počeo lov na "mudžahedin-mafiju"

Americki SFOR vodi urednu evidenciju ko se, kad i zašto od Bošnjaka brije. Kome je uniforma Armije BiH krunski dokaz? Zašto helikopteri SFOR-a treniraju strogocu? Zašto je sloboda privilegija malobrojnih? Zašto je bitno od kakvog je drveta avlijska ograda?

Više nema nikakve sumnje, poceo je lov na ucijenjene. Proteklih dana su, u živinickom selu Šišici, pripadnici SFOR-a nasilno provalili na privatni posjed Zlatana Velagica, jednog od deveterice Bošnjaka osumnjicenih za mogucu vezu sa " teroristickim grupama" cija se imena nalaze na spisku koji je Saff objavio u prošlom broju. Tada smo prenijeli izraze zabrinutosti i straha nekolicine osumnjicenih Bošnjaka, a prije svih Zlatana Velagica, da bi SFOR mogao poduzeti protiv njih odredene mjere. Nažalost, nije dugo trebalo da se ti strahovi obistine.

- Toga dana, bio je to ponedje-ljak, 18. februara, bio sam u Tuzli. U jednom momentu me nazvao Nazif Subašic (takoder, jedan od deveterice Bošnjaka cije se ime nalazi na spomenutom spisku) i obavjestio me da je na moje imanje došao SFOR i da žele na silu uci unutra - zapocinje svoju pricu Zlatan Velagic. - Rekao sam mu da nema problema, da cu brzo doci. Iz Tuzle sam došao veoma brzo, za petnaest minuta. Kada sam došao, vidio sam da su esforovci vec provalili unutra i da vode razgovor sa Nazifom. Pred kapijom su bila parkirana cetiri borbena vozila, na kojima su bili vojnici SFOR-a sa mitraljezima i videokamerama, koje su usmjerili u pravcu moje kuce. U kuci su bili moja žena i djeca. Ostali vojnici su bili rasporedeni po cijelom imanju, takoder s puškama na gotovs.

Šta je mudžahedin - mafija?!

Za to vrijeme su se komšije okupili u blizini kuce Zlatana Velagica. Sa radoznalošcu i zaprepaštenjem su posmatrali šta se zbiva.

- Prišao sam nekom oficiru koji je stajao ispred moje kuce kao da je on gazda mog imanja - govori Zlatan. - Prišao mi je mladic koji se predstavio da je prevodilac i da se zove Sejad. Upitao sam, onako zbunjen, tog oficira, koji se nije htio ni predstaviti, osim što je rekao da je po cinu porucnik, zašto su upali na moje imanje. Porucnik je odgovorio da su došli zato što je njegov komadant zabrinut time što na mom imanju žive mudžahedini. Zatim je pitao jesam li ja mudžahedin-mafija. Odgovorio sam mu da mafijaši žive na Siciliji i upitao porucnika šta je za njih mudžahedin. Odgovorio mi je da oni iz americkog SFOR-a pod pojmom mudžahedin podrazumijevaju muslimanskog borca. Rekao sam: "E, onda jesam mudžahedin", jer sam bio pripadnik Drugog korpusa Armije BiH i time se ponosim. Porucnik nije cestito ni sacekao moj odgovor, a vec me upitao zašto sam obrijao bradu, ko mi je to naredio. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Pa, ti me ljudi neprestano prate. Nevjerovatno! Bio sam suviše zaprepašten njegovim pitanjima, tako da sam samo gledao u njega ništa ne odgovarajuci. Porucnik je bio uporan. Pitao je ko me finansira, ko mi placa radnike, od cega živim itd. Odveo sam ih do staklenika, spremnika za uzgoj šampinjona, na dio dvorišta gdje hranim pilice, pokazao sam im pcelinjak, objašnjavajuci od cega živim i od cega se finansiram, jer novac mukotrpno zaradujem baveci se poljoprivredom. Za to vrijeme su ostali vojnici SFOR-a, iskorištavajuci Zlatanovu zaokupljenost razgovorom sa porucnikom SFOR-a, temeljito pretresali imanje. Primjetivši šta rade, Zlatan je oštro reagirao.

- Bio sam strašno ljut zbog njihovog ponašanja. Rekao sam porucniku da je ponašanje njegovih vojnika neprimjereno i da je protuzakonito. Porucnik se nije obazirao na ono šta sam mu govorio, vec je tražio da njegovi vojnici izvrše pretres moje kuce i pomocnih objekata. Rekao sam mu da nema nikakvih problema, ali da to mogu uraditi samo uz prisustvo naše policije. Porucnik je to energicno odbio, insistirajuci na pretresu. Ponovio sam mu da to mogu uraditi iskljucivo uz prisustvo policije Bosne i Hercegovine, potcrtavajuci mu da sam veoma zabrinut time da mi njegovi vojnici ne poture neku "glupost" i da sam veoma zabrinut da njegovi vojnici nisu nešto vec podmetnuli na moje imanje, što im može biti izgovor za provodenje sile nadamnom i mojom porodicom… Zaista se toga najviše bojim - zabrinuto nam prepricava Zlatan.

Uniforma Armije BiH kao krunski dokaz

Zlatan je uspio "ubijediti" esforovce da bez prisustva bh. policije ne poduzimaju bilo kakav pretres. U tom trenutku se ucinilo da SFOR-ovi vojnici napuštaju Zlatanovo imanje…

- Medutim, primijetio sam jednog vojnika SFOR-a koji se nalazio na borbenom vozilu, za mitraljezom, kako energicno pokazuje ostalim vojnicima SFOR-a u pravcu vojnicke jakne, koja se nalazila na stolu ispred moje kuce. Nekolicina njih, cetverica-peterica, potrcali su prema mojoj jakni koju sam nosio kao pripadnik Armije BiH, nakon cega su je svi, baš svaki ponaosob, slikali svojim fotoaparatima. Ovaj prizor mi je bio smiješan... Kad su završili sa fotografiranjem, esforovci su napustili moje imanje. Pri rastanku sam pozvao porucnika i njegove vojnike da, kad god to žele, dodu zajedno sa policijom Bosne i Hercegovine i da pretresaju šta im je volja. Odgovorio mi je: "No, no!"

Istog dana, pola sahata nakon odlaska SFOR-ovih vojnika, u " posjetu" Zlatanu Velagicu su doletjeli esforovci u helikopteru.

- Doletjeli su iznad moje kuce i spustili se na visinu od pet-šest metara i tu ostali lebdeci u zraku desetak minuta. Mislio sam da ce probiti krov kuce. Stakla na prozorima samo što nisu prsla. Medutim, najgore mi je bilo gledati ženu i djecicu kako placu od straha. Nisam znao šta da radim. Zamolio sam Allaha, dž. š., da mi pomogne i da zaštiti mene i moju porodicu od nasilja i nepravde koje mi nanosi SFOR. Nedugo zatim, helikopter SFOR-a je otišao… Nažalost, moja porodica danas, deset dana poslije, ima jak osjecaj straha i neizvjesnosti.

Potraga za pociniocima

U strahu za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice, Zlatan se sutradan uputio u lokalnu policijsku upravu u Živinicama, tražeci zaštitu elementarnih prava. Sljedeceg dana sam otišao u policiju i ispricao šta su mi vojnici SFOR-a uradili dan ranije. Tražio sam savjet, da mi pomognu. Medutim, oni su mi rekli da je naša policija nemocna da uradi bilo šta kad je u pitanju SFOR, pogotovo americki. Posavjetovali su me da odem u stanicu IPTF-a u Tuzli… U IPTF-u su mi rekli da su oni nemocni uraditi bilo šta te su me uputili u SFOR-ovu bazu "KomancI" u Živinicama. Poslušao sam i njih… Kad sam došao u bazu "Komanci", oni nisu znali (ili nisu htjeli) kome da me upute na razgovor… Nakon razgovora sa nekolicinom njih, prišao mi je jedan Amerikanac u civilu i rekao da sacekam u cekaonici. Kad sam ušao u tu cekaonicu, vido sam da su svi zidovi izljepljeni fotografijama mnogobrojnih Arapa. Dok sam razgledao te fotografije, u cekaonicu su ušle tri žene, dvije vojne policajke i jedna žena prevodilac. Pažljivo su saslušale moje zahtjeve i optužbe na racun ponašanja SFOR-ovih vojnika. Na kraju, nakon što sam iznio šta sam imao, vojne policajke su mi obecale da ce one pronacI pocinioce i da ce me uredno obavijestiti o rezultatima istrage. Iducih dana sam posjetio ured OHR-a u Tuzli, gdje sam razgovarao sa izvjesnom Dragicom, koja mi je, takoder, obecala pomoc nakon što sam joj prepricao kako se ponašali vojnici SFOR-a. Mnoga je vrata otvorio Zlatan tražeci zaštitu, pomoc, utjehu. Svi odreda su obecali uraditi sve što je do njih. Medutim, svi su izrazili svoju nemoc kad je u pitanju SFOR, pogotovo americki. Tek sada sam spoznao koliko su institucije Bosne i Hercegovine slabe i nemocne kad je u pitanju zaštita života, imetka i casti gradana Bosne i Hercegovine. Zaista, sloboda je privilegija malobrojnih u ovoj našoj napacenoj zemlji - zakljucuje na kraju ogorceni Zlatan.