imad el-misri

Nermin Kabahija | Saff br/str. 59

Federalmi ministri Mijan i Bešic naredili kidnapiranje šejha Imada el-Misrija u istražnom zatvoru


Zašto je javni tužitelj tražio Imadovo puštanje? Kakva je uloga Federalnog ministara pravde Zvonka Mijana u kompletnom slucaju? Kako su federalni agenti, prema naredenju ministra Bešica, kidnapirali šejha na izlazu iz zatvora? Kako je obavljena ekstradicija bez ikakvog sudskog postupka? Zašto je Bosna, uz Azerbejdžan i Egipat, zemlja na crnom spisku Amnesty Internationala, zemalja koje ugrožavaju temeljna ljudska prava? Kako ce Jasir osloboditi oca iz zatvora?

Piše: Nermin Kabahija


Sudski postupak protiv Imada el-Misrija, tj. Eslama Durme, dobio je, izgleda, svoj epilog. I to posve neocekivan. Nakon što je, sudskim rješenjem, 5. oktobra, na veoma misteriozan nacin, osloboden iz pritvora, na samom izlazu iz zatvora Imad el-Misri biva kidnapiran i odveden u nepoznatom pravcu. Akciju su, naredbom tadašnjeg mistra policije Muhameda Bešica, proveli specijalni agenti FMUP-a. Tek sutradan, državna televizija emitirala je šturo sopcenje FMUP-a u kome se istice da je obavljena ekstradicija dvojice naturaliziranih državljana BiH u Egipat. Pošto za ekstradiciju treba sudski postupak i nalog, koji, ni za tu priliku, nije obavljen u sudu, što zbog kratkoce vremena, što zbog vikenda, stvari su ukazivale na niz kriminalnih radnji u sudstvu i nadležnim ministarstvima. To je i bio povod da kompletan slucaj ponovo ispitamo i otkrijemo ko zaista stoji iza svega toga. Krenuli smo redom, od suda.

Sudski non, cirkus, sensovi
Podsjecamo da se vec tri mjeseca pred Opcinskim sudom II. u Sarajevu vodio postupak protiv Imada, tj. Eslama Durme, a na ime izvjesnog El-Husinija Armana Ahmeda, zbog kojeg je i uhapšen. Tužilac je trebao dokazati da je on lažnim identitetom. tj. ispravama obmanuo ovu državu. Ustvari, ispostavilo se suprotno - odbrana je morala dokazivati da on nije taj El-Husini, kojeg, navodno, traži interpol. O tim detaljima, a koji su veoma bitni, nešto cemo kasnije.


Nakon dvomjesecnog sudskog zatišja, vjerovatno izazvanim ukupnim dogadanjima u svijetu, pred Opcinskim sudom je zakazano rocište 5. oktobra, u 18 sati. Imadova odbrana je tada i došla. Dva sata prije toga, u istom procesu pred sutkinjom Dikom Omerovic, a sa cim odbrana nije bila upoznata, pojavila se izvjesna Milojka Krtolic, vještak, zaposlena u MUP-u Kantona Sarajevo.

Javni oslobodilac


Ona je - prema našim informacijama, koje su istovjetne informacijama odbrane - vještacila nesporne i sporne otiske prstiju i fotografije (Imadove i neke trece osobe iz Egipta) te dokazala kako nije rijec o istoj osobi. Odmah nakon toga, i javni tužilac preinacuje svoj zahtijev u oslobadajuci.

Sve to stoji u sudskom spisu. Ali, ono najbitnije u svemu, što takoder stoji u sudskom spisu, u što se uvjerila odbrana koja je došla na kraju šlagera, jest da je federalni ministar pravde Zvonko Mijan u tri navrata telefonom razgovarao sa sutkinjom Dikom. Ministar je insistirao da se Eslam Durmo hitno pusti na slobodu. Nakon treceg poziva, i sama sutkinja potpisuje to rješenje. Kad je odbrana stigla, imala je šta i vidjeti - potpisano rješenje za puštanje na slobodu njihovog branjenika u kome stoji da su se zahtjevi tužilaštva i odbrane usaglasili (!?), te sudski zapis o intervenciji ministra Mijana. Iako im je bilo veoma cudno, gospoda Karkin i Brackovic, Imadovi advokati, bili su uvjereni da su stvari konacno razriješene i da je ministar smo želio otkloniti veliku nepravdu nanesenu tom covjeku. Stoga su se usaglasili sa rješenjem, iako je u rješenju i dalje, umjesto Eslam Durmo, stajalo El-Husini Arman Ahmed.


Otmica u istražnom zatvoru

Ali, pravi motiv takvih poteza razotkrio se istog dana, negdje oko 21 sat, kad su specijalni agenti, dvojica u civilu i dvojica uniformiranih, doslovno uletjeli u prostorije istražnog zatvora i, pred ocima advokata Mustafe Brackovica, koji je trebao izvesti vec spremnog klijenta, izveli Imada napolje!?


Nakon veoma grube intervencije, agenti ga odvode u nepoznatom pravcu. Od tada mu se gubi svaki trag. Uzalud su advokati i rodbina (supruga i troje djece) danima obilazili šaltere MUP-a i drugih institucija tragajuci za bilo kakvom informacijom. Jedinu su dobili preko državne televizije – procitano je saopcenje za javnost, poruka tadašnjeg ministra Bešica, da je dvojicu naturaliziranih Bosanaca isporucio Egiptu. Baš kako je to, sedmicama prije, najavljivao! Ekstradicija, ako je uopce do nje došlo, izvršena je bez ikakvog sudskog postupka, bez znanja okrivljenog i odbrane i bez ikakve mogucnosti na žalbu. Upitan je i postupak o eventualnom oduzimanju državljanstva. Sve ovo predstavlja krupnu povredu zakona BiH, na šta niko, a pogotovo vlasti, nemaju pravo. Ako je i od takvog ministara, previše je.

Šta je u svemu Zvonko Mijan?


Još jedna licnost je neodvojivo, i to, ispostavit ce se, od samog pocetka, bila povezana sa ovim slucajem. To je federalni ministar pravde, Alijansin kandidat iz NHI-ja, Zvonko Mijan. Po svemu sudeci, njegov zadatak je bio oduljiti kompletan slucaj Eslama Durme na ime El-Husinija Armana Ahmeda, jer je upravo radi tog imena Imad, tj. Eslam, i stavljen pod istragu. Oduljivanje je, ocito, izrežirano radi pripremanja ’’pametnije’’ akcije za Imadovu deportaciju u Egipat.

I, kad je izgledalo da ce im sve propasti, ministri su se odlucili za kidnapiranje. Ono je izvedeno na krajnje necuven nacin, kako smo to vec opisali.


Podsjecamo, a to smo i provjerili preko vicekonzula u Milanu, da je El-Husini Arman Ahmed talijanski državljanin arapskog porijekla, trenutno nastanjen u Milanu. Kako je odbrana posjedovala ovu informaciju, zamolila je El-Husinija Ahmeda da, preko bh. konzulata u Milanu, pošalje osobne dokumente Ministarstvu inozemnih poslova u Sarajevu, što je on i ucinio. Ti se dokumenti, iako su poslani prije dva i po mjeseca (10. jula), nikad nisu pojavili na Opcinskom sudu.

Ministarstvo krivde


U razgovoru sa gospodinom Ibrahimom Ðikicem, pomocnikom ministra MIP-a, saznali smo da je ovo ministarstvo još prije dva mjeseca imalo informaciju o El-Husiniju Armanu kao talijanskom državljaninu, što dokazuje da je stvarni El-Husni poslao svoje dokumente i da su ih oni zaprimljeni.

Gospodin Ðikic nam je, takoder, potvrdio da je Opcinski sud potraživao ove informacije od MIP-a te da ih je MIP, radi protokularne prakse, uputio da to ucine preko Ministarstva za pravdu. I ova procedura je ispoštovana. Medutim, Ministarstvo pravde, dakle, iako je bilo zahtjeva Opcinskog suda, nikad nije od MIP-a ni zatražilo informaciju o pravom El-Husinijevom identitetu. Ovo je, i to se potvrdilo, bio kljucni detalj u kompletnom slucaju.


Treba napomenuti da smo i pismenim i usmenim putem kontaktirali Ministarstvo pravde u nadi da cemo od samog ministra dobiti odgovore na ova pitanja. I pored potvrde sa telefonske centrale da je “ministar upravo stigao”, njegova sekretarica nam je uvijek davala negativne odgovore. Možda to više nije ni bitno… Ali, kad se ovome dodaju i naredbe telefonom sutkinji Diki, pozicija prvog covjeka Ministarstva pravde Zvonke Mijana bit ce vam potpuno jasna.

Ni traga ni glasa


Kako je ovo samo još jedan slucaj u nizu kriminalnih odnosa vlasti spram Arapa u Bosni i Hercegovini, ne treba nas cuditi što je ova država, prema podacima Amnesty Internationala, medunarodne organizacije koja istražuje ugrožavanje ljudskih prava u svijetu, okarakterizirana kao njen potencijalni klijent. Bh. vlasti, njezina dva ministra i ko zna ko još iza njih, poslali su Imada i još jednog Arapa -naslino ih odvojivši od porodica - u Egipat, zemlju u kojoj se, prema svim izvještajima, na najgrublji nacin (pogubljivanja, batinanja, elektrošokovi, silovanja…) krše temeljna ljudska prava.

Ponovo su interesi, vjerovatno Amerike, Egipta, Francuske i koga sve ne, stavljeni ispred interesa gradana ove zemlje, a da ne govorimo o ženama i djeci otetih.


Teškom položaju ovih porodica, koje su ostale bez skrbnika, treba dodati i cinjenicu da im izuzeta imovina, novac, kompjuter, digitroni, nakit…, nije vracena!?Imadova žena je nekoliko dana pokušavala doci do tadašnjeg ministra Bešica, ali ju je on uvijek izbjegao. Cak je redovno ulazio i izlazio na sporedna vrata zgrade MUP-a kako je ni slucajno ne bi sreo.Kako saznajemo, protiv ministara, ali i države Bosne i Hercegovine, ozlojedene porodice pripremaju tužbu pred Ustavnim sudom. Hoce li ta, najviša instanca moci stati ukraj ovim, klasicnim postkomunistickim mahinacijama?


Mustafa Brackovic, advokat


Nema saznanja da je Eslam ni u Bosni ni u Egiptu

“Obracali smo se FMUP-u sa zahtjevom da nam se dostave akti o ekstradiciji, zapisnik o izrucenju i sva pratecu dokumentacija, jer su oni na televiziji objavili da su izvršili ekstradiciju. Mi nemamo saznanja o tome, jer se Eslam nije javio ni porodici ovdje, a ni porodici u Egiptu, ako je tamo izrucen. Kako stvari stoje morat cemo ponoviti naš zahtjev, jer je u meduvremenu ministar smijenjen. Takoder smo se obratili egipatskoj ambasadi sa zahtjevom da nam potvrdi izrucenje i da nam dostavi pratecu dokumentaciju. Iako za ekstradiciju treba sudski postupak, koji, u ovom slucaju, nije ispoštovan, mi se želimo u to uvjeriti, tj. da nas oni uvjere da su to uradili. Podnijet cemo zahtjeve svim organizacijama koji se bave pitanjem ljudskih prava, obdusmenima, Helsinškom komitetu, Amnesty Internationalu, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, Domu za ljudska prava i svima ostalim. Upotrijebit cemo sva pravna sredstva da se utvrde sve relevantne okolnosti i eventualni prekršaji prilikom hapšenja, pritvaranja, ispurucivanja, oduzimanja državljanstva. Sve cemo, naravno, pratiti medijski. Javnost treba biti upoznata sa radom svih organa u ovoj državi.”



Ajla Durmo, Imadova supruga

Žena kojoj su “sakrili” oca njezine djece


’’Šta da kažem za ovu državu i za njenu policiju? Ta policija je, na ocigled moje države, pogazila sva moja prava kao žene, supruge, majke i na ’demokratski nacin’, najgrublje, krajnje brutalno, zbog nekakve sumnje, moga muža lišila slobode. Okaljali su njegov obraz prozivajuci ga teroristom. Sutradan, a na kraju TV-dnevnika i bez ikakvog izvinjenja, kažu da nije terorist, vec da ima lažni identitet. Poslije ga ta ista policija, ponovo na ocigled države, kad je vec trebao biti pušten, kidnapira i odvodi u nepoznatom pravcu… Ova država je mene ostavila bez muža, moju djecu bez babe, ostavila nas je nezbrinute… Kako može biti ženi sa troje maloljetne djece, bez zaposlenja, u tudem stanu, bez muža koji se brinuo o nama? Ali, ja nijednoga trenutka nisam izgubila nadu da ce nas naš Opskrbitelj ostaviti bez Njegove pomoci… Tražit cu svoga muža od onih koji su ga oteli, tj. FMUP-a, i to putem svih vladinih i nevladinih organizacija širom svijeta koje se bore za ljudska prava. Tužit cu ih za sve šta su nam uradili. Pa, zamislite, oni se nisu udostojili ni da nam jave gdje su ga i zašto odveli… Nikad nam nisu vratili ni njegove oduzete stvari, laptop, pare, pištolj sa dozvolom, mobilni telefon… Zamislite to, oni vec dva mjeseca koriste njegov mobilni telefon. Dolaze nam racuni za njega… Moja djeca su doživjela velike traume i prilikom hapšenja moga muža i poslije. Samo zamislite kako je to kad djecu rastave od oca nasilnim putem, koliko ce to dijete trpjeti? Zamislite kako je to kad dijete bude ocevidac teroriziranja svog oca, kojeg trideset specijalaca udara i drži na nišanu… Ja sam svjesna da je ovo samo iskušenje na Allahovom putu, jedan ispit na kome možete uspjeti ili pasti. Molim Allaha da mi budemo od onih koji ce uspjeti.”