čovjek sa pogrešnim imenom

Miloševic se, sa ovako neubjedljivom odbranom, u kojoj pokušava suditi zapadnim zemljama za "njihovu politiku zlocina", može nadati samo doživotnoj robiji. Optuženi, ustvari, nema šta reci

Prije nego što pocnem da govorim, hteo bi nešto da kažem."

Ništa tacnije ne odražava karakter Slobodana Miloševica od ove recenice - govoriti prije nego što pocne govoriti. Dakle, Miloševic je covjek koji ima toliko toga reci, potpuno uvjeren da može kontrolirati sugovornike tako što ce ih impresionirati svojim prijetecim i naucenim verbalnim manipulacijama. Monstruozna individua, koja je, na nesrecu, tolike godine odlucivala o sudbinama stotina hiljada života, još uvijek je uvjerena kako se pred njim u Haagu nalaze lideri medunarodne zajednice kojima on soli pamet i drsko im pokazuje da nece popustiti pred njihovim zahtjevima. Zato Miloševicu ne trebaju advokati. On je lažima uspio preokrenuti stvarnost u Srbiji i Crnoj Gori. Tamo Srbi i dalje vjeruju da su pokolji na pijaci Markale u Sarajevu, u Srebrenici, po istocnoj Bosni i Prijedoru - samo propaganda "muslimanskih medija". Ako su Miloševiceve laži i poslije toliko godina još uvijek istinite u SR Jugoslaviji, zašto ovaj haški zatvorenik ne bi zadržao svoje patološko uvjerenje da mu advokati nisu potrebni, vec mu je dovoljna vlastita fascinacija da ce ubijediti sudiju Richarda Maya i njegove kolege kako je optužnica protiv njega lažna i da, ustvari, tužiteljici Carli del Ponte i Geoffreyu Niceu treba dati po cetrdeset godina zatvora?!

Kao i svaki kriminalac koji ucini zlocin, pa onda, nastojeci prikriti tragove, proizvede još više nedužnih žrtava, Miloševic komunicira sa dokazima iz optužnice samo kad ih poredi sa "zlocinima protiv srpskog naroda u agresiji NATO-a na Jugoslaviju".

Bila je to politika

Prvi optuženi predsjednik pred jednim medunarodnim sudom time ne osporava istinitost tacaka optužnice, jer ih ne pokušava dovesti u pitanje, vec govori o politici. Slobodan Miloševic u Haagu nastoji dokazati da je on bio politicar jednak zapadnim predsjednicima i da je napad NATO-a na SR Jugoslaviju identican zlocinima pocinjenim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, samo što se NATO-paktu ne sudi. Beskrajno ohol, Miloševic uporno nastoji uvjeriti sudsko vijece da su zlocini u Hrvatskoj i BiH posljedica politike nad kojom on nije imao kontrolu. Po Miloševicu, sve što se dogodilo u posljednjih petnaestak godina na prostoru bivše Jugoslavije zbir je posvadanih politika u kojima je on imao zanemarljiv uticaj. Jedino što ga izdaje u toj priglupoj odbrambenoj taktici jest njegova potreba za trijumfalizmom. Jedini je on, tvrdi, uspio zaustaviti NATO-silu na Kosovu, obnoviti razrušenu Jugoslaviju, spasiti 340 muslimanskih vojnika kojima je dopustio da preplivaju Drinu (?!) i zaustaviti rat u BiH. Slobodan Miloševic je zaustavio rat u Bosni kad je svojim koljacima naredio da prestanu klati Bošnjake. Kad je izdao tu naredbu, u BiH je vec bilo 200 hiljada mrtvih. Bilo je više od milion raseljenih, srušene stotine džamija i drugih objekata kulture koji svjedoce tradiciju bosanske državnosti i ponosa.

Dileme o taktici tužilaštva

Medutim, stanar Haškog zatvora sa pogrešnim imenom (Slobodan), želi sebe predstaviti kao predsjednika koji je bio daleko od ratišta u susjednim državama, pa nije ni mogao okrvaviti ruke. A tek što je bio neupucen u to šta radi srpska vojska koja je ratovala sa oružjem dopremljenim iz magacina države Srbije ciji je predsjednik i formalno bio Miloševic. Prije nego je iz Beograda isporucen Haškom tribunalu, Miloševic je, u dopisu Sudu da mu se ukine pritvor, napisao: "Tražim da mi se pritvor ukine. Izdaci za naoružanje Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine nisu se mogli, iz razloga državnih interesa, prikazivati u Zakonu o budžetu, jer je to bila državna tajna. Isto se odnosi i na izdatke za opremanje snaga bezbednosti i posebno antiteroristickih snaga 'od igle do lokomotive', od lakog naoružanja i opreme do helikoptera i ostalih sredstava koji danas stoje tu, a što se u javnosti nije objavljivalo iz razloga državne tajne". Haškom tužilaštvu ostaje da dokaže Miloševicevu kontrolu nad politikom koja je zakonski i fakticki kontrolirala policiju sa obje strane Drine, jedinice JNA, Vojske Jugoslavije, Vojske RS-a i Vojske Srpske Krajine. Evidentni su ucinci njihovog krstarenja Bosnom, ubijanja i rušenja svega što je mirisalo na Bošnjake, muslimane, islam ili ideju o BiH kao samostalnoj državi, izvršeni brutalno i sa zadnjim namjerama prema susjednim narodima razlicite nacije, vjere i kulture. Na pocetku sudenja, pojavile su se i dileme o mogucim greškama tužilaštva - je li je prvo trebalo razmatrati optužnicu protiv Miloševica za ratne zlocine u Hrvatskoj i BiH, pa tek onda za Kosovo, zbog vremenskog nepoklapanja izvršenja zlocina?

Ovo pitanje je sasvim precizno jer se u optužnicama za zlocine u Hrvatskoj i BiH radi o zlocinima agresije i genocida. Ipak, s obzirom da ce sudenje Miloševicu trajati najmanje dvije godine, a prema nekim procjenama i do pet godina, ocigledno je da tužilaštvo ispituje Miloševiceve namjere u vezi s formiranjem odbrane. Ako sudsko vijece natjera optuženog da se drži tacaka optužnice u vezi Kosova, a ne da drži politicke govore, onda ce Miloševica biti vrlo lahko se suociti sa cinjenicama u vezi sa Hrvatskom i posebno Bosnom i Hercegovinom. Optuženi Miloševic ce tada vjerovatno vec biti psihicki slomljen, a dokazi i svjedoci koje ce predociti tužilaštvo u vezi s optužnicom za zlocine u BiH, mnogo su cvršci od onih koji se odnose na Kosovo. Nastavi li Miloševic sa ovako neubjedljivom odbranom, u kojoj pokušava suditi zapadnim zemljama za "njihovu politiku zlocina", može se nadati samo doživotnoj robiji.

Kako lagati sebi i drugima

Optuženi, ustvari, nema šta reci. Teško je sada dokazivati da predsjednik sa kojim su pregovarali mnogobrojni medunarodni zvanicnici, njegovi neprijatelji, politicar kome su postavljani mnogobrojni zahtjevi da prekine rat u BiH i na Kosovu i koji se hvalisao svojom politickom moci, može opovrgnuti tvrdnje iz optužnice da je upravo on kontrolirao cijeli sistem zla i zlocina. Kad je mogao, dakle kad je imao efektivnu vlast, nije poduzeo ništa kako bi prekinuo ubijanje. Miloševica su, kao i Franju Tudmana, zanimali samo podjela teritorije i etnicko cišcenje. Svojom odbranom punom laži, Miloševic nece otkloniti bol i užas koji je proizveo u prošlosti, ali ce potvrditi istinu koju trebaju znati oni koji su ubijali i protjerivali. Tribunal ce Miloševica suociti sa zlom koje je pocinio bez obzira hoce li on "shvatiti" razmjere zlocina koji je (pred)vodio u posljednjih petnaestak godina.