POSJETITE KURAN.BA
 
 

šerijatski propis ima svoj cilj i mudrost - kardavi

Muharem Adilovic | Novi Horizonti br/str. 71

Jedan od temelja idžtihada je uvažavati osnovne ciljeve zbog kojih su propisani šerijatski propisi. Svi šerijatski propisi su objavljeni sa ciljem postizanja određene koristi za ljude kako na ovom tako i na budućem svijetu. Koji su to osnovni ciljevi šerijata koji osiguraju korist ljudima, te kako te ciljeve eksploatisati u svrhu popravke općeg stanja muslimana, kako vjerskog tako i političkog? Ovo i slična pitanja tema su našeg večerašnjeg razgovora s uvaženim šejhom dr. Jusufom el-Kardavijem.
Doktore, naš razgovor ćemo početi pitanjem o ciljevima šerijata.

Hatidža ben Kanneh: Poštovani gledaoci esselamu alejkum. Da li u šerijatu zaista postoje ciljevi i šta podrazumijevamo pod tim pojmom?

Dr. Kardavi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Zahvala pripada Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na njegovog miljenika, posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., te na njegovu časnu porodicu, čestite ashabe i na sve one koji slijede put upute do Sudnjega dana. Nema sumnje da je Allah, dž.š., ljudima slao poslanike s objavama čiji cilj je postizanja koristi za ljude, ukoliko budu slijedili uputu koja im je dostavljena. Allah, dž.š., neovisan je o bilo kome i bilo čemu i Njemu nisu potrebni naši ibadeti, oni su potrebni nama, kako bismo mi postigli ovosvjetsku ili onosvjetsku korist. Svaki propis kojim je zadužen vjernik se, u krajnjoj liniji, vraća kao korist onome ko ga izvršava. Tako vjernici razumiju ibadet, zaduženja koja im je njihov Gospodar propisao. Allah, dž.š., je svaki propis popratio određenom mudrošću i ništa nije propisano bez određenog cilja i svrhe.
Na temu mudrosti u Allahovim propisima islamski učenjaci su od davnina raspravljali. Tu postoji nekoliko mišljenja. Neki smatraju da Allah, dž.š., ne radi neko djelo zbog cilja ili mudrosti, jer da je tako to bi značilo određenu manjkavost u Njegovom biću, a On, dž.š., je daleko od bilo kakve manjkavosti. U potenciranju tog mišljenja posebno se ističu ešarije, kojima pripada i Fahruddin er-Razi. On je jako puno raspravljao o ovom pitanju.
Nasuprot tog tabora su mu'tezile, koje smatraju da je Allah, dž.š., obavezan da sve propise uskladi u cilju postizanja najbolje koristi za ljude. Dakle, to je obaveza Allah, dž.š., i naše pravo kod Njega!
Između te dvije krajnosti je maturidijski pravac koji slijedi većina hanefija, te mezheb Ibn Tejmijje, koji su na stanovištu da svaki Allahov, dž.š., propis ima određenu mudrost i korist za ljude i da Allah, dž.š., ništa ne radi bez određene mudrosti. Jasno nam je da je ovo mišljenje ispravno i da ono najbolje pojašnjava propise upućene ljudima, jer Allah, dž.š., je Mudri i On ništa bez mudrosti ne propisuje. Ovo Allahovo ime se u Kur'anu spominje preko devedeset puta, kako bi ljudi razumjeli da se mudrost Allahova krije u svakom Njegovom stvorenju ili odredbi. Allah, dž.š., ništa ne stvara bez cilja i mudrosti, ništa ne zabranjuje, niti naređuje bez velike mudrosti koja se krije u toj odredbi. Nekada je ta mudrost ljudima poznata a nekada nije. Nekada je ljudi spoznaju tek nakon određenog vremena. Uglavnom, sigurni smo da Allah, dž.š., ništa ne radi bez mudrosti i ne zadužuje ljude ničim što nije u njihovoj koristi. Islamski učenjaci puno su pisali o ovoj temi. Među njima se posebno ističe Ibn Kajjim koji u nekoliko knjiga govori o ovoj temi. On kaže da u Kur'anu, na preko hiljadu mjesta, Allah, dž.š., objašnjava mudrosti, te ciljeve svojih postupaka i odredbi. Da bi ljudi postigli koristi za sebe na ovom i na budućem svijetu neophodno je da praktikuju propise Allaha, dž.š., koji su objavljeni s ciljem postizanja koristi za njih same, a ne što su ti ibadeti potrebni Allahu, dž.š.

Hatidža ben Kanneh: Spomenuli ste ciljeve, namjeru, mudrost. Da li se ovdje radi o sinonimima ili postoji stvarna razlika između tih pojmova?

Dr. Kardavi: Ne! Ovdje se ne radi o sinonimima! Svaki od tih izraza ima određeno značenje koje islamski učenjaci podrobno objašnjavaju u poglavlju koje govori o analogiji u šerijatskom pravu. Ako je nešto zabranjeno zbog određenog razloga, onda će i nešto drugo biti zabranjeno, bez obzira što nema teksta izričite zabrane, ako između to dvoje postoji isti razlog zabrane. Zajednički razlog zabrane naziva se razlogom (illeh), a mudrost određenog propisa je nešto sasvim drugo. Da bismo pojasnili o čemu govorimo, uzet ćemo primjer iz saobraćaja. Kada dođemo do semafora i na njemu je crveni signal, mi ćemo se zaustaviti. Razlog našeg zaustavljanja je crveno svijetlo. Čim je upaljeno crveno, na nama je da se pridržavamo pravila i da zaustavimo automobil. Mudrost zaustavljanja je u izbjegavanju sudara s drugim vozilom i izbjegavanja štete po imetak i živote ljudi. Dakle, ne možemo reći da je mudrost u crvenom svjetlu. Ne, ono je razlog, a izbjegavanje negativnih posljedica je mudrost.
Znači radi se o različitim pojmovima.
Također, putniku u toku mjeseca ramazana je dozvoljeno da ne posti. Šta je razlog tome? Razlog je postojanje teškoće koja je štetna za ljude. Međutim, ako neki putnik ne osjeća nikakvu teškoću u putovanju, on neće koristiti tu olakšicu. Dakle, razlog (illeh) određuje propis, a mudrost nije u vezi s razlogom.
Također, da bi razlog bio valjan mora biti u vezi sa svakom situacijom za koju se veže djelo. Ako se on, u nekim situacijama nalazi a u drugim ne nalazi, onda ne može biti razlog. Primjer za to je zabrana bludnjih radnji. Neki tvrde da je razlog zabrane bluda rodoskrvnuće zbog nemogućnosti utvrđivanja porijekla. Međutim, šta ako čovjek počini zinaluk sa trudnom ženom ili ženom koja nije u stanju da zatrudni?! Onda bi se razlog zabrane izgubio i zabrana ne bi više postojala. Ovaj primjer pojašnjava da bi nešto bilo razlogom zabrane, mora da podjednako obuhvata svako stanje u kojem se djelo nalazi.

Hatidža ben Kanneh: U posljednjem djelu koje ste napisali na ovu temu spominjete tri pravaca, tri škole u islamu koje imaju različit pristup ovoj temi. Možete li pojasniti osnovne razlike među njima?

Dr. Kardavi: Jednom prilikom bio je sazvan simpozij u čijem radu je učestvovalo više od dvadeset islamskih učenjakla. Raspravljali smo o ciljevima šerijata. Ja sam imao zadatak da pripremim referat na temu «Odnos između pojedinačnih tekstova i generalnih ciljeva». Tema je jako bitna, jer neki žele da naprave potpunu razliku između pojedinačnih tekstova, propisa koji se izvode iz njih i općih, šerijatskih ciljeva. U svom izlaganju spomenuo sam tri osnovna pravca u islamu u vezi s tim.
Rekao sam da postoje oni koji tekst razumijevaju doslovno a ja ih nazivam «nove zahirije». Oni uzimaju propis iz teksta razumijevajući ga doslovno i pri tome potpuno zapostavljaju krajnje ciljeve koje je šerijat postavio. Bitno je spomenuti da ova škola nije novijeg datuma. Ona svoj nastanak veže za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Naime, nakon opsade Medine na Hendeku, Muhammed, s.a.v.s., naredio je pohod na pleme Benu Kurejze i rekao ashabima: «Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne klanja ikindiju, osim u plemenu Benu Kurejza!». Ashabi su odmah krenuli prema odredištu, međutim, u puti su primijetili da je Sunce blizu zalaska i da će im proći ikindija ako nastave put bez prekida, pa su tražili da se zaustave i da klanjaju. Oni koji su tekst doslovno razumjeli rekli su da se neće zadržavati jer je Poslanik jasno rekao da ikindiju klanjaju u plemenu Benu Kurejza, te da će tako i postupiti, pa kada bi i noću stigli na odredište. Oni koji su klanjali, razumijeli su da je Poslanik htio da ih požuri prema plemenu radi faktora iznenađenja, a ne da vjernici ostanu bez namaza, pa su postupili onako kako su razumjeli naredbu. Različito razumijevanje naredbe razlog je da je jedna grupa klanjala na vrijeme ikindiju a druga nakon isteka namaskog vremena.
Dakle, oni koji razumijevaju tekst doslovno, bez uzimanja u obzir općih šerijatskih ciljeva, nazivaju se zahirije, i oni koji slijede takve stavove su nastavak tog pravca koji je i zvanično utemeljio imam Davud ez-Zahiri, u trećem stoljeću po Hidžri, a posebno razvio i ojačao imam Ebu Muhammed bin Hazm, u petom stoljeću po Hidžri. Ibn Hazm je bio jedan od islamskih genija. Živa enciklopedija, učenjak kakvih je historija malo poznavala. Bio je veliki stručnjak u fikhu, usuli-fikhu, hadisu, historiji, komparativnim religijama, književnosti, pjesništvu i mnogim drugim znanostima. Malo je primjera takve enciklopedijske naobrazbe u historiji islama. Međutim, i pored takve naobrazbe pravac koji je slijedio često ga je dovodio do grešaka preko kojih niko od islamskih učenjaka nije mogao ravnodušno preći.
Muhammed, s.a.v.s., zabranio je mokrenje u stajaću vodu. Ibn Hazm smatra da je zabranjeno mokriti direktno u vodu, ali ako bi čovjek mokrio u posudu i onda tu posudu izlije u stajaću vodu, to bi bilo uredu i to nije zabranjeno?!
Također, u vezi s pitanjem pristanka djevojke na udaju. Kada se od djevojke traži pristanak na udaju, česti su slučajevi da se ona stidi i da ne odgovara na pitanje. Muhammed, s.a.v.s., je to hadisom pojasnio i rekao da se šutnja djevojke smatra njenim pristankom na brak. Ibn Hazm to uzima kao mjerilo od kojeg se ne smije odstupiti, pa kaže da brak nije valjan ako djevojka odgovori na pitanje! Znači, kada bude upitana za brak i ona kaže: «Da, ja pristajem da se udam za tog i tog», Ibn Hazm smatra da taj brak nije validan, nego da djevojka mora da šuti kako bi se brak smatrao validnim!
Sljedbenici te škole nastavili su sa sličnim greškama tako da su neki od njih na stanovištu da ne postoji kamata u poslovima koji se obavljaju papirnim novčanicama. U početku islama platežno sredstvo bili su zlato i srebro i po njima se mjerila vrijednost. Međutim, njihova zamjena papirnim novčanicana nije zamjena vrijednosti, jer papir nije zlato, te se gubi razlog zabrane kamate, te također i obaveza zekata. Dakle, čovjek može uzimati kamatu na novac i to nije zabranjeno jer novac nije stvarna vrijednost, a zekat se ne daje na nešto što nema stvarnu vrijednost te nije obaveza izdvajati zekat na takav novac!? Ja sam u svom djelu «Fikhuz-zekat» odgovorio na takve stavove i rekao da je to potpuno pogrešno. Zar da novac nije validan kada treba dati zekat, a validan je za plaćanje usluga, radne snage, za plaćanje mehra, čime žena postaje zakonita supruga!
To su samo neke od velikih grešaka u koje su zahirije zapale zbog doslovnog razumijevanja teksta bez uzimanja u obzir osnovnih šerijatskih ciljeva u čijem svijetlu treba razumijevati pojedinačne šerijatske propise.

Hatidža ben Kanneh: Ovaj pravac je poznat i po prejakim stavovima o pitanju određenih propisa, kao što su puštanje brade ili propisivanje nikaba za žene. Možete li pojasniti uzroke njihovih takvih shvatanja?

Dr. Kardavi: Jedna od osobina tog pravca jeste da on pribjegava otežavanju a ne olakšavanju, što je daleko od srednjeg umjerenog pravca u islamu. Pribjegavanje otežavanju, žestini, ekstremizmu - zabranjeno je. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: «Propali su oni koji su cjepidlake!» i te riječi ponovio tri puta. Također je rekao: «Čuvajte se zastranjivanja u vjeri, jer je zastranjivanje uništilo one prije vas!». Osnovni razlog njihovog pribjegavanju žestokim stavovima jest u njihovom bukvalnom razumijevanju šerijatskih tekstova. To se jako dobro vidi u njihovom razumijevanju propisa o puštanju brade. Mnogi od njih razumijevaju puštanje brade kao osnovni šerijatski propis i onoga ko se ogriješi o taj propis, smatraju grešnikom, bez obzira što se radi o iskrenom vjerniku koji redovno obavlja islamske dužnosti.
Ako detaljno istražimo ovo pitanje, vidjet ćemo da postoje tri vjerodostojna hadisa kojima se propisuje puštanje brade, ali se sva tri odnose na razlikovanje muslimana od pripadnika drugih vjera. Medžusije su imale običaj brijati bradu a puštati duge brkove, pa je Muhammed, s.a.v.s., naredio ashabima da se razlikuju od njih - puštanjem brade i skraćivanjem brkova. Muslimanu je obaveza da ne imitira druge u njihovim običajima nego da se razlikuje od njih po ideji i izgledu. Međutim, kada je u pitanju razlikovanje po izgledu, ashabima je bilo jasno da to nisu propisi koji imaju suštinsku važnost u islamu, nisu osnovne vjerske istine, nego su iz oblasti nadopunjavanja ili uljepšavanja vjernika. Muhammed, s.a.v.s., naredio je ashabima da se razlikuju od jevreja i kršćana tako što će kniti svoju bradu i kosu kako se ne bi primjetile sijede dlake u kosi, pošto je to bio njihov običaj. I pored te Poslanikove, s.a.v.s., naredbe neki su se knili a neki nisu, jer im je bilo jasno da se to odnosi na postupke koji uljepšavaju vjernika a ne na obavezne vjerske propise koji se smiju biti izostavljeni.
Također, mnogi sljedbenici te škole skraćuju svoje pantalone zbog hadisa u kojem se prijeti onima koji puštaju svoju odjeću da prelazi ispod nožnog članka. Međutim, zapostavljaju druge predaje tog hadisa u kojima se pojašnjava razlog zabrane puštanja odjeće: «Ko iz oholosti pusti svoju odjeću do zemlje Allah, dž.š., neće pogledati u njega na Sudnjem danu!». Kada je Ebu Bekr čuo za ovaj hadis obratio se Poslaniku riječima da on puno ne pazi na svoju odjeću pa da se ona nekada vuče po zemlji, na što mu je Poslanik rekao: «Ti to ne radiš iz oholosti!» Dakle, ovdje Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na razlog zabrane, i ako on postoji onda je to strogo zabranjeno, ali ako nema tog razloga onda nema ni razloga za zabranu. Problem je što su u ovom pitanju ostavili razlog i razumjeli bukvalno tekst tako da su samo puštanje odjeće učinili razlogom zabrane, bez obzira u kojem kontekstu se to dogodilo.

Hatidža ben Kanneh: Nasuprot zahirijskoj školi nalaze se mu'atteileh, ili kako ih vi zovete «el-muattile el-džudud». Oni smatraju da tekst nema nikakve važnosti ukoliko se protivi interesima ljudi. Kažu da je Allah, dž.š., neovisan o bilo kome, te da Njemu nisu potrebni naši ibadeti pa oni i nemaju neki značaj. Bitno je imati iskren nijjet a djela uopće nisu bitna. Kako komentirate te stavove?

Dr. Kardavi: U historiji islama je poznata škola mu'attileh, a Ibn Kajjim je napisao knjigu pod imenom «Sakupljanje vojske protiv mu'attila i džehmija». Jedina razlika između starih i mu'attila u našem vremenu je što su oni prije nijekali svojstva Allaha, dž.š., dok današnji nastoje staviti van snage određene fikhske propise. Oni smatraju da je šerijat objavljen radi koristi ljudima, da uzimanje u obzir šerijatskih tekstova vrlo često ne donosi ljudima korist, te da ih treba zapostaviti. Ako je kur'anskim tekstom propisana kazna za krađu, ubistvo ili blud, oni kažu da su kazne suprotne interesu čovjeka, što znači da su ti propisi suprotni osnovnom cilju zbog kojeg je šerijat objavljen - interesu ljudi, te ih zbog toga treba staviti van snage.
Oni se kriju iza postupaka Omera, r.a., i kažu da su njegovi sljedbenici, te njegove postupke tumače tako da potvrđuju svoje stavove. Tvrde da je Omer, r.a., određene propise stavio van snage jer je u tome vidio opću korist. Kur'anom je propisano da određene osobe iz državne blagajne dobijaju određen novčani iznos radi njihovog zauzimanja za muslimane, jer su imali velikog utjecaja na prilike u okruženju muslimana. Kada je Omer, r.a., došao za halifu, zabranio je izdvajanje tih sredstava jer je bio svjestan da je islam ojačao i da mu više nije potrebna naklonost tih osoba. Dakle, nestala je potreba za takvim djelovanjem i on je to zabranio. To nije stavljanje propisa van snage nego namjensko postupanje. Ako Allah, dž.š., propisuje sadaku za siromahe, i ona se tako i dijeli, a nakon izvjesnog vremena neki siromah obogati, da li još uvijek njemu pripada pravo na sadaku? Naravno da ne pripada. Znači, dok postoji razlog za neko djelo ono se i praktikuje, a čim se izgubi razlog (illeh) - njegova praksa prestaje.
Omer, r.a., zabranio je i izvršavanje kazne odsjecanja ruke za krađu u vremenu velike gladi. To nije samovoljno dokidanje šerijatskih propisa, nego praktikovanje pravila šerijata. U fikhu postoji pravilo koje glasi: «Izvršenje kazne se odlaže u slučaju pojave sumnje». Dakle, kada se pojavi određena sumnja u procesu suđenja, to je razlog da se ne izrekne najstrožija kazna za određeno djelo, nego se dosudi blaža kazna. Omer, r.a., smatrao je da je teška opća situacija otežavajuća okolnost koja uzrokuje sumnju, što je dovoljan razlog za izbjegavanje izricanja najstrožije kazne.
Dakle, Omer nije dokidao šerijatske propise niti ih mijenjao, te oni koji to pripisuju Omeru i smatraju ga svojim predvodnikom lažu na njega! Omer nije tako postupao, naprotiv, kada su žene počele tražiti izuzetno veliki mehr za svoju udaju, on je htio da odredi gornju granicu za mehr. Usprotivila mu se jedna žena koja je rekla da je to pravo koje im je Allah, dž.š., dao, na što Omer reče: «U pravu je žena, a pogriješio je Omer!» Ashabi su opisivali Omera kao čovjeka koji, kada bi mu neko spomenuo kur'anski ili hadiski argument, odmah odbacivao svoje mišljenje i postupao na osnovu izrečenog dokaza.

Hatidža ben Kanneh: Karakteristika tog pravca je i davanje prednosti razumu nad šerijatskim tekstovima, posebno kada se radi o interesima ljudi. Možete li pojasniti stav u vezi s tim pitanjem?

Dr. Kardavi: Koristiti se razumom i uvažavati razumne argumente ne može biti greška, ali je greška davati prednost razumu nad tekstovima kategoričnog značaja. Mi vjerujemo da ne postoji kategoričan tekst koji se suprotstavlja sigurnoj koristi! Moguće je da dođe do određene kontradiktornosti između teksta slabije kategorije i koristi, ili između prepostavljene koristi i kategoričnog dokaza, ali između kategoričnog dokaza i sigurne koristi ne! Kakve su to pretpostavljene koristi? Alkohol je zabranjen kategoričnim dokazom. Međutim, u interesu poboljšanja turizma - koji je korist za ljude, neki dozvoljavaju upotrebu alkohola. To je ta prividna korist koja dolazi u sukob s kategoričnim dokazom. Da je u njemu stvarna korist, on ne bi bio zabranjen i ne bi došlo do sukoba. Međutim, u njemu nikakva hajra, bez obzira na okolnosti u kojima bi bio konzumiran. Arabijski poluotok je u historiji bio poznat kao centar vjerskog turizma. Hodočasnici iz cijeloga svijeta dolazili su u posjetu Kabi i veličali svoje bogove na njihov idolopoklonički način.
Dolaskom islama dokida se ta praksa i mušricima se zabranjuje ulazak u Haremiš-šerif. Da li je to protivno interesima stanovnika Mekke? Allah, dž.š., kaže: «O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na hadždž Časnom hramu poslije ovogodišnjeg hadždža. A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. Allah sve zna i mudar je.» (Et-Tewbe, 28.) Dakle, sprečavanje zla ne može biti protivno interesima ljudi, jer stvarna korist nikada neće biti u suprotnosti s kategoričnim šerijatskim tekstovima.