bijeda po glavi stanovnika

U posljednjih nešto više od 365 dana BiH je dobila novi (stari) SDS, HDZ i Alijansu za promjene. Šta su dobili obicni ljudi, oni kojima je do povratka, rada i kruha?

Sada vec prošla 2001. godina jedna je od zanimljivijih u posljednjih pet-šest godina. Naime, nakon posljednjih izbora, održanih 11. novembra 2000. godine, mnogo toga je u Bosni i Hercegovini krenulo “nekim drugim putem”. Rezultati izbora su to tako diktirali. SDS je u Republici Srpskoj pobijedio gotovo najubjedljivije dosad, isto kao i HDZ u “Herceg-Bosni”, ali i u Federaciji. SDA je stagnirala na racun SDP-a, koji je medunarodna zajednica gurala s ciljem dolaska "promjena".

Tako je BiH dobila novi (stari) SDS, HDZ i - Alijansu za promjene. Šta su dobili obicni ljudi, oni kojima je do povratka, rada i kruha? Tako bi se, umjesto o nacionalnom dohotku po glavi stanovnika, u Bosni i Hercegovini danas moglo govoriti o bijedi po glavi stanovnika.

Nema para ni radnika

Svi se sjecamo slatkorjecive predizborne kampanje pojedinih stranaka kako ce sve, gotovo preko noci, u ovoj zemlji biti lijepo.

Najbrže promjene dogodile su se u povecanju placa onima koji podižu dva prsta u parlamentima i koje je narod izabrao. Nabolje su se promijenili i luksuzni vozni parkovi. Tako je opadajuce ulaganje u bh. proizvodnju postalo majušnim za svekoliku kolicinu birokracije na ko zna kakvim nivoima vlasti. I pred svaku penzijicu obespravljenoj kategoriji gradana dizao se adrenalin odgovornim u federalnoj vladi, koji su prikupljanje para za isplatu penzija samo prekopirali od bivšeg premijera Edhema Bicakcica i njegove vlade.

Ko nije bio zapanjen hladnom izjavom sadašnjeg federalnog premijera Alije Behmena da se ljudi u Bosni i Hercegovini ne nadaju boljem standardu u narednih desetak godina?! Možda malo diletantski izgovorena, ova misao morala je poslužiti omladini da se hvata pasoša.

Možda je Zlatko Lagumdžija štogod dobrog vec i ucinio, ali od svekolikih funkcija koje obavlja ovaj ambiciozni politicar, moglo bi se rasporediti na nekoliko ljudi. I, onda, kad je tako kako je, nema šanse da se neki posao valjano završi. Lagumdžija se vjerovatno i zamori, ali mu ne manjka para i honorara.

Troclano državno predsjedništo (Jozo Križanovic, Beriz Belkic i Živko Radišic) još uvijek je ponajviše za "šminku i slikanja".

Zaista je Alijansi prošlo vrijeme da se i dalje za ocigledne neuspjehe pravda time da je prošla vlast sve ucinila destruktivnim i da su oni (Alijansa) sve ucinili da svima bude bolje.

Od zapošljavanja još uvijek nema ništa, a biti danas na tzv. birou za zapošljavanje, cije su ime u meduvremenu, navodno, promijenili, ne znaci ama baš ništa.

Od privatizacije, koja je obavljena polovicno, dobilo se mnogo manje od ocekivanog i planiranog. Kupci (i sadašnji vlasnici) mnogih preduzeca ni polovicno ne ispunjavaju preuzete obaveze. Dakle, još nema ništa od ulaganja, zapošljavanja i para od privatizacije. Umjesto zdrave hrane i proizvodnje, stranci nam, uz pomoc kojekavih tržnih centara, samo uzimaju novac.

Razlicit povratak u entitete

Od završetka rata svojim kucama se vratilo 800 hiljada prognanika. Gotovo toliko ih je raseljeno. U Federaciji je u posjed svoje imovine došla bezmalo polovina onih koji su je tražili, dok je taj procent u RS-u upola manji, tek 25 odsto.

Nije isto vratiti se u jedan ili drugi bh. entitet. Povratak u RS je predug i najcešce se svodi pod šatore i u ruševine. Povratak u Federaciju odvija se i "na daljinski upravljac", uz pomoc punomocnika ili advokata. Stanovi se otkupljuju i odmah (pre)prodaju. U ovom poslu advokati i kojekakve kucne agencije uzimaju pare. Tako je, na jednoj strani, Bošnjak koji je gladan negdje mrzne pod šatorom i, na drugoj strani, srpski “povratnik” koji se nece vratiti nego ce prodati svoju imovinu, a tamo negdje, u RS-u, dobiti besplatno zemljište, za male pare napraviti kucu, a ostatak novca ostaviti za dobrog života. U Federaciji poslušne vlasti beskucnike deložiraju na ulicu.

Federalno ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (na cijem je celu Krešimir Zubak) iz državnog budžeta dobija samo tri miliona KM. Za ovu godinu ce, inace, biti nešto više para. Opet treba sumnjati hoce li to biti dovoljno.

O ljudskim pravima ne smije se ni govoriti, a ocigledno se vidi da je Bošnjacima vec sada teže nego, naprimjer, 1992 ili 1996. godine. O tome su do sada sporadicno govorili tek dvojica entitetskih prvih ljudi Helsinškog komiteta za ljudska prava, Srdan Dizdarevic i Branko Todorovic.

Karadžici i ostali

Ništa bolja situacija nije ni kad je u pitanju hapšenje ratnih zlocinaca. Smiješno je da niko ne zna gdje su Radovan Karadžic i Ratko Mladic. I žalosno što nisu, odmah za Slobodanom Miloševicem, sprovedeni za Haag. I što nisu iza rešetaka mnogi koji su žarili i palili po Bosni, oni koji i danas "vedre i oblace" u krajevima gdje se Bošnjaci i Hrvati trebaju vratiti. I kakav je to povratak kad se i dalje mora plašititi i kriti od onih kojima je odavno mjesto iza rešetaka?!

Zar nije žalosno da se hapse i u pidžami odvode u Haag generali Armije BiH, poput Mehmeda Alagica, Sefera Halilovica Envera Hadžihasanovica, brigadira Amira Kubure?! Jesu li to izjednaceni žrtve i agresori? I hoce li se sve na kraju proglasiti fifti-fifti, biva - nikom ništa?! Skandalozno!

Pred kraj 2001. godine bile su ceste izjave da je prošla vlast sve zapetljala i kako se ništa dobro ne može tako brzo dogoditi.

Negdje pred kraj godine usvojeni su i neki dodatni porezi na imovinu. U slobodnom prijevodu, u ovoj bi se zemlji jedino isplatilo nemati ništa. Prema tome, izgleda i nažalost, idemo munjevitom brzinom.

Isto kao i od 11. novembra 2000. godine, i od 11. sepembra 2001. godine i Bosna i svijet odjednom su se promijenili. Prvospomenuti datum bitan je samo za Bosnu (“era” poslije izbora), a ovaj drugi, poslije avionskih napada na najmocniju zemlje svijeta, bitan je za citav svijet, ali - pokazalo se - i za Bosnu više nego što se moglo ocekivati. Kao da su to Amerika i “saveznici” (u koje se ubraja i Rusija?!?) jedva docekali i okrivili Usamu bin-Ladina, optuživši, zapravo, islam. Od tada su najspominjanije rijeci “islamski terorizam”. I od tada spominju i Bosnu i Hercegovinu kao utocište Bin-Ladenovih ljudi. I od tada nas (kao i prije) gledaju drukcijim ocima. Jer, oni tamo su najpametniji, najbogatiji i najpravedniji.

Tako su naša pametna djeca uznala da je mnogobrojnim bjelosvjetskim neznalicima i hohštaplerima veoma važno da u Bosni ne bude dobro i da se i dalje može profitirati i lijepo živjeti od njezine nevolje.