POSJETITE KURAN.BA
 
 

islam i demokratija

M.A. | Novi Horizonti br/str. 59

AKO POJEDINAC ILI GRUPA LJUDI UZMU VLAST NAD UMMETOM ILI NEKIM NARODOM UNUTAR UMMETA, TE VLADAJU NAD NJIM SILOM, TO UZROKUJE GNJEV TOG NARODA KOJI GA TJERA DA KRENE U BORBU I PROTIV UGNJETACA.


Mahir Abdullah: Veceras cemo razgovarati o temi islam i demokratija. Tema koja je razlogom intervencije odredenih sila izvana nad teritorijim ummeta, to je tema o kojoj se mnogo razgovara unutar ummeta kada je u pitanju poziv na promjene u cemu se svi slažu. Raduje me da je s nama veceras naš cijenjeni gost dr. Jusuf el-Kardavi, koji ce nam pomoci u rasvjetljavanju ove teme.
Doktore, rijec demokratija, u svom doslovnom znacenju, ne prihvataju svi unutar ummeta. Neki je odbijaju smatrajuci da je suprotstavljena islamskim nacelima. Medutim, ako demokratiju posmatramo kao nacin uvodenja parlamentarizma u državne institucije i osiguranje mogucnosti promjene vlasti ili vladajuce strukture, da li bi onda demokratija bila razlog razilaženja pojedinih struja unutar ummeta, odnosno da li ce je u tom kontekstu prihvatiti svi?

Dr. Kardavi: Bismillahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na našeg uglednika, predvodnika i uzora svih vjernika, Muhammeda, s.a.v.s., te na njegovu porodicu, cestite ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana. Smatram da, kada govorimo o demokratiji, necemo puno novog reci u odnosu na ono što je vec receno o nasilju medu muslimanima. Glavni razlog posezanja za nasiljem je u cinjenici da pojedinac ili grupa uzurpiraju vlast i provode nasilje nad narodom kojim vladaju. Kada narodu postane jasno da mu nepravdu koju osjeca nanose spomenuti vladari, to proizvodi bijes koji ih okrece protiv tih vladara. Onda je neminovno da dolazi do upotrebe sile s ciljem da se pokuša popraviti stanje i doci do slobode u kojoj ce narodi moci normalno da žive. Živimo u vremenu u kojem se svijet jako približio tako da ga mnogi nazivaju 'veliko selo', dakle, nemoguce je da pojedini dijelovi svijeta budu odsjeceni od ostatka i da dogadaji u tim krajevima nemaju nikakvog utjecaja na ostatak svijeta.

Danas je lahko doci do informacija o zbivanju na bilo kojem mjestu na Zemlji. Ljudi, narodi suosjecaju jedni sa drugima. Nepravda koju trpe pojedini narodi dovodi do odgovora tamo gdje se nalaze oni koji suosjecaju s tim narodom. Danas u arapskom svijetu ima režima koji se veoma okrutno odnose prema svom narodu. Uhodana je praksa da su svi vladari doživotno na tim funkcijama. Jednom kada sjedne u predsjednicku ili kraljevsku fotelju iz nje ga može skinuti samo smrt, ili vojni prevrat. Zar je to demokratija? Kada pogledamo neke svecanosti ili skupove na Zapadu, vidimo da njima prisustvuju aktuelni, ali i bivši predsjednici države. Medutim, u arapskom svijetu to necemo vidjeti. Zašto!? Zbog toga što na prijesto ne dolazi drugi dok je prvi u životu.
Dakle, stanje u kojem se nalazimo zahtijeva korjenite promjene, a jedini lijek za postojece probleme je istinska demokratija.

Mahir Abdullah: Doktore, kada je rijec o pojmu demokratija u njegovom doslovnom znacenju, poznato vam je da nije mali broj islamista koji ne prihvataju demokratiju kao moguce rješenje. Iz Vašeg izlaganja jasno nam je da Vi ne djelite njihovo mišljenje. Šta podrazumijevate pod demokratijom kada kažete da je ona rješenje za probleme u kojima se nalazimo?



Dr. Kardavi: Kada govorim o demokratiji u muslimanskom društvu, podrazumijevam da iz demokratije uzmemo mehanizme koji ce nas dovesti do istinske slobode. Pod tim podrazumijevam da narod bude iznad vladara i da ga on bira demokratskim metodama. Nakon što narod odabere sebi vladara, vladar se zavjetuje svom narodu na vjernost i poštenje i to istinski, a ne formalno, što nema nikakve veze sa stvarnošcu. U demokratskom društvu moraju postojati mehanizmi da se i vladaru kaže NE, ako on nije u pravu; mora postojati nacin da on bude smijenjen ukoliko se pokaže da nije sposoban za povjerenu funkciju. To je osnova koju treba uzeti iz demokratije.
Kada pogledamo definiciju demokratije, vidjet cemo da je to vladavina naroda nad narodom. To neki razumiju kao da je to vladavina naroda koja je potisnula vladavinu Allaha, dž.š., što je šerijatski nedopustivo, pa zbog toga osuduju demokratiju.

Medutim, ako primijenimo demokratska nacela medu muslimanskim narodima, to ne znaci da smo izišli iz Allahove vlasti. Jedno drugo ne iskljucuje. Mi smo muslimani i to ostajemo. Ako nam ta demokratija brani namaz, zekat, islamski ahlak, nareduje ono što nam je zabranjeno onda to nije demokratija i mi je ne prihvatamo. Mi tražimo istinsku demokratiju koja ce uvažavati osnovne, nepromjenjive islamske vrijednosti. Propisi islama zasnovani su na kategorickim argumentima i ne mogu biti predmet razgovora niti kompromisa. Oni se, po tom osnovu moraju ispoštovati. Zbog toga je kur'anskim tekstom naredena šura (savjetodavno vjece) koja pomaže vladaru u donošenju odluka i usmjerava njegov rad. Neki tvrde da šura nije obavezujuca, iako je njeno postojanje obavezno. Medutim, ne možemo prihvatiti da je to tacno. Jer, ako ce pojedinac ignorisati zakljucke šure i raditi po svom nahodenju, onda od nje nema nikakve fajde. Zato kažemo da je institucija šure obavezna i da su njeni zakljucci obavezujuci za vladara.



Mahir Abdullah: Kada govorimo o uvodenju demokratije, dolazi do velikih razilaženja u vezi s njenom primjenom. Neki tvrde da od uvodenja demokratije nema nikakve koristi ako se ona ne primjenjuje na liberalno, odnosno laicisticko društvo. Dakle, postavljaju laicizam kao uslov zaživljavanja demokratije. Koliko to mišljenje možemo smatrati ispravnim?

Dr. Kardavi: Uslovljavanje primjene demokartije laicistickim društvom je žalosno i pogrešno! Zašto da laicizam bude uslov za demokratiju?! Ako demokratiju razumijemo u osnovnom znacenju tog pojma shvatit cemo da je to vladavina naroda, potpuna sloboda naroda prilikom izbora osobe koja ce njime vladati. Zar je to nemoguce realizovati osim u laicistickom društvu?! Ako vladar prede granice koje mu ustav odreduje, ili ako postane silnik i zlo po svoj narod, da bude pozvan na odgovornost, ili da narod uživa u slobodi i demokartiji, nemoguce je osim u laicistickim društvima?! To je tvrdnja koja nema nikakve osnove. Nažalost, u nekim državama na snazi su zabrane osnivanja vjerskih politickih partija, zašto??! Da li to znaci da vjernik nema pravo da se politicki organizuje kao ostali ljudi? Poznat je stav komunizma prema religiji, ali se komunistickim partijama dozvoljava politicko djelovanje, dok se vjernicima zabranjuje. To nije stvarna demokratija, jer stvarna demokratija daje podjednake šanse za djelovanje svima.



Mahir Abdullah: Neki prigovaraju da vjernici nisu pogodni za rad u vladi jer ce oni o odredenom pitanju iznijeti vjerski stav i nece odstupiti od njega, niti ce ga vremenom promijeniti, bez obzira na okolnosti koje su promjenjive. Da li to može predstavljati problem?

Dr. Kardavi: U islamu postoje odredbe koje je Allah, dž.š., odredio i niko nema pravo da ih mijenja. Jednostavno, postoji granica preko koje niko nema utjecaja. O tome se ne može razgovarati, tražiti kompromis ili bilo šta drugo. To su propisi u vezi s temeljnim istinama vjere, islamskim šartima, osnovnim zabranama, propisi koji su potkrijepljeni kategorickim dokazima. Ni šura niti bilo kakvo tijelo ili institucija nema utjecaja na te propise i oni se moraju uvažiti u svom originalnom obliku. Medutim, sve drugo što nije spomenuto podložno je promjenama, dogovaranju i usaglašavanju. Ono što nije u kategoriji nepromjenjivog, a tice se poboljšanja života ljudi, uopce nije sporno za dogovor, ili usaglašavanje. Glavnina je, ipak, promjenjiva. Pratio sam zakone koji su usvojeni u Kataru i uvidio da se veoma mali broj clanova odnosi na pitanja koja su u direktnoj vezi sa vjerom. Od sedamdeset clanova samo se jedan odnosi na ono što je u direktnoj vezi sa vjerom; svi su u vezi s interesima ljudi i njihovim koristima na dunjaluku koje niko ne smatra sumnjivim niti se protivi usaglašavanju odredaba tog zakona sa mišljenjem vecine.



Mahir Abdullah: Spomenuli smo kakvu vrstu demokratije zagovaramo i šta ona podrazumijeva. Medutim, ako pogledamo stvarnost koja nas okružuje, citamo što se piše, slušamo što se plasira putem medija shvatit cemo da su svi demokratski mehanizmi uspostave vlasti prisutne kod nas, ali samo formalno. Izbori su nacin izbora glavne osobe, ali sa unaprijed poznatim rezultatima. Parlament postoji ali samo formalno. Ustav se mijenja ako je to u interesu nasljednika ili trenutnog vladara. Da li mi treba da se usresredimo na demokratiju ili treba da govorimo o elementarnoj kulturi koja se uci u školi i kuci prije nego što dodemo do nivoa uspostave državne vlasti?

Dr. Kardavi: Kada govorimo o demokratiji kao lijeku za postojece probleme, podrazumijevamo stvarnu demokratiju a ne onu koja je umotana u ukrasni papir cija je stvarnost suprotna onome što želimo. To je nešto što nije dopustivo zdravom razumu, što nije dozvoljeno vjerskim propisima, to je nešto što nije moralno i prihvatljivo. Želimo i zagovaramo istinsku demokratiju koja ce imati za cilj osiguravanje prava svim ljudima, a ne da se pod zastavom demokratije uspostavi država koja je u stvarnosti daleko do slobode i demokratije. To je nešto što je, u osnovi, nedopustivo! Nažalost kod nas postoji više demokratija, ali osnovni problem nije u tome što ih ima više, nego što one nisu istinske, nisu prave nego se samo tako predstavljaju, a u suštini su daleko od onoga što zagovaraju. Ta kvazidemokratija najveca je prepreka zaživljavanju istinske demokratije u našem društvu, mada ona nama nije strana.

Prva zemlja koja je bila demokratska, koja je osjetila istinsku demokratiju bio je Egipat, medutim, ubrzo je došlo do nasilja i narodu je oduzeta sloboda koju je uživao. Dakle, zagovaramo istinsku demokratiju, ali ne radi njenog imena, nego radi svih blagodati koje ona donosi ljudima. Donekle je i razumljivo što pojedini odbijaju demokratiju jer nisu imali priliku da se upoznaju sa stvarnom demokratijom. Ono što se krije iza tog imena nešto je što je nakaradno. Ako se dozvoljava zlo, zabranjuje dobro, ako se dozvoljava ono što je štetno i amoralno, zar da to bude dozvoljeno i prihvaceno!? Ta vrsta demokratije na položaj dovodi ljude koji se lažno predstavljaju kao demokrate a u stvarnosti ne poštuju nikakva pravila, osim onih koja im donose licnu korist. Naravno da to nije demokratija nego podvala. Tek kada uspostavimo istinsku demokratiju moci cemo osjetiti njene blagodati i pravilno razumjeti njenu važnost.

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac iz Belgije pita da li ce Zapad prihvatiti rezultate do kojih nas vodi uspostavljanje istinske demokratije u našim zemljama ili ce se suprotstaviti takvim pokušajima?



Dr. Kardavi: Nažalost, upravo je Zapad doprinio pojavljivanju više demokratija u našim zemljama i on pomaže te kvazidemokratske režime. Jedini nacin da dodu u sukob s njim je da stanu protiv zapadnih interesa. Sadama je na vlast doveo Zapad, naoružavao ga najsavremenijim naoružanjem da bi se što uspješnije borio protiv Irana i Kurda, ali kada je stao protiv zapadnih interesa na njega su se svi okomili. Slicno se desilo i sa Alžirom, kada je islamistima na parlamentarnim izborima, pripala apsolutna vlast. Nije im dozvoljeno da uspostave vlast. Ni ja se nisam u potpunosti slagao sa svim mišljenjima tog pravca, ali to je izbor naroda, njegova je sloboda da izabere one koji ce ih predstavljati u vlasti. Upotrijebiti silu da bi se to sprijecilo zaista je nedopustivo. Dakle, Zapad ne posjeduje samo duple aršine, nego ih posjeduje veliki broj za svaku priliku koja odgovara njegovim interesima. Nažalost, jedino što Zapad uvažava su njegovi interesi do kojih nastoji doci na bilo koji nacin slijedeci pravilo 'cilj opravdava sredstvo'. To je nešto u cemu su oni složni.

Mahir Abdullah: Gledalac iz Egipta kaže da su halife preuzimale vlast nakon zavjeta datog narodu i na tom položaju su ostajali cijeli svoj život, upravo kako rade današnji naši vladari. Kakva je razlika izmedu postupaka halifa i današnjih vladara?



Dr. Kardavi: Tacno je da su halife bile doživotni vladari, ali to je bila potreba njihovog vremena i tada je bilo u interesu muslimana da oni ostaju na celu države cijeli svoj život. Postupak Poslanika, s.a.v.s., i halifa, r.a, dokaz je da je to djelo šerijatski utemeljeno ali nije dokaz da je obavezno. Dakle, to je bila potreba tog vremena. Poznato nam je da se fetva mijenja promjenom okolnosti i vremena. Danas je drugo vrijeme i naše potrebe su drugacije. Zbog toga je potrebno ograniciti mandat predsjednika, sultana ili bilo kako da se taj vlastodržac zove, na nekoliko godina. Kada mu istekne mandat, ako je njegov rad ocijenjen uspješnim, onda nema zapreke da ponovo bude izabran na istu poziciju. Medutim, da ostaje na vlasti do kraja svog života nešto je s cim nemamo pozitivno iskustvo. Jednostavno, nismo u mogucnosti osloboditi se takvog vladara ako se on pokvari ili postane silnik prema svom narodu. Iranski zakon dozvoljava vladaru dva mandata i onda mora napustiti poziciju vladara, ali se ostavlja mogucnost povratka na vlast ukoliko se ukaže potreba za njegovim angažmanom. Dakle, na nama je da odaberemo ono što nam najviše odgovara. To nam islam dozvoljava. Mi nemamo nijedan dokaz da vladar mora ostati cijeli život na prijestolju.

Ako je to bila praksa tokom historije to nas ne obavezuje da i mi moramo tako postupiti. U usuli-fikhu poznato je da sva Poslanikova djela ne znace obavezu da se postupa po njima. Neki njegov postupak ima za cilj pojašnjenje dozvoljenosti djela. Iako su prve halife dale zakletvu Muhammedu, s.a.v.s., ipak su postupale onako kako je situacija zahtijevala od njih. Nakon osvajanja Hajbera Muhammed, s.a.v.s., podijelio je zemlju ucesnicima bitke, ali Omer, r.a, to nije uradio kada je bio halifa. Dakle, svaki od njih postupao je onako kako je bilo najbolje u vremenu i okolnosti u kojim su djelovali. To veoma lijepo objašnjava Ibn Kudame u djelu 'El-Mugni'. Dakle, radi se o pitanjima koja su podložna promjenama i predmet su idžtihada vremena u kojem su aktuelna. I mi postupamo onako kako je najbolje za naše vrijeme i okolnosti u kojima živimo. Kada toga ne bi bilo, bilo bi nemoguce primijeniti praksu naših prethodnika. Omer, r.a, ostavlja oporuku za šest ashaba, pa kaže: 'Kada budete birali, izaberite jednog od šesterice...' on je citav ummet ujedinio u tome zato što su svi bili poznati. Medutim, kako da se slože svi vjernici danas o prijedlogu pojedinca u velikim nacijama, kao što je Pakistan koji broji 150 miliona muslimana, ili Indoneziji koja broji preko 200 miliona muslimana. To je ogroman broj ljudstva i nemoguce bi bilo izabrati predstavnike, osim da svaka pokrajina glasanjem izabere svog predstavnika koji ce je predstavljati u nacionalnoj skupštini, odnosno najvišem državnom tijelu.



Mahir Abdullah: Da li je u historiji islama zabilježeno da je neko pozivao u laicizam? Da li su tacne optužbe da su Ibn Rušd i Ibn Arebi prvi pozivali u laicizam?

Dr. Kardavi: To su laži pripisane toj dvojici alima. Ibn Rušd je bio svestrano obrazovan ucenjak i izuzetan strucnjak u nekoliko naucnih disciplina. On je jedan od najvecih islamskih filozofa svih vremena, njegovi komentari Aristotela svima su poznati i izuzetno prihvaceni na Zapadu. Bio je veliki lijecnik i još u to vrijeme pisao je kapitalna djela iz medicine od kojih su mnoga i danas sacuvana. Bio je jedan od velikana u fikhu. Njegova kapitalna dijela iz komparativnog fikha i islamske politike su nezaobilazna literatura svakog radnika na ovom naucnom polju.
Tvrditi za takvog ucenjaka da je laicista nešto je što zdrav razum ne može prihvatiti. Takoder, kada je rijec o Ibn Arebiju, on je poznat po velikom trudu koji je uložio u pojašnjenja nacina jacanja privrženosti islamu i poštivanja njegovih propisa. Puno je i pisao o toj temi. Tacno je da postoje kritike na racun Ibn Arebija ali _ postoji i ono što je dobro i što ne treba zaboravljati.



Mahir Abdullah: Gledalac iz Saudije kaže da je demokratija, cak i na Zapadu, samo paravan za postizanje ciljeva bogatih kompanija i pojedinaca. Demokratija nije sreca za narod jer je njen cilj da Allahovu vlast preda u ruke ljudi i da oni donose zakone koji nece moci riješiti probleme koji pogadaju ljude. Prihvatanje tog koncepta bilo bi izdizanje mišljenja covjeka nad voljom Allaha, dž.š. Kakav je vaš komentar?

Dr. Kardavi: Demokratija o kojoj mi govorimo je demokratija muslimanskog društva, zajednice vjernika koja ima temelje svoje vjere koji se ne mogu mijenjati niti biti predmet rasprave i kompromisa bilo koje institucije ili državnog tijela. O njima se ne može glasati, oni se ne mogu mijenjati niti dopunjavati. Ostaju originalni,onakvi kakvima ih je Allah, dž.š., odredio. Sve drugo što se tice ljudi i njihovih potreba predmet je dogovora i to treba iznijeti pred odgovorne osobe koje ce moci doci do dogovora, zakona i uredaba o tom pitanju. Pod odgovornim osobama podrazumijevamo predstavnike koje je narod svojom voljom izabrao i koji u parlamentu, ili domu naroda iznalaze rješenja koja ce biti od koristi svim ljudima. Naravno, opet nismo potpuno sigurni da do visokih pozicija nece doci ljudi koji su u potpunosti zaslužni za to mjesto, ali je to najbolji put da se izborimo za prave ljude i damo im mjesto koje zaslužuju. Mi nemamo alternativu. Ako odbacimo demokratiju sa svim njenim demokratskim mehanizmima, šta nam je ostalo osim diktatura!? Vrlo dobro nam je poznato da je svijet doskora bio podijeljen na dva bloka. Jedan od njih je nazivan celicnom zavjesom, zbog diktature koju je provodio. Iako celican, snažan, ipak se raspao i danas nema ni traga od njega. Zapadni blok još uvijek opstaje. Tacno je da on trpi mnoge bolesti koje ga slabe i razaraju, ali još nije mrtav, kako?! Tako što je demokratsko društvo spremno za popravljanje grešaka, ispravljanje onog što je krivo i umanjuje štetnost bolesti koje ga pogadaju.




Mahir Abdullah: Nedavno je u Kataru održan kongres o demokratiji, na kojem je zapažen nastup imao katarski emir. On je ukazao na veoma blisku vezu izmedu islama i demokratije. Cak je rekao da se onaj ko odbija demokratiju protivi osnovnim islamskim nacelima. Da li u tom govoru ima preuvelicavanja?

Dr. Kardavi: On je rekao da ne smijemo odbaciti demokratiju i sve ono što ona podrazumijeva. Zar da odbacimo da narod pravedno bira svog vladara, zar da ne prihvatimo mehanizme koji ce biti u stanju pozvati na odgovornost bilo koga ko je pogriješio, pa makar se radilo i o predsjedniku države! Zar da ne prihvatimo parlament kao državnu instituciju koja ce biti u stanju zabraniti bilo šta što je štetno za državu i narod, bez obzira od koga ta šteta dolazila! Onaj ko odbije demokratriju ne ostaje mu ništa drugo nego tiranija koja je protivna islamu i na koju nas Kur'an upozorava putem kazivanja o faraonu, Hamanu i Karunu. Islamska demokratija pociva na prihvatanju savjeta, jer je naša vjera savjet koji zabranjuje zlo a nareduje dobro. To su demokratski principi koji su utemeljeni u našoj vjeri, pa ko ih odbije odbija osnovno islamsko ucenje.
Dakle, on je govorio u ovom kontekstu.