smisao teobe u islamu

“O vjernici, iskreno se pokajte Allahu, da bi Gospodar vaš prešao preko vaših loših djela i da bi vas uveo u džennetske bašce kroz koje rijeke teku, na dan u kojem Allah nece osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo ce njihovo ispred njih i s njihove desne strane ici. “Gospodaru naš, govorit ce oni, upotpuni svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista sve možeš.” (Et-Tahrim, 8. ajet)
« Svi ljudi griješe, a najbolji medu grešnici su oni koji se mnogo kaju!” (hadis)

Ako analiziramo današnje stanje muslimana u svijetu, stanje u jednom narodu, porodici, pa cak ako razmislimo o stanju pojedinca i njegovom nezadovoljstvu u skoro svakom pogledu, doci cemo do zakljucka da je takvo stanje posljedica udaljenosti od Allahovoga dina, neprakticiranja islamskog nacina življenja i cinjenja grijeha. Prestanak cinjenja grijeha, povratak Allahovome dinu i uspostavljanje islamskog nacina življenja bi, zasigurno, muslimanski ummet izveli iz stanja u kome se nalazi.

Allah kaže: ”I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste uspjeli i postigli što želite!” (Nur, 31. ajet) 31. ajet sure En-Nur inace govori o dostojanstvu vjernica, cuvanju njihovih pogleda, njihovom nacinu odijevanja i odnosu spram drugih. Iza toga dolaze rijeci o teobi, i to - naredenje svima da je ucine, ako žele uspjeh, a Allah “zna najtajanstveniji pogled i ono što se u grudima skriva!”

Allah je Svoje robove, kada je o grijehu rijec, podijelio na one koji pogriješe pa se odmah pokaju i one koji griješe i ustraju u griješenju. Njih Allah naziva “zalimima!” “A ko se ne pokaje, to su uistinu nasilnici!” (El-Hudžurat, 11.) A “Allah nasilnike zaista nece uputiti na pravi put.” Zulum prema sebi ili nekom drugom može potrajati, ali svaki zulum ima svoj kraj.

Mnogi ljudi, ne držeci do Allaha, danonocno cine raznovrsne grijehe. Neki su bezbrižni i nikad ih zbog toga ne proganja savjest, neki su toliko ogrezli u grijesima da ih ni ne smatraju necim lošim ili negativnim, a neki smatraju kako to nisu neki veliki i teški grijesi, jer živimo u takvim prilikama i sredinama gdje je to normalno. U tom smislu traže sebi izgovore: ”Šta fali jedan pogled, rukovanje sa ženom ili muškarcem je danas neizbježno, TV-serije ili neki drugi programi nisu ništa strašno. Medutim, ako našu današnju stvarnost sagledamo na osnovu dva hadisa iz Buharijeve zbirke, vidjet cemo šta je istina.

Od Enesa, r.a, prenosi se da je rekao: ”Vi cinite djela koja su u vašim ocima manja i lakša od dlake, a mi smo ih u vrijeme Poslanika, s.a.v.s, smatrali grijesima koji izravno vode u propast!”
Od Ibni Mes’uda, r.a, se prenosi da je rekao: ”Mu’min svoje grijehe smatra velikim poput brda pod kojim sjedi i strahuje da ce se svakog momenta na njega srušiti, a razvratnik svoje grijehe smatra neznatnim, kao da su mušica što mu proleti ispred nosa, on mahne rukom i ona nestane!”
Poslanik, s.a.v.s, upozorava: ”Cuvajte se neznatnih i sitnih grijeha, to vam je poput grupe ljudi koja odsjedne u dolini, pa ovaj donese grancicu, onaj donese grancicu i tako ispeku hljeb. Kada neko bude polagao racune za sitne grijehe, oni ce ga upropastiti!” (Bilježi ga Ahmed u Sahihul-džami’u, 2686.)
Mudra poruka kaže: ”Ne gledaj na neznatnost grijeha, vec gledaj prema kome si pogriješio!”

Uvjeti za teobu

Teoba je velika rijec i ima duboko znacenje i smisao. To nije, kao što neki misle, “izrazi jezikom, a potom nastavi u griješenju.” “Šta vam je, zašto tako malo držite do Allaha, a On vas stvara u fazama”?! (Nuh, 13. i 14.) Zato je Rabia el-Adevija govorila “kako za naš istigfar moramo ciniti istigfar!” Dakle, moramo tražiti oprost zato što tražimo oprost, a nastavljamo sa griješenjem.

Na osnovu ajeta i hadisa ulema je postavila odredene uvjete za teobu, od kojih spominjemo neke:

1. Odmah prestati sa cinjenjem grijeha.

2. Pokajati se za dotad ucinjene grijehe.

3. Odlucno se cuvati cinjenja grijeha u buducnosti.

4. Vratiti svakome oduzeto ili ugroženo pravo i zatražiti halala.

Ovo su cetiri osnovna uvjeta za teobu, a ulema spominje i druge detalje i uvjete, od kojih cemo neke ovdje spomenuti uz odgovarajuce primjere.

1. Da prestanak cinjenja grijeha bude iskljucivo radi Allaha, a ne radi necega drugog. Ako covjek prestane ciniti grijeh zato što ga više nije u stanju ciniti, onda to nema veze sa teobom. Ako neko prestane ciniti zinaluk zato što ga više nije u stanju ciniti, ako neko prestane konzumirati alkohol zato što mu ga ljekar zabrani, onda taj prestanak cinjenja grijeha nema ništa zajednicko sa iskrenom teobom. Iskrena teoba nastaje onda kad covjek osjeti grižnju savjesti pa ispuni prethodna cetiri uvjeta. Zato je Poslanik, s.a.v.s, rekao: ”En-Nedemu teubetun!” (Kajanje za ucinjeni grijeh je vec teoba). (Ahmed i Ibnu Madždže, Sahihul-džami’, 6802.) Allah je onoga koji bi želio uciniti grijeh a nije ga u stanju uciniti, spustio na nivo samog pocinioca grijeha.

Poslanik, s.a.v.s, kaže: “Kad je u pitanju odnos prema dunjaluku, onda postoje cetiri vrste osoba:
- Covjek kome Allah, dž.š, dadne imetak i znanje pa to koristi u pokornosti prema Allahu, dž.š, cuva rodbinske veze i strogo vodi racuna o Allahovim hakkovima. To je najvredniji stepen.

- Zatim covjek kome Allah dadne znanje, a ne dadne mu imetak, pa on kaže: ”Da me je Allah opskrbio imetkom ja bih postupao isto kao taj i taj.” Poslanik rece: ”Ova dvojica imaju istu nagradu!”
- Zatim covjek kome Allah dadne imetak, ali mu ne dadne znanje, pa on sa imetkom raspolaže bez znanja, nema pokornosti prema Allahu, ne cuva rodbinske veze, niti zna Allahove hakkove u tom imetku. To je – kaže Poslanik, s.a.v.s, – najgori stepen!”

- Covjek kome Allah ne dadne ni znanje ni imetak, pa on kaže: ”Da ja imam imetak, ja bih radio isto što taj i taj.” “To je, dakle, njegov nijjet, zato ce on, kao i prethodni, snositi isti teret” - rece Poslanik, s.a.v.s. (Bilježe Ahmed, Ibnu Madže i Tirmizi, Vidi: Et-Tergibu vet-terhibu, 1/9)
2. Da se osjeti odbojnost i odvratnost prema ucinjenom grijehu, a to znaci da iskrenu teobu ne može pratiti osjecaj slasti i užitka nakon prethodno ucinjenog grijeha, niti radost pri sjecanju na taj grijeh, a kamoli želja za ponovnim cinjenjem toga grijeha.

3. Da se teoba ucini na vrijeme, jer njeno odgadanje je, samo po sebi, grijeh za koji treba posebna teoba.

4. Imati strah od neprimanja teobe, jer covjek nikad ne smije biti siguran da je teoba primljena, pogotovo ako nije dovoljno iskrena i ako nisu ispunjeni svi uvjeti.

5. Naknaditi neispunjene Allahove hakkove ako je to moguce. Napostiti propuštene dane posta, izmiriti uskracene obaveze zekata, itd.

6. Napustiti mjesto griješenja, ako ce to mjesto biti uzrok ponavljanja grijeha.

7. Napustiti osobe koje su podsticale na grijeh, jer u grešniku nema prijatelja. Allah, dž.š, kaže: ”Prijatelji ce toga dana biti jedni drugima neprijatelji, osim cestitih vjernika.” (Ez-Zuhruf, 67.) Dakle, prekidanje veza sa grešnicima je uvjet za izbavljenje iz grijeha i cinjenje iskrene teobe.

8. Uništavanje predmeta, hrane, pica, odjece, kaseta, filmova, kipova i svega što se koristilo pri griješenju. Ostavljanje bilo cega od tih predmeta “za uspomenu” jednog ce dana ponovo navesti na grijeh. Ti predmeti se moraju uništiti, prosuti, polomiti ili spaliti. Ne mogu se pokloniti, prodati niti koristiti u bilo koje svrhe.

9. Izabrati cestito društvo koje ce, u svakoj prilici, podsticati na dobro i korisno. Dobro društvo se nalazi u halkama znanja, ucenja Kur’ana, hadisa i drugih vidova islamskog druženja.

10. Tijelo koje je izgradeno haramom zamijeniti halalom. To znaci trošiti svoju snagu u pokornosti Allahu, dž.š, i hraniti se halalom, kako bi se tijelo obnovilo halalom, a oslobodilo od harama.

11. Da teoba uslijedi prije nego što “duša dode u grlo” i “prije izlaska Sunca sa Zapada.” Poslanik, s.a.v.s, kaže: ”Allah prima teobu od roba prije negoli duša dode u grlo!” (Ibnu Madždže, Tirmizi i Ahmed, Vidi: Sahihul-džami’, 6132) On takoder kaže: ”Ko ucini teobu prije nego Sunce izade sa Zapada, Allah ce mu teobu primiti!” (Muslim i Ahmed)

Teoba briše ono što je bilo prije

Ima ljudi koji bi ucinili teobu, ali nisu sigurni da ce im Allah, dž.š, oprostiti, pa tako nastavljaju sa griješenjem. Medutim, ako razmislimo o ashabima i njihovom džahilijjetu prije prelaska na islam, vidjet cemo kako Allah, dž.š, oprašta i briše sve što je bilo u prošlosti, vidjet cemo da su ti ashabi kasnije postajali primjer pokornosti Allahu, dž.š. Znamo dobro šta je Omer bio prije islama, kako je primio islam i postao simbol pravednosti i pobožnosti, da bi Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: ”Da ima poslanik iza mene, bio bi Omer!”

Drugi primjer je Amr b. el-As, koji kaže: ”Kad je Allah obasjao moje srce islamom, došao sam Poslaniku, s.a.v.s, i rekao: 'Pruži svoju desnicu da ti položim zakletvu.' Kada je pružio ruku, ja sam svoju za trenutak zaustavio, a Poslanik je zacudeno upitao: 'Šta ti je, Amre'? 'Htio sam postaviti jedan uvjet'! 'Kakav uvjet, Amre'? 'Da mi Allah oprosti' - rekoh mu, a Poslanik odgovori: 'Zar nisi znao da islam briše ono što je bilo prije njega, da hidžra briše ono što je bilo prije nje i da hadž briše ono što je bilo prije njega'!” (Muslim i Ahmed)
Treci primjer: Ibn Abbas, r.a, prica kako je jedan narod bio ogrezao u širku, ubistvima i zinaluku, pa su došli Poslaniku, s.a.v.s, i rekli: ”Lijepo je to cemu nas ti pozivaš i o cemu govoriš, ali nam reci možemo li se necim iskupiti za ono što smo do sada cinili.” Tada je Allah objavio: ”… i oni koji se pored Allaha drugom bogu ne klanjaju, koji ne ubijaju nikoga, osim ako to pravda zahtijeva, i koji ne cine zinaluk». (El-Furkan, 68.) Zatim su objavljene i slijedece rijeci: ”Reci, o moji robovi koji ste prema sebi malodušni, ne gubite nadu u Allahovu milost….” (Ez-Zumer, 53.)

Mnoštvo grijeha i oprost

Kada nekome govorimo o težini grijeha koje cini, može se cuti kako još od malih nogu ljudi griješe, te da su im grijesi toliko veliki i brojni da sumnjaju da ce im biti oproštena. “Griješim otkako znam za sebe, danju i nocu i nema kakav grijeh nisam ucinio, nema šta nisam u životu radio, pa kako da mi sve to bude oprošteno”?!
Naravno, takvo razmišljanje proistice iz nepoznavanja islama, nepoznavanja Allahovih, dž.š, svojstava i smisla teobe u islamu. Princip u muslimana je da se uvijek vracamo svojim izvorima - Kur’anu i sunnetu i u njima potražimo propise, rješenja i nacine ispravnog postupanja. U Kur’anu nalazimo da Allah, dž.š, kaže: ”Reci, o moji robovi koji ste prema sebi malodušni, ne gubite nadu u Allahovu milost, jer Allah oprašta sve grijehe. On zaista mnogo prašta i neizmjerno je milostiv.” (Ez-Zumer, 53.)
Allah takoder kaže: ”…i vratite se svome Gospodaru i iskreno Mu se predajte.” (Ez-Zumer, 54.) Dakle, prestanite griješiti i uspostavite islamski nacin življenja. Covjek mora živjeti izmedu straha i nade. Što se tice gore navedenog mišljenja, navest cemo nekoliko dokaza:

1. Kao objašnjenje za razmišljanje o mnoštvu grijeha, dovoljne su nam Allahove rijeci: ”Moja milost nadilazi sve!” (El-Ea’raf, 156.)

2. U hadisi-kudsiji Uzvišeni kaže : »Ko shvati da Sam Ja mocan oprostiti grijehe, Ja cu mu oprostiti, ukoliko Mi ne cini širk .” (Taberani i Hakim, Vidi: Sahihul-džami’, 4330) To je, dakle, kada rob dode pred Allaha na ahiretu.

3. Razmislimo o sljedecem veoma znacajnom hadisi-kudsiji: 'Covjece, kad god si Me zamolio i pozvao, Ja sam ti oprostio za propuste. Covjece, kada bi tvoji grijesi bili poput oblaka na nebu, pa Me ti za molio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio, ne obziruci se na njih. Covjece, kad bi ti grijesi bili poput prašine na Zemlji, pa došao ispred Mene ne cineci Mi širka, Ja bih ti podario toliko oprosta!” (Tirmizi, Sahihul-džami’, 4338)

4. Dovoljan nam je i ovaj hadis Poslanika, s.a.v.s : »Ko se iskreno pokaje za neki grijeh, on je poput covjeka bez grijeha». (Ibnu Madždže, Sahihul-džami’, 3008)

Teoba covjeka koji je ubio stotinu osoba

Za one koji strahuju i smatraju da im Allah nece oprostiti mnoštvo grijeha, navest cemo slijedeci hadis. Poslanik, s.a.v.s, prica: »Prije vas u jednom narodu je jedan covjek ubio 99 osoba, pa je tražio najucenijeg covjeka na Zemlji, kako bi ga pitao ima li šanse za oprost. Upucen je na jednog svecenika pobožnjaka, kome se odmah zaputio i ispricao mu da je ubio 99 osoba, upitavši ga da li ima oprosta za njega. Svecenik mu odgovori da za njega oprosta nema i on ubi i svecenika, namirivši tako na stotinu. Opet je pitao za najucenijeg na Zemlji, pa su ga uputili na jednog alima, koji mu je odgovorio da ima šansu za oprost i da se niko ne može isprijeciti izmedu njega i njegove teobe. Savjetovao mu je da ode u drugo mjesto u kome su cestiti ljudi, da cine ibadet samo Allahu, te da se njima pridruži i radi ono što oni rade, a da se više nikad ne vraca u svoje mjesto, koje je ogrezlo u fesadu i pokvarenosti. Poslušao je i krenuo, pa kad je došao do pola puta izmedu svoga i mjesta koje mu je bilo cilj, došla mu je smrt, pa su se oko njega poceli otimati meleki rahmeta i meleki azaba. Meleki milosti su govorili da se pokajao i da se srcem zaputio ka Allahu, a meleki kazne su govorili kako on nikad nije ucinio neko dobro. Utom je naišao melek u ljudskom obliku i oni ga uzeše da im presudi, a on rece: ”Izmjerite razdaljinu izmedu dva mjesta, pa kome mjestu bude bliži, tamo i pripada. Izmjerili su i vidjeli da je bio bliži mjestu prema kome je bio krenuo nakon teobe i meleki rahmeta mu tada uzeše dušu.” (El-Buhari i Muslim)
Zamisli sada brate, da li su tvoji grijesi veci i brojniji od grijeha ovog covjeka?! Ima li mjesta beznadu i ocaju?!

Ima još nešto zanimljivije od toga, razmisli o Allahovim, dž.š, rijecima iz sure El-Furkan: ”… i oni koji se pored Allaha drugom bogu ne klanjaju, koji ne ubijaju nikoga, osim ako to pravda zahtijeva, i koji ne cine zinaluk, a ko to radi iskusit ce kaznu. Patnja ce mu na onom svijetu biti udvostrucena i vjecno ce u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju, povjeruju i dobra djela cine, Allah ce njihova nevaljala djela u dobra promijeniti, jer Allah oprašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela cinio, on se uistinu iskreno Allahu vratio!” (El-Furkan, 68.-71.)
Zastani kod Allahovih rijeci: ”Ali onima koji se pokaju, povjeruju i dobra djela cine, Allah ce njihova nevaljala djela u dobra promijeniti!” Zamijenit ce im loša za dobra svojstva, širk ce im zamijeniti imanom, zinaluk halal brakom, itd.

Šta ciniti nakon ucinjenog grijeha ?

1. Srcem osjetiti kajanje, odvratnost prema grijehu, zatim cvrsto odluciti više ne ciniti grijeh. Grižnja savjesti izvire iz straha od Allaha!

2. Poceti raditi razlicite vrste dobrih djela, kao namaz za teobu, i slicno. Poslanik, s.a.v.s, kaže: ”Nema covjeka koji ucini neki grijeh, potom ustane i obavi namaz, zatim iskreno zatraži oprost od Allaha, a da mu Allah nece oprostiti.” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže i Ahmed). Zatim je proucio slijedeci ajet: ”…i za one koji se, kada grijeh pocine ili kad se prema sebi ogriješe, oni se Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole - a ko ce oprostiti grijehe osim Allaha? - i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih ceka nagrada - oprost od Gospodara njihova i džennetske bašce kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno ostati, a divne li plate za one koji budu tako uradili!” (Alu Imran, 135 i 136.)