eutanazija - ubistvo iz samilosti

Ubistvo je svaki atak na život prije njegovog isteka

Ubistvo iz samilosti ili milosrda ili, kako se službeno zove, eutanazija, ovih dana sve više zaokuplja pažnju javnosti. Smrt je još uvijek nedovoljno ispitana etapa u ljudskom putovanju i mnogi žure da u Konvenciju o ljudskim pravima, pored prava na život, uvrste i pravo na smrt. Biva, ako covjek ima pravo živjeti, zašto ne bi imao pravo i umrijeti kad to zaželi? Ali, ovako konstruirano pitanje bi imalo smisla kad bi o ta "dva prava" odlucivao samo covjek

Piše: Hfz. mr. Senaid Zajimovic

Eutanazija je grcka rijec koja u prijevodu znaci "dobra smrt" ili "lahka i bezbolna smrt". Ona znaci i olakšavanje samrtnih muka ublažavanjem bolova pomocu narkotika ili usmrcenje neizljecivih bolesnika. Neko je zove i dostojanstvenom smrcu, jer onaj ko izabere smrt nad patnjom dostojanstveno odlazi sa ovog svijeta. Eutanazija nije ubistvo u kome postoje ubica i ubijeni koji nije svojom voljom izgubio život. Eutanazija nije ni samoubistvo u kome pocinilac sam sebi oduzima život. Eutanazija znaci asistirati nekome pri samoubistvu. Najcešci asistenti pri samoubistvu su ljekari, ali nerijetko i najbliži rodaci. Dakle, pitanje o kome raspravljamo i o kome želimo donijeti šerijatski sud jest: Ima li neko pravo - ko je teški bolesnik i ko ima nesnosne bolove - zatražiti od ljekara ili svoga najbližeg da mu asistira, tj. da mu pomogne kako bi sebi prekratio muke? Onaj od koga se traži asistiranje bi to trebao uciniti iz samilosti ili milosrda, jer ne može više gledati bolesnika kako se muci. Je li dozvoljeno borcu koji je teško ranjen u toku akcije i ciji bi transport na nosilima bio teret ostalim vojnicima, pomoci da podlegne? Je li ocu djeteta kojeg su napale zmije - zato što ne može gledati svoje dijete kako se pati - dozvoljeno da ga ubije iz milosti prema njemu ili je bolje da ga pusti da to zmije ucine?

Istinski humanisti ili ubice?

Cinjenica je da veliki broj bolesnika zadnje dane života provodi u teškim i neizdrživim bolovima, kao što je i cinjenica da su primjeri ranjenika i djeteta stravicni i da je vrlo teško gledati kako neko umire, a ne možemo mu pomoci.

Neki ljudi koji sebe smatraju humanistima došli su na ideju da je umanjivanje muka ovih bolesnika i žrtava ubrzavanjem njihove smrti, ukoliko za njih ne postoji lijek, jednako dobro kao i umanjivanje muka tih bolesnika time što bi im se pomoglo da ozdrave ukoliko ima lijeka. Zašto bi se ljudi pustili da pate ako bi se njihove muke mogle prekratiti? Ovo pitanje navelo je - prije svega ljekare, ali i obicne ljude - da se ozbiljno pristupi pitanju ispunjavanja želje onih koji sa ovog svijeta žele otici prije negoli ih spopadnu muke i prije negoli nekome postanu teret. Upravo je to i najjaci argument organizacija koje se bore za legalizaciju eutanazije. Protivnici smatraju da to nisu dovoljni razlozi. Kolicina bola ne može se izmjeriti i vrlo je subjektivna, tako da prvi uvjet pada u vodu. Osim toga, nikad se ne zna je li neka bolest "trajno neizljeciva" i jesu li primijenjene sve metode lijecenja. Sve je zasnovano na pretpostavkama.

Medu pristalicama eutanazije ima i onih koji nisu bili bolesni, vec su vjerovali kako njihov život više nema smisla. Oni kažu da su usamljeni i beskorisni jer nisu mogli naci svoj pravac i cilj i zato se kaju što su uopce i došli na ovaj svijet. Cesto oni kritiziraju i Onoga Koji im je dao život. U svome razocarenju krivi su im i Bog i sav svijet. Veliki je postotak duševnih bolesnika u svijetu. Ti ljudi su uglavnom teret društvu. Zato ce mnogi reci kako je eutanazija rješenje ljudima koji pate od mentalnih ili fizickih oštecenja. Tako je ustanovljeno da je, cak 12 posto ljekara širom Evrope jednom ili nekoliko puta koristilo eutanaziju, i to uglavnom potajno. Ovome se pribjegavalo kako bi se oslobodili novi kreveti u pretrpanim bolnicama. Starijim pacijentima su - kako je izviješteno u Evropskom sudu za ljudska prava - uskracivani voda i hrana, što bi konacno dovodilo do dehidracije ili smrti od gladi.

Vidovi eutanazije

A svi su se oni zakleli Hipokratovom zakletvom: "Apsolutno cu poštovati ljudski Život od samog pocetka. I ni pod prijetnjom necu dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti". Dok zagovornici navode primjere neizdržljivih patnji, protivnici odgovaraju time da prema svim zakonima - i duhovnim i sekularnim - niko ne može legalno oduzeti život. Prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, pravo na život je najvažnije pravo, bez kojeg su sva ostala besmislena. Ono je ugroženo ne samo ubistvom, vec i svakom silom koja bi kao krajnji ishod imala okoncanje života. Ilegalno je oduzeti život, ali i ciniti korake koji su u suprotnosti sa njegovim ocuvanjem. Pravo na život se ne može interpretirati u negativnom smislu - prava na smrt nema.

Zato su najveci protivnici eutanazije upravo religijske zajednice, organizacije koje podržavaju zaštitu života i veliki broj doktora koji se boje da bi se eutanazija mogla oteti kontroli. Najveci strah ovih doktora leži u cinjenici da bi pacijente na ovakav korak mogli natjerati clanovi porodice kojima bi postali teret. Postoje brojni vidovi eutanazije, a najpoznatiji su:

-izgladnjivanje i dehidracija,

-iskljucenje aparata za održav-anje života,

-zaustavljanje lijecenja i neupotrebljavanje aparata za reanimaciju, a u tom slucaju umire pacijent cije je srce stalo,

-povecavanje doze morfija, kojom se kontrolira bol, ali otežava disanje, što dovodi do ranije smrti. Postoji vid eutanazije da se pacijentu osigura smrtonosna injekcija te da mu se - ako nije u mogucnosti sam je upotrijebiti - u tome pomogne. Postoji i naprava koja je povezana sa kompjuterom. Ona pacijenta tri puta "pita" želi li zaista umrijeti. U slucaju da je odgovor sva tri puta pozitivan, mašina na koju je pacijent spojen ubrizgat ce mu 100 ml tecnog nembutala. Pacijent ubrzo zaspi i umre u snu nakon pet minuta. U našem krivicnom zakonu, hvala Bogu, nema ni spomena ove cudne grcke rijeci. Zakon kaže da je "lišavanje života covjeka jedno od najtežih krivicnih djela". Eutanazija se, kao i u vecini normalnih zemalja, smatra ubistvom.

Allah raspolaže životom i smrcu

Da bismo znali dati precizan odgovor na ovo pitanje, morat cemo krenuti od samog pocetka. Pri tome su neizbježna pitanja: Otkuda život i otkuda smrt? Pita li se covjek kad ce se roditi i u kom vremenu živjeti? Je li za njegov život zaslužan njegov roditelj ili on sam? Zna li covjek kad ce umrijeti i kakav vid smrti ce ga odvesti sa pozornice ovog svijeta? Možemo li mi koji, evo, danas raspravljamo od "dobroj i lahkoj smrti", ubrzati svoju smrt ili je odgoditi? Ako bi dozvolili eutanaziju kao vid humanizma, bismo li time izbjegli i manipulaciju ljudskim životima koji se i bez eutanazije svakodnevno bespravno oduzimaju?

Onaj kome se žuri da preuzme nasljedstvo može ga ubrzati time što ce ostavitelju asistirati pri njegovoj smrti itd. Vrata manipulaciji bi širom bila otvorena. I, naposljetku, ko je taj koji bi odlucivao hoce li neko umrijeti i kad?

Uzvišeni Allah je stvorio život isto kao što je stvorio i smrt. On kaže: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas ce bolje postupati" (El-Mulk, 2.). Dakle, smrt i život su samo dva Allahova stvorenja. On njima raspolaže, a naša ih tijela koriste. Onaj Koji ih je stvorio ima pravo odluciti kad ce se javiti i kad ce ih nestati. On odlucuje kad ce neko živjeti, a kad umrijeti. Hvala Allahu da je tako. Zamislimo kako bi to bilo kad bi covjek imao pravo odlucivati o životu i smrti? Po nekim tiranima, svi bi ljudi trebali pomrijeti, samo oni da žive. Da covjek odlucuje o životu i smrti, faraon nikad ne bi umro, a i Tito bi nam i danas, nakon novog genocida, govorio o bratstvu i jedinstvu. Hvala Allahu Koji je stvorio život i odredio mu kraj! Hvala Allahu Koji je stvorio smrt i odredio da poslije nje ljudi opet žive! Zato muslimanu smrt nije tragedija, vec prelazak iz jednog stanja u drugo. A muslimanu je dužnost uciniti sve od sebe radi ocuvanja i spasa tudeg života. Mi ne znamo kad je kome Allah propisao smrt i radi te nepoznanice cinimo sve što je u našoj mogucnosti. U protivnom, svako odustajanje od pomoci pod izgovorom da je odredeni slucaj otpisan ili pomoc da neko brže umre, saucesništvo je u smrti. Poslanik, s. a. v. s., davno je rekao da ce doci vrijeme, pred Sudnji dan, kad ce ljudi priželjkivati smrt. Sam nagovještaj da ce doci takvo vrijeme ne znaci da je i pohvalno ciniti ono što je spomenuto u nagovještaju. Naprotiv, priželjkivanje smrti, kako svoje tako i tude, osudio je Poslanik, s. a. v. s. On je rekao: "Neka niko od vas ne želi sebi smrt" (Buhari). Ovaj svijet je njiva na kojoj se sije za Ahiret. Sve što uradimo, bilo dobro ili loše, šaljemo na Ahiret. Za sve što trpimo, imat cemo nagradu na Ahiretu. Trpiti bolove od raznih bolesti i strpljivo cekati smrt, znaci nadati se nagradi i cišcenju od grijeha. Svaki atak na život prije krajnjeg isteka jest ubistvo ili samoubistvo. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: "Ko izvrši samoubistvo bacanjem sa nekoga brda, on ce otici u Džehennem, gdje ce ostati za vijeke vijekova stalno se survavajuci. Ko ispije otrov i time izvrši samoubistvo, on ce sa otrovom u ruci otici u Džehennem i, ispijajuci otrov, ostati u Džehennemu za vijeke vijekova. Ko izvrši samoubistvo gvozdenim predmetom, on ce s tim gvoždem u ruci otici u Džehennem, gdje ce ostati vjecno, razdiruci svoju utrobu s tim oružjem" (Buhari). Ne moci trpiti bolove i zato posegnuti za eutanazijom ili samoubistvom, kukavicki je cin, koji covjeka vodi u Džehennem. Nisu besmisleni ni život ni smrt, kao ni patnja nekog stvorenja, a posebno covjeka, kome je data moc da cini dobro ili zlo; Stvoritelj ga je stvorio na ovom svijetu radi ispitivanja; život je na neki nacin ispitno vrijeme, a smrt znaci da je ispitivanje završeno. Upravo radi toga ispitivanja, Stvoritelj je svakome covjeku dao priliku za djelovanje, tako da u svijetu cini dobro ili zlo i da time prakticno pokazuje kakav je on covjek. Sam ce Stvoritelj presuditi ko je cinio dobro, a ko zlo; nama ne prilici prilaganje kriterija, nego samo Svemocnom Allahu.