POSJETITE KURAN.BA
 
 

specifičnosti islama u evropi

M.A. | Novi Horizonti br/str. 57

Mahir Abdullah: Poštovani gledaoci, esselamu alejkum! Tema naše vecerašnje emisije je Islam u Evropi i posebnosti u vezi s istim. Islam je jedan, nepromjenjiv u svojoj ideji, suštini, medutim, nekada odredene okolnosti u kojima se vjernik nade u velikoj mjeri utjecu na prakticiranje vjerskih propisa. Vrlo cesto smo u prilici da se služimo pravilima koje važe za vanredne okolnosti, što, uz razlicitosti sredine i porijekla ljudi, proizvodi i odredene razlicitosti u interpretiranju islama. Najbolji primjer za to nalazimo u Evropi.
Evropa je podrucje u kojem žive milioni muslimana, medutim, historija islama u Evropi nije stara, iako su Evropljani došli u dodir s islamom prije više od stotinu godina.. Islam u Evropi pocinje zauzimati znacajno mjesto tek prije pedesetak godina. Radi što boljeg djelovanja, muslimani u Evropi formirali su nekoliko organizacija, medu kojima je najznacajnija Evropsko vijece za fetve na cijem celu se nalazi naš vecerašnji gost dr. Jusuf El-Kardavi s kojim cemo razgovarati na ovu temu.
U razgovoru o 'evropskom islamu' nezaobilazna tema je Vijece kojim Vi predsjedavate. Možete li nam, za pocetak, objasniti cime se bavi Evropsko vijece za fetve kojim Vi predsjedavate?

Dr. Kardavi: Bismillahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada samo Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., te na njegovu porodicu i ashabe. Prije nego što odgovorim na postavljeno pitanje, želio bih da ukažem na pogrešku koju cestoi možemo cuti prilikom razgovora na ovu temu. Radi se o nazivu 'evropski islam'! Ja ne želim cuti da neko dijeli islam na evropski, africki, azijski i tome slicni, nego treba govoriti 'islam u Evropi, Aziji ..'. Veliki broj laicista i kršcanskih misionara zagovara tezu o postojanju više islama, poput turskog islama, indijskog, perzijskog ... Tvrde da se islam ispoljava u razlicitim oblicima i da se mijenja od mjesta do mjesta, od vremena do vremena. Zbog toga govore da je tokom historije postojao emevijski islam, abasijski i mnogi drugi. Ne postoji više islama! Islam je samo jedan, to je onaj ciji izvori su Kur'an i sunnet! Kada su u pitanju uslovi u kojima muslimani žive, te njihove životne potrebe na razlicitim mjestima i u razlicitom vremenu, nema sumnje da su one razlicite i da muslimani žive na nacin koji je najprikladniji njihovim uslovima i vremenu u kojem se nalaze. Dakle, razlike postoje, ali islam nije podložan njima i one nemaju nikakvog utjecaja na njega. Mi se držimo pravila u kojem se slažu svi islamski ucenjaci, a ono glasi: 'Islam je neprikosnoveni dokaz muslimanima, a muslimani nisu dokaz islamu!' Nekada muslimani urade nešto, ili kažu nešto što i nije u skladu sa islamskim nacelima, ali to nema nikakvog utjecaja na islam. Islam vrši utjecaj na druge, a niko nema utjecaja na islam! Zbog ovih cinjenica mi, u okviru ove teme, možemo govoriti o islamu u Evropi, što i jeste tema naše emisije.


Kada govorimo o islamu u Evropi susrecemo se sa jednom pogreškom konstatacijom. Neki kažu da se Evropljani nisu susretali sa muslimanskim manjinama tokom historije, sve do našeg vremena. Dakle, tvrde da je to novina koja prije nije bila poznata. Ja sam odgovorio na te tvrdnje i odbacio ih kao neutemeljene. Islamske manjine u svijetu bile su prisutne cijelim tokom historije islama. Postoje predjeli na Zemlji u koje je islam postepeno dolazio, te se tako i razvijao. Nikada islamska vojska nije ušla u Meleziju i Indoneziju i neke predjele u Africi, a u tim podrucjima islam je sada glavna vjera, odnosno, muslimani su u vecini. Dakle, islam je poceo od pojedinaca, manjinski, i postepeno se razvijao dok nije postao vjera koju ispovijeda vecina stanovništva. Dakle, kroz historiju je bilo muslimanskih manjina koje su imale propise koji su samo u vezi s njima, kao što je slucaj danas, samo što je danas mnogo brža razmjena informacija te je lakše imati uvid u stanje i okolnosti u kojima se nalaze pojedine muslimanske skupine.

Kada su u pitanju muslimani u Evropi danas, ima muslimana koji su domicilno stanovništvo i koji su u islamu duže vrijeme, i ima doseljenika koji su se iz razlicitih razloga doselili na tlo Evrope i tu se nastanili. U Istocnoj Evropi veliki je broj domicilnih muslimana, kao što je slucaj u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, te u Makedoniji, Albanij i Bugarskoj, dok su muslimani u Zapadnoj Evropi uglavnom doseljenici novog doba koji su u zapadnoevropske zemlje došli radi posla. Pošto u svojim zemljama nisu mogli naci odgovarajuce zaposlenje, Evropa koja je imala potrebu za radnom snagom ukazala im je gostoprimstvo. U Evropi su tako prisutne grupe muslimana istog porjekla. U Njemackoj su najbrojniji Turci, u Francuskoj su vecinom Alžirci, zbog kolonijalnih veza te dvije zemlje. Francuska je imala interes za useljavanjem novih stanovnika, zbog toga su i pozdravljali politiku useljavanja, medutim, u posljednje vrijeme stanje se mijenja. Broj muslimana u Francuskoj prešao je šest miliona. Dolazi i do odredenih poteškoca, medu kojima je pitanje hidžaba samo jedan od problema. Medutim, kada govorimo o muslimanima Evrope, treba imati na umu da govorimo o skupini koja broji preko pedeset miliona vjernika.

Dakle, radi se o broju vjernika koji zavreduju pažnju, vjernicima koji su svjesni svoje vjere i žele prakticirati njene propise.
Takvo stanje nije uvijek bilo tokom historije. Mnogi muslimani koji su ucinili hidžru su izumrli a nisu uspjeli ocuvati vjeru, te u tim podrucjima danas ne nalazimo muslimana. Razlog tim pojavama je što muslimani nisu uza se imali ucenjake koji ce im pomoci da odgoje generacije u islamu. Posjetio sam Australiju i vidio sam u nekim djelovima stare džamije koje su muslimani doseljenici napravili, ali danas tu nema muslimana. Oni koji su došli u te predjele zasnovali su porodice sa nemuslimankama. Nisu bili u stanju prenijeti ucenje islama na potomke tako da su generacije odrastale na vjeri svojih majki, što je razlog nestanka muslimana u tim predjelima. Slicnu situaciju vidio sam u Latinskoj Americi, te prilikom posjete Brazilu i Argentini. Medutim, kada su muslimani poceli da izucavaju svoju vjeru i vežu se za ucene ljude, postali su svjesni svojih korjena i žele da ispoljavaju svoja vjerska osjecanja bez obzira gdje žive. To je razlog osnivanja razlicitih institucija koje se brinu o životu muslimana u dijaspori.

Mahir Abdullah: Doktore, spomenuli ste da su muslimanske manjine pocele osjecati svoje korijene, vjeru kojoj pripadaju. Šta je razlog tome, i kako je pocelo osvješcivanje muslimanskihi manjina u svijetu?


Dr. Kardavi: Kada se kod muslimana pocela buditi svijest o svojoj vjeri i vjerskim osjecajima, kada je pocelo budenje iz uspavanosti koje je prilicno dugo trajalo, prvo u islamskom svijetu, vrlo brzo se prenijelo i na muslimanske manjine u drugim krajevima. Neki analiticari kažu da je došlo do islamske sahve u Egiptu, 1967. godine i da je to prekretnica kod muslimana. Ti dogadaji imali su velikog odjeka u islamskom svijetu, tako da se to pocetkom sedamdesetih prenosi i na manjinske skupine širom svijeta. Muslimani postaju svjesni svoje vjere, i traže nacina da pocnu sa praktikovanjem islamskih propisa. Vrlo brzo dolazi do organizovanja muslimana na tom osnovu. Osjetili su potrebu izgradnje objekata u kojima ce prakticirati svoje vjerske obrede. Tako pocinju nicati džamije širom Evrope, Amerike i u drugim regionima gdje su muslimani živjeli. Medutim, džamija nije samo mjesto za obredoslovlje. Džamija je i mjesto okupljanja i susreta muslimana, medusobnog upoznavanja i uvezivanja, tako da ubrzo dolazi do formiranja džemata koji ce se brinuti o potrebama muslimana datog podrucja. Kada su i te aktivnosti postale nedovoljne, kada su muslimani postali svjesni da je potrebno educirati mlade kako bi se što bolje upoznali sa propisima svoje vjere, pokrecu se inicijative za otvaranje škola i mekteba u kojima ce muslimani sticati neophodno znanje za ocuvanje svog vjerskog identiteta. Na intezitet razvoja svijesti u velikoj mjeri utjecala su dogadanja u islamskom svijetu.

Svaki korak naprijed, svaka nova ideja koja se radala u islamskome svijetu putem daija - islamskih misionara, prenosila se do muslimanskih manjina širom svijeta. To je dovelo do toga da postojeci kapaciteti nisu mogli zadovoljiti potrebe vjernika pa se pokrecu inicijative za osnivanjem raznih tijela, organizacija i institucija koje ce pomoci muslimanima da što bolje upoznaju svoju vjeru. Otvaraju se islamske škole, osnovne i srednje, pokrece se inicijativa za osnivanje islamskog fakulteta koji bi školovao kadrove potrebne za neometan rad islamskih institucija van islamskog svijeta, odnosno van islamske teritorije - Darul-islama, kako tu instituciju strucno nazivaju islamski pravnici, da se ne bi došlo u situaciju da vjernike predvode neuki ljudi, pa tako i sebe i druge u zabludu odvedu. To je rezultiralo osnivanjem Evropskog islamskog fakulteta u Francuskoj, te i na drugim mjestima. Kada se ukazala potreba za organizacijom muslimana u kulturnom, ekonomskom i bilo kojem drugom segmentu življenja osniva se tijelo koje se naziva Federacija islamskih organizacija u Evropi. Osnivanje te institucije je dobilo na zamahu nakon zaživljavanje Evropske unije u kojoj su muslimani trebali imati tijelo koje se brine o svim vjernicima na prostoru Evrope. Muslimani su poceli da se krecu u pravcu u kojem se kretalo društvo u kojem se nalaze i to kretanje popraceno je odgovarajucim organiziranjem.

Nakon formiranja Federacije, kao tijela koje vodi brigu o muslimanima Evrope, ukazala se potreba za osnivanjem vijeca koje ce biti zaduženo za davanje fetvi stanovnicima tog podrucja, kako bi im olakšali primjenjivanje islamskih propisa u uslovima i situacijama u kojima se nalaze. Tako je osnovano Evropsko vijece za fetve kojem se muslimani obracaju pitanjima i zahtjevima za pojašnjenje onoga što im nije jasno. To tijelo ima svoj autoritet, snagu na koju se muslimani Evrope oslanjaju i u njemu vide nekoga ko ce im pomoci ili presuditi u eventualnim sporovima u kojima se nadu. Posebno posebno vrijedno je to što je ono, uglavnom, sastavljeno od ucenjaka koji žive i rade u Evropi, dakle, od osoba koje dobro poznaju situaciju u svom okruženju i stanje muslimana u kojem se oni nalaze. U Vijece su ušle i neke licnosti iz islamskog svijeta koje su svojim djelima pokazale interes za muslimanske manjine i upucenost u njihovo stanje.

Vijece se sastaje kada se ukaže potreba za njegovim radom, a prije sastanka sacini se spisak tema koje zahtijevaju naucno istraživanje i donošenje odgovarajuceg šerijatskopravnog rješenje. Svaki problem pažljivo se izucava i razmatra na sastanku te donosi rješenje o odredenom problemu. Ako se pojavi neko kompleksnije pitanje koje zahtijeva dodatno izucavanje, onda raspravu o tom pitanju odgadamo do sljedeceg sastanka radi dodatnog izucavanja datog problema. Takav se slucaj desio kada smo rješavali probleme kupovine zemlje putem banaka, ili status žene koja je primila islam a njen muž ostao u nevjerstvu i sl. Dakle, ne žurimo u davanju fetvi sve dok se problem potpuno ne izuci, kako bismo mogli naci najbolje rješenje. Odluke donosimo idžmaom (saglasnost svih), ili vecinskim prihvatanjem ponudenog rješenja. Vecina odluka donosi se idžmaom, mada svaki clan ima pravo zadržati svoje mišljenje, odnosno ne složiti se sa stavom ostalih.



Mahir Abdullah: Šta je uradeno u ovih nekoliko godina postojanja Vijeca? Koliko je Evropsko vijece za fetve uspjelo da dopre do muslimana, odnosno, koliko vjernici prihvataju Vijece kao relevantno tijelo za rješavanje problema s kojima se suocavaju?

Dr. Kardavi: Ubijeden sam da vecina muslimana u Evropi Vijece prihvata kao relevantno tijelo i poštuje njegove odluke. Konstantno nam pristiže na stotine pitanja u kojima vjernici traže savjete. Na neka, jednostavnija, odgovaraju pojedinci, a ako se radi o pitanju koje traži podrobnije razmatranje, odgovor se, u tom slucaju, donosi na sastanku Vijeca, kako bi što veci broj ucenjaka bio ukljucen u davanje odgovora na postavljeno pitanje. Koliki je interes vjernika za rad ovog tijela pokazuje i ogromna zainteresiranost za zbirke fetvi koje je Vijece donijelo a koje su štampane u više knjiga. Fetve se objavljuju na arapskom jeziku, nakon cega se prevode na engleski, a u toku je prevodenje na još neke evropske jezike. Vijece je izdalo i nekoliko knjiga, medu kojima je i moja 'Islamska poruka u doba globalizacije'. Dakle, u svojim dosadašnjim aktivnosti uspjeli smo izgraditi ugled i zauzeti poziciju mjerodavnog tijela za rješavanje problema muslimana u dijaspori. U posljednjim slucajevima - pitanje hidžaba u Francuskoj, Vijece je uputilo zvanicne dopise francuskim vlastima u kojima na otvoren, jasan i mudar nacin zahtijeva povlacenje odluke o zabrani nošenja hidžaba. Formirali smo komisiju za razgovor sa francuskim predsjednikom o pitanju problema hidžaba. On je tražio razgovor o tom pitanju pa smo formirali komisiju na celu sa bivšim mauritanskim ministrom pravde dr. Abdullahom bin Bejjehom. Dakle, Vijece stalno prati dešavanja u vezi s muslimanima i problemima s kojima se susrecu.

Vijece daje fetve i savjete koji pomažu muslimanima u svakodnevenom životu. Savjet koji stalno ponavljamo i na kojem insistiramo je da se muslimani ne izoliraju od domicilnog stanovništva. Tražimo da muslimani udu u zajednicu i zauzmu poziciju u društvu koja im i pripada, a nikako da dozvole odvajanje i izolaciju u odnosu na domace stanovništvo. Muslimani moraju postati dio tog društva koje ce društvo prihvatiti i prema njemu se odnositi kao prema ostalim clanovima svoje zajednice, samo što taj ulazak u društvo ne smije biti razlog za gubljenje svog vjerskog identiteta! Dakle, na vjernicima je da postanu ravnopravan dio društva u kojem žive, da se izbore za svoju slobodu i ravnopravnost i da ne zaborave svoje obaveze. Jedna od vjerskih obaveza muslimana je i praktikovanje šerijatskog oblacenja. Pitanje hidžaba je vrlo bitno za muslimane. O njemu se puno razgovara, tako da neki kažu da kod muslimana nema ništa drugo osim pokrivanja. Naravno, to nije tacno. Pokrivanje nije suštinsko pitanje u vjeri, dakle, nije akida, cak nije ni obredoslovlje. Hidžab je pitanje morala, islamskog bontona koji je Allah, dž.š., naredio svojim robovima i na njima je da to praktikuju. Kada govorimo o hidžabu, napominjemo da se zabranom hidžaba krše osnovna ljudska prava, što je nedopustivo u civiliziranoj državi koja sebe smatra majkom demokratije! Dakle, pitanje hidžaba je elementarno ljudsko pravo koje niko ne smije osporiti!

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac iz Francuske tvrdi da odredena odgovornost leži i na lokalnim imamima koji ne poznaju dobro jezik podrucja u kojem djeluju, niti su dovoljno obrazovani za posao koji obavljaju. Kakav je Vaš komentar?


Dr. Kardavi: Rekao sam da postoje inicijative za osnivanje institucija koje ce se brinuti o strucnoj spremi imama i hatiba. Zbog toga je i osnovan islamski fakultet. Medutim, na terenu postoji ogromna potreba za strucnim kadrom koji se ne može proizvesti preko noci. Potrebno je da se maksimalno angažujemo u edukaciji potrebnog kadra i da medusobnim razumijevanjem i potpomaganjem u što kracem roku dobijemo dovoljan broj strucnih ljudi koji ce govoriti jezik podrucja na kojem djeluju i biti strucni za posao koji obavljaju. Ovo je fard-kifaje za sve vjernike i na svima nama je da damo doprinos u školovanju osoba koje ce biti strucne u svom poslu i dobro razumjeti kulturu svoje vjere i vremena u kojem djeluju.

Mahir Abdullah: Glavnine muslimana u Evropi dolazi iz razlicitih sredina i sa sobom donosi razlike koje su primjetne. Te razlike ocituju se i u prakticiranju vjerskih propisa, poput mezhepskih razlika. Da li te razlike imaju utjecaj na rad Evropskog vijeca za fetve?


Dr. Kardavi: Te razlike prisutne su medu muslimanima i mi smo na njih navikli. Kada je u pitanju rad Vijeca, kao što smo rekli, njegovi clanovi su iz razlicitih dijelova islamskog svijeta i pripadaju razlicitim mezhebima. Braca koja dolaze iz Maroka i Sudana su malikijskog mezheba, oni koji su iz Turske, Indije i Pakistana su hanefijskog mezheba, oni koji su iz Saudije i njenog okruženja su hanbelijskog mezheba, oni koji dolaze iz Malezije i Somalije su šafije. Dakle, u samom Vijecu zastupljena su sva cetiri mezheba. Medutim, u svom radu mi se ne ogranicavamo samo na mišljenja ova cetiri mezheba, jer postoji još mezheba koji nisu toliko poznati, kao zejdijski, zahirijski, imamijski, ibadijski. Pored osam nabrojanih mezheba, postoji još dosta mišljenja i mezheba koji su izumrli ali njihova ucenja su ostala zabilježena, kao mezhebi imama Evzaija, Es-Sevrija i drugih. Postoje i zabilježena mišljenja ashaba i tabiina.

Sve što smo nabrojali stoji nam na raspolaganju kako bismo pronašli najbolje moguce rješenje o odredenom pitanju. U svom radu ne oslanjamo se samo na jedno mišljenje nego tragamo za najboljim rješenjem. Naravno nezamisliv bi bio rad kada bismo bili pristrasni u slijedenju mišljenja mezheba kojima pripadamo. Radimo uz maksimalno uvažavanje svakog mišljenja i odabiremo ono koje ima najjace argumente bez obzira kome pripadalo. Uzmimo primjer nasljedstva: Poznat je stav u islamu da musliman ne nasljeduje nevjernika niti nevjernik nasljeduje muslimana. Medutim, dolazi nam pitanje u kojem sin, koji je prešao na islam, traži od nas da mu objasnimo može li on naslijediti svoga oca koji nije primio islam. Kada smo konsultovali mišljenja van cetiri poznata mezheba, vidjeli smo da to i nije novina. Muaz bin Džebel i Muavija bin Sufjan dali su pojašnjenje za ovaj stav. Ibn Tejmije i Ibn Kajim odabrali su to mišljenje kao najutemeljenije. Kažu da se zabrana u nasljedstvu odnosi na nevjernika koji je u ratu s muslimanima, a ne na onoga koji nije neprijateljski raspoložen prema vjernicima. To nam je olakšalo donošenje fetve o tom pitanju. Poznat je i stav da je na ženi obaveza da se razvede od muža koji nije musliman, odnosno da je zabranjeno muslimanki da se uda za nevjernika. Medutim, stiglo nam je pitanje od žene koja je bila u braku i nedavno je primila islam.

Nema nikakvih problema sa svojim mužem niti je on sprecava u njenoj odluci. Da li je ona dužna da se razvede od njega? To je zahtijevalo podrobno izucavanje te mes'ele, te smo uložili velik napor i došli do znacajnih rezultata. Vidjeli smo da o tom problemu postoji više mišljenja medu islamskim pravnicima. Ibn Kajjim spominje devet mišljenja islamskih pravnika o tom pitanju, a naš saradnik Abdullah el-Džedi' pronašao je cak trinaest mišljenja o tom pitanju. Jedno od njih je mišljenja Omera, r.a., koji kaže da se ženi daje izbor, pa ako hoce razvodi se od muža a ako to ne želi, ostaje živjeti s njim. Alija, r.a., kaže da muž polaže najviše prava na svoju suprugu, a nekoliko tabiina su na stanovištu da žena ostaje u braku sve dok nadležni sud ne odluci drugacije.
Dakle, postoji širina, postoji izbor argumentiranih mišljenja, pa zašto da otežavamo ljudima i da im dajemo fetve na osnovu najžešcih mišljenja a postoje argumentirana mišljenja koja olakšavaju ljudima?!