fadil banjanovic bracika

Fadil Banjanovic Bracika, pomocnik ministra za izbjeglice u Vladi Tuzlanskog kantona i predsjednik Regionalnog odbora izbjeglica i raseljenih lica u Tuzli, govori za Saff

Povratak na svoje - zadnja šansa za opstanak BiH

Pitanje povratka postalo je periferno medunarodnim organizacijama, tako i domacim partijama, regionalnim vlastima i vladajucem državnom aparatu. Povratak je postao samo dobro politicko oružje u predizbornim kampanjama i u borbi za fotelje. Tu se završava prica o nama izbjeglicama

Gospodine Banjanovicu, kao covjek iz naroda, poznati ste i po iskrenom i britkom jeziku. Nedavno ste optužili bh. vlasti da se bogate na racun izbjeglica. Cime potkrepljujete ovu izjavu?

Banjanovic: Povratak je postao svojevrstan biznis mnogim medunarodnim zvanicnicima u Bosni i Hercegovini koji imaju place i po nekoliko desetina hiljada dolara ili sada eura. Na drugoj strani, povratnici su još pod šatorima. Stranci vozaju džipove, a putovima do povratnickih naselja ne mogu ni buldožeri. Isto tako, ima i domacih zvanicnika koji na povratku grade svoju finansijsku i politicku moc. Mnoge agencije i humanitarne organizacije pokušavaju navodno pomagati povratnicima, ali oni žive sa leda tih istih povratnika. Kupuju se vozila, kompjuteri, kancelarijski prostori... Oko 40 posto sredstava namijenjenih povratku troši se na administraciju. Ovih dana sam pozvao gospodina Petritscha da izvrši reorganizaciju tih organizacija koje se bave povratkom kako bi se sprijecila pljacka povratnika, jer je u ovoj oblasti prava zbrka i mnogi je koriste. Nažalost, još uvijek nema koordinacije u aktivnostima, pa je tako, recimo, u Celicu popravljeno stotinu kuca, ali se niko ne vraca u njih. Slicno je i u Šekovicima, Zvorniku...

Pitanje povratka se gura u zapecak

Kao kao prognanik, u masi od gotovo milion slicnih nevoljnika, gledate na opcu situaciju kad je u pitanju povratak? U kojim se brojkama može podastrijeti povratak na Drinu zakljucno sa krajem 2001. godine?

Banjanovic: Nakon proteklih godina, koje su sa raznih politickih pozicija proglašavane godinama povratka, konacno je vrijeme da se skinu maske i da se o ovom pitanju, koje je dosad moralo postati temeljni problem u BiH, progovori otvoreno, kako bi se ukazalo na objektivne i subjektivne smetnje u procesu povratka.

Ne treba zaboraviti da je ovo prva regija koja je pokrenula proces povratka, sa Jusicima, 1996. godine. Tada se za svoj prag, iako je vec bio potpisan mir, još uvijek ginulo. Danas je, kad se hiljade ljudi vratilo svojim kucama, drukcije. Još se uvijek javljaju incidenti, ali je ipak povratak mnogo sigurniji. Danas povratnike štite policajci MUP-a RS-a, koji su ih tukli prije pet godina. To je znacajan pomak. Istina, treba još mnogo raditi na sigurnosti i zaštiti osnovnih ljudskih prava, na rasvjetljavanju dosadašnjih ubistava i drugih incidenata. Sistemski se mora pristupiti rješavanju pitanja zdravstva, školstva i socijalne problematike. Na tom ispitu ne smiju pasti vlasti RS-a, jer mogu izgubiti podršku stotina hiljada Bošnjaka i Hrvata, ali i miroljubivih Srba, kojima je u interesu stvaranje sigurne i stabilne, multietnicke države BiH. Na drugoj strani, iskreno se mora pokazati dobra volja vlasti u FBiH da ce omoguciti i garantirati povratak raseljenim i izbjeglim Srbima. Naravno, oni su to do sada i dokazali. Samo takva BiH ima buducnost.

Povratkom ljudi na svoja imanja smanjuje se broj socijalnih slucajeva, ljudi pocinju raditi na njivama - to su njihove tvornice u koje ne treba ulagati posebna sredstva. Odugovlacenje povratka samo ce proizvoditi nove socijalne slucajeve, novu sirotinju.

Zar pitanje povratka nije u posljednje vrijeme postalo periferno?

Banjanovic: Pitanje povratka postalo je periferno medunarodnim organizacijama, tako i domacim partijama, regionalnim vlastima i vladajucem državnom aparatu. Povratak je postao samo dobro politicko oružje u predizbornim kampanjama i u borbi za fotelje. Tu se završava prica o nama izbjeglicama. U narednom periodu moraju se izdiferencirati dvije tacke, dva žarišta, odakle ce krenuti povratak s novom snagom. To su država, koja mora pokazati veci ineteres, i, na drugoj strani, povratnici, koji se moraju bolje organizirati, pokazati šta hoce i predložiti vlastima na koji nacin da se to provede. Tad ce sve biti lakše i povratak ce konacno imati uvjete da postane brz i efikasan.... U ovoj regiji je proces povratka odmakao u odnosu na ostatak države. Na prostoru sjeveroistocne Bosne vec godinama uspješno tece povratak i Bošnjaka, i Srba, i Hrvata, i Roma... To, u ovolikom obimu, nije zabilježeno ni u jednoj regiji u BiH. Od Doboja, Gradacca, Modrice, Celica, Koraja, Teocaka, Janje, Bijeljine, Brckog, Zvornika, Kalesije, Tuzle, Bratunca, Srebrenice, Kladnja, Vlasenice, nema nijednog naselja u kome nije pokrenut proces povratka. Aktivan povratak se vrši u više od 100 naselja. Tvrdim da se u ovom trenutku oko 150 hiljada ljudi nalazi u procesu povratka svojim kucama. To je veliki broj ljudi, naselja, ali i problema. Tim procesom treba koordinirati na temeljitiji nacin, sa kompletnom infrastrukturom i znacajnim sredstvima. Povratak više nije politicko pitanje, on je postao ekonomsko pitanje i sad je potrebno odvojiti sredstva da se povratnicima izgrade kuce, da im se omoguci zaposlenje, da se iznadu kreditne linije... U mjestima povratka treba osigurati struju, vodu, putove... Da bi se to uradilo, treba osmisliti strategiju i biti svjestan da ovaj proces uopce nije jeftin. Na ovom polju vidim buduce aktivnosti države koja mora promijeniti tacku gledišta spram ovoga pitanja i sve potencijale usmjeriti ka procesu povratka.

Šljunak u Podrinje dovozimo iz Sarajeva i Banje Luke

Imaju li povratnici od cega živjeti? Šta je sa cesto spominjanim “održivim povratkom"?

Banjanovic: Dosta smo uradili da povratnici u naseljima u RS-u stvore uvjete za život i rad, da i ostanu u kucama u koje su se vratili. “Održivi povratak” je postao farsa, floskula ili demagoška fraza, koja se koristi u politickom žargonu i nema onaj smisao koji je trebao imati kad smo zahtijevali da se povratnicima osiguraju uvjeti za rad i život. Tek tada bi i se moglo govoriti o održivom povratku. Medutim, ovim terminom se svako razmece, ali niko ne želi odgovoriti koliko je u protekloj godini podijeljeno ovaca, koza, krava, koliko je kredita, koliko je sagradeno tvornickih hala, kupljeno mašina... Neshvatljivo je da mi šljunak u Podrinje dovozimo iz Sarajeva ili iz Banje Luke, a u drinskom pojasu su milioni kubika šljunka koji se ne mora kupovati. Neshvatljivo je da gradevinski materijal dovozimo iz Lešnice, a hiljade povratnika su u Podrinju bez posla. Nema nijedne organizacije koja se može pohvaliti da je u prošloj godini donirala ili kreditirala 20 traktora, a do rata je svako selo imalo toliko traktora. Imamo Janju koja je prava žitnica BiH. Više od 5.000 povratnika je u Janji, svojim znanjem i sredstvima, proizvelo hiljade tona hrane i sve to sada truhne u podrumima jer nema kupaca. Na drugoj strani, uvozimo hranu iz Madarske i tvrdimo kako nam je stalo do stabilnosti BiH. To je neshvatljivo.

Hocemo li doci pameti?

Kako se ostvaruju uvjeti za vjerski život i njegove slobode? Koliko je porušeno džamija i uopce vjerskih objekata u Posrinju i šta je do sad obnovljeno?

Banjanovic: Evidentno je da su se u posljednjoj godini povecale vjerske slobode u mjestima povratka. Tako se bez ikakvih incidenata klanjao posljednji bajram-namaz. Gotovo da nema povratnickog naselja u kome nije klanjan bajram-namaz. U ovom dijelu Podrinja je obnovljeno nekoliko džamija, i to u Hajvazima, odnosno Capardama, u opcini Osmaci, zatim džamija u Grbavcima i na Kula-Gradu, a pripremljena je obnova još nekoliko džamija u Zvorniku i okolini. Nismo zadovoljni time što je na Divicu još uvijek stoji crkva na mjestu džamije, a džamija se ne može izgraditi iako u ovom mjestu nikad nisu živjeli Srbi. Slicno je na Kula-Gradu, gdje je naknadno sagradeno nekoliko pravoslavnih objekata, iako pravoslavci ovdje nikad nisu živjeli niti sada žive.

Nezadovoljan sam cinjenicom da u BiH ne postoji strategija obnove porušenih vjerskih objekata, iako je od rata prošlo šest godina. Sramotno je da su Bošnjaci prepušteni sami sebi, a da bošnjacki intelektualci postaju sve udaljeniji od naroda. Sramno je da, ni šest godina poslije rata, još uvijek nisu ocišceni temelji stotina porušenih i spaljenih džamija. Je li se to slažemo sa rušenjem naših vjerskih objekata? Rijaset Islamske zajednice BiH mora za svaku srušenu džamiju odrediti po jednog ili nekoliko imama koji ce biti zaduženi i da se, ako nema novca za izgradnju nove, bar u tom mjestu organizira vjerski život u kucama. Jer, ako nema i tog segmenta, ljudi nece tamo ostajati. Ja se sramim kad prodem kroz popaljeno naselje u kome se jedva vide temelji srušene džamije. Šta je to sa nama Bošnjacima i kad cemo doci pameti?! Ali, eto, i taj proces mora trajati dugo, kao i sve drugo što ima vrijednost. Ništa se ne može preko noci, ali konacno mora krenuti.

Pozivam i sve koji nisu raseljene osobe ili izbjeglice i koji, srecom. nisu osjetili šta znaci ostali bez svoje kuce i imanja - da na odgovarajuci nacin pomognu povratnicima, jer tek onda kad se svako vrati na svoje imanje, kad se pozabavi poslovima i preživaljavanjem, kad zaboravi glad i humanitarnu pomoc, BiH ce biti stabilna zemlja.

Kako uporedujete imovinske zakone u jednom i drugom entitetu?

Banjanovic: Poznato je da se srpskim povratnicima urucuju kljucevi obnovljenih stanova i kuca, koje mahom prodaju ili iznajmljuju, dok bošnjackim povratnicima jedva da daju šatore ili ih deložiraju na ulicu. To nije isto, i to je žalosno. Onda je nekorektno samo deklarativno govoriti o kršenju ljudskih prava. Najnoviji zakoni u oblasti imovinske politike i inicijative ambasadora Petritscha jasno govore da se mora upotpunosti izvršiti povrat privatne imovine. Konacno je postalo jasno da implementacija imovinskih zakona nema alternativu. Pitanje gdje ce neko živjeti, licni je problem svake invidue. Ali, sva imovina mora biti vracena vlasnicima i jedino se tako može graditi država BiH.

Kad ce Banjanovic na svoj toprak?

Nekad ste se suprotstavljali nehumanim deložacijama, policijskim akcijama, pendrecima po ledima ovih nesretnika... Jeste li se, možda, umorili od svega?

Banjanovic: Nije se Fadil Banjanovic umorio, vec mu više zdravlje nije baš najbolje. Ali, ko ga za to pita? Neki se možda ospu kad javno progovorim... Uvijek sam se suprotstavljao nepravilnostima i anomalijama. I uvijek cu to cinili bilo me ili ne na ovom ili nekom drugom mjestu. Ja samo glasno i pošteno razmišljam.

Kakva je suradnja sa slicnim prognanickim udruženjima i savezima? Ima li onih koji kradu krijuci se iza prognanika?

Banjanovic: Održavamo stalne kontakte sa nevladinim organizacijama u Hrvatskoj, Srbiji, Vojvodini i cijeloj BiH. Jedino se na taj nacin, medusobnim uvažavanjem, može osigurati buducnost na ovom prostoru. Nadam se da ce takav princip medusobnog uvažavanja osigurati ovoj zemlji mir i stabilnost. Koga cemo mi voljeti, sasvim je drugo pitanje, ali se medusobno moramo uvažavati. To je princip kojeg se svi moramo pridržavati htjeli to ili ne.

Nema sumnje da ima i onih koji su sebi mnogo važniji od prognanika. E, oko toga bi se trebali pozabaviti oni koji su za to placeni.

Hoce li prognanika u dogledno vrijeme više biti van Bosne nego u krajevima iz kojih su protjerani?

Banjanovic: Ja sam uvijek bio za naše toprake. Oni su najdraži i najljepši. Ne volim govoriti niokakvim odlascima, bez obzira što situacija nije nimalo ružicasta.

Šta cete raditi ako Vas smijene i kad cete se vratiti u svoje rodno mjesto pokraj Zvornika?

Banjanovic: Ne znam šta to znaci. Moja smjena? Trebamo se svi ukljuciti u poslove povratka kako bi nam bilo bolje. Šta meni, u nekom foteljaškom ili drugom smislu, znaci ovo mjesto? Znaci mi samo milion drugih obaveza, odsustvo od porodice, ugroženo zdravlje... A o tome šta meni znaci zavicaj i kad mu se vracam, valjda sam dosad bezbroj puta dokazao.