tajni plan

TAJNI PLAN O ISKORJENJIVANJU MUDŽAHIDA U BOSNI

Podaci koji slijede su obavještajnog karaktera, iz izvora bliskih armijskom obavještajnom vrhu. Radnja se odvijala krajem 1995. godine, kad su neki, sasvim sigurno, znali da ce rat prestati. Na sve moguce nacine htjelo se isprovocirati i inscenirati novi sukob, tada sa odredom “El-Mudžahid”, najuspješnijom i najtrofejnijom jedinicom Armije BiH. Sukob je trebao sprijeciti njen uticaj na lokalno stanovništvo i dovesti do istrebljenja svih pripadnika te jedinice. Pored domacih i hrvatskih vojnih i civilnih struktura vlasti, te medija informiranja, najznacajniju ulogu igrao UNPROFOR. Ipak, sukob je izbjegnut, mada se njegove posljedice ostale, osjecajuci se i danas-dan, pogotovo kroz permanentna pisanja pojedinih magazina

Piše: Istraživacki tim
U Bosni i Hercegovini se nakon agresije pa do danas mnogo toga dogodilo. Mnogo toga se i promijenilo. Gotovo da ništa nije isto kao prije nekoliko godina. Ipak, jedno je ostalo isto. Od prvog dana od kad je Bosnom “zavladao mir” pa do danas, medunarodne institucije i njihovi predstavnici ne mijanjaju svoju politiku kad je u pitanju “svi Arapi u Bosni”, a pogotovo ako su bili mudžahidi. Oni su tokom svih ovih godina proganjani i optuživani, pa i ubijani. Cinile su to medunarodne snage olicene kroz politicke i vojne strukture. Iako su mudžahidi svih ovih poslijeratnih godina bili jedine žrtve takve politike, od njih ni jednom medunarodnom predstavniku ni dlaka sa glave nije falila.

Najavljivani sukob
Mudžahide danas ne ubijaju, ali zato nestaju bez traga. Još je gore kad ih optužuju da su opasni za mir u Bosni i Hercegovini, pa cak i da su oni krivi za srpsko-hrvatsku agresiju.

Ovom prilikom otkrivamo detalje nekoliko akcija koje je poduzimala medunarodna zajednica protiv mudžahida u Bosni, i to u trenucima kad su se oni borili protiv agresora na Bosnu i Hercegovinu, odnosno za opstanak bošnjackog narod.

Vec pocetkom oktobra 1995. godine vojni portparol UN-a u Bosni i Hercegovini Chris Vernon najavio je ovu mogucnost – da ce doci do otvorenoga sukoba izmedu medunarodnih snaga i mudžahida u Bosni, a glavni cilj akcije bio je da ih se demonizira u javnosti i isprovocira njihova reakcija.

Neposredno nakon što je Vernon obznanio prioritete djelovanja medunarodnih trupa, britanski vojnici iz sastava UNPROFOR-a su, 5. oktobra te godine, u selu Rudina, u opcini Donji Vakuf, ubili Elvedina Smajica, pripadnika odreda ““El-Mudžahidin””.

Svjedoci ubistva su Elvedinova žena Mirnesa, sestra Elvedina i majka Ramiza. Elvedinova supruga i sestra su za tadašnju pres-službu odreda “El-Mudžahidin” posvjedocile da je toga dana nekoliko britanskih vojnika sa transporterom došlo pred njihovu kucu, gdje su se parkirali ocekujuci nekoga.

“Ja ne cetnik, ja mudžahid”
- Odjednom smo culi jaku lupu na našim vratima. Nismo htjele otvoriti, jer nije bilo muškaraca u kuci, pa smo se bojale. Vojnici su poceli kružiti oko kuce. Prestravile smo se, bojeci se da ne provale. Nakon njihove ponovne lupnjave, otvorile smo vrata. Navodno su tražili vodu, a ispred kuce je bila cesma iz koje je curila voda. Bila je tu i caša. Ipak, donijele smo im cašu vode, ali ju je jedan vojnik samo pomirisao. Nakon što su vidjeli da, osim nas dviju, nema nikog, brzo su se vratili do transportera, gdje su se i dalje zadržali ocekujuci nekoga.

Elvedin je toga dana sa majkom Ramizom otišao na njivu - da nakopaju malo krompira. Nešto poslije podne su se vracali s njive. Majka i on su vozili po kolica krompira.

Majka Ramiza je u svojoj izjavi za pres-službu “El-Mudžahidina” rekla:

- Išli smo s njive. Ispred nas sam ugledala golemo bijelo vozilo. Sin mi rece: "Otkud UNPROFOR-ov transporter ovdje?" On je s kolicima malo požurio prema njima. Ugledavši nas, a Elvedin je imao gustu crnu bradu, podigli su oružje, koje su do tada držali spušteno niz tijelo… Došavši do njih, pitao ih je otkud i zašto su ovdje. Vidjela sam onog na transporteru kako okrece oružje prema mome sinu. Dvojica su stajala ispred vozila. Elvedin je tada rekao: "Ja ne cetnik, ja mudžahid’’. Nije prošao ni tren kad se iz oružja s transportera razlomio snažan pucanj. Pogodio je mog Elvedina. Dok je padao, Elvedin je samo uspio reci: "Allahu ekber!", na šta mu je jedan od dvojice koji su bili ispred vozila, predhodno prošavši iza leda, ispalio još dva metka u leda, dok je nepomicno ležao na zemlji. Ja sam se ukopala. Tek kad su oni žurno otišli, uspjela sam reci: "Ubiše mi sina".

Engleska verzija: samoodbrana!?

Elvedinove ubice su neometano napustile selo Rudina, pobjegavši u "nepoznatom pravcu", a njihova imena se ni do danas nisu saznala. Zvanicnici Armije BiH ni prstom nisu mrdnuli u rasvjetljavanju ubistva svog borca. Cak, naprotiv, neki armijski zvanicnici su svesrdno pomogli provedbu planirane akcije, dijelom davajuci obavještajne podatke saradnicima iz UNPROFOR-a, a dijelom zataškavajuci i krivo inerpretirajuci ubistvo svog borca.

Zvanicni britanski izvještaj o ovome slucaju je glasio da su britanski vojnici ubili Elvedina Smajica u “samoodbrani i da su vojnici koji su pocinili ubistvom, radi njihove sigurnosti, prebaceni u Britaniju”.

Treba li i podsjetiti da je Elvedin Smajic bio “naoružan” samo kolicima punim krompira?!

Dozvola za ragbi-utakmicu
Nije bilo prošlo ni mjesec dana od ubistva Elvedina Smajica, a mudžahidi su se ponovo našli na meti UNPROFOR-a.

Dvojica novozelandska vojnika su, 2. novembra te godine, došli do sjedišta mudžahida u Zenici i zatražili da razgovaraju sa nekim iz Komande. Kad im je to odobreno, uslijedio je blagi šok! Unproforci su od mudžahida tražili dozvolu da odigraju ragbi-utakmicu sa timom Treceg korpusa Armije BiH na stadionu u Zenici!

Nakon što su se ucinili sumnjivim, jer odred “El-Mudžahidin” nije bio vlast u Zenici i nije izdavao nikakve dozvole, niti je iko ikad tražio bilo kakvu dozvolu od Odreda, mudžahidi su, radi legitimiranja, nekoliko minuta zadržali Novozelandane.

U razgovoru za naš casopis, jedan od bivših oficira odreda "“El-Mudžahidin”" ispricao nam je šta se, ustvari, dogodilo:

- Dugo cu pamtiti tu zamku koju nam je namjestio UNPROFOR. Sinhronizacija aktivnosti izvodaca akcije bila je na nivou. Uporedo s tim dogadajem, istovremeno dok su dvojica novozelandska vojnika tražili od nas dozvolu da odigraju ragbi-utakmicu sa Trecim korpusom (!?!), Chris Vernon je obavijestio medije informiranja da su mudžahidi ispred zenickog hotela “Internacional” kidnapirali dvojicu novozelandskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a i da je neizvjesna njihova sudbina. Te noci dobio sam poziv od Agica, pomocnika komadanta za sigurnost Treceg korpusa da hitno dodem kod njega. Iz istih stopa sam se odazvao na poziv. Zatekao sam Agica i generala Kadira Jusica. Oni su me obavijestili da je u Bruxsellesu tog dana održavana neka konferencija, na kojoj je delegatima saopceno da su u Zenici mudžahidi kidnapirali dvojicu novozelandskih vojnika i da se ne zna gdje su i jesu li uopce živi. Uslijedile su veoma oštre kritike na racun Bosne i Hercegovine i na racun naše delegacije, koja je prisustvovala toj konferenciji. Voda delegacije Ejup Ganic nazvao je komandanta Armije BiH Rasima Delica i tražio da se ovaj slucaj hitno riješi… Nisam mogao povjerovati… Bilo mi je nevjerovatno kakvim se spletkama služe medunarodni predstavnici, koliko bezocno lažu… Istovremeno sam se razocarao u to koliko su naše institucije nemocne i da bez pogovora moraju izvršavati ono što se traži od njih, iako su znali da su nam ovaj slucaj potpuno namjestili.

Bomba u krugu kasarne
Samo tri dana prije potpisivanja mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u Parizu, odnosno 11. decembra, u krugu kasarne odreda “El-Mudžahidin” u Zenici eksplodirala je auto-bomba. Tad je poginuo vozac kombija, dok je šest mudžahida ranjeno.

U istrazi koju je provelo odjeljenje vojne policije odreda ”El-Mudžahidin”, utvrdeno je, izmedu ostalog, da je po povratku u kasarnu eksplodirao kombi koji je toga dana korišten za opskrbu potrepštinama. Tom prilikom je poginuo vozac kombija, a desetine drugih je ranjeno. Kombi je imao svoje parking mjesto u krugu kasarne u cijoj se neposrednoj blizini se svakog jutra vršila jutarnja smotra.

Jacina eksplozije je bila usmjerena ka mjestu postrojavanja. I, kako do eksplozije nije došlo u vrijeme jutarnjeg postrojavanja, strucnjaci su procijenili da je izbjegnuto najmanje stotinu žrtava.

Zanimljivo je i to da je ovaj slucaj - kao i predhodnih nekoliko - ostao nerazriješen. Jedine reakcije koje su se mogle cuti tih dana bili su pokušaji nekih novina(ra) da dokažu da su, ustvari, mudžahidi sami sebi postavili auto-bombu. Na toj tezi bi im pozavidio i sam Radovan Karadžic.

Atentat na šestercu mudžahida
Nije se ni razišao dim od eksplozije auto-bombe u krugu kasarne odreda ”El-Mudžahidin” u Zenici, a vec su uslijedile nove žrtve. Na dan potpisivanja Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Parizu, u klasicnom atentatu u Žepcu, 14. decembra, ubijena su peterica mudžahida. Ubijeni su šejh Enver Šaban, Muhammed Abdul-Vehab Jusuf ili Ebu-Haris, Ebu-Hamam Nedjaši, Ebu-Zijad, Ebu-Ðebbari Šerrif ili Ebu-Hamza.

Svih pet ubijenih mudžahida su na tijelima imali rane od metaka koji su ispaljeni iz neposredne blizine, i to sa manje od jednog metra. Automobil u kome su se nalazili prostrijeljen je sa više od tri stotine metaka.

Hrvati iz Žepca su objavili da je vozilo “tojota”, u kome su bili mudžahidi, nasilno prošlo policijski punkt u Brezovom Polju te da su, potom, putnici prvi otvorili paljbu na policisku patrolu, na šta im je uzvraceno paljbom i pri tom ubijeno svih pet mudžahida.

U službenoj zabilješci vojne sigurnosti Treceg korpusa stoji:

»Dana 16. 12. 1995. godine, u kontaktu sa S. DŽ., došli smo do nekih novijih sigurnosno i obavještajno interesantnih saznanja vezanih za ubistvo stranih državljana u Žepcu... Prema rijecima izvora, najdirektnije ucešce u ubistvu spomenutih lica imala je specijalna ekstremna jedinica tzv. Stojina brigada, koja nosi naziv po zapovjedniku Stojki, rodom iz okoline Novog Šehera. Debeo je i visine oko 180 cm, sa sjedištem u Rarinoj kuci u Žepcu, naselje Berek, neposredno u blizini petlje, na ulazu s autoputa u Žepce... U posljednje vrijeme ova jedinica je bila angažirana na liniji razgranicenja izmedu HVO-a i cetnika, kod Hatkinih njiva.

S tim u vezi, izvor navodi da je na dva sahata prije nego što se ubistvo dogodilo, tacnije u 10 sati, ova jedinica dobila naredbu da se hitno povuce sa Hatkinih njiva, pod izgovorom da je potrebno njeno angažiranje na drugom mjestu, jer su, navodno, dobili obavještenje da “mudžahedini u toku dana planiraju napasti Žepce”. Po ovom obavještenju, spomenuta jedinica je pripremila zasjedu na žepackoj petlji, gdje su spremno docekali grupu od pet stranih državljana koji su bili u automobilu. Tom prilikom su svi pobijeni…

Akcije demoniziranja mudžahida
B. B., bivši pripadnik odreda ”El-Mudžahidin”, jedan od onih koji je dobro upoznat sa ovim “slucajem”, za naš casopis istice da iza ubistva stoje strane obavještajne službe i dodaje:

- Šejh Enver i ostali ubijeni mudžahidi su tog dana išli u Bocinju, gdje se nalazila naša baza. To im nije bio prvi put da idu tom cestom. Išli su oni preko Žepca mnogo puta ranije. Svaki prolazak kroz Žepce se morao unapred najaviti, i to sa svim podacima o putnicima. Taj posao je obavljala vojna sigurnost Treceg korpusa, što znaci da su podaci o onima koji prolaze kroz Žepce unapred dostavljani vojnoj policiji HVO-a u Žepcu, koja je, u kordinaciji sa vojnom policijom Armije BiH, osiguravala prolazak kroz teritoriju Žepca… Zašto su ubili šejha Envera? Zašto nisu ubili Ebu-Ma’lija, komandanta Odreda, koji je skoro svakodnevno prolazio istim tim putom? Sve je potpuno jasno. Oni koji su htjeli ubiti i jednog i drugog, nisu znali ni kako se zovu, a ni kako izgledaju. Šejh Enver je napravio grešku. Samo nekoliko dana ranije, on je dao intervju za sedmicnik “Ljiljan”. Tada je, izmedu ostalog, objavljena i njegova fotografija, cime je u umnogome olakšao posao svojim ubicama.

Od istog izvora doznajemo da se zna ko je ustrijelio petericu mudžahida.

- Mi znamo da je Bruno Bekic, iz Ljeskovica, opcina Žepce, jedan od atentatora na našu bracu i da i danas posjeduje pištolj koji je skinuo sa šejha Envera nakon što su ga izrešetali sa devet metaka. Znamo da se ovim ubistvima od nas tražila reakcija, ali mi smo, ipak, procijenili da je mnogo bolje da je ne bude. Zamislite da smo napali na Žepce tražeci osvetu za ova ubistva, ko bi morao stati da brani Žepce? Pa, Armija BiH! I onda bismo mi morali udariti na Armiju BiH, a ne na prave zlocince i teroriste. To je bila ta zamka, u koju je trebalo uvuci odred “El-Mudžahidin”, ali im, hvala Bogu, nije uspjelo. Jasno nam je da je UNPROFOR samo to cekao. Jasno nam je da je medunarodna zajednica samo to cekala, pa da se obracuna i sa nama, a preko nas i sa svim Bošnjacima. Kako to nisu fizicki uspjeli,. nastavili su svoju borbu putem medija informiranja… Evo, pogledajte, kakva se i sada, nakon šest- sedam godina, kampanja vodi i kakva se vodila. Tvrdim da su više demonizirani mudžahidi nego cetnici, pa i cetnicke kolovode Karadžic i Mladic. Valjda je ljudima sada jasno da je to ustvari i bio cilj.

Ljudi kojih se trebalo riješiti

Potpuno su izostale reakcije armijskih i državnih organa Bosne i Hercegovine na ovaj gnusni zlocin.

Vojni posmatraci UN-a su tih dana sa zadovoljstvom u medijima informiranja isticali kako »bosanska vlada ne želi da se podiže velika buka oko toga».

Brojni americki i drugi zapadni mediji su tih dana objavili da je poginuo “jedan islamski terorist, za kojim je raspisana medunarodna potjernica”, skrecuci pažnju javnosti u suprotnom smjeru. Ali, najkonkretniji je bio Anto Marincic, zastupnik u Skupštini Zenicko-dobojskog kantona, koji je, u martu 1997.godine, na Skupštini izjavio: ’’Onih pet osoba koje su ubijene u Žepcu su, dakle, mudžahedini, kojih se, prema Sporazumu, trebalo riješiti iz BiH do datuma koji je vama poznat i prema dogovorima koji su vama poznati, ali, eto, dakle, nisu…’’

Ko je slijedeci?!
Medunarodna zajednica je prionula na posao. Valjalo se riješiti preostalih mudžahida do ’’datuma koji je njima poznat’’. Jer, do14. decembra 1995. godine uspjeli su se riješiti sedmerice mudžahida.

Narednih godina se medunarodna zajednica, uz pomoc satelita kao što je Anto Marincic, riješila mnogih mudžahidia, pri tome se ne obaziruci na štete koje su uslijedile kao posljedica takve politike.

A štete su poražavajuce. Iza mudžahida koji su ubijeni, protjerani i u nepoznatom pravcu deportirani, ostale su njihove porodice, žene, djeca. Prema slobodnim procjenama ljudi koji su dobro upoznati s svim slucajevima, iza mudžahida kojih se riješila medunarodna zajednica, ostalo je pedesetak djece!Danas o tim porodicama niko ne brine. Oni su na rubu egzistencije.

Pita li se iko u ovoj državi kako se osjeca majka kad je njeno dijete upita: ’’Mama, danas me jedan mali pita gdje mi je babo, a šta je to babo?’’

S obzirom na položaj i ovlaštenja koja nakadašnji UNPROFOR i medunarodni predstavnici imali i imaju, pitaju li se oni koji ih potpomažu - jesu li oni možda sljedeci nad kojima ce se slicna sudbina odigrati?