emir hadzihafizbegovic

Bošnjaci su bili dobri samo dok je kraj njih stajao komad sira, sudžuke i dva deca rakije

Propadale su mi cijele uloge, aranžmani, turneje, zdravlje mi je narušeno zbog mog transparentnog bošnjaštva. Biti Bošnjak, živjeti na ovim prostorima, u ovom klaustofobicnom kršcanskom okruženju, a biti apolitican, licemjerno je i to smatram prije kukaviclukom nego nekim otklonom od politike

Razgovarao: Tarik Lazovic

"Ne zaboravi, narode moj, potoke krvi što se slijevaju niz Bistrik, Alifakovac, Vratnik… Ne zaboravi, narode moj…", kao da i danas slušam monolog izgvoren pred hiljadama Bošnjaka koji su imali cast i priliku gledati na pozornici (ali i u svom životu) "Godine prevare" Emira Hadžihafizbegovica. Ne vjerujem da je to iko mogao cuti i ostati ravnodušan. To, zasigurno, nije bila gluma. Emir je umjesto zaslužene pohvale docekao žestoke kritike, od kojih i danas osjeca posljedice. Ne zbog teatra, vec zbog politike.

Licemjerno je biti Bošnjak, a biti apolitican

Je li Emir Hadžihafizbegovic politicar medu glumcima ili glumac medu politicarima?

Hadžifafizbegovic: Ne bih se sigurno iznenadio kad bi mi svake druge novine postavile to pitanje, ali vjerujem da barem Saff unaprijed zna odgovor. Ja sam diplomirani glumac i nikad nisam bio politicar, barem ne u profesionalnom smislu. Medutim, ja zastupam tezu koja kaže da se politika toliko transponirala u živote Bošnjaka, i obrnuto, da je potpuno nemoguce povuci crtu razdvajanja i reci: do ovog mjesta su šehidska mezarja, a od ovog je politika. Nemoguce je napraviti crtu, pa reci: dovde je srebrenicka tragedija, a odavde je politika. Biti Bošnjak, živjeti na ovim prostorima, u ovom klaustofobicnom kršcanskom okruženju, a biti apolitican, licemjerno je, i to smatram prije kukaviclukom nego nekim otklonom od politike. Zašto? Znate, kad se na Zapadu donose politicke odluke, onda je najgore što se ondašnjim žiteljima može dogoditi - skuplja cijena banana, jabuka, skuplja autobusna karta ili zabrana pecanja na jezerima od tri do pet. Ali, kad se na ovim prostorima gdje mi živimo donose politicke odluke uglavnom sa desne i lijeve strane Bosne, a koje imaju svoje efekte u Bosni, onda iz bošnjackih vratova šiklja krv, pomjeraju se narodi i ruši se sve što miriše islamom. U tom kontekstu, ono što sam ja radio ima veze sa politikom. Gnušam se svake politicke pozicije i nije mi potrebna, ali hocu da budem politicki obrazovan, hocu da politicki promišljam, jer onaj koji kaže da politika nije dijelom svega, taj doslovno ne poznaje ambijentalnost u kojoj živi. Biti politicki obrazovan, za mene je kao nožem i viljuškom znati pojesti šniclu, kao umiti se ujutru, kao napiti se vode kad si žedan ili najesti se kad si gladan. Svaka baka ili baba u Hecegovini, u onom kršu i kamenjaru, zna ispricati politcku historiju hrvatskog naroda, zna ispricati pricu o Stjepanu Radicu i Zrinjskom. Zastanete li kod Vjecne vatre, u urbanom dijelu BiH, u Sarajevu, i upitate li stotinu prolaznika da vam kažu nešto o Safvet-begu Bašagicu, o Mehmedu Spahi, o ljudima koji su na neki nacin bili znacajni za BiH i bošnjaci narod, niko vam ništa nece znati odgovoriti. Bavljenje politkom smatram kulturološkom kategorijom, a ne nešto što ce izazvati profesionalano angažiranje.

Ipak, nedavno ste izabrani za clana Politickog savjeta SDA?
Hadžifafizbegovic: Ja sam izabran za clana Politickoga savjeta bez mog insistiranja. Mislim da biti clan Politickog savjeta još nije nikakva politcka funkcija. Za to nema ni dnevnica, ni paušala, ni smještaja. Nema nicega što implicira profesionalno bavljenje politikom. Još uvijek je to tijelo koje je kao šura i džemat. Vjerujem da sam clan nekog šireg politickog savjeta još od kada je poceo ovaj harakazam nad Bošnjacima... Savjetovao bih svim Bošnjacima da budu politicki obrazovani, jer je to jedan od uvjeta opstanka. Mi smo Srbima i Hrvatima bili dobri samo kad je kraj nas stajao sir, komad sudžuke i dva deca rakije. Onda smo im bili dobri. Bili smo im dobri dok smo živjeli kao potpuno apolitican narod. Na kraju krajeva, Titi je trebala 16. muslimanska brigada za oslobodenje gradova, ali mu 1945. nije trebao muslimanski narod. Taj podatak zorno govori o tome kako su nas politicki instrumentalizirali u prošlom ratu i oduzeli nam pravo da budemo narod.

SDA je funkcionirala samo od Kobilje Glave do Stupa

Zašto ste i dandanas naklonjeni Stranci demokratske akcije?
Hadžifafizbegovic: U SDA sam zapravo ušao u maju mjesecu 1992., a do tada sam bio politicki simpatizer Stranke reformista i mogu reci da je dobro da covjek svoje zablude brzo shvati. U jednom trenutku, mislio sam da Markovicev program može neki nacin napraviti reda i sistema u zemlji u kojoj smo življeli. Ne nosim nikakvu hipoteku zbog toga što sam se u Jugoslaviji iskazivao kao glumac, igrao u predstvama u Sloveniji, Osijeku, Nišu, Skoplju, Zagrebu, Varaždinu. Medutim, dogodilo se ono što se dogodlio. Niko se nije ježio na "Hej, Sloveni" kao Bošnjaci, niko nije volio Piksija kao Bošnjaci, niko nije bio primjeren vojnik u JNA kao Bošnjak, a onda se sva ta ljubav prema Jugoslaviji njima obila o glavu. Shvatio sam u maju 1992. da je moje mjesto na potpuno drugom politickom fonu. Vidio sam da su reformisti bili jedna velika prevara, moja zabluda, i kad sam vidio da je cijelo rukovodstvo pobjeglo na Pale, rekao sam Selimu Bešlagicu: “Šta se ovo šefe dogada?” On nije imao odgovora, a meni je bilo jasno šta treba ciniti. Pristupio sam u SDA. To je politicka platforma koju ja, što kažu, necu napustiti do kabura. Ona može trpiti manje tektonske poremecaje, ali mislim da je osnovna ideja Stranke vrlo demokratska, liberalna, i u svojoj esenciji nosi odgovor za pitanje opstajanja Bošnjaka na ovim prostorima. Cesto sam u svojim istupima kritizirao rad SDA, kao što sam to radio i na posljednjem Kongresu. Stranka mora do kraja istisnuti gnoj iz cira koji joj je nanio veliku štetu. Kadrovska politika je bila loša. Stranka se hermatizirala i napravila svoj poligon samo u Sarajevu. Funkcionirala je samo od Kobilje Glave do Stupa. Potpuno su prenebregnuli važne dogovore sa stranackom bazom. Znalo se dogoditi da po dvije-tri godine niko ne ode do legendarnog Prusca, Gornjeg Vakufa, Olova, Kladnja, Teocaka. Bilo je ratnog profiterstva, tajnih sukoba u krugu Stranke koji su bili potpuno nepoznati bazi. Ali, ipak, sve u svemu, cijenim da tas sa vrlinama još uvijek preteže nad mahanama. Kako se kaže u hadisu: “Dobra djela nište hrdava kao što vatra uništava drva”. Smatram da je makar malo više dobrih djela i kapitalnih stvari koje je SDA uradila za bošnjacki narod i opstojnost BiH, nego onih koja su loša. To ni u kom slucaju ne znaci da ijednog trenutka smijemo zaboraviti kritizirati sami sebe. Samokritika je vrsta poniznosti i razgovora sa samim sobom. Veoma je važna, jer cemo samo tako Stranku i narod dovesti na ono mjesto koje im pripada. SDA ce se morati analizirati sa distance, jer se stvari bolje shvate sa distance nego iz prezenta.

Šta nosi formula “tri K”

Vaš govor na posljednjem Kongresu SDA je definitivno ocijenjen kao najupecatljiviji, a za mnoge posmatrace bio je, bez sumnje, i najbolji. Jeste li bili inspirirani trenutkom ili je to nešto što ste duže spremali da "skrešete u brk" ljudima koji su sjedili u redovima ispred Vas?

Hadžifafizbegovic: Žao mi je što se moje djelovanje u medijima ne prati u kontinuitetu, pa to zato djeluje kao nešto posebno novo. Nažalost, živimo u zemlji u kojoj je sve u ovom trenutku u inverziji. Volim kazati da BiH pocinje tamo gdje prestaje logika... U stanju povišenog adrenalina, koje nije nimalo saburli, izišao sam za govornicu, jer sam osjetio da se ponovo pravi ambijnet farsicnosti, kakav je imao prošli Kongres. Nisam se pripremao za govor. To govorim pet-šest godina. Samo je recenicna struktura drukcija. Svi spominju tu moju šifru “tri K” koju sam spomenuo. Ta šifra omogucuje stanje cementiranja kad je u pitanju opstojnost na ovim prostorima. Dakle tri K: svjetlo vjere, snaga pameti i snaga tijela spremnog za borbu. Ne treba nama nikakva partija. Kur'an je naša politicka platforma; ne treba izmišljati toplu vodu. Drugo, komjuter; ono šta nam treba od Zapada - njihova sofisticiranost, znanje stranih jezika, surfanje po Internetu, radna disciplina obrazovanje - to trebamo ljubomorno prihvatiti. Ne treba nam njihova dekadencija, pornografija, kokain, prostitucija i to potpuno lišavanje covjeka bilo kakve duhovnosti. I kao posljednje, karate, kao borilacka vještina, kao zdravo tijelo. Kad bismo te tri komponente usvojili, niko nam ništa ne bi mogao.

Stati pred ogledalo vlastite savjesti

Utice li Vaša politicka angažiranost negativno na Vaš status teatarskog umjetnika? Konkretno, gubite li na ugledu i popularnosti zbog veza sa sve manje popularnom politickom strankom? U slicnoj je situaciji i pjesnik Abdulah Sidran, koji se našao na udaru kritike zbog svog mišljenja o Aliji Izetbegovicu...

Hadžifafizbegovic: Propadale su mi cijele uloge, aranžmani, turneje zbog mog politickog profiliranja, zbog mog trasparentnog bošnjaštva, zbog te privilegije da budem normalan covjek. Mislim da je danas privilegija biti normalan, jer je ambijent potpuno frustriran. Htio sam da budem samo ono što je farz. U jednom trenutku sam se pitao postoji li ikava civilizacijska vrijednost jedne egipatske piramide, Rubensove slike ili necega slicnog, dok se pola sata od mjesta u kome živim ljudi melju u stocno brašno. Pitao sam se je li moguc takav fašisticki stampedo i orgijanje na pragu 21. vijeka. Postavljao sam pitanje ima li uopce smisla baviti se Becketom, Cehovim, Shaekspiareom, Gogoljem. Imali smisla otvoriti tu pozornicu i glumiti kad se takav genocid dogadao mom narodu? Mislim da nisam uradio ništa osim onoga što je moja obaveza kao Bošnjaka i muslimana - da budem tu u najtežim trenucima za Bosnu i moj narod. Imao sam ogromnih problema, ali i kad bi se sve ovo ponovilo, ponašao bih se potpuno isto. Mislim da je najveci izum covjecanstva, veci i od kompjutera i rakete - ogledalo. Stati ujutru, prije uzimanja abdesta, pranja zuba, pred ogledalo, pa reci sam sebi šta misliš o sebi! U tom smislu, imao sam problema. Cak mi je i zdravlje narušeno. Uprkos tome, sretan sam, imam ženu dvoje zdrave djece i, uz Allaha, dž. š., idemo dalje.

Trebaju li umjetnik i umjetnost biti politicki angažirani?

Hadžifafizbegovic: Umjetnost je, bez sumnje, politicna. Na elaboraciju ovog pitanja potrošili bi mnogo vremena. Umjetnost ne može a da ne bude politicna. Evo, neka mi neko kaže jedno pozorišno djelo koje na neki nacin nema veze sa politikom. Šta je Hamlet, šta je kralj Lear, šta je Magbeth? To su cisto politicka djela. Teško je napraviti takvu distinkciju, a živjeti i pokušati živjeti u današnjem vremenu. Možda je politka prije sedemdeset, sto ili više godina bila kategorija bez koje se moglo, ali je to danas nemoguce.

Bošnjaci nisu pariticipirali u sudbini BiH sve do 1992.

Cini se da današnji teatarski repertoar precesto diktiraju politicka strujanja...

Hadžifafizbegovic: To nije daleko od istine. Naravno da politika i danas ima upliva u teatar. Spomenuo si Abdullaha Sidrana. Mislim da je to jedan od najznacajnih kulturnih radnika u prošlom vijeku. Medutim, kod nas nije uspostavljen sistem vrijednosti, nema festivala, nema takmicenja, nema uporedivanja. I, onda se dogodi da vrlo sumnjive sekcije izlobiraju nešto validno i znacajno, a ono nema tu vrijednost. Recimo, predstava Abdullaha Sidrana "U Zvorniku ja samo ostavio svoje srce" veoma je znacajan projekt, koji nije dobio svoju pravu važnost. Skandal je da ovo predstava nije bila na MESS-u.

Kako iz Vaše perspektive izgleda bošnjacki narod u ovom trenutku?
Hadžifafizbegovic: Mislim da od odlaska Otomanske imperije, od Berlinskog kongresa, kad smo na tacni isporuceni Austro-Ugraskoj, da do danas nismo, ni po horizontali ni po vertikali, pariticipirali kao narod, u bilo kakvim važnim odlukama o sudbini BiH. Sve do 1992., to malo Bošnjaka se prošetalo kroz politiku, od Spahe pa do Pozderaca, Bijedica, Dizdarevica. Mene zabrinajva da, poslije svega što se dogodilo, taj naš mentalni sklop, od Hadži Loje, pa do danas, gotovo uopce nije evoluirao. Mislim, prije svega, na mazohizam, autodestrukciju, na potrebu da nas vole drugi, a da se ne volimo medu sobom. Nedavno sam pisao jedan tekst i napravio selekciju izmedu nekoliko važnih ljudi koji izmedu sebe ne govore. Došao sam, vjerovali ili ne, do dubla broj 42. Dakle, 42 para Bošnjaka, ukupno osamdeset i cetiri covjeka, ne razgovaraju izmedu sebe.

Zar uopce ima toliko važnih Bošnjaka?
Hadžifafizbegovic: Recimo da ima, svi smo mi važni. To je za Ameriku veliki broj, a kamoli nama Bošnjacima. Taj podatak mene brine. Hrvati ce razlicito misliti, ali oni izmedu sebe komuniciraju, Srbi isto tako. Dok smo mi prekinuli komunikaciju.

Odmah nakon agresije na BiH svojim pozorišnim izvedbama "Godine prevare", odmah zatim i "Iza sna", stekli ste nesumnjivo velike simpatije kod patriotski orijentiranih gradana BiH, uglavnom Bošnjaka. Mnogi su ih doživljavali kao branu zaborava od onoga što smo preživjeli. Zašto u ovom trenutku, kad su skoro sve brane od zaborava porušene, nema slicnih projekata?

Hadžifafizbegovic: U novinama je pisalo da je to trecerazredni teatar, da su to pucke predstave, ali je meni i dan-danas bitnija kritika nene sa Bistrika nego anahronog teatarskog pera koje je moj teatar citalo kao nešto sumnjivo. Ne mislim da su to predstave u tolikoj mjeri znacajne, ali ce, ipak, nešto ostati, kao neka vrsta baštine. Zato sam sretan i sretan sam što je to ostalo na videokasetama... A zašto toga nema poslije pet godina? Nema, jer se ovdje finansira samo zaborav, ovdje se pokušava uraditi sve da se izbrišu cetri godine tragedije bošnjackog naroda. Moja glumacka inspiracija, dok god se budem bavio ovim pozivom, bit ce agresija na BiH. Zašto to ne rade neke druge moje kolege, glumci i režiseri, zašto im to nije provokacija, to bi se oni sami trebali zapitati.