uzroci i posljedice zlostavljanja i zanemarivanja

Problem zlostavljanja i zanemarivanja djece ima složenu pozadinu i za njega rijetko postoji jedno objašnjenje. Specifican profil nasilnika/zlostavljaca ne postoji i, prema mišljenju psihologa, gotovo je nemoguce tacno predvidjeti kojem pojedincu prijeti opasnost da postane žrtva ili pocinitelj. Medutim, identificiran je veliki broj licnih i okolinskih faktora koji dijete i/ili roditelja/pocinitelja stavljaju u rizicnu skupinu za razlicite oblike zlostavljanja djece.

Posljedice zlostavljanja i zanemarivanja

Studije su pokazale da zanemarivanje i nebriga spram djece može da bude pogubnija od direktnog zlostavljanja, te da zapostavljeni mališani spadaju u najugroženiju kategoriju: najanksiozniji su, nepažljivi i apaticni, nepovjerljivi, povuceni, neosjetljivi na tudu bol i potencijalno agresivni. Djeca kojima su aktivno uskracivane roditeljska ljubav i pažnja razvijaju labilnu ego-strukturu, kasnije podložnu psihickoj krizi ili slomu. Jedna retrospektivna analiza individualnih slucajeva ukazuje da zapostavljanje djece, koje se dešava u ranom djetinjstvu, povecava vjerovatnocu pojave teških oblika depresije kasnije.

Djeca roditelja koji nisu naucili da kreiraju toplu i sigurnu klimu u porodici, neposredno po rodenju, razvijaju nesiguran odnos vezanosti za roditelje (Crittenden, 1988). Takvi roditelji cesto su nerealni kada je u pitanju ono što ocekuju od svoje djece, i ako se individualni rast djeteta ne podudara sa egoisticnim aspiracijama roditelja te ta ocekivanja ne ispune, frustracije i osjecaj vlastitog neuspjeha roditelja mogu voditi u zlostavljanje. U tom slucaju djeca su suocena sa bolnim fazama adaptiranja na stres što se odražava na njihov emocionalni i socijalni rast i razvoj. U kasnijem životu to rezultira poteškocama u odnosu sa drugima, jer pokazuju tendencu da u svakom objektnom odnosu ocekuju zlostavljanje i destrukciju, postaju nesigurni, zatvoreni za nova iskustva i nova poznanstva, manje radoznali i manje spremni da uce od svojih vršnjaka. Prema statistickim podacima, zlostavljana djeca imaju poteškoca u savladavanju školskog gradiva, a oko 65 posto te djece ponavlja prvi razred (Goleman, 1995). Žrtva koja je imala iskustvo ponavljajuce traume zlostavljanja u djetinjstvu, osjeca krivicu, stid, strah i nepovjerenje, nesigurna je i neodlucna prilikom donošenja odluka i ima osjecaj licne manjkavosti, a kako gubi osjecaj vrijednosti, socijalno se izolira od ostalih clanova porodice i od društva.

Buduci da su djeca najbolji imitatori svojih roditelja, dugotrajno zlostavljanje u atmosferi narušenih bracnih i porodicnih odnosa negativno ih usmjerava - da je nasilje djelotovorno i da predstavlja prihvatljiv nacin razrješavanja konflikta. Kako “nasilje rada nasilje”, kad porastu, ta djeca mogu postati grubi supružnici i roditelji koji nerijetko zlostavljaju svoje partnere i vlastite sinove i kceri. Galdston (1979) navodi da onaj ko je u djetinjstvu dugo bio izložen fizickom zlostavljanju, u odrasloj dobi može postati osoba koja u odnosu sa partnerom praktikuje sado-mazohisticki spolni cin.
Modaliteti zlostavljanja, kada je o seksualnom zlostavljanju rijec, mogu za posljedicu imati kratkotrajnu anksioznost i napetost ili pak ozbiljne emocionalne traume, a moguce posljedice ukljucuju još i spolno prenosive bolesti, neželjenu trudnocu, lošu predstavu o svom tijelu, probleme u sferi seksualnosti, te ulazak u neadekvatne odnose pri kasnijem izboru partnera (promiskuitet).

Cini se da zlostavljanje koje se odvija u porodicnom ozracju duboko narušenih odnosa, sveprisutnog straha i totalitarne kontrole zavedene nasiljem, prijetnjama i kažnjavanjem, da vodi do toga da se dijete osjeca bespomocnim, a u prepuštenosti samom sebi vidi vece zlo nego u samom zlostavljanju (Herman, 1996). Jedna žena, koja je kao djevojcica bila žrtvom incesta, sada kao psihijatrijska pacijentica, objašnjava svoj bijes prema porodici: “U meni je toliko srdžbe, ne toliko zbog toga što se dogadalo kod kuce, nego i zbog toga što niko ne želi slušati o tome. Moja majka još uvijek porice da je to što se dogadalo bilo tako ozbiljno. Tek ce u nekom posebnom trenutku katkad, možda, reci ‘Osjecam se toliko krivom, ne mogu vjerovati da ništa nisam poduzela.’ A u ono vrijeme niko nije htio priznati, svi su samo puštali da se sve to dogada. Zbog toga sam morala postati i ostati luda.”

Ustanove za mentalno zdravlje i psihološka savjetovališta pune su osoba koje su u djetinjstvu preživjele dugotrajnu ponavljajucu traumu. Istraživanja pokazuju da zlostavljana djeca mogu da ispunjavaju dijagnosticke kriterije za poremecaje, kao što su: ovisnost i zloupotreba supstanci (alkohol i dr. psihoaktivne supstance), poremecaj licnosti, razlicite vrste fobija, anksioznost, posttraumatski stresni poremecaj (koji može dovesti do trajnih promjena licnosti), disocijativni poremecaj, poremecaje ishrane (anoreksija i bulimija), suicidalno ponašanje, pa i najteži psihicki poremecaj - psihoza. Mnogo cešce nego drugi njihovi vršnjaci, takva djeca pojavljuju se kao delikventi, buduci potencijalni pocinitelji silovanja, razbojništva, kaznenih i prekršajnih djela.
Iz svega navedenog može se zakljuciti da trauma u djecijoj dobi narušava dosezanje razvojnih ciljeva i zadataka, a trajnim posljedicama koje ostavlja vodi u dugotrajnu psihološku traumu koja može imati vrlo nepovoljan utjecaj na sve aspekte života individue, psihicki invaliditet, umanjenje radne sposobnosti i socijalne komunikacije.