“ smrt od koje bježite zaista će vas stići”

Halil Mehtic | Novi Horizonti br/str. 53

Komentar 8. ajeta sure El-Džumua
)

Hvala Allahu Uzvišenom, Svemocnom, Stvoritelju smrti i života, Uzdržavaocu svega postojeceg, Onome kome se sve vraca i kome se racun polaže, Onome Koji pravedno sudi i robove svoje prema trudu njihovom nagraduje ili kažnjava, Milostivom, Svemilosnom, Onome koji je neizmjerno dobar i koji ljudske mahane pokriva i grijehe prašta.
Najljepši blagoslovi i selami Vjerovjesniku i Opominjacu, Muhammedu, s.a.v.s, donosiocu radosnih vijesti i izbavitelju ljudi iz tmina na svjetlo dana. Mir Božiji neka je i na njegovu porodicu i vjerne ashabe i sve pristalice koje slijede Uputu i nadaju se susretu s njim.

Uzvišeni u svojoj mudroj Knjizi kaže:

“Reci:’Smrt od koje bježite zaista ce vas stici. Zatim cete Onome Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet, vraceni biti i On ce vas, o onom što ste radili, obavjestiti.”
Uistinu, smrt je šerbe koje ce svaka duša popiti, a cefini su odjeca koju ce svaki insan obuci. Iako je covjek jedino bice koje je svjesno svoje smrti, Allah, subhanehu ve teala, u Kur’anu na trideset pet mjesta spominje smrt, a u razlicitim imenskim i glagolskim oblicima, umiranje spominje na stotinu šezdeset i pet mjesta. Bez obzira koliko se covjeku smrt ne svidala i ma koliko se on krio i bježao od nje, susret sa smrcu je neizbježan. U drugom ajetu se kaže: “Gdje god bili, stici ce vas smrt, pa makar bili i u kulama visokim!” Sintagmu (fi burudžin mušejjede) “u kulama visokim”, poznati komentator Kur’ana iz reda ashaba, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, razumijeva kao “makar bili u utvrdenim dvorcima od celika.” Dakle, nikakve utvrde ne koriste kada nekome smrtni cas nastupi, kao što nisu koristile ni stanovnicima Hidžra, koji su poslanike u laž ugonili i u stijenama kuce klesali kako bi se od prijetece kazne zaštitili. O tom dogadaju Allah, dž.š., je rekao: “Oni su kuce u brdima klesali, vjerujuci da su sigurni, pa i njih u svitanje strašan glas zadesi i ne biješe im ni od kakve koristi ono što su stekli.”
Cesto isticanje smrti ima za cilj potaknuti nas na pripremanje za nju. Imajuci na umu da vrijeme, mjesto i nacin njenog nastupanja nisu poznati nikome, kao ni to da za njeno nastupanje nisu bitne godine ni bolest, Svevišnji nas upozorava i podstice na pripravnost rekavši: “O vjernici Allaha se bojte, i neka svaki covjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.” To “sutra” koje se spominje u ajetu oznacava skoro nastupanje smrti, bez obzira što se rok njenog nastupanja, naizgled, nama odulji.

Sjecanje na smrt

Podsjecanje na smrt ima višestruko znacenje. Allahov pslanik, s.a.v.s, je rekao: “Što cešce se podsjecate na smrt jer to cisti od grijeha i uništava pretjeranu žudnju za ovim svijetom.”
Razmišljanje o rastanku s ovim svijetom utjece na lakše podnošenje tegoba i iskušenja u neimaštini, i umjesto tjelesnim prohtjevima, covjek se okrece ahiretu i vjecnosti. Cesto podsjecanje na smrt znak je istinske pobožnosti. Hazreti Omer, r.a, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s, rekao: “Što cešce se podsjecate na ono što vam uništava svaku slast.” ’A šta je to Allahov Poslanice,’ upitali smo, a on odgovori: “To je smrt”.
Nekog su covjeka spomenuli Poslaniku, s.a.v.s, kao vrlo pobožnog i dobrog, pa ih je Poslanik, s.a.v.s, pitao: - Kakvo je njegovo razmiŠljanje o smrti? – Kada mu nisu o tome ništa znali kazati, jer nisu znali da li covjek o tome ikako razmišlja, Poslanik, s.a.v.s, je rekao: - Nije on onakav kakvim ga smatrate.”
Omer bin Abdul-Aziz, rahimehullah, imao je obicaj da okupi ucenjake i s njima razgovara o smrti, kijametskom danu, ahiretu i stvarima poslije smrti, nakon cega bi se rasplakali kao da su na dženazi.

Stoga je razuman onaj koji vodi racuna o svojim postupcima, koji razmišlja o onome što slijedi i priprema se za to, koji kontrolira svoje prohtjeve i koji ne proturijeci svome Stvoritelju vec mu predano robuje nadajuci se Njegovom oprostu i milosti. Nerazuman je onaj koji nema ništa od navedenog, vec radi suprotno i nada se Allahovoj milosti i oprostu.
Seid bin Džubejr je rekao: “Lahkomislen je svako ko trajno griješi a od Allaha priželjkuke oprost.”
Pripovijeda se da je zapovjednik vjernih, hazreti Alija, radijallahu anhu, jednom kazao: “Cudim se oholom koji je jucer bio samo kaplja sjemena, a sutra ce biti lešina. Cudim se onome koji sumnja u Boga, iako vidi stvaranje Božije. Cudim se onome koji je zaboravio smrt, iako gleda mrtve. Cudim se onome koji porice drugi život, iako vidi prvi. Cudim se onome koji unapreduje kucu prolaznosti a zanemaruje kucu vjecnosti.”


Ljudi su skloni utapanju u varljive slasti ovoga svijeta i zaboravu njegovog napuštanja što uzrokuje srcanu okrutnost. Neki islamski ucenjaci kažu da za srce nema ništa korisnije od posjecivanja kabura, prisustvovanja sijelima gdje se tumaci vjera, isticanja biografija pobožnih ljudi i cestog podsjecanja na smrt. Bilježi se da se neka žena požalila hazreti Aiši na osoro srce pa joj je ona kazala: - Razmišljaj o smrti i to ce ti raznježiti srce. Gledanje umrlog je takode put do omekšavanja srca, jer onaj ko gleda kako neko umire i njegovu smrtnu agoniju, odbacice iz srca požudu i naklonost prema dunjaluku, tijelo ce zaposliti ibadetom i trudice se da smrt što spremnije doceka.

Smrtne muke

Uzvišeni veli: “Smrtne muke ce zbilja doci – to je nešto od cega ne možeš pobjeci.”
U trenucima odvajanja duše od tijela, kada nastupi smrtna agonija, tada ce se covjeku razotkriti istina i on ce konacno shvatiti ono što je prije arogantno odbijao. Njegova smrt je poput vrata izmedu dva svijeta; onoga koji napušta i onoga u koji nastupa. On ce definitivno spoznati da stvari koje je zapustio i gledao kao udaljene ili nerealne, sada postaju vidljiva stvarnost, a stvari koje su izgledale velike i veoma važne u ovom svijetu, odatle nestaju poput sjena. Sada se suocio s onim što je tokom cijeloga života zaobilazio i izbjegavao. I dobri i loši, sada su svjesni realnosti u pravom smislu rijeci. Tada ce se covjek suociti sa svojom nemoci i uvidjet ce da je njegovih pet minuta definitivno prošlo. To ce biti gorko suocenje s istinom da je dunjalucko prepuštanje neobuzdanim hirovima i negiranje buduceg života bila zabluda. Sada on, s potpunim uvjerenjem, uvida kako se taj buduci život pred njim razotkriva.

Bilježi se da je Omer bin Abdul-Aziz, Allah mu se smilovao, pisao jednom svom prijatelju, savjetujuci ga i porucujuci mu: “Savjetujem vam da se Allaha bojite i trajno budete svjesni Njegovog motrenja na vas. Opskrbite se takvalukom i cestitošcu, jer ste u boravištu koje ce uskoro propasti sa svim svojim stanovnicima, a Allah je vlasnik ahiretskih prostranstava i svih strahota koje tamo imaju. Pitace vas i o najsitnijim stvarima koje ste pocinili. Tako vam Allaha, Allahu se okrenite, Allahovi robovi! Neka vam je na pameti neizbježna i neminovna smrt. Dobro poslušajte Allahove rijeci: “Svako živo bice ce smrt okusiti.” “Sve što je na zemlji prolazno je.” “A kako ce tek biti kada im meleki budu duše uzimali udarajuci ih po obrazima i po ledima njihovim.”
O težini smrti govori predaja supruge Allahova poslanika, s.a.v.s, u kojoj ona pripovijeda da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, pred sobom imao jednu posudu s vodom u koju je stavljao ruke a onda potirao lice, govoreci: “Nema boga osim Allaha; doista postoji smrtna agonija,” potom je podigao ruke i molio: “Uzvišenom Tvorcu” sve dok mu duša nije izašla i ruke klonule.”


U drugoj predaji koju bilježi imami Tirmizi, majka pravovjernih, hazreti Aiša, takvo stanje Poslanika, a.s, je prokomentarisala rijecima: “Mislim da niko nece imati lahku smrt nakon što sam vidjela težinu smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Prenosi se da je Musaa, alejhis-selam, kada mu je duša napustila tijelo, Allah upita: “ Kako si iskusio smrt, Musa? - Osjecao sam se kao ptica koju su živu stavili na vatru pa se pece, niti umire pa da se urahati, niti može pobjeci pa da se spasi.” A Isa, alejhis-selam, je rekao svojim ucenicima: “Havarijjuni, molite Allaha da vam olakša smrtne muke.”

Pitamo se, ako su Allahovi poslanici i Njegovi miljenici bili izloženi takvim stanjima, zašto bismo ih onda mi bili poštedeni? Oni su i u vrijeme ovosvjetskog života takode bili izloženi najvecim kušnjama i uz tu posljednju dunjalucku tegobu Svevišnji ih želi potpuno ocistiti i upotpuniti mjesto koje im je pripremio. Bez obzira na teške situacije kroz koje su prolazili, oni su uvijek bili zadovoljni odredbama Gospodara, dž.š, pa i u tim smrtnim mukama, zbog cega im Svemoguci uvecava nagradu i podiže džennetske položaje, prije negoli napuste ovaj svijet.
U jednoj predaji navodi se da je Allah, dž, š, rekao: “Nikog ne izvedem s dunjaluka, ako mu želim dobro, a da mu ne podmirim sve grijehe koje je pocinio, bolešcu njegova tijela, nevoljom koja zadesi njegovu porodicu i djecu, siromaštvom, smanjenom opskrbom, i tako dok od njegovih grijeha ne ostane koliko je zerra (trun), pa ako i ostane na njemu grijeha, otežam mu smrt tako da pred mene dode cist od grijeha kao što je bio na dan kad ga je mati rodila.” Suprotno tome Uzvišeni je za grešnike rekao: “Tako mi Moje velicine i dostojanstvenosti, nijednog roba kojeg hocu kazniti ne izvedem s dunjaluka a da ga ne podmirim za svako dobro koje je užinio tako što mu dam zdravlje i snagu u tijelu, udobno življenje, bogatstvo i sigurnost, pa kada ostane koliko je zerra dobrih dijela, Ja mu ublažim smrt, tako da pred Mene dode bez ijednog dobrog djela koje bi ga zaštitilo od Džehennema.”
U hadisu koji prenosi Abdullah bin Mes’ud, stoji: “Vjernikova smrt se poznaje po orošenosti cela znojem, jer imao je grijeha koji mu se praštaju u smrtnim trenucima.”


Sam susret s melekom smrti je strašan i težak. Ebu Nua’jm, u Hil-jetu bilježi hadis Mekhula od Vasile bin Eska’a da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Tako mi Onoga u cijoj je ruci moja duša, prizor meleka smrti je teži od hiljadu udaraca macem.”
Kadi Ebu Bekr bin Arebi, navodi predaju u kojoj stoji da, “kada nastupi Smak svijeta i nakon što pomru sva stvorenja, Allah Uzvišeni ce meleku smrti uzeti dušu kada ce on reci: - Tako mi Tvoje velicine i dostojansvenosti, da sam o smrtnim mukama znao ono što sad znam, nikad ne bih izvadio dušu ni jednom vjerniku.”

ISKUŠENJA NA SAMRTI

U duhovnom uspinjanju covjeka isprecava se šejtan sa svojim pomocnicima i postavlja mu razna iskušenja. Oni covjeku narocito dolaze na samrti i pokazuju mu se u likovima onih osoba koje je on posebno volio i poštovao, a koje su umrle prije njega.
Bilježi se od Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: “Covjek, kada je na umrlu, dodu mu dva šejtana, pa mu jedan sjedne s lijeve, a drugi s desne strane. Onaj koji mu je s desne strane dode mu u liku njegova oca i kaže mu: - Sinak, bio sam milostiv prema tebi i volio sam te, ali te molim da umreš kao kršcanin jer je to najbolja vjera.- Onaj s llijeve strane mu dode u liku njegove majke i kaže mu: - Sinak, moj trbuh ti je bio stanište, moja prsa pojilište, moje krilo odmaralište, ali te molim da umreš kao jevrej, jer je njihova vjera najbolja.”

Tada Allah, kome hoce, dozvoli da se tako izjasni i propadne. Upravo za taj trenutak vezuju se rijeci Uzvišenog: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam vec na pravi put ukazao.” To znaci, ne dopusti da budemo zavedeni i da nam srca posrnu u smrtnim iskušenjima, nakon toliko provedenog vremena u robovanju Tebi Jedinom. Onome koga Allah hoce da ostavi na pravome putu - obaspe ga svojom milošcu, a tada se pojavi i melek Džibril koji rastjera šejtane, odagna zabrinutost umiruceg i vrati mu raspolocenje pa se on nasmije. Melek Džibril mu tada rekne: - Covjece, zar me ne poznaješ? Ja sam Džibril a ovo su tvoji neprijatelji, šejtani. Umri kao cisti vjernik i sljedbenik Ibrahimovog milleta. U tom trenutku nema ništa draže covjeku od ovog meleka. U tom kontekstu treba posmatrati rijeci Uzvišenog kad kaže: “…i daruj nam svoju milost; Ti si, uistinu, onaj koji mnogo daruje!” a potom mu bude izvadena duša.


Cuo sam Ebu Abbasa Ahmeda b. Omera Kurtubija, iz Aleksandrije, kako kaže: - Bio sam kod brata našeg ucitelja, Ebu Dža’fera Ahmeda b. Muhammeda b. Muhammeda Kurtubija, u Kordobi, kada je bio na samrti, pa mu je receno: - Reci Lailahe illallah, a on je odgovarao: - Ne, ne! – Kada je došao sebi, receno mu je šta je govorio, a on rece: - Došla su mi dva šejtana, jedan s desne a drugi s lijeve strane, pa mi je jedan govorio: - Umri kao židov jer je njihova vjera najbolja, a drugi mi je govorio: - Umri kao kršcanin jer njihova je vjera najbolja, - a ja sam im odgovarao: - Ne, ne. Zar meni govorite tako nešto?!

Svojom sam rukom pisao Tirmizijinu i Nesaijinu zbirku hadisa i zabilježio hadis Vjerovjesnika, s.a.v.s,: “Uistinu ce šejtan doci nekome od vas, kad bude na umoru, i reci mu: -Umri kao kršcanin! Umri kao židov! – pa im odgovorite: Ne, vama dvojici.”
Stoga je neophodno da covjek tokom cijelog života moli svoga Stvoritelja za ucvršcenje na pravom putu jer su razum i srce u posjedu Njegovom i On ih okrece onako kako je Njemu volja. Dokaz tome su rijeci Uzvišenog: “I neka znate da se Allah uplice izmedu covjeka i srca njegova.”


Poslanik, s.a.v.s, je kako navodi hazreti Aiša, radijallahu anha, cesto ucio ovu dovu: (JA MUKALLIBEL-KULUBI SEBBIT KALBI ALA TA’ATIKE) “O Ti koji srcima upravljaš, ucvrsti moje srce u pokornosti Tebi.” Upitala sam ga: Toliko cesto uciš i ponavljaš ovu dovu, da imam osjecaj da se bojiš?! A kako da se ne bojim, o Aiša, kada su srca ljudi medu prstima Silnog, pa kada hoce da preokrene srce nekog covjeka, On to i ucini.
U takvim dramaticnim trenucima, poželjno je, kod onog ko je na samrti, biti priseban i govoriti rijeci protkane dovom i zikrom, jer na sve izgovoreno meleki aminuju. Ummu Selema, radijallahu anha, pripovijeda: “Allahov poslanik, s.a.v.s, je ušao kod Ebu Seleme, a njegov pogled je vec bio ukocen, pa mu je zatvorio oci a potom rekao: - Kada duša izade pogled je prati. – Tada su neki ukucani poceli glasno plakati, a Resulullah, s.a.v.s, rece: - Ne prizivajte sebi ništa osim dobra, jer meleki aminuju na sve šti izgovorite. – a zatim je dodao: - Bože moj, oprosti Ebu Selemi, podigni mu deredžu medu onima koji su uputu slijedili i budi mu zastupnik medu potomcima. Oprosti i nama i njemu, o Gospodaru svjetova i ucini mu kabur prostranim i svijetlim.”

IZLAZAK DUŠE IZ TIJELA

Ubade bin Samit, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Ko voli susret s Allahom i Allah voli susret s njim, a ko mrzi susret s Allahom i Allah mrzi susret s njim.” Aiša, radijallahu anha, rece: - Nama zaista smrt nije draga. Na to joj Poslanik, alejhissalatu vesselam, odgovori: - Ne razumije se to tako. Vjernik na samrti bude obradovan Allahovim zadovoljstvom i pocastima, i ne bude mu ništa draže od onoga što je pred njim pa želi susret s Allahom, a i Allah želi susret s njim. A nevjernik na samrti bude obaviješten o Allahovoj patnji i kaznama pa mu ne bude ništa mrže od onoga što je pred njim, pa mrzi susret s Allahom, a i Allah mrzi susret s njim.”

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, s.a.v.s, rekao:” Zaista smrti prisustvuju meleki, ako je covjek bio dobar, kažu joj: - Izadi, o ti dobra dušo! Kada izade duša vjernika presretnu je dva meleka i s njom se popnu na nebesa.”
Rastavljanje tijela od duše za vjernika je lakše nego za nevjernika. Bezzar u Musnedu od Ebu Hurejre bilježi da je Resulullah, s.a.v.s, rekao: “Mu’minu na samrti, dodu meleki s posudom u kojoj je miris miska i rejhana i duša izade poput dlake iz tijesta, kaže joj se: “O ti smirena dušo vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan.” Na takvu se dušu stavi miris miska i rejhana, prekrije se svilom i ode se s njom do mjesta sretnih (illijjun). A kjafiru, na samrti, dodu meleki s posudom u kojoj je vatra užarena i grubo mu dušu išcupaju. Kaže se: - O dušo pokvarena, izlazi ljuta sa srdžbom na sebi prema Allahovoj kazni i patnji. Takva se duša stavi na vatru užarenu, poklopljena u toj posudi ide do mjesta nesretnih (sidždžin).
Kelbi veli: “Melek smrti uzima dušu iz tijela, potom je preda melekima milosti, ako je umrli bio vjernik, ili melekima kazne ako je umrli bio nevjernik.”


Prenosi Ibn Mubarek od Ebu Ejjuba el-Ensarije da je rekao: “Kada se uzme vjernicka duša docekuju je oni Allahovi robovi koji su ranije preselili, a kojima je milost ukazana, kao što se docekuje onaj što radosnu vijet donosi. Pohitaju joj, govoreci jedni drugima: - Ostavite vašeg brata dok se ne odmori, bio je u teškoj agoniji. Pridu mu i pitaju: - Šta je uradio taj i taj, i šta je sa tom i tom, je li se udala?
Kada ga upitaju o covjeku koji je prije njega umro, rekne: - Umro je. Oni odgovore: - Svi smo Allahovi i Njemu se vracamo. Otišao je majci propasti, zle li matere i lošeg li odgoja. Njima se predoce djela njegova (umrlog), pa ako budu dobra, radosni kažu: - Gospodaru naš, ovo je tvoja blagodat Tvome robu, pa mu je ucini stalnom. Ako vide loša djela, kažu: - Gospodaru naš, ispitaj svoga roba.” U drugoj se predaji navodi da reknu: - Gospodaru naš, oprosti mu.

Stav ehli sunneta vel džemata o ovom pitanju je da meleki dušu umrlog podignu Allahu, i da je On ispita. Ako je bila od sretnih, kaže im: - Idite sa njom i pokažite joj njeno boravište u Džennetu. Odu sa njom u Džennet za toliko vremena koliko je dovoljno umrlog okupati. Kada umrlog okupaju, i u kefine umotaju, duša se vrati i smjesti izmedu kefina i tijela. Kada ga ponesu na tabutu on cuje razgovor ljudi, onih što spominju njegovo dobro i njegovo zlo. Kada se stigne do kabura i kada se dženaza klanja duša se vrati u tijelo, dodu mu dva meleka i ispituju ga, o cemu ce kasnije biti rijeci, inša-Allah.
Gospodaru naš, ucini nam smrti cas lahkim, kabur prostranim i svijetlim, ispitivanje uspješnim, smiluj nam se i nastani nas u Dženneti firdevsu sa precima i potomstvom našim, u društvu vjerovjesnika, šehida i istinoljubaca, o Ti Koji si od plemenitijih najplemenitiji i od milostivih najmilostiviji. Amin!