još sija svjetlo tvoje, hasane!
Mustafa Prljaca | Novi Horizonti br/str. 54Hasan el-Benna - osnovne biografske naznake
Osnivac i neprikosnoveni autoritet pokreta “Muslimanska braca” - Hasan b. Ahmed b. Abdurrahman el-Benna - roden je u gradicu Mahmudija, nedaleko od Aleksandrije u mjesecu oktobru 1906. godine. Otac Ahmed bio je mjesni imam, inace svršenik El-Azhara, citav život družio se s knjigom, posebno izucavajuci islamsku legislativu.
Hasan el-Benna je vec u osnovnoj školi pokazivao neke osobenosti svog karaktera. Naime, u višim razredima osnovne škole jedan od njegovih nastavnika ga je ukljucio u “Moralno-odgojno udruženje” (Džem´ijjet el-ahlaq el-edebijja), no on je vrlo brzo osnovao nekoliko novih udruženja s ciljem “upucivanja na dobro a odvracanja od zla”.
Po završetku osnovne škole upisuje uciteljsku školu u Demenhuru a potom, 1923. godine, zapocinje studije na Daru’l-ulumu u Kairu, gdje posebnu pažnju posvecuje analizi novih životnih obrazaca, te politickih, ideoloških, socioloških i ekonomskih gibanja koja su obilježavala Kairo u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeca. Osobito snažan dojam na njega ostavljala je sve izraženija moralna anarhija, koju je on smatrao jednim od snažnih talasa ateizma i ekstremnog liberalizma (ibahijje), odnosno otvaranjem prema zapadnjackoj kulturi, liberalnoj demokratiji i socijalistickim idejama koje su takoder prodirale u Egipat. To ga je dodatno podsticalo da odlazi na skupove i sastanke “Eminentnog islamskog bloka” (Mu´asker el-islamijja el-fadila), tj. azharskog saveza, razlicitih islamskih udruženja i škole El-Menar koju je držao šejh Rešid Rida. Tu se upoznao s mnogim istaknutim i uvaženim licnostima.
Godine 1927. Hasan el-Benna završava školovanje na Daru’l-ulumu i zapošljava se kao ucitelj u jednoj osnovnoj školi u Ismailiji, gdje kao 21-godišnji mladic zapocinje samostalni život.
U novoj sredini do izražaja odmah dolazi njegova licnost. On se namece kao islamski pregalac novog kova, novog nacina rada. Hasan el-Benna se ne obraca masama koje dolaze u džamiju, a koje su u velikoj mjeri bile opterecene frakcijskim nesuglasicama, vec za cilj svoga djelovanja uzima nekoliko vecih kahvana i za svaku od njih odreduje dan u sedmici u kojem ce tu držati predavanje. Nakon samo šest mjeseci, takav nacin njegovog djelovanja pokazao je prve znake uspjeha: u martu 1928. godine u stanu ga posjecuju šesterica prijatelja koji su se tom prilikom zakleli i cvrsto obecali jedni drugima da ce nesebicno raditi za dobro islama i muslimana. Kad su toj svojoj zajednici htjeli dati i nekakvu odrednicu - udruženje, klub, tarikat, sindikat... El-Benna se tome usprotivio. “Okanite se formalnosti i zvanicnosti!”, rekao je. “Neka ovaj naš prvi sastanak odredi ideja. Mi smo braca u službi islamu - prema tome, mi smo “Muslimanska braca”!”
Bila je to jezgra iz koje ce izrasti najveci pokret savremenog Egipta, pokret koji ce znacajno obilježiti citavo dvadeseto stoljece, ne samo u zemlji u kojoj je El-Benna roden, vec i širom arapsko-islamskog svijeta.
Odjeci tog pokreta culi su se cak i u Bosni i Hercegovini.
Ebu’l-Hasan Nedevi, jedan od vodecih savremenih muslimanskih autora, govoreci o El-Bennau, pored ostalog kaže:
“...Jedan od uspješnih reformatora; jedan od onih koji su se pojavili i izrazili u za to nimalo naklonjenim okolnostima, u nepovoljnom ozracju, štaviše u tmurnim, mracnim vremenima, u razdirucim, ubitacnim sredinama, u narodu koji je zahvatila intelektualna zamrlost, duhovna zapuštenost, otupjelost osjecanja, bezvoljnost..., tako da je citava ta generacija bila poput izdanja jedne knjige, štampane u dobroj štampariji, gdje su svi primjerci i sve stranice potpuno identicni. Dovoljno je bilo procitati samo jednu knjigu i na temelju nje prosuditi o svim drugim: nema bogatstva ideja, nema razlicitog videnja, nema ambicija..., niceg, mimo uobicajenog, niceg iznad prosjeka, tako da je citav život licio na kompoziciju koju vuce samo jedna lokomotiva - lokomotiva materije i stomaka...”
Hasan el-Benna je ubijen u Kairu, 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja “Mladi muslimani” (Eš-šubban el-muslimun). Ubila ga je režimska policija, samo godinu dana nakon proglašenja jevrejske države na tlu Palestine, cemu se on žestoko protivio.
Odlika Bennaova reformatorskog nastojanja
Kada je Velika turska narodna skupština, 3. marta 1924. godine (ove godine navršava se osamdeset godina od tog dogadaja) proglasila kraj hilafeta, muslimanski svijet je bio u šoku: srušeno je nešto što je sve vrijeme opstojalo na temeljima koje je udario sam Allahov Poslanik, s.a.v.s.! Bio je to gubitak i posljednjeg simbola jedinstva muslimana u svijetu, muslimana koji su vec bili vojno pokoreni, politicki podjarmljeni i ekonomski slomljeni, kulturno potisnuti sa javne scene. Ukidanjem hilafeta srušena je i posljednja nada da bi neko muslimanske narode mogao povuci naprijed, osnažiti ih i povratiti im dostojanstvo.
Pokušaji da se stanje muslimana popravi sežu dva stoljeca unazad. Prvi ozbiljan pokušaj reforme potekao je još iz Poslanikove džamije u Medini, iz kružoka u kojem se izucavao hadis pod vodstvom velikog indijskog ucenjaka šejha Muhammeda Hajjata es-Sirhindija, i u kojem su se nalazila i dvojica njegovih ucenika: šejh Muhammed bin Abdu’l-Vehhab, iz srca Arabijskog poluotoka, i šejh Dehlevi, iz Indije. Njih dvojica bili su i glavni nosioci reformi toga vremena, no njihova nastojanja imala su vrlo ogranicen domet, i prostorno i po rezultatima. Medutim, rezultirala su pojavom reformatora u 19. stoljecu: poput Rešida Ridaa, koji ce snažno djelovati sredinom prve polovice 20. stoljeca.
Suština svih reformatorskih pokušaja svodila se na to da se iznade adekvatan nacin da se sve teža muslimanska stvarnost «prikljuci na pogonsko gorivo» svojih prvih, nepomucenih izvora - Kur'ana i sunneta - te da se oslobodi svih devijacija koje su je sputavale i onemogucavale joj razvoj, sputavale da sokovi života slobodno struje njenim žilama. Medutim, sva silna nastojanja muslimanskih reformatora da se opce stanje popravi nisu bila dostatna: s jedne strane, situacija je bila suviše složena da bi se mogla popraviti za kratko vrijeme, a s druge strane, sva ta njihova nastojanja imala su elitisticki karakter jer su bila zatvorena unutar uskih intelektualnih krugova.
Ono što je njima nedostajalo, sebi je uspio osigurati novi reformator - Hasan el-Benna, covjek u kojem su bila sabrana sva iskustva svojih prethodnika, koji je, uz to, zadobio i podršku širokih narodnih masa. Za razliku od prethodnika, on je svoja nastojanja sprovodio u organiziranoj formi, kroz pokret koji je osnovao i na cijem celu se nalazio sve do tragicne smrti. Za razliku od svojih prethodnika, on je zaobišao sve postojece institucije koje su, ocigledno, bile izgubile dah u trci s vremenom i formirao novu, alternativnu instituciju sa jakom unutrašnjom gradom i snažnim duhom koji ju je održavao.
Bitna karakteristika pokreta koji je osnovao bila je dinamicnost, osmišljena društvena akcija, organizirano djelovanje, masovnost i - umjesto besplodnih naglabanja - primjena nacela koja su zagovarana. Cilj pokreta bio je sveobuhvatan: osloboditi muslimanska podrucja od stranih kolonizatora, popraviti stanje pojedinca, porodice, lokalne društvene zajednice i, naposljetku, citavog ummeta, prije svega u moralnom pogledu, ali i u svim sferama njegova ispoljavanja - te uspostaviti autenticnu islamsku vlast koja ce svoju zadacu obavljati odgovorno, primjereno vremenu. Radi ostvarenja zacrtanih ciljeva pokret je razradio veliki broj programa i punih dvadeset godina intenzivno radio na njihovoj realizaciji.
Nažalost, nakon ubistva Hasana el-Bennaa, pokret “Muslimanska braca” proglašen je teroristickim i suocava se s velikim pogromima, hapšenjima clanova, razlicitim oblicima tortura i sputavanja. Ipak, zahvaljujuci nevjerovatnoj unutrašnjoj snazi uspio je opstati sve do danas. Istina, to više nije pokret sa snagom koju je nekada imao. Nije uspio ostati jedinstven, jer nije pronašao efikasan odgovor na izazove s kojima se suocavao. Nije bio prilagodljiv novonastalim situacijama, ali je i dalje ostao respektabilna snaga u mnogim muslimanskim zemljama, u Egiptu, Sudanu, Jordanu, Siriji, Tunisu, Alžiru..., ali i snaga kojoj je potrebna i vlastita reforma.
Bez rezultata koje su polucila “Muslimanska braca” ukupna stvarnost muslimanskog svijeta, bez sumnje, bila bi sasvim drukcija. Svakako, ponajprije sa manje islama u sebi. Bez obzira na brojne prigovore koji bi mogli biti upuceni, ta cinjenica ostaje da svijetli punim sjajem.
Svjetlo koje je upalio Hasan el-Benna još uvijek sija.
Kako je ubijen Hasan el-Benna
Jedan od aktivnih sudionika tadašnjih zbivanja, Hasanov bliski saradnik Salah Šadi, ovako evocira sjecanje na El-Bennaovo ubistvo:
“Ihvanu’l-muslimin su, kako smo spomenuli, 1948. godine bili kost u grlu Nukrašijevoj* vladi koji je, dok je bio na vlasti, utro put primirja s Jevrejima. Bilo je to primirje koje nisu prihvacali Ihvanu’l-muslimin i koje je uzrokovalo velike studentske demonstracije na kojima je Nukraši osudivan za izdaju i kolaboraciju sa cionistima. Kako su Nukrašiju primirje diktirali Englezi i dvor, to je podrazumijevalo nužnu eliminaciju organizacije Ihvanu’l-muslimin.
Medutim, buduci da cionistima i Zapadu ne bi znacila mnogo eliminacija same organizacije, jedini put za njeno potpuno neutraliziranje bio je da se - kako su mislili neprijatelji Hasana Bennaa - smakne on, kao osnivac i glavni zamajac Pokreta.
Stoga su, radi ostvarenja tog cilja, prema njemu primijenili drukciji metod: ostavili su ga na slobodi, dok su, istovremeno hapsili sve clanove njegove organizacije, i veliko i malo.
On je, u vezi s tim, premijeru Ibrahimu Abdulhadiju, koji je došao poslije Nukrašija, uputio pismo sljedece sadržine:
“Kad ste vec zabranili organizaciju Ihvanu’l-muslimin i pohapsili cak i one od njih koji su se nalazili u Palestini, kao i ove ovdje, kad ste ih protjerali na planinu Tur, uhapsite onda i mene s njima, jer ja sam taj koji ih je odgojio!”
Dobivši negativan odgovor, Hasan Benna je zatražio odobrenje da ode posjetiti selo svog pristalice hadži Abdullaha Nebravija, no to mu nisu dopustili, ali su hadžiju Abdullaha Nebravija zato uhapsili! Hasanu su, uz to, oduzeli i pištolj na koji je, kao i svaki istaknuti celnik u Egiptu, imao uredno izdatu dozvolu. Kad ga je njegov brat, oficir Abdu’l-Basit Benna htio cuvati svojim oružjem, strpan je u zatvor.
Nakon toga su mu mnogi savjetovali da ode u ilegalu, buduci je vladina zavjera protiv njega bila sasvim ocita. Njegov odgovor je bio: “Od koje smrti da bježim: od one koja mi nije sudena, ili od one koja jeste?! Onoga što mi nije sudeno ja se ne plašim, jer ono što je sudeno ne može se izbjeci, ni uz kakav oprez!”
Dvanaestog februara 1949. godine Muhammed Jusuf Lejsi, predsjednik odjeljenja za omladinu pri Udruženju Šubbanu’l-muslimin (Mladi muslimani), otišao je do kuce profesora Bennaa po zadatku prof. Nagija, rodaka premijera Ibrahima Abdu’l-Hadija, koji je vjerovao da ce prof. Benna predložiti premijeru nešto što bi i njemu moglo pomoci u osiguranju pozitivnog ozracja za rješenje krizne situacije koja je nastupila izmedu njega i vlade, kao što je vjerovao i da je, istoga dana, uprilicio i susret izmedu Bennaa i državnog ministra Zekkija Alija u sjedištu Udruženja “Šubbanu’l-muslimin”.
Profesor Benna je otišao na dogovoreno mjesto gdje je ministra cekao sve do osam sati navecer. Ministar se nije pojavljivao... Upravo u to vrijeme bilo je predvideno da se izvrši ubistvo, buduci su bile povoljne okolnosti za to.
Kad je prof. Benna izgubio nadu da ce ministar doci, zajedno sa svojim puncem, prof. Abdu’l-Kerimom Mensurom Muhamijem, izišao je na stepenište Udruženja “Šubbanu’l-muslimin” s namjerom da sjednu u taksi koji su vec bili pozvali. Medutim, u tom casu nestalo je svjetla u Ramzesovoj ulici, u kojoj se nalazilo sjedište “Šubbanu’l-muslimina” i Benna je sa svojim puncem pošao u pravcu taksija koji je stajao u neposrednoj blizini. I, tek što su ušli u taksi, bio je zasut mecima koje su zlikovci ispaljivali smušeno i nasumice a onda se, u jednom crnom autu sa brojem 9979, dali u bijeg. Ranjeni Benna je uspio registrirati broj automobila, a potom se vratio nazad u sjedište “Šubbanu’l-muslimina” kako bi zatražio kola hitne pomoci i tim kolima je prevezen u ocnu bolnicu “Dvor”! Jedan od ljekara iz reda Ihvanu’l-muslimina odmah se zaputio tamo kako bi se brinuo o njemu. No, ulaz mu je bio zabranjen... Vrlo cesto Kraljev dvor je telefonom kontaktirao bolnicu kako bi dobio potvrdnu vijest o smrti Hasana Bennaa. Njegove rane i dalje su krvarile a ni jedan ljekar nije se usudivao prici i pružiti mu prvu pomoc!...”
(sura Et-Tewba 111. ajet)