neslaganje u vezi s tewessulom ne odražava se na ispravnost vjerovanja

Tewessul o kojem se uceni razilaze

1 – Tewessul – posredovanje i približavanje Uzvišenom Allahu putem druge osobe radi molbe koju covjek traži od svoga Gospodara. Dio uleme dozvoljava ovu vrstu tewessula ukoliko ima znacenje šefa'ata - zagovorništva. Buharija u Sahihu bilježi da je Omer b. Hattab, r.a., molio za kišu putem Abbasa rijecima: «Allahu, mi smo Ti se umiljavali i posredovali našim Vjerovjesnikom pa si nam spuštao kišu, sada Ti se umiljavamo amidžom našeg Vjerovjesnika, pa nam spusti kišu!» Kiša bi im bila spuštena.
Posredovanje je bilo radi traženja kiše tako da je Poslanik, s.a.v.s., molio u dovi a i oni su molili sa njim. On je u tom slucaju bio njihov zagovornik, on je tražio, a nije bio osoba od koje se traži. To je stajalište onih koji ne dozvoljavaju posredništvo putem osobe vec smatraju da se treba posredovati putem njene dove a ne nje same. To je stav Ibn Tejmijje, koji veli: «Omerova dova radi kiše poznata je muhadžirima i ensarijama. Njegove rijeci: 'Mi smo Ti se umiljavali i posredovali našim Vjerovjesnikom pa si nam spuštao kišu, sada ti se umiljavamo putem amidže našeg Vjerovjesnika', upucuje da je bio prihvatljiv tewessul putem dove i zagovorništva, a ne putem osobe. Da je to bilo dozvoljeno onda Omer, r.a., muhadžiri i ensarije ne bi davali prednost Abbasu nad Poslanikom, s.a.v.s.

2 – Drugi dio uleme smatra dozvoljenim posredovanje i ako nije u znacenju zagovorništva, poput zaklinjanja Allahu Njegovim Vjerovjesnikom, s.a.v.s.
Šejh, 'Izzudin b. Abdiselam smatra da se ta dozvola odnosi samo na Poslanika, s.a.v.s., shodno hadisu: «Došao je beduin Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: 'Allahov Poslanice, oslijepio sam, moli Allaha za mene!' Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu rece: 'Abdesti se, klanjaj dva rekata, a potom reci: - Allahu, molim Te i obracam Ti se Tvojim Vjerovjesnikom, Muhammedom, s.a.v.s., moleci da se zauzme za vracanje mog vida. - Allahu, primi moje zauzimanje za njega!' Dodao je: 'Ako ti zatreba nešto, ponovi na slican nacin!'» Allah je povratio vid beduinu i on je saznao da se Vjerovjesnik, s.a.v.s., zauzeo za njega i molio je Allaha da mu primi zauzimanje za njega.
Radi ovoga hadisa šejh Izzudin b. Abdiselam smatra da se tewessul - posredovanje osobom odnosi samo na Vjerovjesnika, s.a.v.s., i izuzima se iz zabrane koju je naveo u fetvi. Kazao je: «To treba biti ograniceno samo na Vjerovjesnika, s.a.v.s., jer je on najbolji od potomaka Ademovih i ne treba moliti Allaha drugim vjerovjesnicima, melekima ili evlijama jer nisu na njegovu stepenu. To je njegova posebnost kojom je obdaren radi svog visokog stepena i položaja, s.a.v.s.»

3 – Treci dio uleme smatra to potpuno dozvoljenim, poput imama Subkija i dr. Oni smatraju da je upitan stav šejha Izzudina b. Abdiselama da je tewessul posebnost Allahova Poslanika, s.a.v.s., jer se posebnosti utvrduju argumentima i nije dovoljna mogucnost. To je u suprotnosti s temeljem. Onaj ko traži pomoc od covjeka traži od njega i moli ga, za razliku od onoga posredstvom kojeg se traži. Od njega se ne traži i ne moli vec se njime traži. Svi prave razliku izmedu onoga od koga se traži i posredstvom kojeg se traži.
Oni koji smatraju dozvoljenim ovu vrstu tewessula odgovaraju imamu Ibn Tejmiji na sljedeci nacin: - Ko pažljivo posmatra Ibn Tejmijine rijeci shvatit ce da on smatra zabranjenim tewessul i traženje od Allaha, dž.š., putem nekog od stvorenja, ali nam ne navodi dokaz za to. Dokazi upucuju na nešto potpuno suprotno tome. Ibn ebi Šejbe sa sahih-senedom prenosi predaju Ebu Saliha Essimana od Malikuddara koji je bio skladištar Omera, r.a., da je rekao: «Zadesila je suša narod u doba Omera, r.a., pa je jedan covjek došao do kabura Vjerovjesnikova, s.a.v.s., i rekao: 'Allahov Poslanice, traži kišu za svoj ummet jer ce propasti!' Pojavio se Poslanik, s.a.v.s., covjeku u snu i rekao mu: - Otidi do Omera i reci mu: 'Vi tražite kišu, obaveza ti je da upotrijebiš ruke.' Omer je zaplakao i rekao: 'Gospodaru, nisam ostavio ništa osim onoga što nisam bio u stanju.'
Darimi bilježi da bi stanovnicima Medine, kada bi zavladala suša, Aiša, r.a., ukazala da sa kabura Vjerovjesnikova, s.a.v.s., ponesu prozor prema nebu tako da nema izmedu njih krova. Uradili su tako pa im je Allah, dž.š., dao kišu, trava je porasla, deve su se napojile tako da su se popunile u slabinama, te je ta godina prozvana rodnom godinom.»

Šejh Zahid Kewseri smatra ovah hadis – Omerov hadis – tekstom koji ukazuje na postupak ashaba prilikom traženja kiše posredstvom Vjerovjesnika, s.a.v.s., nakon njegove smrti. To im niko nije osporavao iako je imao vijest o tome, a vijesti koje dodu do vladara pravovjernih prošire se i razglase.
Uostalom, ne obavezuje neproširenost ovog hadisa da se ne uzima kao argument jer vladar pravovjernih, Omer, r.a., nije prihvatao neistinu i nije šutio kada je u pitanju stranputica. Ibn Hadžer veli da postoji mogucnost da su tražili kišu od Allaha tražeci preko Poslanika, s.a.v.s. Posredovanjem s amidžom Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., Omer, r.a., htio je pojasniti da je dozvoljeno posredovati sa manje vrijednim u prisustvu vrednijeg.
Da nije ovog hadisa, hadisa o traženju kiše, ne bi bilo jasnog teksta koji dozvoljava tewessul-posredništvo s Poslanikom, s.a.v.s., bilo da je živ ili mrtav, kao i tewessul s dobrim vjernicima. Najprihvatljivije mišljenje u njegovu razumijevanju je ono što se vidi iz samog teksta, da je dozvoljeno. Neki koji smatraju zabranjenim kažu da je jedan dio izostavljen a podrazumijeva se u govoru Omera, r.a.: «Mi Ti se umiljavamo amidžom našeg Vjerovjesnika, pa nam spusti kišu!», tj., dovom amidže Vjerovjesnika, s.a.v.s., mada ne znamo zašto ne prihvataju tekst kako se navodi?

Hadis slijepca: Taberani bilježi sened od Osmana b. Hunejfa da je jedan covjek došao Osmanu b. Affanu radi neke potrebe ali se Osman, r.a., nije obazirao na njega i nije razmatrao njegovu potrebu. Potom se susreo sa Osmanom b. Hunejfom i požalio se na što mu je Osman rekao: 'Podi u abdesthanu i abdesti se, a potom otidi u džamiju i klanjaj dva rekata i nakon toga kaži: - Allahu, ja Te molim i upucujem Ti molbu našim Vjerovjesnikom Muhammedom, s.a.v.s., Vjerovjesnikom milosti. Muhammede, ja s tobom upucujem dove svom Gospodaru da mi podari ono što mi je potrebno, potom spomeni svoju potrebu.' covjek je poslušao Osmanov savjet i uradio je kako mu je rekao. Potom je došao do Osmanovih vrata. Vratar ga je uzeo za ruku i odveo do Osmana b. Affana, koji ga je smjestio pored sebe na hasuru i upitao: 'Šta ti treba?' Spomenuo je covjek svoju potrebu i on mu je ispunio a potom mu je kazao: 'Nisam znao šta ti treba do sada. Šta ti zatreba, samo dodi.' covjek je nakon toga izašao i susreo Osmana b. Hunejfa te mu kazao: 'Allah te nagradio dobrom! Nije gledao u moju potrebu niti se obazirao na mene dok mu ti nisi kazao za mene.' 'Tako mi Allaha, ja mu nisam ništa govorio za tebe. Bio sam prisutan kada je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., došao slijep covjek i požalio se na svoju sljepocu. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga upita: «Možeš li se strpiti?» - Allahov Poslanice, nemam vodica pa mi je teško, odgovori. Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu rece: «Podi u abdesthanu pa se abdesti, potom klanjaj dva rekata i prouci ove rijeci!» Kaže Osman b. Hunejf: 'Tako mi Allaha, nismo se razišli, a dugo smo razgovarali, kada je covjek ponovo ušao kod Poslanika, s.a.v.s., kao da nikada nije ni bio bolestan.' Tekst jasno ukazuje na posredništvo Poslanikom, s.a.v.s., nakon njegove smrti, zato ga mnogi uzimaju, a medu njima i šejh Kewseri i šejh Hasenejn Mahluf, kao argument za dozvoljenost tewessula i drugim osobama, iako hadis ukazuje na tewessul Poslanikom, s.a.v.s., a ne drugima. Mimoilaženje o tom pitanju je prisutno, a mi smatramo da je najispravnije mišljenje da je tewessul dozvoljen, jer nema teksta koji ukazuje na zabranu, a Allah najbolje zna.

Šejh Muhamed Hasenejn Mahluf veli: 'Tewessul - posredovanje vjerovjesnicima i pobožnim vjernicima u znacenju zauzimanja njihovom licnošcu prihvatljivo je sredstvo kod Allaha, dž.š., kako bi se ostvario željeni cilj preko onih koji kod Allaha, dž.š., imaju posebno vrijedno mjesto. Da u dovi osoba kaže: - Allahu, ja Ti se umiljavam Tvojim Vjerovjesnikom, s.a.v.s., ili tim i tim pobožnjakom, da mi olakšaš situaciju, ili da me opskrbiš, ili da izlijeciš moga bolesnika, to i tome slicno dozvoljeno je i nema ništa što upucuje na zabranu.
Muavija veli: 'Mi smo molili od Allaha kišu najboljim medu nama: - Allahu, molimo Te Zejd b. Esedom.' Muavija je molio posredstvom ovog dobrog i pobožnog covjeka. Vrsta tewessula o kojoj postoji mimoilaženje je s džahom - ugledom Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovim hurmetom - svetošcu. El-Alusi smatra dozvoljenim tewessul Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., džahom i hurmetom bilo kada, za života ili poslije smrti. Upotreba ovih svojstava na nacin da od Uzvišenog Allaha molimo: - Tvojom ljubavlju prema njemu molim Te da mi podariš ono što mi je potrebno. On dalje veli: - Da, tewessul s džahom i hurmetom nije poznat ni kod jednog od ashaba, r.a. To je možda iz bojazni da se ne bi u svijesti ljudi šta pomiješalo, jer su nedavno posredovali kipovima. Nakon njih dobri imami su slijedili taj princip. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije srušio Kabu kako bi je izgradio na temeljima Ibrahimovim, a.s., zato što je narod nedavno prihvatio islam.

Da li ste primijetili da je ovo pitanje o kojem postoje razlicita mišljenja medu ulemom a nije akaidsko pitanje.
Imam El-Benna veli: Dova i tewessul - umiljavanje Allahu nekim od Njegovih stvorenja predstavlja sekundarno mimoilaženje u nacinu upucivanja dove i ne spada u akaidska pitanja.
Ovom izjavom Imam El-Benna ne daje prednost jednom mišljenju nad drugim niti istice svoj stav. On samo navodi fikhski propis koji navode ucenjaci selefa. Pitanje se odnosi na grešku ili ispravnost a ne na kufr - nevjerstvo i iman - vjerovanje.

Imam Ibn Tejmije veli: 'Prenosi se od Ahmed ibn Hanbela u Musnedu da smatra dozvoljenim tewessul Vjerovjesnikom, s.a.v.s., dok drugi to smatraju zabranjenim. Ukoliko misle na tewessul njime osobno, onda je to predmet neslaganja, a ono o cemu se razilaze vraca se Allahu i Poslaniku Njegovu.' 'Cilj je da je to pitanje o kojem je dozvoljen idžtihad, a ono o cemu se ummet ne slaže obaveza je vratiti Allahu i Poslaniku.' 'Ukoliko ima ucenjaka koji ga dozvoljavaju, pouzdano se zna da ima i ucenjaka koji ga smatraju zabranjenim. Time je ovo pitanje predmet razilaženja i ne spada u pitanja za koja slijedi kazna, u cemu se slažu svi muslimani, vec se tretira kao osoba koja je neznalica ili nepravedna. Ko bilo šta o ovom pitanju kaže, rekao je ono što je ulema rekla. Ko negira, nema argumente koje je obaveza slijediti ni od Vjerovjesnika, s.a.v.s., niti od ashaba.'
Šejh, Nasiruddin Albani, nakon što je ukazao na prihvatljiv tewessul koji smo spomenuli i o kojem nema neslaganja, veli: 'Sve ostale vrste tewessula su predmetom neslaganja. Smatramo ih nedozvoljenim u Allahovoj vjeri jer nema dokaza koji ih potvrduju. Cijenjena ulema iz perioda islamskog napretka negira ih, iako jedan njen dio to dozvoljava, poput imama Ahmeda, koji dozvoljava tewessul Poslanikom, s.a.v.s., te drugi, poput imama Ševkanija koji dozvoljava tewessul njime a i drugim vjerovjesnicima i pobožnim vjernicima.
Cijenjeni šejh Ibn Baz, na pitanje o ovoj vrsti tewessula, odgovorio je da ima uleme koja ga dozvoljava dok ga drugi smatraju zabranjenim, i nije širk.

Cijenjeni šejh, Muhamed Nedžib el-Muti'i, veli da ova pitanja - dova i tewessul, ne spadaju u srž akaida za selef, vec se obraduju u poglavljima koja ne spadaju u oblast tewhida - monoteizma. Pitanje kabura i onoga što je u vezi s njima obraduje se u poglavlju o dženazi. Dove se obraduju u poglavlju o zikru-spominjanju Allaha, dž.š. Ništa o tome kod selefa necete pronaci u poglavlju o tewhidu. Mi na to ukazujemo zato što je došlo do neslaganja o tom pitanju i što ga neki povezuju s akaidom. Smatramo da na njega treba gledati tako da to ne izvodi muslimana iz vjere, jer je to mišljenje selefi saliha – dobre prve generacije, da je Allahovo zadovoljstvo na njima!
Shvatamo da tewessul Vjerovjesnikom, s.a.v.s., i drugim mimo njega spada u pitanja o kojim postoji neslaganje. Imam Ahmed i Ibn Hadžer el-Askalani smatraju da je dozvoljeno Poslanikom, s.a.v.s. Isto misli i El-'Izz b. 'Abdisselam. Imam Subki i Ševkani smatraju da je dozvoljeno Vjerovjesnikom, s.a.v.s., a i drugima mimo njega. Tako misle i El-Alusi i šejh Zahid el-Kevseri o pitanju živih i mrtvih. Zabranjenim ga smatraju imam Ibn Tejmije, Nasiruddin Albani i dr.

Imam El-Benna pojasnio je da je to pitanje o kojem postoji pravno neslaganje, neslaganje o nacinu upucivanja dove i da ne spada u pitanja akaida, tako da se ne povezuje s nevjerstvom i vjerovanjem, vec se karakteriše kao ispravno ili pogrešno. Dozvoljen je idžtihad o tom pitanju, tj. tu spada u sekundarna pitanja. Nije dozvoljeno napadati radi njega, prekidati kontakte, odnose, bez obzira na posljedice, kako je spomenuo imam Ibn Tejmije, rahimehullah.

Zakljucak

Islamski šerijat napravio je granice izmedu vjerovanja i širka – mnogoboštva; pojašnjava šta je obaveza izvršavati, bilo jezikom, tijelom ili srcem.
Ima obicnog svijeta koji izgovara odredene rijeci zbog svoga neznanja, ne smatrajuci da Vjerovjesnik, s.a.v.s., ili evlija donosi korist ili nanosi štetu. Oni vjeruju da nema drugog stvoritelja mimo Allaha, dž.š., i da niko ne zaslužuje da ga obožavamo mimo Njega. Potrebno je da ih poducimo da izbjegavaju sva djela koja slice djelima mušrika - idolopoklonika. Ta vrata treba dobro zatvoriti ukoliko oni urade djela koja su u suprotnosti sa šerijatom. Treba sprecavati sve nacine upucivanja dova koje vode u širk i stranputicu, a što primjecujemo da se cini na kaburima i turbetima. Veliki širk veoma rijetko da može pociniti musliman koji je osjetio u srcu iman. Skrivenog širka ima više vrsta i sve, iako ne izvode iz vjere, vode ga ka nevjerstvu. Receno je da su grijesi preteca kufra. Oni koji za nešto kažu da je otvoreno nevjerstvo ili širk, bez jasnog islamskog definisanja i pojašnjena neznalici, to spada u pretjerivanje u vjeri. Allah, dž.š., kaže: «O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu!»

Na osnovu toga jasno je da:

1. Tewessul vjerovjesnicima i pobožnim vjernicima na nacin traženja njima (njihovim posredovanjem) pitanje je pravnog neslaganja gdje je idžtihad dozvoljen.

2. Da je to pitanje ispravnosti i greške a ne nevjerstva i vjerovanja. Nevjerstvo je onda kada se negira nešto što je nužno poznato iz vjere ili negiranje propisa o kojima postoji potpuna saglasnost i sl.

3. Nema jasnog argumenta koji to dozvoljava ili zabranjuje tako da neslaganje o ovom pitanju nema za posljedicu neispravnost vjerovanja.

4. Muslimani su se složili da u vezi s ovim pitanjem ne postoji kazna.

5. Ono što se može reci za takvu osobu je – kao i u slicnim pitanjima – da je džahil - neznalica, zalim - nepravedan, ili kako kaže El-'Izz b. Abdisselam: - Onaj ko ne vjeruje na ovom slican nacin zaslužuje oštru kaznu poput onih koji izmišljaju i potvaraju Allahovu vjeru.
Nakon svega navedenog u pojašnjenju možemo reci: - Istinu si kazao cijenjeni imamu kada si rekao: «Dova i tewessul - umiljavanje Allahu nekim od Njegovih stvorenja prestavlja sekundarno mimoilaženje u nacinu upucivanja dove i ne spada u akaidska pitanja.