EVROPI: “Evropa ima neke zablude kojih se nikako ne može osloboditi, uprkos ociglednim cinjenicama. U Bosni u ovom ratu naprimjer, uništene su stotine džamija i crkava. Sve su ih uništili “Evropljani”, nijednu Bošnjaci. Ja cijenim Evropu, ali mislim da ona ima odvec visoko mišljenje o sebi, a obicno je najmanje mjerodavno ono što sami o sebi mislimo. Ako sam tolerantan, ja sam to prvo kao musliman, a zatim kao Evropljanin.”
LJUBAVI: “Ja sam zaista, imao samo jednu ljubav u životu - to je moja žena.”
TUÐMANU I MILOŠEVICU: “Tudman mi se nije svidao. Od prvog trenutka bio je to odbojan covjek s kojim je, barem meni, bilo jako teško razgovarati. Franjo Tudman bio je ona vrsta covjeka s kojim je teško osjetiti bilo kakvu bliskost. Ako se takve stvari uopce smiju govoriti, upravo se po tome jako razlikovao od Miloševica. Ja s Miloševicem nisam imao privatni problem, premda smo se totalno razilazili i bili na suprotnim stranama u politickom i svakom drugom smislu. No, on je znao biti duhovit i opušten, pa mogu zamisliti da bih s njime bio u dobrim odnosima da nije bilo politike i da smo recimo, radili u istom preduzecu. S Tudmanom je to bilo nemoguce. Ja vjerujem da me Tudman mrzio, ali bilo je u tome neceg obostranog. Možda sm i ja pomalo kriv zbog toga. No, Tudman mi je, još 1995., kada je rat bio pri kraju, govorio da mi je bolje pristati na podjelu zemlje jer ona i Muslimanima ostavlja nešto, a moglo bi nam se dogoditi da zemlja bude podijeljena na dvoje kao 1939. Ta podjela iz 1939. njemu nikada nije davala mira.”
ŽAKU ŠIRAKU: “U posebnom sjecanju ostao mi je naš susret koncem augusta 1995. Bilo je to nakon masovnog ubistva civila na tržnici “Markale” u Sarajevu i dan prije zracnih udara NATO-a na srpske položaje kod Sarajeva. Predsjednik Širak odigrao je u tome jednu od kljucnih uloga.”
DŽORDŽU BUŠU: “Covjek koji živi u zabludi da se pukom silom može ovladati svijetom, a može se samo idejama. Amerika je bila ideja, ali cini se da to prestaje biti.”
BILJANI PLAVŠIC: “Njeno priznanje genocida nad nesrpskim stanovništvom BiH u toku agresije ima ogroman znacaj.” Da li je to priznanje iskreno? “Mislim da jeste, ali to objektivno nije ni važno.”
KARLU BILTU: “Bio je covjek vrlo oštre inteligencije i mislim da on vrlo dobro vidi i zna ko je ko u Bosni. Drugo je pitanje hoce li i može li to i da kaže. Pretpostavljam da rezonuje ovako: po Dejtonu vi ste tri jednake strane, moralne razlike tamo nisu priznate, pa ste i za mene jednaki.”
SLOBODI MEDIJA: “Nikada nijedan novinar nije od strane države gonjen zbog onoga što je napisao, niti ce biti gonjen. Prosto im bilo. Protiv novinara koji su spremni da lažu, nema lijeka u demokratskoj državi, osim odgajanja naroda i podizanja opce kulture, da bi sami ljudi mogli razlikovati istinu i laž, dobro i zlo. Ali to ne može uciniti politika, može samo kultura. A to je mukotrpan, dugotrajan posao, ali i jedini nacin. Do sada niko ništa nije bolje izmislio.”
BOŠNJACIMA: “Mi smo evropski muslimani. To nam je sudbina. Mi hocemo da budemo i muslimani i Evropljani. Ja licno najkomotnije se osjecam kada kažem da sam evropski musliman, jer to jesam. Kada odem na istok ponešto mi tamo smeta, smeta mi ponešto i kada odem na zapad. Najbolje se osjecam ovdje, u Bosni.”
DEJTONU: “Dejtonski ugovor plebiscitarno je prihvacen kada je zakljucen i kada je prestalo ubijanje, razaranje i iseljavanje, a došli voda, struja, plin. Sada nekima Dejton ne valja. Pa i ne valja kad bismo i bez njega imali mir i državu. Bosna nije mogla ratovati još jednu godinu, a da je odbacila Dejtonski sporazum, morala bi nastaviti ratovati, i to potpuno izolirana. Bosna je pred zimu 1995. bila teški ranjenik, a zahvaljujuci dejtonskom miru, ona je preživjela. Sada neka je lijece. To je posao nove generacije. Izljecenje je moguce, dugo ce trajati, treba gutati gorke pilule i uporno raditi.”