nasilje u medijima

Želja svakog djeteta je da živi u porodici u kojoj vlada atmosfera ljubavi, topline, sigurnosti i povjerenja, gdje su roditelji brižni, odgovorni i puni razumijevanja, i gdje se konflikti rješavaju na miran i konstruktivan nacin. Uprkos nastojanju vecine roditelja da porodicni život što pozitivnije osmisle, u stvarnosti je to mnogo složenije.

Ranije smo spomenuli da nacin funkcioniranja jedne porodice ovisi od brojnih cinilaca (socijalne zrelosti, mentalnog i emocionalnog sklopa roditelja, njihovog imovinskog stanja i ranijih životnih iskustava, prisutnosti problema alkoholizma i narkomanije, bracnog statusa roditelja, temperamenta djeteta, interpersonalnih relacija i dr.). Kako ce se djeca osjecati i nacin na koji ce se ona odnositi prema drugima u velikoj mjeri ovisi o nacinu na koji roditelji tretiraju svoju djecu u intimnoj atmosferi porodicnog doma. Osim tih unutrašnjih cinilaca, porodicni život i sistem vrijednosti koji porodica njeguje, izloženi su i djelovanju spoljašnjih utjecaja sredine i kulturalnog konteksta u kojem porodica funkcionira.

Dramaticna socijalna i kulturna revolucija prisutna u posljednjih 60 godina, sve ubrzaniji tempo života, centralizirana edukacija, automatizirani proces rada, utrka za stjecanjem materijalnih dobara, urbanizacija, sve veci broj gradova i naselja u kojima su alkohol, droga i nasilje postali nezaobilazni sastavni dio svakodnevnice, doprinijeli su vecem otudenju covjeka, kako od društva tako i od porodice. Djeca su postala pasivni primaoci plodova roditeljskog rada, sa sve više slobodnog vremena i sve manje aktivnog ucešca u interpersonalnim relacijama unutar porodicnog miljea. Takav životni stil najpogubnije se odražava na emocionalne veze bliskih osoba, osobito roditelja i djece, kvalitet roditeljskog nadzora, te dinamiku i strukturu same porodice.

Inovacija televizora znacajan je dogadaj koji se kao dio socijalne revolucije desio kasnih 40-tih godina XX stoljeca. Ta sprava ima pozitivne ucinke u smislu edukacije i primjerenih oblika zabave, ali se pokazalo da njeno prisustvo u svakom domacinstvu ima i mnogo negativnih ucinaka na porodicni život. Televizija izlaže mlade ljude nepoželjnim vrijednostima, ukljucujuci nasilje i druge kriminalne radnje, kao i nepoželjnim politickim i moralnim shvatanjima koja su, nerijetko, u koliziji sa porodicnim sistemom vrijednosti i ubjedenjima. Stereotipovi pojedinih TV-likova koji se prikazuju imaju malo zajednickog sa stvarnošcu. Izlaganje novim i razlicitim idejama nije negativno, ali je prevelika izloženost tim idejama zbunjujuca, osobito kada gledanje televizije zauzima mjesto i vrijeme koje bi trebalo provoditi u interakciji sa drugima. Veliki broj ljudi provodi sate gledajuci TV. Umnogome prisutne sofisticirane televizijske reklame ulivaju žudnju za materijalnim dobrima kako bi se popunila praznina uzrokovana izolacijom i nedostatkom interakcije sa drugima koja je od posebnog znacaja za adekvatan rast i razvoj mladih.

Rezultati novijih studija o ucincima televizijskog nasilja obeshrabruju jer ne pokazuju da je u tri i pol decenije, koliko je proteklo od najvece kampanje pokrenute protiv ove vrste nasilja do danas, došlo do bitnijeg smanjenja “kolicine” nasilja koje se emitira i koje, uzgred, umanjuje ucinke gledanja danas vec rijetkih prosocijalnih i edukativnih TV-programa. Uvodenje restrikcije za pojedine producente i marketinške oglašivace takoder se pokazalo nedovoljnim, a u isto vrijeme bilo je okrivljeno za prekoracenje granica cenzure i kršenje prava na slobodu govora. Televizijske mreže danas zaraduju ogromne svote novca i njihova poruka je jasna!

Uprkos tome, zaokupljeni svakodnevnim obavezama, roditelji nerijetko svoju odgajateljsku ulogu prepuštaju televizijskoj kutiji, zaboravljajuci pri tome na negativnosti kojima danas obiluju programski TV-sadržaji (verbalni dueli, fizicki obracuni, kidnapiranje, seksualno zlostavljanje, pljacke, ubistva, amoralne sapunice, neukusne reklame itd). Sa razvojem visoke tehnologije, satelitske mreže, digitalnih kamera i dr., stanje se dodatno zakomplicira, a djecija pornografija postala je svugdje prisutna. Slobodna prodaja pornografskih casopisa, uprkos postojecim legislativama, pristup internetu bez roditeljskog nadzora, te sve prisutnije televizijsko nasilje predstavljaju samo još jedna vrata više ka putu koji vodi zlu.

Imajuci u vidu da je utjecaj medija na razvoj i ponašanje individue višestruk, ne možemo a da se ne zapitamo: Da li moje dijete dobija ili gubi gledanjem TV? Da li moje dijete uci da bude nasilno gledajuci nasilje? Da li sam ja nasilan/nasilna? Da li je nasilje protuzakonito?

Utjecaj televizije na razvoj djeteta

Prema rezultatima studije obavljene u SAD-u, u periodu ranog djetinjstva, djeca uzrasta 2-5 godina, provedu prosjecno 30-54 sata sedmicno ispred TV-ekrana (Winn, 1985). U slucaju djece predškolskog uzrasta (5-6 godina), gledanje televizije dramaticno se poveca, da bi se u školskom uzrastu ono postepeno smanjilo (Anderson i sur., 1986). Medutim, postavlja se pitanje: šta dijete predškolskog uzrasta dobija a šta gubi provodeci vrijeme ispred malih ekrana? Ta oblast istraživanja došla je do neocekivanih odgovora na pitanja da li odredeni televizijski programi pozitivno djeluje na kognitivne funkcije hendikepiranog djeteta, da li TV uci pozitivnim socijalnim vještinama, te da li televizijsko nasilje uzrokuje i potice agresiju u slucaju predškolske djece.

Ulaskom TV-sprava u naše domove, ocekivanja su bila da ce to rezultirati cešcim okupljanjem i zbližavanjem clanova porodice. No, ubrzo se pokazalo da ta vrsta porodicnog okupljanja nije uvijek ona vrsta zajedništva koja poticajno djeluje na razvoj. Naime, iako okupljeni ispred TV ekrana, za vrijeme gledanja televizije clanovi porodice manje vremena provode u medusobnim razgovorima i igri dok, s druge strane, svada u porodici postaje sve prisutnija: o programu koji ce se gledati, vremenu za zajednicki obrok i vremenu odlaska na spavanje. Ukratko, ukljucivanje TV-ekrana, ne samo da dovodi do porasta tenzija u porodicnom krugu nego, u isto vrijeme, umanjuje potencijal za pozitivnu komunikaciju njenih clanova.

Prema Bronfenbrenneru, gledanje televizije može iskljuciti proces koji transformira dijete u covjeka. Primarna negativnost televizije, dakle, ne leži samo u ponašanju koje ona proizvodi nego i u ponašanju koje ona sprecava, tj. uskracuje, kao što su zajednicki razgovori i igra, pozitivna interakcija, porodicna veselja i diskusije iz kojih dijete najvecim dijelom uci i na osnovu kojih se formira njegov karakter i lik.

Roditelji, medutim, vrlo cesto visoko rangiraju prednosti televizije. Za razliku od njih, razvojni psiholozi ne smatraju je istinskim djetetovim prijateljem, jer da bi dostiglo ciljeve socijalnog i emocionalnog razvoja, potrebno je da dijete što više vremena provodi u grupnim aktivnostima i interakciji sa drugima. To se posebice odosi na prekomjerno stidnu, povucenu i pasivnu, tj. socijalno neprilagodljivu djecu koja cesto koriste TV kako bi izbjegla kontakt i igru sa drugima. Ukoliko ne bi provodila tako mnogo vremena ispred malih ekrana, takva djeca mogla bi se okoristiti razlicitim vrstama grupnih aktivnosti koje poticu razvoj socijalnih vještina i dovode do porasta nivoa samopoštovanja i stupnja socijalnog funkcioniranja.

Druga strana medalje kada je u pitanju gledanje televizije, je koliko pozitivnog TV donosi djeci, te da li odredeni programski sadržaji uistinu potpomažu proces socijalnog, emocionalnog i kognitivnog rasta i razvoja. Treba se prisjetiti da je u predškolskom uzrastu linija razgranicenja izmedu mašte i realnosti još uvijek zamagljena i da djeca vjeruju u ono što vide, bilo to stvarno ili ne. Cak i kada je ono što gledaju stvarno, vecina djece razumije i zapamti vrlo malo jer je njihov kognitivni kapacitet u toj dobi ogranicen.

Utjecaj televizije na ponašanje djeteta

Televizijsko nasilje, bilo da se radi o užasavajucim i uznemirujucim novostima iz svijeta i kod nas, bilo zatupljujucim i amoralnim sapunicama neukusnih i beskorisnih poruka koje se vec decenijama bezrezervno nude kako odraslima tako i djeci (moguce sa namjerom odvlacenja pažnje od nezavidne stvarnosti!), te vulgarnim nastupima estradnih licnosti, nekim reklamama, kao i nasilnickom i agresivnom ponašanju “junaka” akcionih filmova, pa i nekih crtica, kroz covjekovu psihu zasigurno ne prolazi a da ne ostavi svoj prljavi trag.

Otuda se cesto postavlja pitanje šta djeca zapravo dobijaju gledanjem TV, te u kom obliku i u kojoj mjeri televizijsko nasilje i nedosljedno poštivanje Kodeksa o emitiranju TV-programa imaju negativnog utjecaja na predškolarce?

Iako se vec prije nešto više od tri decenije došlo do zakljucka da postoji uzrocno-posljedicna veza izmedu televizijskog nasilja i agresivnog ponašanja (Gerbner i sur., 1979, 1980; Huston, 1983), povezanost televizije i agresije i nadalje je cest predmet psiholoških istraživanja. Utvrdeno je, cak, da se programski sadržaji koji za temu imaju nasilje najcešce emitiraju u okviru vikend-programa i djeci omiljenih animiranih filmova. To saznanje ne cudi ako se prisjetimo da glavni likovi iz crtica ciljeve cijem ostvarenju teže uglavnom postižu bez obzira na druge, koristeci se pri tome agresivnim i nasilnim sredstvima.

Prema Rusthonu, gledaoci uce gledanjem televizije, a šta nauce ovisi od toga šta gledaju. Djeca, veoma podložna negativnim utjecajima svake vrste nasilja, pocinju gledati na svijet kao nasilan i zloban, plašeci se sve više da i sami ne postanu žrtve. Vremenom, što su više izložena nasilju u medijima, poželjet ce da vide sve više nasilja, kako tokom zabavnih aktivnosti tako i u stvarnom životu. Na taj nacin ona postaju manje osjetljiva na agresiju i nasilje, kao i na one koji zbog nasilja pate, pasivno prihvatajuci agresiju koja dolazi od drugih ljudi. Gledajuci na nasilje kao na prihvatljiv nacin rješavanja konflikta, sve više ispoljavaju antisocijalno i agresivno ponašanje.

To je u potpunoj suprotnosti sa porukom koju djeca predškolskog uzrasta treba da prime, buduci da i sami vode veliku borbu sa kontroliranjem i usmjeravanjem vlastite agresije koju, po prirodi ljudskog bica, u sebi vec nose. Rezultati istraživanja ukazuju da djecaci mnogo više vremena provode uz programske sadržaje koji za temu imaju nasilje nego djevojcice, te da djecaci koji dolaze iz porodica nižeg društvenog staleža radije sjede ispred malih ekrana dok se na njima emitira nasilje nego djecaci iz viših slojeva društva. Saznanja do kojih se došlo govore u prilog dvostrukoj vezi izmedu agresije i televizije: s jedne strane - gledanje nasilja uzrokuje agresiju, a s druge strane - agresivna djeca više su eksponirana nasilju na televiziji. Što dijete više vjeruje da TV prikazuje život upravo onakvim kakav jeste, što se jace identificira sa agresivnim likovima koje gleda, i što cešce ima agresivne fantazije, agresija postaje stvarnijom i sve prisutnijom (Huesmann i sur., 1984).

Živjeti sa televizijom, medutim, ne podrazumijeva neophodno samo njene negativne utjecaje jer roditelji mogu nadzirati šta njihova djeca na TV gledaju, u koje vrijeme i koliko dugo. Gledanje crtica u jutarnjim satima, prije polaska u vrtic ili školu ili, pak, pred spavanje, ne preporucuje se buduci da akcioni sadržaji u njima aktiviraju pažnju i uznemiravaju djetetov duh umjesto da ga umire. Najbolji nacin korištenja televizije je zajednicko gledanje programa kada roditelji umnogome mogu pomoci djetetu razgovarajuci o videnim sadržajima, pri cemu dijete uci da uoci razlike izmedu “TV stvarnosti” i “stvarnog života”, tj. izmedu nasilja u crticu i realno moguce surovosti ljudskog bica sa svim njenim posljedicama, izmedu TV-stereotipa i “stvarnih ljudi”, izmedu primamljivih reklama i neophodnosti njihovog ogranicenja.

U zakljucku možemo reci da televizija ima veliki utjecaj na socijalno ponašanje gledalaca cije usmjerenje ovisi o sadržaju programa. Ukoliko TV-kuce putem malih ekrana cešce promoviraju prosocijalne obrasce ponašanja (uctivost, ljubaznost, suosjecanje, uzajamno pomaganje, respekt i sl.), može se ocekivati da ce djeca, u relacijama sa drugima, usvojiti takvu vrstu ophodenja, a da ce, ukoliko je emitiranje (prikazivanje) antisocijalnog ponašanja i nekontrolirane agresije ucestalije, tada taj obrazac ponašanja prihvatiti kao normu.