nadza dizdarevic

Nada Dizdarevic, samohrana majka sada vec troje malodobne djece i supruga Boudellaha Hadža, koji vec treci mjesec truhne u istražnom zatvoru bez ikakvih dokaza da pripada tzv. alžirskoj teroristickog grupi, uputila je Saffu otvoreno pismo

"Svi znaju da su oni nevini, ali se mora raditi kako kaže i nalaže Amerika"

Zar zaista mora? Zar nije važno koliko cemo nevinih pogaziti i njihove djece uplakati zbog te Amerike? Zar je to vrijedno toga da moja i još mnoga druga djeca nemaju više djetinjstva, vec samo ozbiljne brige?

Na Bajram se muslimani cijelog svijeta raduju. Ali, nažalost, ove godine nije bilo baš svima tako. U mnogim kucama su se na taj velicanstveni dan lile suze. I moja kuca pripada jednoj od tih. Sa snježnih ulica su u moj opustjeli i tugom obavijeni dom ulazili veselje i žamor nekih sretnih ljudi. Pokušavala sam sakriti suze, da pred mojom i njegovom djecom budem jaka. Trudila sam se da im uljepšam Bajram, ali moja kcerkica Iman je sve odlucno prekinula. Rece mi da bez babe Bajram ne može biti Bajram, i da svoje hedije nece otvoriti nego ce ih poslati svom babi u zatvor, da i on nešto lijepo pojede i osjeti.

Odveli su i Lahdara

Prisjecam se naših prošlih, ali sretnih Bajrama, i dana kad ga dušmani odvedoše, a nas su ostavili same i uplakane. Sjecam se tog okrutnog dana, dana kad sam shvatila koliko je teško biti musliman u ovoj državi. Godine 1992. su neke žene proklinjale slicne dušmane što ih razdvajaju od muževa i kidaju njihove porodice, a u ovom stoljecu opet imamo dušmana za proklinjanje, samo u drugom ruhu, a sa istim ili slicnim metodama.

Toga dana smo ustali rano i, kao obicno, uz caj i dorucak, planirali smo kako provesti dan. Djeca su se radovala što babo ne ide na posao i što imaju vremena za igru. Zajednicki, kroz razne šale, smišljali smo ime bebi koja se uskoro treba roditi. Iznenadenje je bilo kad nam je zazvonio telefon, jer subotom, rano ujutro niko nas nije uobicavao zvati. Vidjela sam kako je moj muž problijedio i, razgovarajuci sa nekim, stalno je govorio da ne place, da se ne plaši, da ce sve biti uredu i da je sigurno u pitanju neka greška. Razgovor se vodio na arapskom. Kad je spustio slušalicu, objasnio je da je to bila moja prijateljica iz Alžira koja trenutno živi u Bihacu, žena Muhammeda Našle. Policija je oko jedan sat iza ponoci odvela Muhammeda. Oboje smo zakljucili da se radi o grešci i da ce sve biti riješeno u toku dana. Nakon toga mi je muž rekao da ce - jer mi nemamo auto - otici sa svojim prijateljem Lahdarom da kupi satelitsku digitalnu antenu i da ce se ubrzo vratiti. Ispratila sam ga i požurila spremati kucu i skuhati rucak, jer sam ocekivala da ce zajedno doci da bi postavili kupljenu antenu, koju sam ja željno ocekivala zbog pracenja vjerskog programa. Kad sam krenula uciti Kur’an, prekinuo me je zvuk telefona. Javila sam se, ali nisam mogla prepoznati glas. Shvatila sam samo da je to neka Arapkinja koja place i uporno ponavlja da su nekog odveli. Prvo sam pomislila da je to opet Muhammedova žena, ali sam shvatila da je to Lahdarova žena. Place jer su i njega policajci odveli. Bila sam kao okamenjena, ali sam je tješila da osaburi, a onda sam pozvala svog muža na mobitel. Bila sam uznemirena što je nedostupan. On se vratio nakon 15 minuta. Bio je blijed i vidno zabrinut. Ispricao mi je da je bio sa Lahdarem kada ga je policija odvela, kao i to da su i njega legitimirali.

Velika igra neumjesnog šaljivdžije

Rekli su mu da nije na “famoznom” spisku i poslali ga kuci.

Pitali smo se zašto Lahdara i Muhammeda, jer su obojica bili humanitarni radnici, porodicni ljudi, i svi su ih voljeli. Zašto?!

Nakon dužeg razmišljanja o mogucim razlozima, opet smo zakljucili da ne može biti ništa drugo nego velika greška ili igra nekog neumjesnog šaljivdžije.

Njihove žene su stalno zvale i plakale, a mi smo ih tješili koliko smo mogli i ubjedivali ih da da ce se brzo vratiti. Ništa nismo ni jeli ni pili. Te noci uopce nismo spavali, a ujutro smo bili smoreni od silne brige. Nakon dorucka, moj muž se spremio da ode na auto-pijacu, kao što je išao i svake nedjelje, a ja sam ocekivala brata i njegovu ženu, koji su trebali moju djecu voditi u Tešanj, kako bih ja mogla ici kod doktora da obavim pripreme za porod. Opet je zazvonio telefon. Po muževom glasu sam shvatila da je nešto strašno u pitanju. Spustio je slušalicu i rekao mi tiho, da djeca ne cuju, da i on treba tamo gdje su vec Muhammed i Lahdar. Samo sam ponavljala: “Kako, zašto, radi cega?” Objasnio mi je da je Lahdar zvao iz zatvora i da je i sad i njegovo ime na tom spisku te da je bolje da sam dodem... Obukao se, ali nikako nije mogao krenuti. Plakala sam, a on me tješio i govorio da nema razloga za brigu kad oboje znamo da ništa nije uradio.

Dobro smo se poznavali i nismo imali tajni jedno pred drugim. Otišao je, a nakon pola sahata obradovao me njegov glas u hodniku. Rekao je da stavim hidžab i pošaljem djecu u drugu sobu. Otvorila sam vrata i sledila se od prizora. Moj muž sa šestericom policajaca u civilu, a ispred vrata su ostala još cetverica. Po velikoj galami u stubištu, shvatila sam da ih ima još više od onih koje vidim. Pitala sam šta se dogada. Umirivali su me i rekli da ništa ne brinem, da je sve uredu. Rekla sam da ne može biti sve uredu kad su svi oni tu. Pitala sam ih za šta je moj muž okrivljen ili osumnjicen. Kratko su odgovorili da se radi samo o rutinskoj kontroli. Dali su mi dozvolu za pretres stana, pomocnih objekata i auta da bi tražili oružje i drogu. Pozvali su nas da, ako to posjedujemo, odmah predamo. Moj muž i ja samo smo se nasmijali.

Prevodenje Francuzu iz SFOR-a

Napravila sam im i kahvu. Poceo je i pretres. Vecinu mojih stvari su odvajali i fotografirali te prevodili na francuski covjeku iz SFOR-a. Reagirala sam kad su uzeli moj rokovnik, u kome su bile adrese, telefonski brojevi, recepti za kolace, a najviše zabilješki sa predavanja koje sam držala za žene. Naime, bavim se da’vom za žene i redovno držim tribine na razne teme. Jedan od prisutnih je poceo to citati i naredio prevoditeljki, koja je bila uz Francuza, da mu sve prevede, jer je to "sve vrlo zanimljivo". Pitala sam zašto je to zanimljivo, jer to nije pripadalo mom mužu nego meni, a on je ustvrdio da ja imam “vrlo fundamentalna razmišljanja”.

Sve je, list po list, prevodenu Francuzu, koji je ljutito klimao glavom i cudio se kako muslimanke nisu zaokupljenje samo dangubljenjem sa kahve na kahvu i ogovaranjem. Tu su bile bilješke o sekciji za rucni rad, za opismenjavnje starih, o sekciji za pomoc samohranim i iznemoglim, o cišcenju džamija, zidnim novinama, medusobnon druženju i saradnja itd. a od da’ve su bile sekcije za tedžvid, tefsir, sufaru, arapski i tribine.

Sumnjive i SFOR-ove bombone i prsakalice

Nije bilo razloga da to bilo kome smeta, kao ni moja napisana predavanja, jer u njima nije bilo nikakve štete osim za šejtane i njegove sljedbenike. Nisu povjerovali da je to moj rad u ime Allaha i rekli su da sve to neko mora finansirati i da jedna žena sa troje djece ne može toliko raditi bez odredenog razloga. Nije bilo smisla da im objašnjavam. Dala sam im i dozvolu za rad, koja je i ovjerena i potpisna, ali je nisu ni procitali. Donijeli su vrecice za "dokazni materijal". U njih su stavili novogodišnje djecije prskalice i crvene bombone, a to je SFOR djelio djeci prošle godine. Objasniše da su prskalice oružje, a one "naizgled bombone" da su vosak. Pitala sam prisutnog SFOR-ovca zar su djelili djeci vosak, a on je odšutio. Zatim su uzeli mali kompas i kutiju prve pomoci, a oboje smo našli u srpskom stanu kad smo u njega doselili. Ja sam to ostavila u slucaju neke potrebe, a oni rekoše da se to nije moglo kupiti.

Pokupiše navedeno, sve uslikaše i mog muža odvedoše. Plakala sam jer sam shvatila da nema šale i da su došli s ciljem da ga odvedu. Rekli su da ce se moj muž brzo vratiti.

Djeca su se od komšinice vratila placuci, a brat i snaha su cekali cetiri sata napolju jer im nisu dozvolili da udu.

(Kucu nije bilo moguce dovesti ured ni nakon mjesec.)

Produžen pritvor, oduzeta državljanstva

Cekala sam da me muž nazove ili da se vrati. U 22,30 sati me obradovao njegov glas na interfonu, ali je opet rekao da obucem hidžab i da djecu pošaljem u drugu sobu. Dovela su ga dvojica policajca da bi uzeo kljuceve od kancelarije "Human-apela"). Bio je blijed i vidno umoran. Pitala sam policajce kad ce se moj muž vratiti i šta se dogada. Rekli su da samo treba pretresti kancelariju. Nisam dobila odgovor na pitanje zašto je na TV-dnevniku vec objavljeno da su uhapsili petericu terorista kad ni pretres nisu završili.

Ujutro me obavijestio da je stavljen u pritvor na ispitivanje, a u novinama i na televiziji se narednih pet dana vrtilo kao udarna vijest da je "konacno razbijena teroristicka grupa", tzv. alžirska grupa, kao i još mnoge druge gluposti.

U pocetku nisu bile dozvoljene ni posjete, pa sam jedine informacije dobivala preko advokata. Tješilo me što znam da nije ni kriv ni dužan i da mu niko ne može dokazati suprotno.

Prošlo je 30 dana odredenog pritvora, a advokat me obavijestio da je pritvor produžen za još 60 dana, jer je stigao nekakav broj telefona iz Washingtona.

Plakala sam i klela dušmane, ali sam obrisala suze i odlucila, uz Allahovu pomoc, boriti za prava svog muža i ostale brace.

Nakon dva dana sam, s televizije, saznala da su oduzeta državljanstva "alžirskoj grupi". Otišla sam kod advokata i pokupila potrebnu dokumentaciju i sva sudska rješenja kao bih se uvjerila u težinu ljudskih prava koja je kršio moj muž Boudellah Hadž.

Kriv bez dokaza i prava na žalbu

Bila sam zaprepaštena citajuci rješenja. Ne treba biti pravnik da bi se shvatilo o kakvom se bezakonju radi. Na prvom rješenju je pisalo da je moj muž u bjekstvu i da ga uhapse cim ga pronadu! Drugo rješenje je o pritvoru u trajanju od 30 dana na osnovu “sumnje da je sa ostalim planirao napad na ambasadu SAD-a". Na trecem rješenju je pritvor produžen za još 60 dana zbog te iste sumnje jer nije bilo vremena da stigne famozni broj telefona iz Washingtona. Rješenje o oduzimanju državljanstva izdano je na osnovu "iste sumnje", koja nikad nije - niti može biti - dokazana. Na kraju istog rješenja piše da nema pravo na žalbu, vec da se može napraviti tužba.

Šta reci za državu u kojoj se ovo dogada i u kojoj može bilo ko i za bilo šta biti optužen i osuden bez prava i prilike da se brani i dokaže svoju nevinost?!

Prošla su dva mjseca otkako je u zatvoru, a za to vrijeme je samo jednom ispitivan, i to pitanjima koja se obicno postavljaju u javnim anketama na ulicama gradova

Znaš li ko je Usama bin-Ladin?, Znaš li nešto o "El-Kaidi"?, Znaš li gdje se nalazi americka ambasada?

Sve podsjeca na ružan san.

Ako treba, ici cu nakraj svijeta

Ušla sam na mnoga vrata i iza svakih dobila otprilike isti komentar: "Svi znaju da su oni nevini, ali se mora raditi kako kaže i nalaže Amerika".

Zar zaista mora? Zar nije važno koliko cemo nevinih pogaziti i njihove djece uplakati zbog te Amerike? Zar je to vrijedno toga da moja i još mnoga druga djeca nemaju više djetinjstva, vec samo ozbiljne brige? Moj sin Abdulaziz, koji ima samo šest godina, više se ne igra kao druga djeca vec sjedi ispred televizora i, umjesto crtica, gleda TV-dnevnik i emitiranje vijesti. Moja cetverogodišnja kcerkica Iman ne smije pretrcati preko sobe od straha da joj policija ne odvede i mamu.

Dušmani su pomislili da ce se slucaj moga muža i drugih nevinih koji pate po tamnicama tako jednostavno završiti, ali im porucujem da sigurno nece, pa cak i u slucaju deportacije. Ja nisam neka nepismena djevojcica koja samo sjedi u kuci i ceka ishod. Ja sam žena koja je u politici od svoje 18 godine i dobro poznajem zakon, naša prava, kao i nacin da se izborim za kaznu onima koji su se poigrali sa našim dostojanstvom i životnim pravima.

Termin porodaja mi je vec istekao, beba je zaostala u razvoju nakon babinog odlaska, noga mi je vec mjesec dana povrijedena od stalnog kretanja jer tri puta sedmicno, sa ovolikim stomakom i bolesnom nogom, nosim mužu hranu, kao i što makar dva puta dnevno idem na razna mjesta tražeci pravdu za njega i ostavljam same troje djece. Znam da, i pored svega, Allah nece odbiti moju dovu. Zato imam sabura, snage i volje i znam da ce na kraju biti kako je Allah zadovoljan. Pokazat cemo uskoro svima koliko su pogriješili. Porucujem im da necu posustati i da me, bez obzira na sva iskušenja, ništa nece zaustaviti dok god mom mužu ne vrate državljanstvo koje je zaslužio teškom mukom i zbog koga je gorko otpatio. Necu dozvoliti onima koji su bili sa druge strane nišana da meni, mome mužu i našoj djeci oduzmu pravo na život i slobodu. Mi necemo drugu domovinu, jer smo moja djeca i ja ovdje rodeni, a necemo ni dozvoliti da nas nasilno razdvoje od onog koji je ovu državu prihvatio kao svoju i za koju se borio i krvario u kriznim momentima, dok su mnogi rodeni Bosanci lumpovali po nekim tudim zemljama. Borit cu se, inšallah.

Moj muž je divan suprug i divan otac kao što je i uzoran brat musliman kojeg svi vole. Nicim nije zaslužio da ga država za koju se borio bez razloga isporuci u onu u kojoj mu slijedi 25 godina zatvora ili, ne daj Bože, smrtna kazna, i to samo i jedino zato što se borio za ovu istu koja ga sad šalje u smrt.

Ako treba, ici cu nakraj svijeta dok pravda ne bude zadovoljena. Nece mi biti teško i sigurno necu stati. ”Oni hoce da utrnu Allahovo svjetlo, ali ce On svoje svjetlo uciniti vidljivim.”