POSJETITE KURAN.BA
 
 

sloboda je prirodno pravo covjeka

Abdussamed Bušatlić | Saff br/str. 64

U islamu je covjeku dat visok stepen, tako da se napad na njegovu licnost smatra napadom na sve ljude, a ocuvanje njegove licnosti smatra se ocuvanjem covjecanstva


Islam je ucinio slobodu prirodnim pravom covjeka bez cega ljudski život nema vrijednosti. Onoga trenutka kad covjek bude lišen toga, on umire “iznutra”, makar u fizickom smislu bio živ. Koliko je islam uzdigao pitanje slobode, govori i to što je u islamu slobodan razum put ka spoznaji postojanja Allaha, dž. š., tj. razum koji ne ceka na neku vanjsku snagu, kao što su natprirodni dogadaji, da bi povjerovao u Allaha.

Rekao je Uzvišeni:


“Nema prisile u vjeri. Pravi put se razlikuje od krivog puta”.

U ovom ajetu se negira i odbacuje prisiljavanje na vjerovanje, iako je iman (vjera u Allaha) najvažniji u životu - zato što je covjek neovisan i slobodan u onome što posjeduje i niko nema pravo da ga prisiljava i njime vlada. Dakle, on je slobodan i zato što je sa time zadovoljan, a ne zato što ga je neko prisilio.


Znacenje slobode

Definicija slobode u kontekstu u kome govorimo o njoj podrazumijeva covjekovu moc da ucini nešto ili da ga se ostavi po vlastitoj volji. To je poseban dar ili svojina koju uživa svaki pametan covjek i iz toga proizlaze sva njegova djela.


Znaci li sloboda apsolutnu slobodu od svih ogranicenja? U islamu nema apsolutno znacenje i nije ostavljena bez granica i normi, jer je sloboda bez ikakvih ogranicenja najbliža anarhiji i neredu na koje potice i koji prouzrokuju strast. A poznato je da strasti uvijek više ruše nego što izgraduju. I zato je islam zabranio da se slijedi strast.

Islam gleda na covjeka kao društveno bice po svojoj prirodi koje živi u zajednici medu drugim ljudima i ne daje i ne potvrduje slobodu jednima na uštrb drugih, vec svakom od njih daje njegovu slobodu, svejedno radilo se o pojedincu ili društvu. Medutim, islam je uspostavio norme i granice koje su nužne i prirodne i one podrazumijevaju slobodu za sve podjednako. Te norme koje je postavio islam podrazumijevaju sljedece:


- Da sloboda pojedinca ili skupine ne vodi narušavanju sigurnosti opceg sistema (reda, poretka) i potkopavanju njegovih temelja,

- Da se na taj nacin ne zapostave prava koja su važna kao i ovo ili važnija od njega u sistemu vrijednosti,


- Da sloboda jednih ne dovede do gubitka slobode drugih ljudi.

Na osnovu ovoga, zakljucujemo da islam nije potvrdio i dao slobodu pojedincu na štetu društva, niti je odredio slobodu društva na racun pojedinca, nego je svakome od njih dao njihova prava.


Vrste slobode

- Sloboda koja se odnosi na materijalna prava pojedinca,


- Sloboda koja se odnosi na moralna prava pojedinca.

Prva vrsta sadrži sljedece:


Slobodu licnosti - što znaci da je covjek u mogucnosti slobodno upravljati i raspolagati sa svim stvarima koje se ticu njegove licnosti. Da je siguran od napada na život, cast i imetak, a da su takoder drugi sigurni od napada sa strane.

Sloboda licnosti sadrži u sebi svetost licnosti. Islam upozorava na vrijednost i stepen ljudske licnosti i oporucuje da se one poštuju i uvažava i da se nikako ne povreduju i oskrnavljuju. Allah, dž. š., rekao je u suri Isra, 70 ajet: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili”.


i u suri Bekare, 30 ajet: “A kada Gospodar tvoj rece melekima:"Ja cu na Zemlji namjesnika postaviti!"- oni rekoše:"Zar ce Ti namjesnik biti onaj koji ce na njoj nered ciniti i krv proljevati? A mi Tebe velicamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On rece:"Ja znam ono što vi ne znate” .

Covjek je, dakle, odlikovan razumom i razmišljanjem i na taj nacin mu je Allah ukazao posebnu casst i odlikovao ga iznad drugih stvorenja. U hadisu koji prenosi Aiša, r. a., Muhammed, a. s., kaže:


“Prvo što je Allah stvorio jest razum (pamet). Rekao mu je: 'Pojavi se!' i pojavio se. Zatim mu je rekao: 'Odstupi!' i odstupio je. A nakon toga mu je Allah, dž. š., rekao: 'Tako mi moje velicine i Uzvišenosti, nisam stvorio ni jedno stvorenje poštovanije kod Mene od tebe. Sa tobom uzimam i dajem i preko tebe nagradujem i kažnjavam'”.

Ovi tekstovi pozivaju na poštovanje i uvažavanje covjeka kao licnosti i govore da je u islamu covjeku dat visok stepen, tako da se napad na njegovu licnost smatra napadom na sve ljude, a ocuvanjem njegove licnosti smatra se ocuvanjem covjecanstva. “Zbog toga smo mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neciji život sacuva, - kao da je svim ljudima život sacuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.” (Maide, 32.).


Potvrda ljudske licnosti odnosi se na svakog pojedinca, bio on muškarac ili žena, vladar ili podanik. To je pravo svakog pojedinca bez obziira na boju kože, nacionalnost, položaj u društvu itd.

I, koliko god islam poštuje živog covjeka, takoder cuva njegovu cast i kad umre. Radi toga je zabranjeno masakriranje mrtvog tijela i nareden poseban nacin ukopavanja mrtvog ljudskog tijela i zabranjeno sjedenje na kaburovima.


Licna sigurnost

Licna sigurnost podrazumijeva garanciju sigurnosti licnosti u pogledu života, casti i imetka, i nije dozvoljeno njegovo ubistvo ili ranjavanje, kao i bilo koja vrsta napada, svejedno odnosi li se taj napad na tijelo, kao što je zatvaranje, udaranje i slicno, ili na dušu (cast), kao što je psovanje, omalovažavanje, vrijedanje, loše mišljenje i slicno. Radi toga je islam propisao sankcije i kazne kako bi zaštitio covjeka od svake vrste štete ili napada na njegovu licnost i kako bi omogucio da ostvari svoje pravo u pogledu slobode licnosti. I što je atak na ljudsku licnost jaci, i kazna je za to teža i veca. Zato, ako se radi o napadu na licnost ubistvom, islam je propisao odmazdu.


“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobrocinstvo uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja ceka“. (Bekare, 178.).

Odmazda je propisana i za odsijecanje ili oštecenje nekih dijelova ljudskog tijela.” Mi smo im propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, bice mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici”. (Maide, 45.).


Poznato je da je Omer, r. a., zabranio vladarima i namjesnicima da udare ili izvrše bilo kakvu kaznu nad nekim od podanika bez presude pravednog kadije, kao što je i naredio kažnjavanje namjesnika ukoliko se suprotstave naredbi. Takoder je zabranio da vladari ili namjesnici psuju i vrijedaju podanike i odredio je kaznu za to.

Sloboda kretanja


To podrazumijeva slobodu putovanja unutar vlastitite države i van njezinih granica. Slobodno i nesmetano kretanje i putovanje je prirodno pravo covjeka koje zahtijeva sam nacin ljudskog života na Zemlji. Da bi covjek mogao privredivati, raditi, tražiti opskrbu, znanje itd., on se mora kretati, jer je kretanje samo po sebi temelj života i njegova nužnost.

Govoreci o ovom ljudskom pravu, Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: “On vam je Zemlju pogodnom ucinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu cete poslije oživljenja odgovarati”. (Mulk, 15.).


Covjeku se ne smije zabraniti kretanje i putovanje osim u izuzetnim situacijama, kad ta zabrana podrazumijeva opcu korist, kao što je to uradio halifa Omer ibn-Hattab kad je zabranio putovanje u zemlje Šama radi kuge koja je harala u tom podrucju. I Omer je to ucinio pokoravajuci se naredbi Allahovog Poslanika, a. s., koji je rekao: “Ako cujete da se u nekoj zemlji pojavila kuga, ne idite tamo. A ako se nadete u toj zemlji, ne izlazite iz nje bježeci od kuge”.

Da bi se osigurala sloboda kretanja u potpunosti, islam je zabranio svaki vid napada ili prepada na putnike i odredio je strogu kaznu za drumsko razbojništvo. Kaže uzvišeni, u suri Maide, 33.: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji cine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu ceka ih patnja velika“.


Pored toga, Muhammed, a. s., radi sigurnosti na putu i njegovog korištenja na najljepši nacin, zabranio je sjedenje po putovima ili na putovima, rekavši: “Cuvajte se sjedenja po putovima!” ’Ali, Allahov Poslanice, mi nekad moramo to ciniti’. Muhammed, a. s., rece na to: ’Ako je vec tako, onda dajte putu njegovo pravo’. ’A šta je to njegovo pravo?’, upitaše. ’Obaranje pogleda, uklanjanje smetnji sa puta, nazivanje selama i naredivanje dobra, a zabranjivanje zla’”.

Sloboda stanovanja


Ako covjek ima mogucnosti da sam sebi osigura mjesto stanovanja, on je potpuno slobodan to uraditi i ne treba praviti probleme ili zabrane. Ukoliko nije u mogucnosti, onda mu je država obavezna osigurati odgovarajuci smještaj kao bi imao minimum uvjeta za život. Prenosi se od Ebu-Seida el-Hudrija da je Muhammed, a. s., rekao: “Ko ima viška jahalicu, neka da onome ko nema jahalice. Ko ima viška opskrbe (životnih namirnica), neka da onome ko opskrbe nema”.

Imam ibn-Hazm i drugi islamski ucenjaci su ovaj hadis uzeli kao dokaz da se bogati muslimani moraju brinuti o siromašnim ljudima ukoliko zekat i ratni plijen nisu dovoljni da im osiguraju hranu, pice, odjecu ili stan. Država je ta koja treba sakupiti imetak od bogataša i podijeliti ga siromasima, bez obzira na vjersku ili drugu pripadnost. I kad covjek ima stan ili kucu, niko nema pravo ulaziti u njegovu kucu bez dozvole, pa makar se radilo o halifi ili predsjedniku države. “O vjernici, u tude kuce ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukucane ne pozdravite; to vam je bolje, poucite se!“ (Nur, 27.).


Islam, takoder, zabranjuje uhodenje i špijuniranje ljudi u njihovim stanovima. “O vjernici, klonite se mnogih sumnjicenja, neka sumnjicenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno - , zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je”. (Hudžurat, 12.). To je zato što uhodenje predstavlja skrnavljenje prava drugih ljudi i napad na njihovu cast i otkrivanje onog što oni žele da bude tajna ili otkrivanje intimnog života koji mora biti tajna.

Kaže Muhammed, a. s. : “Onaj ko bude zagledao u tudu kucu, pa mu bude izbijeno oko, to oko je izbijeno uzalud, tj. domacin kuce ne treba placati odštetu niti krvarinu”.


Nastavit ce se