojih su započeli posljednji rat, to nas dodatno obavezuje na oprez. Da se više ne bi ponavljali: Višegrad, Foča, Bijeljina, Kozarac, Prijedor, Srebrenica i druga mjesta i gradovi naše domovine, uzmimo k znanju i srcu riječi Uzvišenog Koji je rekao: O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Ali-'Imran, 118.)
Devedesetih godina prošlog stoljeća naša domovina bila je poprište borbi za odbranu naših duhovnih i materijalnih vrijednosti. U toj beskompromisnoj borbi agresori su, u ime svojih duhovnih vrijednosti, počinili stravične zločine o kojima evropska i svjetska javnost i dan-danas iznosi svoj sud. Paradigma bošnjačog stradanja u posljednjem ratu, bez sumnje, je stradanje Bošnjaka u Srebrenici, čiji broj se još utvrđuje, a koji prema zvaničnim podacima, premašuje osam hiljada. Budući da se 15. jula ove godine navršava deset godina od tog stravičnog zločina, tim povodom osvrnut ćemo se na problem nasilja u svjetlu kur'ansko-hadiskih tekstova koji su muslimanima uputstvo da ne čine nasilje, niti da dozvole da im nasilje učini bude učinjeno.
Allah Uzvišeni u Kur'anu časnom je kazao:
A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene! (Ibrahim, 43.)
U navedenom ajetu Uzvišeni se obraća svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., da nikako ne misli da – ako je odgodio kaznu zulumćarima – da On ne motri na njih, da ne vodi brigu o njima i da ih zbog onoga što rade neće kazniti. Kao i u svakom grijehu Allah, dž.š., saburi i čeka ne bi li njegovi robovi ostavili griješenje, ali kada njihovo griješenje i obijest prevrše mjeru, onda ih On žestoko kažnjava. U konkretnom slučaju On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, to jest ukočene i razrogačene zbog onoga što ih je zadesilo.
Zašto je čovjek sklon nasilju?
Nasilje je prateća pojava u društvu od samog nastanka ljudske zajednice. Zašto je «čovjek čovjeku vuk», kako kaže latinska poslovica? Zašto je čovjek sklon nasilju, prolijevanju krvi i drugim oblicima smutnje na Zemlji? Zašto su jači nezasiti u prisvajanju prava slabijih? Možda odgovore na ta i mnoga druga pitanja treba tražiti u samoj prirodi čovjeka koja se najzornije pokazuje na primjeru našeg praoca, kao predstavnika i začetnika ljudske vrste!? Ademovo, a.s., posezanje za zabranjenom voćkom otkriva skolnost ljudske prirode ka činjenju grijeha i njenu nesposobnost da se između života u izobilju (Džennetu) i boravka na Zemlji, ona, po nagovoru šejtana, ipak, opredijeli za život satkan od varljivog uživanja, problema i neizvjesnosti. To potvrđuje ljudsku narav koju Uzvišeni definiše ajetom: ...Čovjek je, uistinu, nasilan i nezahvalan. (Ibrahim, 34.) Zahvaljujući tome Adem, a.s., sa svojom suprugom izgnan je iz višeg i udobnijeg života u niži, pun neugodnosti i nedaća. Jedna od tih nedaća je i obećanje njihovog Stvoritelja da će jedni drugima biti suprotstavljeni neprijatelji, kao što se u Kur'anu kaže: Rekosmo Mi – «jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do određenog roka živjeti!» (El-Bekare, 36.)
Riječi Gospodara našeg, obistinjuju se od stvaranja prve ljudske zajednice pa sve do danas. One će se obistinjavati dok god ljudski rod egzistira na Zemlji kao našem boravištu. To međusobno neprijateljstvo manifestira se svakodnevno, kako među pojedincima tako i među grupama i cijelim narodima i državama. Jači demonstrira svoju silu i to se očituje na svakom koraku i, historijski gledano, sila je glavno sredstvo dominacije nad drugima i uzurpiranje prava drugih. Na tom putu sukobljenih interesa ljudi čine nepravdu orgomnih razmjera i bespoštedno prolijevaju krv.
Materijalna moć i superiornost nad drugima oduvijek su bili izazov i iskušenje za moćnike. Uzvišeni veli: Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti. (El-Alek, 6, 7.) S islamskog aspekta posmatrano, čovjek, kao zastupnik (halifa) Allaha, dž.š., na Zemlji, ima zadaću da uspostavlja red i uklapa se u harmoniju sveopćih božanskih zakona, a ne da doprinosi smutnji i neredu i tako narušava sklad i savršenstvo Njegovog stvaranja.
Allah ne voli zulumćare
Iako je čovjek sklon nasilnom ponašanju, ipak, i najveći zulumćari vole kada se blago postupa prema njima. Grubost, aroganciju i teror svako prezire. Nasilje ili zulm je infinitiv arapskog glagola zaleme, jazlimu, što u našem jeziku znači: nanijeti nepravdu, pogriješiti prema nekome, (u)činiti nasilje, tlačiti, zlostavljati, ugnjetavati, tiranizirati, zloupotrebljavati... U Kur'ani kerimu, Uzvišeni, subhanehu ve teala, u raznim imenskim i glagolskim oblicima i u različitim kontekstima, spominje tu riječ na 190 mjesta. Brojem ajeta u kojima se spominje nasilje Svemogući želi da ukaže na pogubnost te pojave među njegovim stvorenjima. Svoj odnos prema njima Uzvišeni ističe u brojnim ajetima. Evo samo nekoliko primjera:
- Zulumćare Allah ne voli: Allah ne voli nasilnike. (Ali 'Imran, 67.)
- On ih zbog njihovog nasilja ostavlja u zabludi: Allah silnicima neće ukazati na pravi put. (El-Bekare 258.)
- On, subhanehu ve teala, ostavlja ih bez zaštite i pomoći: A silnicima neće niko pomoći. (El-Maide, 72.)
- Uzvišeni garantuje da oni neće uspjeti: Nepravedni zaista neće uspjeti! (El-En'am, 21.)
- Na silnicima je Njegovo proklestvo: Neka Allahovo prokletstvo ostane na one koji zulum čine. (El-E'araf, 44.)
- I zbog svega nabrojanog: Daleko nek je narod nevjernički. (Hud, 44.)
Dužnost je suprotstavljati se nasilju
Vjernicima je imperativ da se distanciraju od nevjernika, štaviše vjernici u Allaha, dž.š., moraju se energično spuprotstaviti svim oblicima zla; u protivnom zlo će napadati njih. Uzvišeni u Svojoj Knjizi o tome kaže: I ne drži stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći! (Hud, 113.)
Kada je riječ o borbi protiv zulumćara, Uzvišeni gospodar kaže: A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: «Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!» Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo. ( En-Nisa'. 75, 76.)
Uzvišeni Allah, zabranio je svaku vrstu nasilja, što se razumije iz brojnih kur'anskih ajeta. Ta zabrana na posebno slikovit način razumije se iz hadisi-kudsije, kada Svevišnji kaže: «O robovi moji! Ja sam nasilje zabranio sebi, pa ga i vama zabranjujem!»
Allah, dž.š., kažnjava silnike još na ovom svijetu
U oblike nasilja ubraja se: nasilno i bespravno prisvajanje tuđe imovine, udaranje, zlostavljanje i psihičko maltretiranje ljudi, psovanje i vrijeđanje njihovih svetinja i dragih osoba, arogantno ponašanje naspram potčinjenih i drugi oblici nasilnog ponašanja. Za svjesno nanošenje nepravde ljudima Allah, dž.š., odredio je slinicima kaznu još na ovom svijetu. U Kur'anu se kaže: A odgovaraće oni koji ljude tlače i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna kazna. (Eš-Šura, 42.)
Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kad mu kazna dođe, onda prema njemu nema milosti, zatim je proučio ajet: Eto tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje učinili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno.(Hud, 102.)
I u narednom hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, Resulullah vrlo sugestivno djeluje na muminsku distanciranost od zuluma kada kaže: «Bojte se nasilja, jer je nasilje tama i nedaća Sudnjeg dana. Čuvajte se škrtosti i pohlepe, jer su škrtost i pohlepa, upropastile narode prije vas, one su ih natjerale na međusobno krvoproliće i da halalom proglase i prakticiraju ono što im je bilo haram.»
Stoga Uzvišeni toleriše nevjerovanje (kufr), a ne toleriše nasilje (zulm). Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: «Zaista je kraj svakog nasilja mučan i težak, a kraj pravednosti je plemenit i ugodan.» Njemu se takođe pripisuje izreka: «Allah pomaže pravednu vlast u državi, makar bila i kjafirska, a ne podržava i ne pomaže tiransku vlast, makar bila muminska.»
Stanje silnika na Sudnjem danu
Brojni su ajeti koji govore o svekolikom stradanju silnika, posebice na ahiretu. Uzvišeni veli: A nevjernici će u patnji džehennemskoj vječno ostati. Ona im se neće ublažiti i nikakve nade u spas neće imati. Nismo im Mi nepravedni bili, oni su sami sebi nepravdu nanijeli. Oni će dozivati: «O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!» - a On će reći: Vi ćete tu vječno ostati!» (Ez-Zuhruf, 74-77.)
U vezi sa stanjem silnika na Sudnjem danu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Znate li ko je muflis (onaj koji je ostao bez igdje ičega)? Ashabi rekoše: - Muflis je onaj koji nema ni imetka ni novca. Poslanik, s.a.v.s., reče: - Muflis iz moga ummeta je onaj koji na Sudnji dan dođe sa svojim namazom, postom i zekatom, ali dođe i sa djelima u kojima je nekoga psovao, od nekoga otimao, nečiju čast kaljao, nekoga udarao, a nekog ranio ili ubio. Od njegovih dobrih djela svakom oštećenom bit će dato, a kada se njegova dobra djela iscrpe, prije nego što šteta bude podmirena, onda će se uzeti od njihovih loših djela pa će se natovariti na njega, a potom će biti bačen u džehennemsku vatru.»
Ebu Umame Ijas bin Sa'lebe el-Harisi, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: «Ko uzurpira pravo jednog muslimana svojom krivom zakletvom, Allah mu je odredio Džehennem, a zabranio Džennet. Neko priupita: - Čak ako to bude i nešto beznačajno, Allahov Poslaniče? – Makar to bila i grančica od misvaka (drveta), odgovori on.»
Između silnika prvi će Džehennema dopasti mučitelji, kako se navodi u Vjerovjesnikovom, s.a.v.s. hadisu. «Prvi koji će na Sudnjem danu ući u džehennemsku vatru sa svojim bičevima, jesu ljudi koji su druge bičevali pred zulumćarima.» A od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: «Egzekutori i policija će na Sudnjem danu biti džehennemski psi, jer su oni bili potpora zulumćarima.»
Od Hišama bin Hakima bin Hizama, radijallahu anhu, navodi se da je jednom, putujući kroz Šam, vidio grupu ljudi koji su bili izloženi jakom suncu a na glave im je prolijevan zejtin. Upitao je: «Šta je ovo?» Rečeno mu je: «Kažnjavaju ih zbog poreza.» On je dodao: «Ja sam čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: - Zaista će Allah kažnjavati mučitelje onako kako su oni mučili ljude na dunjaluku.»
Srebrenica kao opomena
Navedeni ajeti i riječi Allahova Posalanika, s.a.v.s., na vrlo ilustrativan način objašnjavaju štetnost zuluma kao neizbježne pojave u svim društvima, bez obzira na vjeru, rasu ili naciju. Za muslimana je važno da nikad i ni prema kome ne smije iskazivati znake nasilja i nepravde, a tako se mora boriti svim sredstvima i ne smije dozvoliti da on bude obespravljen ili potlačen. Nažalost milioni muslimana diljem svijeta preživljavaju najgore oblike nasilja, što nedvojbeno govori o njihovoj razjedinjenosti, inferiornosti i nemoći. Stiče se dojam da sljedbenici islama u ovom historijskom trenutku nisu u stanju zaštititi svoje teritorije, prirodna bogatstva i svoju čast. Neokolonijalisti ponovo sistematski osvajaju njihove zemlje, eksploatišu prirodne resurse i porobljavaju njihove narode. Tačno pet stotina godina od pada posljednje pokrajine u Španiji i zatiranja posljednjih tragova islama, 1992. godine započet je rat u Bosni i Hercegovini. To je rat u kojem je Bošnjacima muslimanima bio isplaniran nestanak ili konačno iseljenje s prostora na kojima više od pet stoljeća žive kao autohton narod. Budući da se unazad nekoliko stoljeća tretiraju «kao strano tijelo na tlu Evrope», vjerska netrpeljivost prema njima u ovom ratu posebno je došla do izražaja. Neprijateljski topovi prvo su napali džamije i druge vjerske objekte, a ideolozi genocidne politike izvršilaca agresije na BiH svoja zlodjela i krvoproliće pravdali su «odbranom Evrope od nadirućeg islama.» Primanjem Republike Bosne i Hercegovine u ravnopravno članstvo u Ujedinjenim nacijama bilo je dodatna garancija i zaštita njenom suverenitetu. Međutim, latentno podržavanje agresije na BiH, što su činili evropski i svjetski politički centri, odnosno indolentan odnos naspram stradanja Bošnjaka, sve to išlo je u prilog tvrdnjama nekih naših vidovitih intelektualaca koji su govorili da je navedeno priznanje bilo u funkciji zavaravanja, kako se ne bismo dosjetili šta nam se sprema. U funkciji našeg stradanja bila je i Rezolucija Vjeća sigurnosti pri UN-u, o embargu na naoružanje. Rezolucija je ugrožavala samo Bošnjake, jer su druga dva naroda već bili naoružani za rat protiv Bošnjaka i diobu BiH. Kada su tri četvrtine teritorije naše domovine već bile okupirane, snage UN-a se značajnije javljaju u ulozi miritelja. Proglašavaju se zaštićene zone čiju sigurnost garantiraju trupe UN-a. Jedna od tih zaštićenih zona bila je i Srebrenica, čiji su branioci prethodno morali predati naoružanje da bi Srebrenica dobila status zastićene zone. Stanje demilitarizacije među Bošnjacima srpska vojska je u pogodnom času iskoristila i napala «zaštićenu zonu» Srebrenica. Holandski bataljon iz sastava trupa UN-a, jednostavno je bio neprimijećen. Štaviše postoje podaci o nihovoj obavještajnoj saradnji sa srpskom stranom.
Uslijedilo je stradanje i teror neviđenih razmjera. Iznenađeni, dezorganizirani i obezglavljeni Bošnjaci selektirani su po starosnoj dobi i likvidirani, a oni koji su odbili predaju i uspjeli umaći, tjerani su po okolnim šumama kao zvijeri. Samo za nekoliko dana ubijeno je preko osam hiljada Bošnjaka, uglavnom u muževnoj dobi. Sila i teror bili su glavni oblici komuniciranja. Narod toga kraja ostao je bez igdje ičega. Većina muškaraca poubijana, imanja opljačkana i popaljena a narod protjeran, konačni je rezultat dušmanskog zuluma. Preživjeli su razasuti po Bosni i diljem Evrope i svijeta. I pored deklarativnih izjava da je okončanjem Drugog svjetskog rata zadat odlučujući udarac zlu zvanom fašizam, masakr nad Srebreničanima opomena je nama i cijelom Svijetu da se fašizam, ipak, dobrano njeguje i provodi u srcu Evrope gdje je i nastao. Izjava srpskog kolovođe zla, Mladića, nakon zauzimanja Srebrenice, da je time okončana borba Srba protiv dahija, kao i tolerantan odnos međunarodne zajednice, uvjeravaju nas u istinitost riječi Uzvišenog: vel-kafirune humuz-zalimun - A nevjernici su zaista zulumćari. (El-Bekare, 254.)
Poslanik islama nazvao ih je El-kufru milletun vahide – Kafiri svih vrsta su jedne (vjere) .
Nakon toliko čestih i gorkih iskustava kroz povijest, oprez i nepovjerenje prema okruženju moraju biti naše glavne odlike. Kur'anska uputstva moraju biti naš duhovni korektiv i vodič kako bismo bolje razumjelu našu stvarnost i ljudsku narav. Samo tako nećemo ponovo ispoljavati našu naivnost i upadati u greške koje nas koštaju - možda i našeg opstanka na ovim prostorima. Imamo li na umu da među našim susjedima nisu nestali razlozi zbog kojih su započeli posljednji rat, to nas dodatno obavezuje na oprez. Da se više ne bi ponavljali: Višegrad, Foča, Bijeljina, Kozarac, Prijedor, Srebrenica i druga mjesta i gradovi naše domovine, uzmimo k znanju i srcu riječi Uzvišenog Koji je rekao: O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Ali-'Imran, 118.)
(sura Et-Tewba 111. ajet)