allahovi ajeti u svijetu oko nas

Komentar 164. ajeta iz sure El-Bekare

Imam Ebu Bekr er-Razi el-Džessas ubraja se medu istaknute ucenjake iz reda aktera hanefijske pravne škole. Živio je u 4. hidžretkom stoljecu (305/917-370/980.). Autor je brojnih djela od kojih je najpoznatji njegov tefsir Ahkamu-l-Kur'an (Propisi Kur'ana). To djelo, kao što se jasno vidi iz naslova, istražuje ajete iz Kur'ana koji sadrže šerijatskopravne propise i odredbe (ajatu-l-ahkam), zajedno s njihovim detaljnim porukama, te ono šta se iz njih može izvuci kao mudrost i uputa. Po tome, djelo predstavlja fikhski komentar casnog Kur'ana. Imam El-Džessas u svom tefsiru poziva na ukljucivanje razuma i inteligencije u medusobnom natjecanju u promišljanju, motrenju i pripremama za pristup Allahovoj, dž.š., knjizi, kako bi se mogle shvatiti njene poruke i odredbe. Iako je napisan prije više od hiljadu godina tefsir imama El-Džessasa ostavlja jak dojam i na citatelja savremenog doba. U ovom prilogu donosimo komentar 164. ajeta iz sure El-Bekare u kojem imam El-Džessas razmatra znakove moci Uzvišenog Allaha u svijetu koji nas okružuje, nastojeci da iznese dokaze o Jednoci Allaha, Stvoritelja kosmosa, koje pruža ovaj casni ajet.

'Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena dana i noci, lada koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraca zemlju nakon mrtvila njezina, po kojoj je rasijao svakojaka živa bica, promjena vjetrova, oblaci koji izmedu neba i Zemlje lebde, doista su dokazi za one koji imaju pameti.' (El-Bakare, 164)
Ovaj ajet je komponovan kao niz primjera i dokaza o jednoci Uzvišenog Allaha, te da Mu nema ravnoga ni slicnog. U ovom ajetu sadržana je i naredba da u njemu tražimo dokaz, a to su rijeci 'dokazi za one koji imaju pameti', što, Allah to najbolje zna, znaci da je ovaj ajet namijenjen da u njemu tražimo dokaze i na njegovim osnovama dolazimo do spoznaje Uzvišenog Allaha i Njegove jednoce, kao i da njime poreknemo svaku slicnost neceg drugog, a kamoli izjednacenost s Njim.

Što se tice dokaza o Allahu 'u nebesima i Zemlji', to je stajanje nebesa nad nama bez stubova, u stalnoj i neprolaznoj velicini, kao i položaj Zemlje pod nama u svojoj velicini. Mi za njih znamo da imaju granice od kojih pocinju i postoje u vremenu, s pretpostavkom koja može biti manje ili više pouzdana. Znamo za ljudski rod, kad bi se sav sastao da u zraku postavi jedan kamen bez vješanja o nešto iznad i oslonca na nešto ispod, ne bi to uspio. Isto tako, znamo da je neko uspostavio nebo bez oslonca i Zemlju bez postolja. To dakazuje postojanje Uzvišenog Stvoritelja, njihovog Tvorca. To dokazuje i da On ne slici stvorenim tijelima, da je On Mocnik cijoj moci ništa ne izmice, jer ta tijela ne mogu ništa tome slicno. Ako je to tacno, onda je jasno da je On sposoban stvoriti tijela, jer stvaranje tijela i njihovih kontura nije zacudnije razumu i svijesti od uspostavljanja nebesa i zemlje s njihovom velicinom i masom bez stubova i postolja. S druge strane, to dokazuje stvaranje ovih tijela, koja nisu lišena svojih razlicitih akcidencija. Poznato je da su sve akcidencije stvorene, da svaka postoji nakon što ih uopce nije bilo, a što nije bilo prije stvoritelja, stvoreno je. Prema tome, izvjesno je da su tijela stvorena, a ono što je stvoreno pretpostavlja svog stvoritelja, kao što gradevina pretpostavlja graditelja, kao što pisani tekst pretpostavlja pisca, kao što trag pretpostavlja nekoga ko ga je utisnuo, cime se potvrduje da su nebesa i zemlja Allahovi znakovi koji na Njega upucuju.

Što se tice dokaza o Allahu 'u razlikovanju dana i noci', suština je to što se svako od njih dogada nakon drugoga. I tu ono što je stvoreno pretpostavlja stvoritelja, što govori da oboje imaju stvoritelja koji im ne slici, jer tvorac ne slici svojoj tvorevini, kao što graditelj ne slici svojoj gradevini, niti pisac slici svom tekstu. S druge strane, kad bi bilo slicnosti, dešavalo bi se s tvorcem isto što i s tvorevinom, kad se tice stvaranja. Tvorac u pogledu stvaranja ne bi bio iznad tvorevine. Ako je tacno da je tvorac tijela, noci i dana iskonski, tacno je i to da im on ne slici. Tvorevine dokazuju da je tvorac mocan, a postojanje tvorevine bi bilo nemoguce bez mocnoga tvorca. Da je tvorac živ, dokazuje upravo to što je postojanje tvorevine nemoguce bez živog tvorca. To dokazuje i da onaj ko zna da je nemoguca odmjerena, precizna i skladna tvorevina bez onog ko ju je takvu znao prije nego ju je stvorio. Ako se smjenjivanje dana i noci odvija na osnovama jednog plana, ne razlikujuci se na svakom dijelu zemlje, uzduž i poprijeko, tokom cijele godine, od vrijednosti u kojima se precizno, ni prije ni kasnije smjenjuju, to dokazuje da to njihov izumitelj može i da zna, jer kad ne bi mogao, od njega ne bi potekla takva tvorevina, a kad ne bi znao, njegov izum ne bi bio tako precizan i redovan.

Što se tice dokaza o Allahovoj jednoci 'u ladi koja morem plovi', poznato je da, kad bi se sva tijela sastala da stvore jedno takvo tijelo koje tece i nosi ladu i da pokrecu vjetrove koji tjeraju ladu, zacijelo to ne bi mogla. Kad bi vjetrovi stali, lada bi mirno stajala na površini vode i niko na svijetu je ne bi mogao pokretati i voditi, onako kako Uzvišeni Allah na drugom mjestu porucuje: 'Ako poželi, On umiri vjetar i one na površini njegovoj ostaju neopkretne.' (Eš-Šura, 33) U Allahovom, dž.š., potcinjavanju vode da nosi lade i potcinjavanju vjetrova da tjeraju lade, najsnažniji je dokaz koji potvrduje Jednocu Uzvišenog Allaha, Vjecnoga, Mocnoga, Sveznajucega i Živoga, kojem nema ništa slicno ni ravno, jer stvorena tijela ne mogu biti takva. Allah je vodu potcinio da nosi lade na svojoj površini, a vjetrove da ih tjeraju i prenose terete potrebne ljudima, opominjuci tako ljude Svojom jednocom i znacajem blagodati, te skrecuci im pažnju na sve to, kako bi znali da ih je time blagodario njihov Stvoritelj, a oni Mu trebaju zahvaljivati na blagodatima, za šta ce imati trajnu nagradu tokom života u miru.

Što se tice dokaza o Njegovoj jednoci 'u kiši koju spušta s neba', u ono što zna svako razuman, spada to da je vodi svojstveno padanje i razlijevanje, da nije moguce njeno dizanje odozdo prema gore bez nekog uredaja koji je podiže. Voda koja se nalazi u oblaku nije lišena jedne od dviju pretpostavki: ili da ima tvorca koji ju je stvorio tu u oblaku, ili je gore digao iz njenih tokova ili mora na zemlji. Kako god bilo, to dokazuje da nesumnjivo postoji neko Jedan i Vjecan, cijoj moci ništa ne izmice. To dokazuje da On oblak dovede na željeno mjesto pomocu vjetrova potcinjenih da ga premještaju. U tome je najjasniji dokaz Njegove jednoce i moci, kojom On cini da oblaci nose vodu, a vjetrovi nose oblake, prenoseci ih s jednoga na drugo mjesto, da bi blagodat vode bila dostupna svim stvorenjima, onako kako Uzvišeni kaže: 'Kako oni ne vide da mi gonimo kišu u ogoljelu zemlju, i cinimo da, uz pomoc njenu, nice rastinje kojim se hrani stoka njihova i oni sami' (Es-Sedžde, 27), nakon cega je spušta kap po kap, tako da se jedna s drugom u zraku ne dodiruju, uprkos tome što ih vjetar tjera, pa se svaka kap u svom obliku i velicini spusti na svoje mjesto na zamlji. Kad ne bi bilo jednoga mudrog planera, znalca i mocnika koji sve to može tako isplanirati i tako precizno odrediti, kako bi bilo moguce da se spušta voda iz tako golemih i brojnih oblaka, takvim redom i rasporedom!?

Kad bi se kapi spajale u zraku, bile bi štetne. Njihovo spuštanje u vidu mlaza stopljenih kapi bi u dodiru sa zemljom oštetilo usjeve i raslinje, upropaštavajuci i drvece i životinje na zemlji. Kad voda ne bi bila planski spuštana s neba, nastala bi poplava kakvu Uzvišeni Allah opisuje rijecima: 'I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila' (El-Kamer, 11), za koju se kaže da se s neba slijevala kao voda koja tece po zemlji. U Allahovom stvaranju oblaka u zraku i vode u njima, te u njenom prenošenju s mjesta na mjesto, najjasniji je dokaz Njegove jednoce i Moci te da on nije tijelo koje slici drugim tijelima, jer tijela nisu u stanju uciniti ništa slicno, niti to mogu poželjeti niti tome stremiti.
Što se tice dokaza o Njegovoj jednoci u 'vracanju zemlje u život nakon mrtvila njezina' – ukazuje se na to da sva stvorenja, kad bi se okupila da ožive nešto na Zemlji, to zacijelo ne bi mogla. Ne bi mogla uciniti da išta na njoj izraste. Samo Allah može vodom oživjeti Zemlju i omoguciti raslinju da nice i raste, nakon što je jasno i ocigledno bilo da na njoj ništa živo nema. Dalje, ako razmislimo o biljkama s njihovim naravima, možemo naci dokaz da su one djelo Mudrog Tvorca, Sveznajuceg Mocnika, po onom kako je odredio njihove dijelove i mudro ih organizovao.

U tome je veoma jasan dokaz da je Tvorac svega toga jedan, da je On Mocan, Sveznajuci, te da ništa nije djelo prirode, kako ateisti vele za Allahove, dž.š., znakove, jer zrak i voda koja se s neba spušta na neki dio zemlje, kao i dijelovi zemlje, cine da nicu razne biljke, cvijece i plodonosno drvece, razno voce, raznovrsnog ukusa, boja i oblika. Kad bi to bilo djelo prirode, nužna bi bila ujednacenost, jer nešto ujednaceno ne može dati raznoliko. I u tome je dokaz da je sve djelo Mudroga Tvorca koji ga je stvorio i precizno odredio u razlicitim vrstama, s razlicitim ukusom i bojama, kao opskrbu svojim robovima i znak Njegovog stvaranja i Njegovih blagodati.
Što se tice dokaza o Allahovoj jednoci u rijecima 'po kojoj je rasijao svakojaka živa bica', to je, takoder, dokaz o raznolikosti vrsta. Nemoguce je da životinje budu te koje stvaraju, jer nisu lišene strvorenosti, buduci da su brojne njihove vrste. Njihovo postojanje samo za sebe govori o njihovoj stvorenosti, a to što su brojne, nemogucom cini pretpostavku da su postale bez ikoga.

Uprkos tome, znamo da one, iako postoje, nisu sposobne stvarati tijela i proizvoditi mase, jer takve nekreativne normalno je da ne budu sposobne za to. Nijedna životinja, isto tako, ne može sebi dodati nijedan dio, a to apsolutno negira sposobnost svih njih da stvaraju, potvrdujuci da imaju tvorca koji je Mocan i Mudar, kojem ništa ne slici, jer kad bi tvorac životinja na bilo koji nacin slicio njima, njegova mudrost bi bila i njihova mudrost, prikracena za mogucnost stvaranja drugih tijela.
Što se tice dokaza o Njegovoj jednoci u 'promjeni vjetrova' – to se ogleda u tome što sva stvorenja, kad bi se sastala da ih promijene, ne bi to mogla. Poznato je da se njihova promjena odvija nastajuci sad na jugu, sad na sjeveru, sad na istoku, sad na zapadu. Znamo da je pokretac i tvorac njihove promjene Mocnik kojem ništa slicno nije, jer se samo po sebi zna da stvoriti nešto takvo ne može ništa što je stvoreno.

To su dokazi kojima Uzvišeni Allah opominje one 'koji pameti imaju' i nareduje im da traže pouku u njima. Allah je mogao biljke stvoriti i bez vode i sadnje, stvoriti životinje bez uzgoja i mimo parenja, ali je, neka je slavljen, uveo Svoj red u stvaranju stvorenja, da im time, svakim pojedinim stvaralackim cinom, skrene pažnju na Svoju moc, da razmisle o Njegovoj velicini, da ih to u svako doba podsjeca na ono cega nisu svjesni, da im razbudi savjest, nebi li razmislili o onom što su zanemarili. Uzvišeni je stvorio Zemlju i nebo kao postojane i trajne, tako da, sve do roka u kojem ce jednom nestati, ne prolaze niti mijenjaju stanje u kojem ih je stvorio na pocetku. Zatim je stvorio životinje, ljude i drugo na Zemlji, da bi svemu pružio opskrbu, gdje spada hrana koja ih održava u životu. On im nije dao opskrbu odjednom, da misle da su neovisni od toga što im je dato, vec im je dao stanovitu hranu, za svaku godinu onoliko koliko im je dovoljno, kako ne bi pretjerivali i došli u situaciju da njome oskudijevaju. Uputio ih je u neke zakonitosti na osnovu kojih, putem oranja i sadnje, dolaze do hrane, s osjecanjem da rad daje plodove dobra i zla, što ih podstice da cine dobro i ubiru njegove plodove, a klone se zla da bi bili mirni od njegovih pogubnih posljedica.

Zatim im je, u primjeru spuštanja kiše pružio ono što ne bi mogli priskrbiti svojom snagom i sposobnošcu. Uspostavio je na nebu oblake i u njima stvorio vodu, da bi je spuštao na zemlju u potrebnim kolicinama, zahvaljujuci kojoj im nice hrana i ono od cega sebi prave odjecu. Spuštanje vode On nije ogranicio samo na one kojima ona treba u roku kad im treba, vec je vodi nacinio spremišta i izvore na zemlji u kojima se ona sabire i neprestano tece u potrebim kolicinama, onako kako Uzvišeni kaže: 'Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi.' (Ez-Zumer, 21) Da nad onim što se spusti s neba nema kontrole na Zemlji i cuvanja za vrijeme kad ce zatrebati, sve bi odjednom oteklo i uginule bi životinje koje ne mogu bez vode. Neka je slavljen Gospodar svjetova Koji je zemlju nacinio stanišem poput kuce u kojoj se covjek svija, Koji je od neba nacinio krov, a od ostalih tvorevina, kao što je kiša, raslinje i životinje, dobra koje covjek za svoje potrebe koristi tokom svijanja u kuci!

Nama je potcinio ovu zemlju, ucinio je mirnom da po njoj krocimo, po njoj puteve pravimo i omogucio nam da na njoj gradimo kuce u kojima cemo se skloniti od kiše, vrucine i studeni, štiteci se i od neprijatelja, ne premještajuci se na druga mjesta. Mjesto koje poželimo, koristimo za gradnju kuce, a gradimo od onog šta imamo na raspolaganju, opet u zemlji, kao što su kamen, krec, gips i glina, ili od onog što iz nje nice, kao što je šaš i drvo, koji nam to omogucuju. Sve to nam je jednostavno dostupno, osim onog što je On položio u dubinu zemlje, kao što su metali kojima se kitimo i utvrdujemo, a to su zlato, srebro, željezo, bakar i drugo, upravo onako kako Uzvišeni istice: '…i proizvode njene na njoj odredio.' (Fussilet, 10) To su sve blagodati zemlje cije nabrajanje bi se oduljilo, cije neizbrojive koristi naše znanje ne može obuhvatiti.

Nadalje, pošto život, naš i preostaloga životinjskog svijeta, nužno ima svoj kraj, ucinio nam je zemlju sabiralištem nakon smrti, kao što je to bila i tokom života, onako kako Uzvišeni kaže: 'Zar Mi nismo ucilinili Zemlju sabiralištem, živih i mrtvih' (El-Murselat, 25-26), ili na drugom mjestu: 'Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko ce se od njih ljepše vladati, a Mi cemo nju i golom ledinom uciniti.' (El-Kehf, 7-8) On stvaranje biljaka i životinja nije sveo samo na one u kojima je slast, bez trpljenja, niti hranu ukusnu bez otrovne, niti slatku bez gorke, vec je sve to pomiješao, da nas opominje da od nas nije želio naciniti bica koja se prepuštaju slastima, kako se njima ne bismo zadovoljili a one nas zaokupile i odvratile od priprema za onaj svijet, radi kojeg nas je Allah, dž.š., stvorio. Koristi i dobra za onaj svijet ima i u onom što je bolno i nelagodno, kao i u onom što godi i što je slasno. Allah, dž.š., nas na ovom svijetu opominje raznim patnjama, kako bi nam se do znanja dala prijetnja patnjama na onom svijetu, da se klonimo loših djela i zaslužimo neoskrnavljeni Džennet.

Kad bi onaj 'koji pameti ima' dokaze o Allahovoj, dž.š., jednoci sveo samo na ono što je Uzvišeni Allah istakao u ovome jednom ajetu, bilo bi dosta da je potvrdi i opvrgne tvrdnje svih vrsta ateista, naturalista, dualista i slicnih. Kad bismo šire obrazlagali samo smislove koje sadrži ovaj ajet i primjere njegovih jasnih poruka, jako bi se to oduljilo. Zato cemo se zadovoljiti onim što je istaknuto o ovoj temi, buduci da nam je cilj bio da u sažetom izlaganju skrenemo pažnju na sadržaje poruka ovog ajeta. Allaha, dž.š., molimo da nas uputi da što bolje razumijevamo Njegove poruke i što dosljednije se držimo Njegovih uputa, a Allah je najbolji pomagac!