POSJETITE KURAN.BA
 
 

čas rastanka

Halil Mehtic | Novi Horizonti br/str. 54

Komentar 26.- 30. ajeta sure El-Kijame)


Allah, dž.š., veli: “Pazi, kada duša dospije do kljucnih kostiju, i vikne se: ’Ima li vidara’ i on se uvjeri da je to cas rastanka, i noga se uz nogu savije. Toga dana ce Gospodaru privodenje biti.”

Kao što vidimo, Uzvišeni, subhanehu ve teala, u suri El-Kijame, kao i na još nekim mjestima u Kur’ani kerimu, na vrlo slikovit nacin opisuje nastupanje smrti, ponašanje umiruceg kao i onih što su oko njega.
To su momenti kada duša napušta tijelo koje umire, dok se on bori sa smrcu, a njegovi bližnji puni brige i žalosti to bespomocno gledaju.

Dospijevanje duše “do kljucnih kostiju” (mjesto izmedu potiljka i otvora u grlu), je ustvari definitivno odvajanje duše od tijela i ovosvjetski kraj. Kada duša dospije do tog mjesta onda nikakvo pokajanje ne koristi, shodno rijecima Alejhisselama: “Allah prima pokajanje svoga roba sve dok duša do guše ne dode.”
Onaj što je na samrti svjestan je svoga stanja, dok ostali, ne znajuci njegovo stvarno stanje misle da još ima nade. Brižni i usplahireni uzvikuju, kao što Uzvišeni u ajetu veli: ’Ima li vidara’. Znaci ima li ljekara koji bi kakav lijek ponudio i ovoga mucenika patnji poštedio. U takvim trenucima mnogi bi bili u stanju za efikasan lijek i ozdravljenje ponuditi sve što imaju na ovom svijetu, kako bi spasili sebe ili neku voljenu osobu. Ali, odgadanja nema kako to Svemoguci rece: “...Kada im kraj dode, nece ga moci ni za tren jedan ni odgoditi ni ubrzati.” S druge strane, koliko li je onih koji sebi ili svom bližnjem smrt priželjkuju kako bi se riješili teške bolesti i patnji. Ali, kao što svojom voljom nismo ni došli na ovaj svijet, kada i kako smo htijeli, isto tako ni ne odlazimo kada i kako hocemo. Sve je to u moci Onoga koji nas je prvi put stvorio, pa usmrtio i Koji ce nas ponovo u život vratiti.



To su trenuci u kojima se na najbolji nacin manifestuje naša slabost i ovisnost o našemu Gospodaru, dž.š. Stoga je “smrt najbolji vaiz”. Mudar je onaj ko je pripravan za nju i ono što slijedi poslije nje.
Po Ibn Abbasu, r.a, rijeci “men rak” ima li vidara, su ustvari rijeci meleka smrti, koje znace: ’Ko ce uzdignuti njegovu dušu na nebesa; meleki milosti ili meleki kazne.
Umjesto ocajavanja, u trenucima rastajanja sa ovim svijetom, Allahov poslanik, s.a.v.s, nas je poducio postupcima koji prilice vjernicima i koji pomažu onome ko je na samrti.
Kada covjek izgubi nadu u život i predosjeti svoj kraj, poželjno je da se obrati Uzvišenom Allahu rijecima s kojim se obracao Resulullah, s.a.v.s, rekavši: “Allahu moj, oprosti mi, smiluj mi se i sastavi me sa najuzvišenijim drugom (podari mi smrt.)

Najbolje što covjek na samrti može izgovoriti su rijeci La ilahe illallah. Resulullah, s.a.v.s, je rekao: “Kome zadnje rijeci budu La ilahe illallah, uci ce u Džennet,” a u drugoj predaji koju prenosi Muaz bin Džebe, stoji da je rekao: “Allah ce ga zabraniti džehennemskoj vatri.”
Buduci da je smrt bolna i da je samrtnik u agoniji, Poslanik, s.a.v.s, je podsticao koji su uz onog ko je na samrti, da ga oni podsjecaju i bodre na Kelimei šehadet. O tome postoji nekoliko predaja. Ebu Seid el-Hudri, r.a., pripovjeda da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Nagovarajte vaše umiruce na rijeci La ilahe illallah”
Neophodno je umiruceg podsjecati na La ilahe illallah, i na šehadet, makar bio potpuno svjestan svoga stanja. Ebu Nu’ajm bilježi od hazreti Vasile b. Eska’ da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Budite uz vaše umiruce i nagovarajte ih na La ilahe illallah, radujte ih Džennetom. Mudrac, i muškarac i žena, u tim momentima se zbuni, a šejtan je najbliži covjeku tada. Tako mi Onoga u cijoj je moci moja duša, samo videnje meleka smrti je teže nego hiljadu udaraca sabljom. Tako mi Onoga u cijoj je moci moja duša, nece otici duša sa dunjaluka sve dok svaki organ ne osjeti bol.”


Rijeci Uzvišenog: “I noga se uz nogu privije”, po Jusufu Aliju znace; ’Sak’ (doslovno: “noga” može se shvatiti u prenesenom smislu kao nesreca: nesreca dolazi jedna za drugom za dušu nepravednoga, jer njegova životna prica u ovom svijetu je završena. On bez pogovora mora stupiti pred Allahov sud.
Kurtubi takode slicno poima gornji ajet, rekavši: “Spajanje noge uz nogu je zbog spajanje žestine kraja dunjaluka sa žestinom pocetka ahireta.” A Ibn Abbas, El-Hasan i Eš-Ša’bi, kažu da do “savijanje noge uz nogu” dolazi zbog neizmjerne brige od neizvjesnosti.” Dok Ed-Dahhak i Ibn Zejd zastupaju mišljenje da je to zbog toga što je onaj ko je na samrti svjestan dviju opasnosti i neizvjesnosti u vezi s njim: ’ljudi pripremaju i preuzimaju njegovo tijelo a meleki njegovu dušu.” Za ajet: “I noga se uz nogu savije,” Ibni Kesir kaže: ’To su noge koje ce biti zamotane u kefine.
Kefini (cefini) su dva bijela caršafa (smrtnicko odijelo) u koja se umotava umrli. Pjesnik ih je u pjesmi ovako predstavio:

Zemlja nije vjecna
Kratko živi tijelo
Bijeli cefin ceka –
Smrtnicko odijelo.

Kad u Carstvo vjecno
Mora da se ide
Ostaviti treba
Sve što oci vide.


Poželjno je da kefini budu bijele boje, namirisani i što ljepši. Od Džabira se prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: “Kada umotavate u kefine svoga brata, uljepšajte mu ih, koliko je to moguce.”
Od istog prenosica Ebu Nasr es-Sidžistani, bilježi da je hazreti Pejgamber, s.a.v.s, rekao: “Neka kefini vaših umrlih budu što ljepši, njima ce se ponositi i jedni druge ce u kaburima posjecivati.”

Dozvoljeno je plakanje za umrlim

Ibn Omer, r.a, pripovijeda da je Allahov poslanik, s.a.v.s, u društvu sa Abdurrahman bin Avfom, Sa’d bin ebi Vekasom i Abdullah bin Me’udom, radijallahu anhum, posjetio Sa’d bin Ubadea pa je zaplakao. Kada su prisutni vidjeli da Allahov poslanik, s.a.v.s, place - i oni su se rasplakali, pa im on rece: “Poslušajte! Zaista Allah ne kažnjava, zbok suza u oku niti zbog tuge u srcu, nego kažnjava ili milost svoju ukazuje zbog ovoga” – i on pokaza na svoj jezik.

U drugom hadisu navodi se od Usame bin Zejda, radijallahu anhuma, da su Allahovom poslaniku, s.a.v.s, dodali sina od jedne njegove kcerke dok je bio na samrti, pa je on gorko zaplakao. Sa’d mu rece: ’Šta je to, o Allahov poslanice?! – a on odgovori: “Ovo je rahmet – milost koju je Allah ulio u srca svojih robova, a Allah ukazuje svoju milost samo onima koji su milostivi.”
Enes, r.a, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s, ušao kod svog sina Ibrahima, a on na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu Abdurrahman bin Avf rece: “Zar i ti, o Allahov poslanice?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade: ’Oko suzi a srce žali, ali necemo izgovoriti ništa osim onog cime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošceni, o Ibrahime!”
Rijeci Vjerovjesnika, s.a.v.s, “Necemo izgovoriti ništa osim onoga cime je zadovoljan naš Gospodar” upucuju na kontroliranje našega govora u tim potresnim trenucima. Svako naricanje, glasno plakanje, jadikovanje, lelekanje i prigovaranje izaziva srdžbu Milostivog Allaha, dž,š.


Ibn Abdul-Berr navodi predaju od Ebu Musaa el-Ešarija, a on od Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Umrli je izvrgnut kažnjavanju zbog glasnog plakanja za njim. Kada naricateljka rekne: “O zaštitnice! O opskrbo! O pomoci! – umrli bude potegnut i kaže mu se: - Zar si joj ti zaštitnik? Zar si joj ti opskrbljivac? Zar si joj ti pomagac?
Hasan el-Basri, rahimehullah, je kazao: “Najgori ljudi prema umrlom su oni njegovi ukucani koji placu za njim a ne izmiruju njegove dugove.”
Po hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, Poslanik, a.s, je cak zabranjivao prisustvovanje dženazi kojoj prisustvuje narikaca, rekavši: “Ne slijedite dženazu za kojm ide narikaca, ili za kojom se nosi vatra. I ne idite ispred dženaze!”

O požurivanju dženaze

Ako nema opravdanog razloga ne treba odugovlaciti sa ukopom umrlog. Receno je da je “ikram (pocast) za umrloga, polaganje u njegov defn (mezar).” Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Požurite sa dženazom. Ako je bila dobra, time joj dobro cinite. A ako nije bila dobra, dobro je da zlo što prije skinete sa vaših ramena.”

Duša osobe koja je živjela uzornim muslimanskim životom takode požuruje one koji je nose, što razumijemo iz hadisa Vjerovjesnika, s.a.v.s, u kojem se kaže: “Kada dženaza bude postavljena (na tabut) i ljudi je na ramenima ponesu, ona koja je bila dobra govori: ’Požurite, požurite sa mnom.’ A ako nije bila dobra uzvikuje: ’Teško meni, kuda me nosite?! Njen glas cuje sve osim covjeka, a kad bi to covjek cuo pao bi u nesvijest.”
“Požurivanje” na kojem se insistira, islamski ucenjaci dvojako razumijevaju. Jedni kažu da se ono odnosi na gusulenje (kupanje) umrlog, dok drugi misle da se to odnosi na ubrzano hodanje prilikom nošenja dženaze. O drugom stavu postoje vjerodostojne predaje, mada se ni prvo mišljenje ne iskljucuje, a Allah najbolje zna.
Ujejne bin Abdurrahman veli da mu je otac pricao: “Prisustvovao sam dženazi Abdurrahmana bin Semurea, pa je i Zijad nosio dženazu na tabutu. Abdurrahmanova porodica i sluge su ga nosili na ramenima i govorili: ’Polahko, lakše, Allah vam se smilovao!’ Išli smo tako polagahno dok ne stigosmo Ebu Bekra, r.a, na njegovoj mazgi. Kad vidje kako postupaju sa dženazom, usmjeri mazgu prema njima, podiže svoj bic i uzviknu: ’Prodite se toga, tako mi Onoga koji je pocastio lice Ebu Kasima, bili smo sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s, na dženazi i skoro da smo trcali.’ Prisutni to s olakšanjem prihvatiše.”


Ovaj hadis spominje i Ebu Umer ibn Abdul-Berr i kaže: “Ucenjaci zastupaju mišljenje da treba požuriti, malo više nego što je uobicajeno, žurba im je draža od uobicajenog hoda, a mekruh (pokudeno) je žuriti toliko da nemocni ne mogu pratiti dženazu. Ibrahim en-Nehai kaže: ’Požurite malo s njom i nemojte gmizati poput židova i kršcana.”
Nakon klanjanja dženaze-namaza, pohvaljeno je njeno slijedenje i ukopavanje. Poslanik, a.s, je rekao: “Ko prisustvuje dženaze-namazu imace za to nagradu jedan “kirat”, a ko prisustvuje do njenog ukopa imace dva “kirata”. “Šta su to dva “kirata”? – upita neko. “To su (sevapi) kao dva velika brda”, odgovori Alejhisselam.”

O kaburu kao boravištu

Boravak u kaburu je posebna faza ljudskog života, u kojem se išcekuje Sudnji dan. Boravak u kaburu može biti ugodan, ali isto tako i težak i neugodan. “Kabur je ili bašca od džennetskih bašci ili jama od džehennemskih jama.” On je prvo ahiretsko boravište, kako ga je opisao Poslanik, a.s. “Zaista je kabur prvo ahiretsko boravište, ako se od njega spasiš, sve što je poslije njega je lakše od njega samog, a ako se od kabura ne spasiš, sve što slijedi poslije toga je teže.”
U nekim vjerodostijnim predajama preferiraju se odredena mjesta za sahranjivanje umrlih, nad drugim mjestima. Tako se spominje za Musaa, a.s., da je pred svoju smrt molio Allaha da ga što više približi blagoslovljenoj zemlji Palestini. Vezano za ovaj slucaj Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Da sam tamo pokazao bih vam njegov kabur pod crvenim brežuljkom pored puta.
Tirmizi bilježi od Ibn Omera da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ko može umrijeti u Medini neka u njoj umre, zista cu se ja zauzimati za onoga ko je u Medini umro. Analogno ovome hazreti Omer, r.a, je molio Allahu, podari mi pocast šehida na Tvome putu i daj mi smrt u gradu Tvoga poslanika.”

O kaburskom ispitivanju

Ukazujuci na moguce opasnosti u kaburu, Ibn Madždže bilježi od Berraa koji kaže: “Bili smo sa Poslanikom, s.a.v.s, na dženazi. Sjeo je pored kabura, zaplakao i sve nas rasplakao. Toliko je plakao da mu je brada od suza mokra bila. Potom je rekao: - Braco, za ovo se spremajte.”
Posebno se valja spremati za pitanja od cijih odgovora ce ovisiti naš status u kaburu i onome što slijedi poslije. Nakon polaganja u kabur i razilaženja prisutnih, umrlom dolaze dvojica meleka koji mu postavljaju odredena pitanja. O tome postoji hadis u Buharijinom Sahihu, a opširnije o tome bilježi Ebu Davud od Berraa, koji je rekao: - Izašli smo s Poslanikom, s.a.v.s, na dženazu jednom ensariji i donijeli ga do mezara gdje je stavljen u lahd (udubljenje s desne strane mezara). Poslanik, a.s, je cucnuo, a mi koji smo oko njega bili izgledali smo tako smireni kao da su nam ptice na glavama. U ruci je držao štapic kojim je šarao po zemlji. Podigao je glavu i rekao: - Tražite zaštitu kod Allaha od kaburske patnje – dva ili tri puta. – Uistinu on cuje bat obuce onih koji su ga ispratili, kada se okrenu i odu svojim kucama, a on bude upitan:

- Ko ti je Gospodar?
- On odgovori: - Moj Gospodar je Allah.
- Šta ti je vjera?
- Vjera mi je islam.
- A ko je ovaj covjek koji vam je poslan?
- On je Allahov poslanik.
- A kako ti o tome znaš?


- citao sam Allahovu Knjigu, potvrdio i povjerovao u ono što piše.
Tada ce glas iz neba reci: - Istinu je rekao moj rob. Prostrite mu džennetsku posteljinu i obucite ga u džennetsku odjecu, i otvorite mu džennetsku kapiju. On ce kroz tu džennetsku kapiju osjetiti džennetski miris i ljepotu. Kabur ce mu se proširiti koliko pogled dopire.
A što se tice nevjernika (...) spomenuo je njegovu smrt i rekao: - Nevjernikova duša ce biti vracena u tijelo, bice posaden da sjedi, a dvojica meleka ce ga upitati:

- Ko ti je Gospodar?
- Hah, hah, ne znam – odgovorice.
- Ko je ovaj poslanik koji vam je poslan?
- Hah, hah, ne znam – odgovorice.


Tada ce se oglasiti glas iz neba: - Slagao je Moj rob. Prostrite mu džehennemsku posteljinu, i obucite ga u džehennemsku odjecu, i otvorite mu džehennemsku kapiju.
Kroz tu kapiju ce mu doci džehennemska žestima i vrucina.
- Njegov mezar ce se toliko stijesniti da ce mu rebra prolaziti jedno kroz drugo.”
U vjerodostojnim hadisima se navodi nekoliko verzija u vezi s ispitivanjem umrlog. Bitno je za vjernika da je ubijeden da su kaburska ispitivanja istina i da vjeruje u njih. Takode je važno znati da naše zauzimanje koristi umrlom. Osman bin Affan pripovijeda: “Kada bi Resulullah, s.a.v.s, završio sa ukopom umrlog, stao bi pored njegovog kabura i rekao: “Tražite oprost za vašeg brata i molite Allaha da ga ucvrsti, jer njega sada ispituju.”
Muslim bilježi predaju od Ibn Šumase Mihrija da je rekao: - Došli smo Amru bin Asu, u njegovoj smrtnoj bolesti (...) pa nam je tom prilikom rekao: “Kada me ukopate, zatrpajte me zemljom, a onda se zadržite kod mog kabura toliko koliko bi trebalo da se deva u kurban zakolje i podijeli, da se lijepo osjecam uz vaše prisustvom i razmišljam kao cu odgovoriti izaslanicima moga Gospodara mi bilo obicnije i lakše, zbog društva s vama i kako bih znao kako da odgovorim na pitanja izaslanika moga Gospodara.”

Lijepo je zadržati se neko vrijeme kod kabura, nakon ukopa, moliti da Allah podrži umrlog, lica okrenutog umrlom, i reci: - Allahu, ovo je Tvoj rob, i Ti ga znaš bolje nego mi, a mi o njemu znamo samo dobro. Allahu, naredio Si mu da sjedne radi ispitivanja, pa ga podrži cvrstom rijecju i na ahiretu kao što si ga njome podržao na dunjaluku. Allahu, smiluj mu se i pridruži ga njegovom poslaniku Muhamedu, sallallahu alejhi ve sellem, nas ne odvedi u zabludu, poslije njega, i nemoj nam uskratiti nagradu koju njemu dadneš.”
A Ebu Abdullah Tirmizi kaže: - Stajanje na kaburu umrlog i dova potpore je pomoc umrlom nakon namaza koji smo mu klanjali, jer je namaz koji mu vjernici klanjaju kao odred vojske koji su došli na vrata vladara, mole za oprost i zagovaraju za umrlog. Taj trenutak je težak umrlom jer je on zauzet docekom kaburskih ispitivaca, strahotom njihove pojave i straha od odgovaranja i pitanja.


Ovo je samo nekoliko osnovnih napomena o postupcima s umrlim i stanjima kroz koja prolazi koja smo u prošlom broju i ovom prilikom iznijeli sa željom da nam to bude podsjecanje na smrt i sve ono što je u vezi s njom. Vrlo opširno o ovoj temi može se procitati u knjizi “Podsjetnik na stanja umrlih i ahiretska dešavanja” Muhameda el-Kurtubija, Allah mu se smilovao.
“ Tu ce svako znati ono što je prije uradio – bit ce vraceni Allahu, svom istinskom Gospodaru, a nece im biti onih koje su izmišljali.”

Za kraj, poslušajmo jedno od obracanja Allahova poslanika, s.a.v.s, koji je uputio ashabima:
“O ljudi, kao da je smrt na ovome svijetu nekome drugom, a ne nama propisana. Kao da je istina na ovome svijetu nekome drugom, a ne nama naredena. Kao da su oni s kojima se na samrti opraštamo putnici koji ce se uskoro vratiti. Mi ih ostavljamo u njihovim grobovima, a njihovu zaostavštinu koristimo kao da cemo poslije njih vjecno živjeti. Zaboravljamo svaku opomenu. Osjecamo se sigurnim od svake nesrece.
Gospodaru moj, molim Te, da mi pokloniš zadovoljstvo poslije udarca sudbine, ugodan život poslije smrti, slast gledanja u Tvoje lice i ljubav za susretanjem s Tobom, bez nevolje koja bi mi štetila i kušnje, koja bi me zavela! Amin!