obilježja arapsko-islamske civilizacije u

Islamska civilizacija i njeni uticaji na Zapad

Islam i sljedbenici islama izgradili su civilizaciju koja je više od hiljadu godina imala dominantnu ulogu na svjetskoj pozornici. Jedna od najvažnijih specificnosti islamske civilizacije je u cinjenici da je rijec o civilizaciji uravnoteženosti i srednjega puta koja je spojila nauku i vjeru, uspostavila ravnotežu izmedu duha i materije i nije razdvojila ovaj od buduceg svijeta. To je bitna odlika islamske u odnosu na druge civilizacije koje primarnu pažnju poklanjaju materijalnoj strani života, tjelesnim potrebama i ljudskim porivima, pridajuci, putem iznalaženja mogucnosti što bržeg zadovoljenja potreba za užitkom, vecu pažnju ovosvjetskom životu, ne nalazeci odgovarajuce mjesto za Boga i buduci svijet u svojoj filozofiji i svome misaonom i obrazovnom organizovanju. Islamska civilizacija zbližila je covjeka s Bogom, povezala Zemlju s nebesima, ovaj svijet potcinila buducem, spojila duh i materiju, uspostavila ravnotežu izmedu razuma i srca, te napravila spoj izmedu nauke i vjerovanja - podigavši znacaj moralnog uzdizanja na razinu znacaja materijalnog uspona. Zahvaljujuci tome, islamska civilizacija dala je veliki doprinos razvoju svjetske civilizacije. Autor je u ovom radu, koji je kao referat (na arapskom jeziku) podnio na Medunarodnom simpoziju u Granadi, ustvari, pokušao rasvijetliti najvažnija obilježja arapsko-islamske civilizacije u Španiji i njihov znacaj na znanstveni i tehnološki preporod Zapada.

Uvod

Prije prelaska na razmatranje naznacene teme potrebno je ukratko se osvrnuti na znacenja naziva civilizacija, sa jezickog stanovišta kao i strucnoga odredenja.
Prema jezickom tumacenju iznesenom u leksikonu Al-Mu’gam al-wasit, civilizacija je 'vodenje sjedilackog nacina života (u naseljima, na selu ili u gradu), što je u suprotnosti sa životom u pustinji (odnosno, gorštackim nacinom života u divljini). To je naziv za visok stepen razvoja ljudske zajednice, zajedno s njenim umnim plodovima: odnosno, zbirni naziv za sve vidove znanstvenoga, tehnološkoga, etickoga i opcega društvenog uspona, u vezi snekom zajednicom ili vecim brojem srodnih zajednica'.
Civilizacija se u krugu naucnika i ljudi od struke definiše kao 'doprinos civilizovanog covjeka, kao clana zajednice, sa stanovišta njegovih umnih, duhovnih, intelektualnih i mentalnih mogucnosti u ostvarenju ciljeva zajednice, te vrijednosti, ideala i dometa kojima njegova zajednica stremi'.
Iz spomenute definicije možemo izvuci dva zakljucka:

1. da je civilizacija nacin života koji zajednica sebi odabere u svim podrucjima ispoljavanja: duhovnom, društvenom, politickom, ekonomskom, kulturološkom, materijalnom, u skladu s odgovarajucim vrijednostima i važecim uzorima;

2. da civilizacija ima dvije strane: od kojih jednu cine pokazatelji materijalnog napretka, obuhvatajuci razlicite oblasti života, kao što su industrija, trgovina, poljoprivreda, pronalazaštvo, zanatstvo, a drugu cine pokazatelji umnog napretka koji se ticu duhovnih vrijednosti, etickih nacela, misaone produkcije i edukacionog uzdizanja.
Imajuci u vidu navedenu definiciju i njeno sažeto tumacenje, rekli bismo da je civilizacija 'nacin života koji je otpoceo onda kad su ljudi poceli živjeti u naseljima, ili u okrilju kolektiva organizovanih u formi države. Ona obuhvata tehnologiju, tehniku, oblik vladavine, sve ono što se zajedno tice nacina društvenog života. Gledano s tog stanovišta, civilizacija se izjednacava s kulturom, osim što kultura oznacava bilo koje sredstvo ili aspekt života, obuhvatajuci i prost i složen nacin života, dok civilizacija oznacava samo nacine života koji se definišu složenijim ekonomskim, upravnim i društvenim oblicima organizovanja. Stoga, uprkos tome što svaki covjek živi u okrilju neke kulture, svaki pojedinac, ipak, ne živi u okrilju civilizacije.

Temelji civilizacije u islamu

Islam se javlja u vrijeme koje je nanovo formiralo covjeka na Arabijskom poluotoku, koje je dalo obol novoj civilizaciji koja je 'ljude iz mraka izvela na svjetlost' i postavila temelje za izgradnju covjeka. Allahova, dž.š., Objava je ono što zanavlja formiranje covjeka pojedinca u duhu potrebnih uvjerenja i misli, procišcava ga, uspostavlja veze, postavlja temelje na kojima pociva izgradnja zajednice. Istinu je rekao Uzvišeni Allah, porucujuci: 'Od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upucuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.' (Al-Ma'ida, 15-16)

U najvažnije temelje na kojima pociva islamska civilizacija spadaju:

Vjerovanje u Allahovu Jednocu (tevhid). Islam je uspostavio pojam tevhida dok se obracao mnogobošcima Meke, isticici da nije dovoljno to što oni vjeruju da je Allah Gospodar i Tvorac svega postojeceg (tevhidu-r-rububijjeh). Potrebno je da se to uvjerenje usmjeri ka svjesnom služenju (ibadetu) Allahu, Koji je Jedan i Koji nema druga medu stvorenjima. Na takvom uvjerenju zacrtani su pozitivni tragovi u izgradnji muslimana, buduci da ljudi, kad se okrenu pokornosti Allahu Jedinome, dozvoljenim smatraju ono što je On dozvolio a zabranjenim sve što je zabranio, bore se na Njegovom putu s ciljem uspostave pravih vrijednosti kao što su istina, pravda, jednakost, dostojanstvo i znanje od kojeg ima koristi.

Pravednost (al-'adl). Primarni izvori islama, Kur'an i sunnet, posvecuju veliku pažnju pitanju pravde. Kao primjer mogu poslužiti sljedeci kur'anski ajeti: 'Allah nareduje da se svacije pravo poštuje' (An-Nahl, 90); 'Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite' (Al-Ma'ida, 8); 'Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravicno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve cuje i vidi' (Al-Nisa', 58)

Medu primjere koji se pojavljuju u sunnetu, spadaju rijeci Allahovog poslanika, s.a.v.s.: 'Pravednima je mjesto na minberima od svjetlosti, pored Allaha, i to s desne strane Uzvišenom Gospodaru - Njegove obje ruke su desne - a to su oni koji pravedno sude zajednici u onom što im je povjereno'. Primjer koji prakticno potvrduje zadovoljenje pravednosti je stav koji je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzeo prema svom prijatelju i sinu svog prijatelja Usami ibn Zaydu ibn Harili, kad mu je došao da se zauzima za jednu ženu iz plemena Mahzum, osudenu na kaznu odsijecanja ruke zbog pocinjene krade, kako se prenosi u jednom sahih-hadisu preuzetom od A'iše, r.a., po kojem je Kurejšije bio ganuo položaj u kakvom se sirota žena našla, te su se pitali, ko ce o njenom problemu razgovarati s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Pitali su se, može li se na to osmjeliti iko osim Usame ibn Zayda, sina Poslanikovoga, s.a.v.s., dobrog prijatelja. Usama mu se obratio, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je uzvratio: 'Zar se zauzimaš u vezi s jednom od Allahovih mjera?' Tad je ustao, održao besjedu i završio je rijecima: 'Oni prije vas su propali samo zbog toga što su plemenitašu, kad ukrade, opraštali, a obicnoga covjeka su zbog istog grijeha kažnjavali. Tako mi Allaha, kad bi Fatima, kcerka Muhammedova, ukrala, ja bih joj ruku odsjekao'.

Znanje (al-'ilm). Islam je došao da preustroji ljudski (raz)um i usmjeri ga ka spoznaji svoga Gospodara na osnovama Njegovih znakova (ajeta) položenih u vasioni i u duši. U skladu s tim, prve Allahove rijeci spuštene putem Objave bile su: 'citaj u ime Gospodara tvoga Koji stvara!' (Al-'Alaq, 1), a ticu se nauke. Uzvišeni Allah je Muhammedu, s.a.v.s., na više mjesta u Kur'anu casnom isticao nauku, a muslimanima je naglašavao da im je poslao Poslanika koji ce ih poucavati, kao što stoji u Njegovim rijecima: 'Allah je vjernike milošcu svojom obasuo kad im je jednog izmedu njih kao poslanika poslao, da im rijeci Njegove kazuje, da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi.' (Ali 'Imran, 164)
Medu dokaze koji svjedoce o zanimanju islama za nauku ubraja se i to što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kao uslov za otkup, od zarobljenika u bici na Bedru tražio da jedan od njih poduci deset ensarija citanju i pisanju. Uz to, zamašan broj hadisa podstice na stjecanje korisne nauke, što je dalo plodonosan trag u izgradnji islamske civilizacije.

Dobro cudorede (al-ahlaq al-fadila). Buduci da je Kur'an casni sveobuhvatan kodeks istinskog educiranja pojedinca i kolektiva u razlicitim životnim sferama, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: 'Poslan sam samo da usavršim plemenite cudi kod ljudi' - u jednoj predaji stoji 'dobre cudi'. To znaci da je Poslanik, s.a.v.s., postavio upotpunjavanje plemenitih, odnosno dobrih cudi, glavnim ciljem svog poslanstva i svrhom svog poslanja. Time se, dakako, dovoljno podvlace i isticu mjesto i znacaj cudoreda u Vjerovjesnikovome, s.a.v.s., poslanickom pozivanju. Moglo bi se reci da sve vrijednosti položene u temelje islamske civilizacije za vremena Vjerovjesnika, s.a.v.s., jesu tragovi istinskoga islamskog educiranja pojedinca i kolektiva. Educiranje koje je zapocelo u kuci Al-Arqama ibn Abi al-Arqama u Meki, specificno je po tome što je to bilo sveobuhvatno cudoredno educiranje, koje je zahvatalo sve oblasti života muslimana, kao što je i rijeci pretvaralo u djelo.

Rad (al-'amal) – Rad je upravo ono što utvrduje zgradu civilizacije. Islam ne samo da poziva na rad, vec je to vjera prakticnog djelovanja. Vjerovjesnik islama je od Allaha tražio utocište od slabosti i lijenosti. Stoga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tvrdio da je onaj ko je krenuo u potragu za opskrbom svojim starim roditeljima, svojoj nejakoj djeci, ili da se zaštiti od poniženja prosjacenja, na Allahovom putu. Islam podstice ljude da grade na Zemlji, u skladu s rijecima Uzvišenoga: 'On vam je Zemlju pogodnom ucinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje. Njemu cete poslije oživljenja odgovarati' (Al-Mulk, 15); 'I reci: Trudite se, Allah ce trud vaš vidjeti.' (Al-Tawba, 105)
Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., hadisi koji pozivaju na rad i polazak u potragu za opskrbom i izgradnju Zemlje veoma su brojni i oni su muslimane podsticali da podižu svjetsku civilizaciju, štoih je dovelo u poziciju prethodnice civilizovanim narodima.

* * *
To bi bili temelji islamske civilizacije. Oni, ujedno, predstavljaju i reformska nacela zajamcena cistim islamskim vjerovanjem. S tim nacelima Allah Uzvišeni je poslao Svog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da uredi i preporodi ovaj svijet, da ga povede pravim putem, usmjeravajuci ga prema opcem dobru i sreci, a odvracajuci ga od zla i nevolja, da bi sve to, kasnije, prepustio svojim halifama koji su dolazili nakon njega.

Najvažnija specificna obilježja islamske civilizacije

Medu najvažnija specificna obilježja islamske civilizacije spada to što je to civilizacija uravnoteženosti i srednjeg puta, jer je spojila nauku i vjeru, uspostavila ravnotežu izmedu duha i materije i nije razdvojila ovaj od buduceg svijeta. To je bitno odlikuje nad drugim civilizacijama koje primarnu pažnju namjenjuju materijalnoj strani života, tjelesnim potrebama i ljudskim porivima, pridajuci, kroz iznalaženje mogucnosti što bržeg zadovoljenju potreba za užitkom, vecu pažnju ovosvjetskom životu, ne nalazeci odgovarajuceg mjesta za Boga i buduci svijet u svojoj filozofiji i svome misaonom i obrazovnom organizovanju. Islamska civilizacija zbližila je covjeka s Bogom, povezala Zemlju s nebesima, ovaj svijet potcinila buducem, spojila duh i materiju, uspostavila ravnotežu izmedu razuma i srca, napravila spoj izmedu nauke i vjerovanja - podigavši znacaj cudorednog uzdizanja na razinu znacaja materijalnog uspona. Zato je to, uistinu, istovremeno i duhovna i materijalna civilizacija, idealisticka i pragmaticna, božanska i ljudska, cudoredna i potrošacka, pojedinacna i kolektivna, odnosno, civilizacija uravnoteženja i središnjice, na kojoj je zasnovana pravedna zajednica, kao što ju je Uzvišeni Allah opisao rijecima: 'I tako smo od vas stvorili zajednicu srednjega puta.' (Al-Baqara, 143)

Otuda je jedno od ocitovanja islamske civilizacije bilo to što je ona vršila snažan utjecaj na sve narode koje je sebi bila potcinila islamska država. Islamska kultura bila je zadobila prevlast nad izvornim kulturama koje su nastanjivale predjele gdje se pronijela islamska zastava. Najzanimljivije u svemu tome je to što se taj velicanstveni misaoni preokret odvijao bez prisege i sile. Zato možemo vidjeti brojne istraživace kako se cude kad se uvjere da su muslimani uspijevali i u onome što nije polazilo za rukom Grcima, Perzijancima i Rimljanima, kad su vladali Istokom, buduci da te civilizacije koje su osvajale Istok, nisu uspijevale izvršiti utjecaj na vjerovanja, jezike i kulture potcinjenih zajednica, dok su muslimani svoju kulturu, civilizaciju, vjeru i jezik uspjeli pronijeti u zemlje koje su osvajali, da bi pripadajuce zajednice kasnije pronosile poslanje islama, pozivale na nacin na koji Kur'an poziva, govoreci jezikom Arapa i islama.

Znameniti francuski ucenjak dr. Gustav Lobon ukazao je na tu pojavu rijecima: 'Zato je Egipat, koji je dugo dokazivao da je zemlja koja je najzatvorenija pred stranim utjecajima, nakon manje od jednog stoljeca otkako ga je osvojio ‘Amr ibn al-‘As, zaboravio svoju straru civilizaciju koja je plodove davala sedam milenija, da bi cvrsto prigrlio novu vjeru, novi jezik, nova umijeca, ostajuci im trajno privržen.'

Fascinantni reziltati koje je ostvarila islamska civilizacija imaju božanska ishodišta i misaona uporišta, ljudska stremljenja, interkulturološka zahvatanja, kolajucu vitalnost i naucnu metodologiju. Po tome je ta civilizacija olicenje nade kojoj se narodi ustremljuju, u ime koje su razlicite zajednice prihvatale da se odreknu izvorne kulture i ranijeg vjerovanja, da prihvate islam, da islamsko vjerovanje bude njihovo vjerovanje, da im ono cemu islam poucava bude vjerozakon i plan, da im jezik Kur'ana postane temeljni jezik.

Jedno od specificnih obilježja islamske civilizacije je i to što je ona pronijela duh pravednosti, nepristrasnosti i tolerancije medu ljudima. Plod toga je suživot ljudi raznovrsnih vjerovanja i razlicitih nacionalnosti, u zajednickom susjedstvu, u sigurnosti, miru i medusobnom uvažavanju, kao i to da mesdžid stoji pored crkve, da raznih bogomolja ima ne samo u svim krajevima, vec i u svim islamskim naseljima. To proizlazi prvenstveno iz direktiva cistog islama, prema kojima niko ne smije biti tjeran da mijenja svoju vjeru i uvjerenja. Sloboda vjeroispovijesti zagarantovana je u okrilju islamskog poretka. Uzvišeni Allah kaže: 'U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti! Pravi put se jasno razlikuje od zablude. Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha, drži se za najcvršcu vezu, koja se nece prekinuti. Allah sve cuje i sve zna.' (Al-Baqara, 256)

Arapsko-islamska civilizacija u Španiji

Iberijski Poluotok je prije islamskog osvojenja bio pod vladavinom zapadnih Gota (Vizigoti). Goti su Poluotok poceli osvajati u 5. stoljecu n.e., nakon što su ih ??? Vandali, a to je jedno germansko barbarsko pleme, koje je, nakon toga, krenulo u osvajanje Sjeverne Afrike, odakle su ih Rimljani odbacili 543. godine n.e. Vandali su Iberijski Poluotok okupirali u 3. stoljecu, a iz naziva Vandal izveden je naziv Vandalusia, tj. Zemlja Vandala, da bi je Arapi nazvali Al-Andalus (Andaluzija).
Gotska vladavina na Poluotoku, pogotovo pred islamsko osvojenje, zakomplikovala je politicke prilike, otežala život njenog stanovništva, tako da su neredi i anarhija poceli zahvatati vecinu naroda koja je živjela u oskudici, zbog niskoga životnog standarda i okupacione politike koja je pokoreni narod pretvorila u marionetu s kojom se pogravala vladajuca klasa koja je živjela u izobilju. Španjolci su, kao i drugi evropski narodi, bili izdijeljeni na brojne klase, cija prava su bila pogažena postojanjem klasnih razlika. Jednu godinu, ili jedva nešto više, prije islamskog osvojenja Španije, vojskovoda po imenu Rodrigo domogao se vlasti. Svrgnuo je s trona kralja Vitiza, cime su se poceli umnožavati unutrašnji nemiri i obracuni.

Arapi muslimani su Španiju osvojili pod zaopovjedništvom Tariqa ibn Ziyada, tokom ramazana 92/711. godine, nakon što su potukli gotsku vojsku. Uspostavili su islamsku državu koja se održavala punih osam stoljeca, zapravo od 1. pa do kraja 9. stoljeca islamske ere (92-897.), što se podudara s razdobljem koje pocinje osmim, a završava se krajem 15. stoljeca n.e. (711-1492.).
Arapsko-islamska Španija (Andalus) je, u vrijeme vladavine namjesnika koji su podsticali razvoj nauke i štitili prava naucnika, igrala znacajnu ulogu u prenošenju arapsko-islamske civilizacije s Istoka na Zapad. Andaluzijske pokrajine su pronosile tekovine misli i spoznaja kojima su osvjetljavale okolinu, rastjerujuci tamu Zapada i njegove dekadencije, znatno prije nego što se i znalo za termin 'vrijeme renesanse', prije kojeg je Evropa živjela u neznanju, duhovnoj i misaonoj tmini.

Arapsko-islamska civilizacija u Andaluziji odlikovala se brojnim specificnim sadržajima, od kojih su najvažniji: vjerovanje, a to je vjera islam, te jezik, a to je arapski jezik, po cemu se raspoznaje u odnosu na civilizacije koje su joj prethodile ili su joj prikljucile, jer njen identitet je arapsko-islamski i obuhvata islamske vrednote i uzvišenost, zajedno s rjecitošcu i razgovijetnošcu arapskog jezika.
Arapsko-islamska civilizacija u Andaluziji je, kada je rijec o snaženju i slabljenju, prolazila kroz razlicita razdoblja. Hronicari tvrde da je vrhunac moci i zrelosti dostigla za vrijeme umejidskog hilafeta, tacnije receno, za vrijeme vladavine halifa ‘Abd al-Rahmana al-Nasira (300/912-350/961.) i njegovog sina Al-Hakama ibn ‘Abd al-Rahmana (350/961-366/976.).

Andaluzija je u to vrijeme iznjedrila velike pjesnike, kao što su bili Ibn ‘Abd Rabbih i Ibn Hani', velike historicare kakvi su bili Al-Razi i Ibn al-Qutiyya. Još u to doba u Andaluziji su pisana enciklopedijska djela, kao što je Al-‘Iqd al-farid. U tom razdoblju pojavljuju se i filozofski spisi Ibn Masarre. Naucna istraživanja pružila su vrijedne rezultate u oblasti astronomije i matematike, kao plod ustrajnog zanimanja, mada nešto manjeg od zanimanja za književnu produkciju. U tom periodu živjeli su muhaddisi, mufessiri i fekihi koji se smatraju predvodnicima u svojim naucnim oblastima. Fond kojim je raspolagala knjižnica halife Al-Nasira i njeno ukupno bogatstvo, može se ubrojati medu najuvjerljivije pokazatelje sveobuhvatnoga civilizacijskog preporoda koji je Andaluzija prolazila u to vrijeme.
Kad je srušena umejidska država, Andalus se podijelio na niz lokalnih uprava (emirati). Medutim, uprkos medusobnim trvenjima novih državica, misaoni i književni pokret imao je svoj nastavak. U tim turbulentnim vremenima (400/1009-484/1091.), Andalus je iznjedrio znatan broj istaknutih mislilaca, književnika i pjesnika. Vecina lokalnih vladara je u svojoj blizini nalazila mjesta za istaknute mislioce i spisatelje. Zato je kulturni pokret bio srazmjeran njihovom podstrekavanju i podupiranju. U to vrijeme živjeli su veliki filozof i ucenjak Ibn Hazm (umro 456/1063.), hronicar Ibn Hayyan al-Andalusi (umro 469/1076.) i Ibn Zaydun, biser pjesništva i pjesnika (umro 469/1076.).

Kad su vlast nad Andaluzijom preuzeli Murabiti (Al-Murabitun), pod vodstvom Yusufa ibn Tašfina, krajem 5. stoljeca i.e., otpocelo je razdoblje ponovnog procvata, u sklopu kojeg su zablistala sjajna imena u raznim oblastima nauke. Za vremena Murabita, Andalus je dostigao najvišu razinu književnoga, misaonoga i civilizacijskog procvata. Njegovi žitelji su, kako veli španski orijentalista Hulian Rubera, bili 'jedini evropski narod kod kojeg je istinski cvjetala umjetnost, u raznim vrstama i formama, književnost, filozofija i drugo. Kad je Evropa u 12. i 13. stoljecu n.e. polazila u svoj misaoni, tehnološki, naucni i književni preporod, Andalus je imao najsnažniji utjecaj u oblasti filozofije, astronomije, medicine, pripovjedne književnosti i pjesništva.'
Medu velikane tog razdoblja spada Ibn Badždža (umro 523/1138.) koji je davao izuzetno vrijedne rezultate u oblasti matematike, astronomije, filozofije i napisao opširne komentare na Aristotelove i Al-Farabijeve filozofske spise. Po znacaju mu je blizak Ibn Bassam (umro 524/1129.), autor djela Al-Thakira fi mahasin ahl al-džazira. Na polju medicine istaknut je bio ‘Ali ibn ‘Abd al-Rahman al-Kazradži iz Toleda, jedan od najpoznatijih ljekara, a za njim nisu zaostajali ni ljekar i astronom Umayya ibn ‘Abd al-‘Aziz ibn Abi al-Salat i Kalaf ibn ‘Abbas al-Qurtubi (516/1122.).

Kad su Muvehidi (Al-Muwahhidun) bili na vlasti u Andalusu (541/1146-668/1269.), naucni i kulturni pokret je, uprkos politickom padu, nastavio svoj put. Sjajna imena iz tog razdoblja su: Ibn Baškwal (umro 578/1182.), autor djela Al-Sila; Ibn Tufayl (umro 581/1184.), autor poslanice Živi sin Budnoga (Hayy ibn Yaqzan), koja se smatra veoma važnim izvorom u pracenju razvoja filozofijske litterature; Ibn Rušd (umro 594/1198.), znameniti filozof, poznat na Zapadu pod imenom Averroes, koji je napisao vrijedne spise iz logike, islamske dogmatike, islamske filozofije, prava, medicine i drugih oblasti nauke. Sa stanovišta predmetnog razmatranja i znacaja, spisi Ibn Rušda iz Andaluzije dovode se u blisku vezu sa srodnim spisima dvojice arapsko-islamskih velikana s Istoka - Al-Farabija i Ibn Sine. Neki evropski istraživaci smatraju da je Ibn Rušd u komentarisanju Aristotelovih djela nadmašio ovu dvojicu. U srednjem vijeku bio je poznat i kao 'pisac komentara'. Veliki italijanski pjesnik Dante Alighieri ga u Božanstvenoj komediji spominje kao komentatora Aristotelovog djela: 'Ibn Rušd je napisao neusporediv komentar na djelo 'Država''. Ibn Rušd je napisao i djelo Nesuvislost nesuvislosti (Tahafut al-tahafut), kao odgovor Al-Gazaliju na djelo Nesuvislost filozofije (Tahafut al-falsafa). Moglo bi se slobodno reci da je Evropa spise Aristotela i drugih grckih filozofa upoznala putem komentara Ibn Rušda al-Andalusija, koji su prevedeni na latinski i hebrejski jezik, u kojim su spisi u cijelosti ocuvani. Sacuvano je nekoliko primjeraka tih komentara i na arapskom jeziku. Ibn Rušdovi komentari u prijevodu na latinski jezik doživjeli su i jedno obnovljeno izdanje, 1967. godine, u sklopu edicije Omnia Opera Aristotelis Cum Comentariis Averrois.

Kad je opala moc Muvehidske države, oslabio je i njen utjecaj u Andalusu i na Arapskom Zapadu, pocetkom 7. stoljeca i.e., nakon što im je vladavina trajala oko 130 godina, Andaluzijska država je svedena na sužen prostor jugozapadnoga kuta Poluotoka, svijajuci se u malehnu državicu koja je nazvana Kraljevinom u Granadi, ili Malim Andalusom. Nju su osnovali Banu al-Ahmar 635/1238., a potrajala je sve do 897/1492. godine. Kraljevina je, dakle, trajala dva i pol stoljeca. Njen tako dug opstanak, s tako malim obimom i brojem stanovništva, može se smatrati pravim cudom, a ocuvala ju je cvrsta muslimanska zajednica, konzistentna politika i vrijedna civilizacijska postignuca.

Uprkos nemirima proisteklim iz društvenopoliticke situacije, u tom radoblju su se pojavljivala blistava imena u razlicitim oblastima nauke. Medu najistaknutije se mogu ubrojati: znameniti biolog, ljekar i farmaceut, Ibn al-Baytar al-Malaqi, koji je iz Andalusa otputovao, najprije u Maroko a nakon toga u Egipat, pa u Siriju, da bi smrt docekao u Damasku (646/1248.); veliki ezoterik, Muhy al-Din ibn ‘Arabi, koji se nastanio na Istoku i umro u Siriji (638/1240.); Ibn Sa’id al-Andalusi, autor djela Al-Mugrib fi hula al-Magrib (umro 673/1274.); Abu ‘Abdillah al-Qurtubi, autor tefsirskog djela Al-Džami’ li ahkam al-Qur'an, koji se nastanio u Egiptu, gdje je i umro (671/1272.); Ibn Kaldun, rodonacelnik sociologije (umro 808/1405.) i drugi.