Islam je muslimanima postao jedini put, jer su se uvjerili da sve druge ideje nisu pravo rješenje
O ŠEHIDIMA I TOLERANCIJI: Mislim da se mi ne trebamo bojati naše tolerancije i našeg strpljenja, jer je to najviši stupanj moci. Mi tu pokazujemo našu moc, ali i tu postoji granica do koje se može podnositi... Htio bi dati svoj kometar o necemu što je u vezi sa porodicama šehida i granici tolerancije. U zadnje vrijeme ima osporavanja imena šehid. Pratio sam u javnosti šta se dogadalo, a nisam vidio Prijedlog zakona o pravima boraca i šehidskih porodica i cekao sam Dan šehida da o tome cujem od njih i da mi izravno kažu u cemu je problem. Ono što sam ja mogao razumjeti iz razgovora sa njima, jest da novi zakon predvida ukidanje imena šehid, obrazlažuci to cinjenicom da je to vjerski termin. Oni su me pitali je li to vjerski termin i bi li se mogao necim zamijeniti. Rekao sam im da jest vjerski termin. On je spomenut i u Kur'anu, i u hadisu; i Allah, dž. š., sam Sebe naziva tim imenom. U tom kontekstu, u arapskom postoji i drugi termin, takoder kod nas poznat, šahid, koji, zapravo, znaci svjedok, onaj na sudu ili svjedok dogadaja, dok je šehid onaj koji svjedoci svojim vlastitim bicem. Vjeru možemo svjedociti namazom, postom, zekatom, dok je šehid viši oblik svjedocenja pripadnosti islamu. Taj termin mi nismo izmislili u Bosni i on nije uopce nešto novo, ima mnogo mjesta u Bosni koja se zovu šehitluci. Novo je to što se neko usudio da to osporoava onima koji su dali svoje živote za našu slobodu. Ako bismo pošli tom logikom da mi muslimani nemamo pravo koristiti jedan nama dragi termin zato što je vjerski, onda bih ja želio upozoriti i reci onima koji se poigravaju, a zaista se poigravaju, zašto, onda, ne osporavate subotu, i to je vjerski termin, ili nedjelju. Zašto ne osporavaju kalendar, koji svi koristimo jer i to je vjerski kalendar. Zašto, na kraju krajeva, ne osporavaju i Dan svih svetih, koji se slavi u cijeloj Zapadnoj Evropi i Americi… Ja, ustvari, vidim da smo mi još u fazi nekakvog cišcenja mozga kad se vlast bavi tim šta neko govori ili misli, a ne bavi se bitnijim pitanjima i problemima vezanim za ovu zemlju. Veoma sam povrijeden što je uopce došlo do toga da se o tome raspravlja nakon svega što nam se dogodilo. Savjetovao bih onima koji donose zakone da to ne negiraju, jer u BiH imaju neke stvari o kojima se ne može razgovarati na potcjenjivacki nacin. To jest vjerski termin i to jest pitanje vjerskog prava, ali i casti i digniteta. Nama nije toliko do kolaca koliko do casti koju nam žele uzeti, i mi i porodice šehida nismo zaslužili da budemo tretirani kao socijalni slucajevi.
O DIJALOGU SA KATOLICKOM CRKVOM: Pitanje dijalog je pitanje obnove stolacke džamije, za koju oni tvrde da je tu bila crkva. To je neuvjerljivo, ali, hajde i da kažemo i da je bila i da mi prihvatimo da razgovaramo o tome. Ali, ja kažem: Jesu li crkva bile i ostale tri stolacke džamije, je li bila crkva i na porušenom Starom mostu u Mostaru? Nije to u pitanju. Ovdje je u pitanju etnicko cišcenje, protjerivanje ljudi na rasnim i etnickim osnovama. To je ta granica preko koje se ne može. Mi muslimani Bošnjaci ne možemo ispod te granice. Izgraditi Carevu džamiju u Stocu upravo na mjestu gdje je ona bila, upravo zato što je ona porušena iz ovih motiva, a to je etnicko cišcenje i rasna diskriminacija. I, na kraju, pomalo i vjerska mržnja. Uza svo uvažavanje, mislim da to Katolicka crkva mora riješiti unutar same sebe i da se prema tome jasno odredi. To je dijalog. Nije dijalog da se mi sastanemo individualno i da se nadmudrujemo ko ce više nekakvih podataka iznijeti. Sve podatke danas imate na Internetu. Pitanje dijaloga je pitanje obnove džamija. Pitanje dijaloga u Evropi i odnosa Evrope prema islamu nije u tome što ce neko napisati neki clanak o tome kako treba muslimane uvažiti i priznati. Sramno je da se u Evropi još uvijek razgovra o tome treba li islam priznati ili ne. Taj odnos se treba pokazati u tome da muslimani dobiju pravo na mezarja, koja još uvijek nemaju. Ako psi u nekim zemljama imaju pravo na odvojeno groblje, postavljam pitanje zašto se uopce još uvijek razmišlja o tome mogu li muslimani imati svoje mezarje...
O NEMIRNOM SNU I MINISTRU ODBRANE: Slušao sam nedavno jednu emisiju u kojoj je ministar odbrane, kad je bio upitan kako bi se ponašao kad bi našu zemlju napala Hrvatska, rekao, parafrazirat cu: "Bio bih licemjeran kad ne bih bio sa hrvatskim narodom!" Od te veceri ja ne spavam mirno. Da ima zakona i pravde, taj ministar ne bi ni osvanuo, a bio bi smijenjen... Takva izjava uznemirava i destabilizira. Tako uvijek pocinje, od nekih malih i naizgled beznacajnih izjava, i mi kao predemo preko toga... Kako cu ja spavati mirno kad moj ministar odbrane, ako me napadne neko tamo iz Zagreba, da naredenje da se radi ono što se radilo. Ne može tako... Preporucujem, zbog toga, i medunarodnoj zajednici i svima da prestanu raspravljati o demilitarizaciji Bosne. Poslije Srebrenice, nakon što medunarodna zajednica nije održala svoju rijec i ubijeno je deset hiljada muškaraca, nema nama Bošnjacima niko pravo oduzeti pravo na vojsku. Mi, muslimani Bosne, ne smijemo zanociti bez svoje vojske. Nije ovo pitanje finansiranja vojske, ove je pitanje slobode. Ako se treba neko ovdje demilitarizirati, onda su to oni koji su ovdje klali i ubijali.