skidao sam sa ražnja pecene bošnjake

Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžicima živio u porodicnoj kucI i dobro zaradivao u Tehnicko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatoceništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžicke opcine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžicima...

Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici "Koševo" u Sarajevu operirani mokracni kanali. Pocetkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugradeno od bubrega do mokracne bešike.

- Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otici u bolnicu. U kucu mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kucu, ali da se ne plašim I da me niko nece dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžica, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševica, u Opcinu. Dok je mene isljedivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama - prisjeca se Suno i objašnjava da su ih smjestili u opcinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 covjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruce. Medu zatocenicima je bio i Kasim Durmiševic, koji je toliko premlacen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirovic, prijeratni šef sigurnosti u Tehnicko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.

- Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko cetiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.

Svezani, pa živi zapaljeni

U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na "rad", oko Sarajeva sakupljajuci tijela masakriranih Bošnjaka i bacajuci ih u masovne grobnice.

- Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad necu zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovica i Halida Arukovica u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vrece... Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vrecu. To je, kaže, samo najupecatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjackim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi cije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.

- Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule nocu odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispricao Amoru Mašovicu. Tacno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.

Hrvati ga zarobili na razmjeni

U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžica, Mika Golub i Miloš Jerkic. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarcinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.

- Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžica smo morali putovati preko Pala, Mrkovica, Vogošce, Ilidže i Blažuja. Sjecam se da su oni, prolazeci preko Mrkovica, svratili kod nekog Srbina. Ne sjecam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio necu zaboraviti. Ucinilo mi se da se u kuci toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao ceteresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: "Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio". Onaj Srbin se nekako i povuce...

Odvedeni su u neki podrum u Hadžicima u kome je vec bilo zatoceno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljacu, na razmjenu... Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma cetnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljaci, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarcina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. "Razlog" - nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljace su odvedeni u Vitez, gdje su isljedivani, a odatle u Busovacu. Nakon 12 dana, zahvaljujuci poznanstvu jednog njegovog rodaka sa Tihomirem Blaškicem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarcina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.