islamsko – kršćanski dijalog

Mahir Abdullah: Poštovani gledaoci, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Tema naše vecerašnje emisije je dijalog izmedu muslimana i kršcana. Ova tema i nije nešto novo, ali okolnosti koje nas okružuju ponovo je cine jako interesantnom. Period od nemilih dogadaja u Americi, od prije tri godine, pa do danas obilježen je sukobima izmedu dvije strane. Prva se veže za islam i muslimane i smatra da su oni ispravni predstavnici ideje islama. S druge strane, tu su odredene grupe koje su u vezi s kršcanstvom i smatraju da im je osnovni zadatak boriti se protiv prve grupe. Najveca žalost je što mi ispaštamo u tom sukobu, pošto smo slabija strana. Zbog toga je potpuno logicno pitanje da li ta vrsta dijaloga ima ikakvog smisla?! Raduje me da je s nama u studiju covjek koji ima ogromno iskustvo kada je rijec o ovakvim vrstama dijaloga - dr. Jusuf el-Kardavi i on koji ce nam biti od velike koristi u razgovoru na ovu temu.
Doktore, od 11. septembra do danas je skoro tri pune godine i taj period obilježen je prolijevanjem muslimanske krvi! Vec skoro tri godine odredene grupe iz kršcanske populacije napadaju muslimanske zemlje, prolijevajuci muslimansku krv, pod izgovorom da tragaju za krivcima za dogadaje od 11. septembra. Medutim, iz oba tabora sve su jaci pozivi za dijalog i razumijevanje. Kako pojašnjavate ovaj svojevrsni fenomen?

Dr. Kardavi: Bismillahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada samo Allahu Uzvišenom i neka je salavat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., te na njegove ashabe , porodicu i na sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana. Kada je u pitanju dijalog izmedu religija, razlicitih kultura ili civilizacija, primjecujemo veliko razilaženje. Neki pozivaju na dijalog i smatraju da je on neophodan za medusobno razumijevanje, dok su drugi ubijedeni da je sukob civilizacija neizbježan. O tome je napisano puno knjiga, clanaka, te organizovani brojni okrugli stolovi, tribine i seminari. Kada su u pitanju muslimani, bitno je znati da mi nemamo baš veliki izbor. Nama je dijalog nareden kur'anskim tekstom: 'Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši nacin raspravljaj!'1 Rasprava koja je spomenuta u Kur'anu odnosi se na dijalog, mada se neki ne slažu s tom konstatacijom.

Medutim, kur'anski tekst je jasan. U suri Mudžadele Allah, dž.š., kaže: 'Allah je cuo rijeci one koja se s tobom o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala – a Allah cuje razgovor vaš medusobni, jer Allah, uistinu, sve cuje i sve zna.'2 Dakle, Allah, dž.š., raspravljanje naziva i razgovor, što nam potvrduje da ta dva izraza u Kur'anu imaju isto znacenje! Dakle, naredeno nam je da lijepo razgovaramo s drugima, te da u razgovoru s njima koristimo najljepše metode kako bi uspjeli doci do medusobnog razumijevanja i približavanja stavova s onima koji su ubijedeni u opravdanost dijaloga. Dakle, postoje i oni koji smatraju da dijalog ne daje rezultat i da je sila jedini jezik medu razlicitim grupama. Nijedna vjera, niti kultura nije bez onih koji zagovaraju silu kao jedino ispravan put. Takve treba ubijediti da njihov stav nije u redu i da je jedini izlaz da prihvate dijalog kao rješenje problema! Ne smijemo sebi dopustiti da razgovaramo sa onima koji ne vjeruju da je dijalog rješenje. Dijalog s njima nema nikakvog smisla. Oni ne poznaju snagu logike nego logiku snage, zatim im je neophodno potrebno objasniti da je dijalog rješenje kako bismo otvorili put uspjehu.

Mahir Abdullah: Smatram da je odgovor na jedno pitanje preduslov da bi neko shvatio da je dijalog ispravno rješenje. Pitanje glasi: 'Zašto dijalog?!'

Dr. Kardavi: Odgovor na spomenuto pitanje bio bi: 'Mi smo za dijalog jer je on nareden kur'anskim tekstom!' Ništa u Kur'anu nije slucajno receno! Sve ima svoju mudrost, pa ako nam Allah, dž.š., nešto nareduje onda, zasigurno, u toj naredbi postoji korist za nas. Dakle, to je naredenje i na nama je da budemo pokorni. Drugi razlog zašto smo za dijalog nije u tome što smo mi nejaki i što nemamo izbora. Na nama je da prihvatimo dijalog, bez obzira da li smo jaki ili slabi. Nekada cemo biti jaci u materijalnom smislu, ali ni tada necemo odbijati dijalog. U dijalogu pobjeduje onaj ko ima jace argumente, a mi smo ubijedeni da je naš poziv istina i da niko ne posjeduje jace argumente od nas! covjek je jak onoliko koliko su jaki njegovi argumenti, zato smo mi izuzetno jaki. Sljedeci razlog za naše prihvatanje dijaloga je u tome što se i mnogi koji ga u pocetku ne prihvataju, nakon što probaju svoje metode, vracaju dijalogu i priznaju ga kao ispravan metod. Metoda sile je isproban projekat i svi oni koji su krenuli putem nasilja nisu uspjeli. Svako nasilje rada nasilje, svakoj sili suprotstavi se druga sila i ta borba potraje dok zagovaraci nasilja ne shvate da taj metod ne donosi nikakve rezultate. Onda ne ostaje ništa drugo nego dijalog.

Mahir Abdullah: Doktore, jasno mi je da imate veliko iskustvo u dijalogu s drugim konfesijama. Možete li nam reci vaš zakljucak, nakon ucešca u brojnim takvim dijalozima, da li ti dijalozi imaju iskren cilj - pronalazak rješenja problema ili su oni samo paravan kojim se želi ubijediti druga strana u ispravnost dogadaja koji se odigravaju na bojnom polju?

Dr. Kardavi: Donositi generalne zakljucke nije dobro i oni su uglavnom netacni. Postoje neki koji nisu baš iskreni u dijalogu, ali postoje i oni koji imaju iskren cilj - dolazak do rješenja i zbližavanja stavova. Jednom prilikom sam s grupom islamskih ucenjaka s Al-Azhara pozvan u Njemacku na seminar o medureligijskom dijalogu. Tamo smo upoznali grupu orijentalista s kojima smo pozadugo razgovarali. Postavili su nam mnoga pitanja, iznosili su odredene sumnje, na sve smo odgovorili i pojasnili sve što im nije bilo jasno. Bili su zadivljeni našim govorom. Rekli su da bi bila velika sreca kada bi svi muslimani razumjeli vjeru na nacin koji smo im mi prezentirali. Došli smo do konkretnih rezultata, na obostrano zadovoljstvo, što je dovelo do zbližavanja naših stavova. Da bismo uspjeli u dijalogu neophodno je da nas slušaoci razumiju i da mi razumijemo njih. Samo ako se razumijemo možemo doci do rezultata i dijalog može biti plodonosan. Naravno, preduslov za razumijevanje je dijalog uz poštivanje sugovornika i osnovnih normi ponašanja prilikom dijaloga. Edeb, ili kultura dijaloga je nama poznata i Allah, dž.š., nam u Kur'anu daje primjer razgovora s drugim: 'Reci: Vi necete odgovarati za grijehe koje mi pocinimo niti cemo mi odgovarati za ono što uradite vi!'3 Ako je prvi put receno da nece odgovarati za naše grijehe, onda je bilo za ocekivati da se kaže da mi nismo odgovorni za njihove grijehe. Medutim, Kur'an nas uci kako cemo poštovati sugovornika pa kaže: '...niti cemo mi odgovarati za ono što vi uradite'. Dakle, pored medusobnog razumijevanja neophodno je poštivati pravila lijepog dijaloga kako bismo u njemu uspjeli i došli do željenih rezultata.

Mahir Abdullah: Da li ste imali i negativnih iskustava? Dakle, da li je bilo i susreta sa unaprijed izrežiranim rezultatima?

Dr. Kardavi: Da, ima i negativnih primjera. Ja sam, na seminaru koji je organiziran u Kataru, uputio više zamjerki na racun tog susreta i rekao sam da takav susret ne može imati pozitivne posljedice. Ukazao sam na nekoliko grešaka koje su napravljene. Prvo, da su naši sugovornici, bez naše konsultacije, odredili temu rasprave. Grupa koja je došla iz Vatikana odredila je da tema susreta bude: Vjerske slobode. Mislio sam da nema ništa loše u toj temi i da je to prilika da se ukaže na uskracivanje osnovnih vjerskih sloboda u Francuskoj u kojoj je zabranjena vjerom propisana odjeca za žene muslimanke. Mislio sam da cemo razgovarati o nastranom gledanju na uspostavu šerijatske vlasti. Medutim, oni koji su odredili temu odredili su i pravila po kojima cemo razgovarati, a za temu s kojom cemo poceti razgovor postavili su slobodu vjernika da ode u kufr, tj. da napusti svoju vjeru i prede u drugu. Pored svega spomenutog, isti ljudi su odredili ucesnike dijaloga, cak i ko ce predstavljati muslimane. Kada smo vidjeli imena tih ljudi bilo nam je jasno da oni nisu kompetentni da govore u ime islama jer nemaju elementarnog znanja. Pored toga, odredili su da citav seminar bude na engleskom jeziku. Ja se nisam složio s tim, te sam reagovao i rekao da se to ne može smatrati dijalogom, nego je to jedan od oblika specijalnog rata protiv muslimana. Ukazao sam im na sve cinjenice s kojima se ne slažemo. Rekao sam im da je neshvatljivo da oni u arapskoj zemlji, organizuju susret na svom jeziku, te kako bi bilo da mi u Vatikanu organizujemo nešto slicno, na arapskom jeziku!? Naravno da takvi pokušaji ne daju rezultate. Zbog toga smo mi jasni u našem zahtjevu da, ukoliko želimo realne razgovore, moramo zajednicki odlucivati o svim tackama koje sam spomenuo. Dakle, samo uz ravnopravne uslove i korektan odnos možemo napraviti nešto što ce dati prave rezultate i biti od obostrane koristi.

Mahir Abdullah: Ovaj razgovor dovodi nas do pitanja šta Zapad stvarno namjerava ovim dijalozima. Oni na ummet gledaju kao na još nezrelu masu koja, zbog svog neiskustva, veoma lahko poseže za silom. Zbog toga ulažu veliki napor da nas nauce da upotreba sile nije pravo rješenje. Zbog toga mnogi sumnjaju u njihove iskrene namjere i kažu da je cilj njihovih postupaka uništenje institucije džihada u islamu. Vaše iskustvo iz Katara donekle potvrduje ove moje rijeci?

Dr. Kardavi: Tvoje pitanje samo je djelimicno tacno. Tacno je da postoje odredeni ciljevi pojedinaca s ovim dijalozima. Neki žele da umanje sposobnost i svijest o pružanju otpora. Medutim, ja nisam pristalica ideje o opcoj zavjeri. Ima i onih koji tvrde da se iza svakog poteza krije necija ružna namjera i da je svaki postupak Zapada zavjera protiv nas. Ja smatram da to nije ispravno i da ne treba tako razmišljati. Kur'an nas upozorava na spletke neprijatelja i kaže: 'Oni ce se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli...' Allah nas upozorava na namjeru neprijatelja, ali nam u posljednjem dijelu ajeta nagovještava da oni nisu svemoguci. Oni imaju loše namjere, ali, da li ce biti u stanju da ih sprovedu u djelo? Allah, dž.š., u drugom ajetu kaže: 'Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah ce uciniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.' Dakle, mi ne poricemo da oni imaju zle namjere, ali je pitanje da li ce oni uspjeti da to i realizuju? Allahov je zakon da jaki ne ostaje vjecno jak, te da vjecno ima vlast nad slabima. To se veoma dobro vidjelo u vremenu hladnog rata izmedu istocnog i zapadnog bloka. Oni su bili jedan nasuprot drugom. Sada kad je Sovjetski savez prošlost, ostala je Amerika kao jedina super sila na svijetu. Medutim, naci ce se neka druga snaga koja ce njoj parirati. Evropska unija je stvarnost, pojedine azijske zemlje su vec jako blizu da stanu pred Ameriku kao ravnopravan suparnik.

Dakle, Allahov zakon je da sili nade ravan suparnik. Medutim, njihove namjere, ma kakve bile, nisu razlog da mi ostavimo dijalog! Mi od dijaloga imamo koristi! Mi smo okrivljeni, nama se stavlja na teret da smo teroristi, dijalog je veoma dobro oružje za borbu protiv ljage koja je na nas bacena. Dijalogom vrlo lahko možemo dokazati da je pogrešno vezati nasilje za islam! Dijalogom možemo pojasniti da je Amerika država sile i nasilja. Njihova kultura zasniva se na nasilju, pogledajte njihove filmove, drame. Nisu rijetke vijesti da je neko od ucenika iz oružja ubio nekoliko svojih školskih drugova. Oni vjeruju u silu i svoje postupke zasnivaju na sili. Kako da se islam dovede u vezu sa silom, kada mi gajimo naše kulturno nasljede koje je staro hiljadama godina! Samo od pojave islama prošlo je hiljadu i petsto godina. Mi posjedujemo veliku kulturu i nasljednici smo skoro svih velikih svjetskih civilizacija koje su postojale tokom historije. Imamo iskustvo i historiju na koju smo ponosni. Nasuprot nas je Amerika sa svojom kulturom koja zna samo za silu i koja je stara nekoliko stotina godina. Oni su mlada kultura, a ne mi, i oni treba da uce od nas a ne mi od njih. Tacno je da mi nismo vojno jaki kao oni, ali ne mora znaciti da necemo doci do snage koja ce nas uciniti jakim i na tom polju. Oni se toga i boje, zato svim silama nastoje da nas sprijece u razvoju naoružanja. Zbog toga su nas opkolili i ne žele da se domognemo atomskog naoružanja kako ne bismo postali opasnost po njih i Izrael. Izraelu dopuštaju da posjeduje atomsko naoružanje i po njima je normalno da on bude prijetnja nama, ali nije normalno da mi budemo prijetnja njemu. Takva logika nema perspektivu i ona je osudena na propast.

Mahir Abdullah: Dr. Kardavi kaže da prihvatimo dijalog zbog toga što ga je naredio Allah, dž.š. Da li je moguce razumjeti Vaš govor tako da shvatimo da je dijalog zamjena za džihad u svakom vremenu?

Dr. Kardavi: Ne! Takvo shvatanje potpuno je pogrešno. Dijalog ocajniku koji nema nikakve snage niti moci ništa ne znaci. Dijalog je koristan onome ko je jak i ko razgovara snagom argumenata. Zbog toga nam je nareden dijalog. To je jedna naredba, ali nije jedina. Allah, dž.š., kaže: 'I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna...' Takoder nam kaže: 'O vjernici, budite oprezni i nastupajte ili u cetama ili odjednom svi.' Takoder kaže: 'O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru se svome klanjajte, i dobra djela cinite da biste postigli što želite, i borite se Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao i u vjeri vam ništa teško nije propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima...' Dakle, iz ovih ajeta vidimo da se islam sastoji iz tri skupine propisa. Prva je obredoslovlje, druga je uredenje društvene zajednice i treca je borba na Allahovom putu. Allah, dž.š., ne želi da ostavi ummet bez zaštite, da samo podnosi udarce i nasilje koje mu drugi cine. Ummet mora biti spreman na odbranu, mora biti sposoban i odgovoriti na bilo kakvu opasnost koja mu zaprijeti, ali zajedno s tim mora biti ummet dijaloga koji nece srljati u zlo nego ce uvažavati argumente i pozivati na dijalog argumentima.

Mahir Abdullah: Rekli ste da je jedna od grešaka susreta u Kataru ta što su predstavnici Vatikana odredili one koji ce predstavljati muslimane. Ko bi trebalo da izabere te predstavnike? Ako Vas, naprimjer, nazovu iz Vatikana i kažu da žele naše predstavnike radi medureligijskog dijaloga, ko je taj ko ce izabrati predstavnike muslimana?

Dr. Kardavi: Uistinu je to pravi problem za koji do sada nismo imali adekvatno rješenje. U islamu je hilafet zadužen za ova i slicna pitanja. Hilafet je, kako u politickom tako i u vjerskom i idejnom smislu, predstavnik i vodilja ummeta. To se najbolje zakljucuje iz njegove definicije u kojoj kaže: 'Hilafet je namjesništvo Poslanikovo, s.a.v.s., u upravljanju vjerskim i politickim segmentom države'. Dakle, hilafet bi birao naše predstavnike. Medutim, od njegovog ukidanja mi živimo kao sirocad jer nemamo jedinstveno vjersko i politicko vodstvo, na nama je da iznademo zamjenu za hilafet kako bismo mogli pravilno odgovoriti izazovima s kojima se srecemo. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg smo se odlucili na osnivanje Svjetskog udruženja islamskih ucenjaka za koje se nadamo da ce biti pravi predstavnik svih muslimana i da ce biti u stanju rješavati probleme poput ovog koji smo spomenuli.

Mahir Abdullah: Teme dijaloga? Da li su to iskljucivo vjerske teme ili bude i politike i kulture?

Dr. Kardavi: Ne radi se o iskljucivo vjerskim temama, pogotovo ne o onima koje su iz akide. Rasprave o Božijem jedinstvu ili trojstvu ne daju nikakve rezultate. Možda se o njima može razgovarati na nekim manjim susretima zatvorenog tipa, a na svjetskim kongresima ne možemo razgovarati na taj nacin. Medutim, postoje teme koje su jako bitne i o kojima možemo imati približno slicne stavove i koji nas mogu dovesti do odredenih rezultata. To su precizno odredene teme iz kulture i politike. Ja sam na pretposljednjem kongresu uputio zahtjev da razgovaramo o temama koje su obostrano korisne. To su teme o nevjerstvu, teme protiv ateizma, protiv moralne izopacenosti, protiv nasilja, itd. Dakle, teme u kojima cemo se lahko složiti i koje su od opceg interesa. Stati u odbranu slabijeg protiv nasilja jaceg je pohvalno u svim religijama i kulturama i tu možemo jako puno pomoci jedni drugima. To su teme naših razgovora.

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac pita ko je alim?

Dr. Kardavi: Alim je osoba kojoj je Allah, dž.š., omogucio da izucava šerijatske discipline poput kur'anske znanosti, hadisa, akida, fikha i usvoji neophodan dio znanja iz tih disciplina i narod ga prizna i prihvati kao ucenjaka u vjeri. cinjenica da narod priznaje nekog za alima veoma je bitna. Imam Eš-Šafija nije htio donositi fetve dok ga ne priznaju kao muftiju. Dakle, nije dovoljno samo imati diplomu i postati alim jer koliko ima onih koji su nosioci diplome ali ih narod nije priznao za ucenjake i njihova rijec u narodu nema potrebnu težinu.

Mahir Abdullah: Da li je svaki alim sposoban da predstavlja muslimane u medureligijskom dijalogu, pa makar ga narod i priznao za alima?

Dr. Kardavi: Ne! Nema sumnje da svako nije strucnjak u svim naucnim disciplinama. Svaka disciplina ima svoje strucnjake i njima treba dati prostor za djelovanje. Ja se sjecam jednog našeg profesora, još dok sam bio dijete, koji je bio izuzetno ucen. Bio je jedan od najvecih strucnjaka za arapski jezik tog vremena. Medutim, on nije bio u stanju da vlada disciplinom u razredu. Nije bio u stanju da to znanje koje posjeduje prenese na ucenike. Dakle, neki ljudi mogu biti jako strucni u pojedinim oblastima, ali nemaju rezultata u drugim disciplinama. Ne može svako biti daija, hatib, imam, profesor, pisac. Sve su to discipline za koje je neophodna vještina i u kojima treba da dodu do izražaja oni koji se isticu u toj vještini.

Mahir Abdullah: Sljedece pitanje našeg gledaoca se odnosi na ajet koji smo navodili a u kojem se spominje rijec 'turhibun' koja oznacava zaplašivanje neprijatelja, te kaže da prevodenje rijeci 'irhab' kao terorizam nije ispravno. Da li je ulijevanje straha u neprijateljske redove šerijatski opravdan postupak?

Dr. Kardavi: Rijec koja je spomenuta u ovom ajetu zasigurno se ne odnosi na terorizam koji je danas aktuelan. Ova rijec pojašnjava nam cilj onoga što nam se propisuje ajetom. Zbog cega je potrebno da se vojno pripremimo koliko god smo u mogucnosti? Zbog toga da bismo zaplašili neprijatelja koji ima nakanu da nas napadne. U tome se krije velika korist. Vrlo cesto je strah od protivnika razlog neizbijanja sukoba. Dakle, kada se neko boji onda se nece lahko odluciti da ude u rat. Sjetimo se hladnog rata. Zašto nije došlo do sukoba izmedu istocnog i zapadnog bloka? Danas imamo Indiju i Pakistan koji posjeduju atomsko oružje i samo je to razlog da ne udu u sukob u kojem bi teško bilo ko pobijedio. Dakle, spomenuti ajet odnosi se na zaplašivanje neprijatelja koji želi da nas napadne. Kada je u pitanju izraz koji podrazumijeva terorizam, to je novi izraz i oznacava nešto što nije dozvoljeno, bez obzira na korijen rijeci iz kojeg se izvodi. Muhammed, s.a.v.s., kaže: 'Nije dozvoljeno muslimanu da plaši muslimana!' Dakle, muslimanu se zabranjuje zastrašivanje vjernika, kako muslimana tako i ostalih, jer se u drugom hadisu kaže: 'Vjernik je onaj od kojeg su ljudi sigurni za svoj život i imetak.' Jasno je da se hadis odnosi na sve ljude, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.

Pripremio: