POSJETITE KURAN.BA
 
 

islamski odgoj i kvalitetno obrazovanje novih naraštaja – glavni zahtjev na putu izlaska iz dekad

Safvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 50

Sahva - islamsko budenje iz perspektive Muhammeda Asada (drugi dio)


Islamski svijet vec duže vrijeme proživljava dekadencu koja je zahvatila brojne sfere života. Nažalost, gorka je istina da su muslimani danas zaostali u ekonomskom, naucnom, tehnološkom, industrijskom, politickom, obrazovnom i mnogim drugim životnim aspektima. To je, neminovno, rezultiralo zaostajanjem i na vjerskom planu. Šta je razlog dekadence koja je zahvatila islamski svijet i koja traje vec nekoliko stoljeca? Zbog cega su muslimani u prvim stoljecima islama bili napredni i progresivni? Da li je moguce da današnji muslimani izadu iz krize u koju za zapali? Kojim putem ici da bi se stanje popravilo? Interesantni su odgovori koje je ponudio Muhammed Asad (Leopold Weiss), covjek koji je prigrlio islam i dobro se upoznao sa svijetom islama i njegovim problemima.

Slijepo oponašanje Zapada: najveca opasnost za muslimane

Oponašanje zapadnog nacina života od strane muslimana, bilo individualno ili društveno, bez dvojbe, najveca je opasnost za ponovno oživljavanje islamske civilizacije – smatra Asad. Porijeklo te kulturne bolesti – kako je on naziva – povezano je s ocajem muslimana koji su, krajem 19. i pocetkom 20. vijeka, vidjeli materijalnu moc i progres Zapada i usporedili ga sa žalosnim stanjem svog vlastitog društva. Muslimanski svijet je bio u stagnaciji, a to je navelo brojne muslimanske intelektualce da 'zakljuce' kako islamski društveni i ekonomski sistem nije spojiv sa zahtjevima progresa i da, prema tome, treba biti modificiran prema zapadnim uzorima. Tome je uveliko doprinijelo nepoznavanje pravih ucenja islama – što je, opet, u velikoj mjeri bilo rezultat uskogrudog stava tzv. uleme.

Kritikujuci takva shvatanja, Asad veli da u islamu nema uskogrudnosti, jer islam covjeku dopušta vrlo široke granice mogucnosti sve dok on ne djeluje u suprotnosti s propisima vjere. 'Ali,' – piše Asad – 'sasvim neovisno od cinjenice da su mnogi elementi koje su bitan dio zapadne društvene strukture – kao, naprimjer, slobodno i neograniceno miješanje spolova, ili interes (kamata) na kapital kao temelj ekonomske aktivnosti – ocito suprotstavljanje ucenjima islama, prirodeni karakter zapadne civlizacije jasno iskljucuje religijsku orijentaciju u covjeku. Samo vrlo površni ljudi mogu vjerovati da je moguce oponašati neku civilizaciju u njezinu vanjskom izgledu a u isto vrijeme ne biti pod uticajem i njezina duha. Civilizacija nije prazan oblik, nego živi organizam. cim pocnemo usvajati vanjske oblike tog organizma, njegove unutarnje struje i dinamicki utjecaji pocinju djelovati u nama i oblikovati polahko, neprimjetno, naš mentalni stav. Upravo potpuno razumijevajuci tu istinu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Onaj ko oponaša druge ljude, postaje jedan od njih.' Taj opce poznati hadis nije samo moralna zapovijest nego i objektivan iskaz cinjenice – u ovom slucaju, cinjenice o neizbježnosti toga da muslimane asimilira bilo koja nemuslimanska civilizacija koju oni oponašaju u njezinim vanjskim oblicima.'


Slijepo oponašanje Zapada i težnja za usvajanjem zapadnih ideja i ideala u islamskom svijetu ima katastrofalne posljedice – porucuje Asad. To, postupno, prekida veze tog svijeta s vlastitom prošlošcu i na taj nacin ga dovodi u situaciju da gubi svoje, ne samo kulturno, nego i duhovno korijenje. Svijet islama 'slici drvetu koje je bilo snažno sve dok je bilo duboko ukorjenjeno u tlo. Ali, planinska bujica zapadne civilizacije ogoljela je to korijenje; drvo polahko vehne zbog nedostatka hrane. Njegovo lišce opada, njegove grane odumiru. Na kraju je i samo stablo u opasnosti da se sruši.'

Zbog toga, - smatra Asad – oponašanje zapadne civilizacije ne može biti pravo sredstvo za oživljavanje islamskog svijeta iz mentalne i društvene obamrlosti izazvane degeneracijom prakticne vjere i njenog životnog programa u puki obicaj lišen života i moralnog poriva. Gdje onda da muslimani traže duhovni i intelektualni podsticaj toliko potreban današnjem vremenu? - s pravom se pita Asad.


'Odgovor je jednostavan' – porucuje on – 'kao što je jednostavno i pitanje:
on je vec sadržan u pitanju. Islam nije samo 'vjerovanje srca' nego i jasno definiran program idividualnog i društvenog života. On može biti razoren asimilacijom u stranu kulturu koja ima bitno razlicite moralne temelje. Isto tako, on može biti obnovljen onog trenutka kada se vrati vlastitoj stvarnosti i kada mu se dadne vrijednost faktora koji odreduje i oblikuje našu osobnu i društvenu egzistenciju u svim njezinim aspektima. Pod uticajem novih ideja i proturjecnih strujanja, tako karakteristicnih za razdoblje u kojem živimo, islam sebi ne može više dopustiti da ostane prazna forma; on mora ustati ili umrijeti. Problem s kojim se muslimani danas suceljavaju jeste problem putnika koji je došao na raspuce. On može ostati tamo gdje se našao; to bi, medutim, znacilo smrt skapavanjem. Može izabrati put koji nosi oznaku: 'Prema zapadnoj civilizaciji' – ali bi onda morao reci zbogom svojoj prošlosti zauvijek! Ili, može izabrati drugi put, onaj nad kojim piše: 'Prema realnosti islama'. Samo taj put može odgovarati onima koji vjeruju u svoju prošlost i u mogucnost njezine transformacije u živu buducnost.'

Biti ponosan islamom

Po Asadu, tendencija oponašanja neke strane civlizacije je neizbježna posljedica osjecaja inferiornosti. Upravo to, a ne nešto drugo, problem je muslimana koji oponašaju zapadnu civilizaciju. “Oni”, kaže Asad “usporeduju njezinu materijalnu moc i tehnologiju kao sjajnu površinu s tužnom bijedom islamskog svijeta; oni pocinju vjerovati da u naše vrijeme ne postoji drugi put osim zapadnog puta. Okrivljavati islam za vlastite nedostatke je veoma popularno u današnjem dobu, to je,” po Asadovim rijecima, 'moda dana'. U najboljem slucaju, muslimanski intelektualci usvajaju apologetski stav i pokušavaju uvjeriti sebe i druge da je islam kompatibilan sa usvajanjem zapadnih vrijednosti.

Dajuci smjernice kojih se treba pridžavati na putu obnove, Asad piše:
'Da bi postigli obnovu svijeta islama, muslimani se moraju, prije usvajanja bilo kakvih reformskih mjera, potpuno osloboditi apologetskog duha u odnosu na svoju religiju i društvenu strukturu. Musliman mora živjeti uzdignute glave. On mora shvatiti da je poseban i razlicit od ostatka svijeta. I on mora nauciti da bude ponosan što je razlicit. On mora nastojati sacuvati tu razliku i izricati je hrabro svijetu., umjesto da se za to opravdava i pokušava utonuti u druge kulturne krugove. To ne znaci da se muslimani moraju izdvojiti od glasova koji dolaze izvana. Mogu se u svako vrijeme, primati novi, pozitivni utjecaji stranih civilizacija a da se ne napusti vlastita. Primjer te vrste je bila evropska renesansa. Tamo smo vidjeli kako Evropa brzo prihvaca arapske utjecaje u materiji i metodi ucenja. Ali ona nije nikada oponašala vanjski izgled i duh arapske kulture i nije nikada žrtvovala vlastitu intelektualnu i estetsku nezavisnost. Ona je koristila arapske utjecaje samo kao sredstvo da ucini plodnim svoje vlastito tlo, upravo kao što su Arapi, u svoje vrijeme, koristili helenisticke utjecaje. U oba slucaja rezultat je bio duhovno obogacenje, snažan, nov rast domace civilizacije, pune samopouzdanja i ponosa. Nijedna civilizacija ne može prosperirati, cak ni postojati, nakon što izgubi svoj ponos i svoju vezu sa vlastitom prošlošcu.'


Rezultati prekidanja veze sa svojom prošlošcu više su nego ociti u islamskom svijetu. Kompleks 'niže vrijednosti' postao je sindrom od kojeg pati znatan broj muslimana diljem svijeta. Nažalost, takvoj atmosferi doprinose zapadnjacki mediji koji vec niz godina vode antiislamsku kampanju strahovito velikih razmjera. Asad porucuje da su odgoj i izgradnja kompletne islamske licnosti novih naraštaja – što je primarni zahtjev na putu islamske obnove i budenja – onemoguceni ukoliko muslimani budu slijepo slijedili i oponašali zapadnjacke vrijednosti i njihov stil življenja. 'Sve dok muslimani' – porucuje Asad – 'gledaju na zapadnu civilizaciju kao jedinu silu koja bi mogla regenirati njihovo vlastito ustajalo društvo, oni razaraju svoje samopouzdanje i, posredno, podržavaju zapadnjacku tvrdnju da je islam 'istrošena sila'.'

Izgradnja pouzdanja u ispravnost vlastitih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti veoma je bitan faktor na putu prevazilaženja muslimanske dekadence. 'Samo ako ponovno dobijemo svoje izgubljeno samopouzdanje,' – naglašava Asad – 'možemo ocekivati da cemo iznova krenuti naprijed. Nikada necemo postici cilj ako porušimo svoje društvene institucije i oponašamo neku stranu civilizaciju – stranu ne samo u povijesnom i geografskom smislu, nego, prije svega, u duhovnom. A put nam je jasno pokazan rijecima Uzvišenog Kur'ana: 'Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu.''


Asad apeluje na roditelje i važnost kucnog odgoja jer 'za ogromnu vecinu normalnih ljudskih bica za odluku izmedu vjerovanja i nevjerovanja presudna je atmosfera u kojoj se odgajaju. Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Svako djete rada se u izvornoj cistoci, a njegovi roditelji od njega naprave židova, kršcanina ili zaratustrovca.' Izraz 'roditelji' korišten u gornjem hadisu može se logicno proširiti na opce okruženje - porodicni život, školu, društvo itd. - kojim je rani razvoj djetetu odreden. Ne može se poricati da je u sadašnjem stanju dekadence, religijska atmosfera u mnogim muslimanskim domovima tako niskog i intelektualno degradiranog tipa da može kod omladine u odrastanju proizvesti prvi poticaj da okrenu leda religiji.'

Muslimansko obrazovanje

Drugi zahtjev koji se postavlja pred muslimane današnjice, ukoliko žele da izadu iz dekadence u kojoj se nalaze, odnosi se na obrazovanje. To je, doista, veoma krupno i složeno pitanje.
Asad smatra da islam i zapadna civilizacija, buduci da su gradeni na dijametralno suprotstavljenim koncepcijama života, nisu kompatibilni u duhu. To, izmedu ostalog, znaci da obrazovanje mladih muslimanskih naraštaja po zapadnjackim uzorima kao rezultat (uglavnom) ima antireligijski stav tih naraštaja u njihovom kasnijem životu. S toga, ovdje se postavlja veliko pitanje: Kakav stav trebaju imati muslimani prema savremenoj naobrazbi?

Odgovarajuci na to pitanje, Asad kaže:
'Protest protiv zapadnjackog obrazovanja muslimanima nipošto ne znaci da bi islam mogao biti suprotstavljen obrazovanju. Ta tvrdnja naših protivnika nema ni teološkog ni historijskog utemeljenja. Kur'an je pun poticaja na ucenje 'kako biste postali mudriji', “da biste mogli razmišljati', 'da biste mogli znati'! Na pocetku Kur'ana je receno: 'I naucio je Adema sva imena…', a ajeti u nastavku pokazuju da covjek, usljed Bogom danog znanja tih 'imena', u nekom smislu, cak nadmašuje meleke. 'Imena' su simbolican izraz za moc definiranja pojmova, moc artikuliranog mišljenja koja je svojstvena ljudskom bicu, što mu omogucuje, po rijecima Kur'ana, da bude Allahov, dž.š., namjesnik na zemlji. A da bi svoje mišljenje ucinio sistematicnim, covjek mora uciti. Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Težnja za znanjem je sveta dužnost (feridah) svakog muslimana i muslimanke' (Ibn Madže), i: 'Ko je god naputu potrage za znanjem, Allah ce mu olakšati put u Džennet' (Muslim).'


U daljem elaboriranju spomenutog pitanja Asad spominje da nije cak ni potrebno navoditi kur'anske ajete ili izreke Poslanika, s.a.v.s., u odbranu islamskog stava prema ucenju. Povijest dokazuje, ne ostavljajuci nikakvu mogucnost sumnji, da nijedna vjera nije nikada davala podsticaj znanstvenom napretku usporediv s podsticajem koji je davao islam. Ohrabrenje koje je ucenje i znanstveno istraživanje primilo od islamske civilizacije, rezultiraro je sjajnim kulturnim dostignucima u doba Emevija i Abasija, te u arapskoj vladavini na Siciliji i Španiji. «To ne treba spominjati,» naglašava Asad, «da bismo se mogli hvalisati tim slavnim uspomenama, jer 'mi nemamo pravo u svojoj sadašnjoj bijedi hvaliti se prošlom slavom. Ali, mi moramo shvatiti da je nemar muslimana, a ne manjkavost islamskog ucenja, prouzrokovao naše sadašnje propadanje.'

Islam, dakle, nikada nije bio zapreka progresu i znanosti. Štaviše, on cijeni intelektualne sposobnosti covjeka do te mjere da ga stavlja iznad meleka. Nijedna druga religija nije nikada otišla tako daleko u potvrdivanju dominacije razuma i, prema tome, ucenja, iznad svih manifestacija ljudskog života. «Zato,» istice Asad, «ako se ravnamo prema islamskim nacelima, ne možemo ni pomisliti na eliminiranje savremenog ucenja iz našeg života.»
Medutim, šta treba biti krajnji cilj muslimana u obrazovanju?


Asad pojašjanjava:
'Mi moramo imati volju za ucenjem i napretkom da bismo postali znanstveni i ekonomski djelotvorni, kao što su zapadne nacije. Ali muslimani ne smiju željeti da gledaju zapadnjackim ocima, da misle po zapadnjackim uzorima misli: oni ne smiju htjeti, ako žele ostati muslimani, mijenjati duhovnu civlizaciju islama za materijalisticko eksperimentiranje Zapada, bilo kapitalisticko, bilo marksisticko. Znanje samo po sebi nije ni zapadno ni istocno; ono je univerzalno – upravo kao što su prirodne cinjenice univerzalne. Ali ugao pod kojim se cinjenice mogu promatrati i predstavljati varira s kulturnom naravi nacija. Biologija, sama po sebi, ili fizika, ili botanika, nisu ni materijalisticke ni duhovne po svom cilju i svojoj svrsi; one se bave promatranjem, sakupljanjem i definiranjem cinjenica i izvodenjem iz njih opcih pravila. Ali apstraktni, filozofski zakljucci koje izvodimo iz ovih znanosti – tj. filozofije znanosti - ne temelje se samo na cinjenicama i promatranjima nego su u velikoj mjeri pod uticajem naših prethodno postojecih naravnih i intuitivnih stavova prema životu i njegovim problemima. (...) Prema tome, znanost koja nije ni materijalisticka ni duhovna sama po sebi, može nas dovesti do široko divergentnih tumacenja Svemira, tj. tumacenja koja mogu biti spiritualna ili imaterijalisticka, u skladu s našom predispozicijom i, prema tome, uglom gledanja. Zapad je, bez obzira na njegov visoko rafinirani intelektualizam, materijalisticki predisponiran i, zbog toga, antireligijski u svojim koncepcijama i temeljnim pretpostavkama; takav, nužno, mora biti i zapadni obrazovni sustav kao cjelina. Drugim rijecima, nije studiranje savremenih empirickih znanosti ono što bi moglo štetiti kulturnoj realnosti islama, vec duh zapadne civilizacije preko koje muslimani prilaze tim znanostima.'

S ovim Asad misli na muslimansku ovisnost o zapadnim izvorima ucenja, jer muslimani su, nažalost, zahvaljujuci svojoj dugogodišnjoj inferiornosti i nemaru spram znastvenih istraživanja, postali potpuno ovisni o tim izvorima. A da su slijedili islamsko nacelo koje namece dužnost ucenja i znanja svakom muslimanu i muslimanki, danas bi stanje bilo drugacije. Ali, pošto su muslimani zanemarivali vlastite mogucnosti toliko dugo, oni su pali u neznanje i siromaštvo dok je Zapad napravio golem iskorak naprijed i, doista, trebace dugo vremena da se taj jaz premosti. 'Dotad cemo' – porucuje Asad – 'biti prisiljeni prihvatiti savremene znanosti preko obrazovnih medija Zapada i biti zahvalni za to. Ali, to znaci samo da smo obavezni prihvatiti znanstvenu materiju i metodu, ništa više. Drugim rijecima, ne smijemo oklijevati u pristupu studiranju egzaktne znanosti u zapadnim okvirima, ali ne smijemo ustupiti njihovoj filozofiji bilo kakvu ulogu u obrazovanju muslimanske omladine. Bez sumnje, moguce je, cak i danas, studirati i proucavati znanost bez ropske podložnosti inteleuktualnim stavovima Zapada. Ono što svijet islama danas hitno treba, nije novi filozofski pogled, nego samo savremeno znanstveno i tehnicko obrazovanje i mentalni sklop.'


Insistiranje na proucavanju egzaktnih znanosti zauzima važno mjesto u Asadovim promišljanjima. To je jedino što muslimani mogu i trebaju (na)uciti od Zapada i to treba stalno ponavljati. U tom pogledu Asad porucuje:
'Ako bih morao dati prijedloge idealnom Ministarstvu obrazovanja vodenom samo islamskim promišljanjima, tražio bih da se, od svih intelektualnih dostignuca Zapada, samo prirodne znanosti (uz gore spomenuta ogranicenja) i matematika proucavaju u muslimanskim školama, dok bi nastava evropske filozofije, literature i historije, morala izgubiti primat koji dans ima u nastavnom planu. Naš stav prema evropskoj filozofiji trebao bi biti dosljedan u pogledu onoga što sam vec rekao. A što se tice evropske literature, ona svakako ne bi trebala biti potisnuta – ali bi morala biti postavljena na svoje pravo filološko i historijsko mjesto. Bezgranicno preuvelicavanje zapadnih vrijednosti i pojmova, naravno, navodi mlade i nezrele duhove da iskreno upiju duh zapadne civilizacije prije negoli njegovi negativni aspekti mogu biti procjenjeni.

Ako nastava o evropskoj literaturi, u obliku u kojem ona dans prevladava u mnogim muslimanskim institucijama, pridonosi otudenju muslimanske omladine od islama, isto je, u mnogo vecoj mjeri, i u odnosu na zapadno tumacenje svjetske povijesti. U njoj stari stav 'Rimljani prema barbarima' dolazi vrlo jasno do izražaja. Nacinom na koji ona predstavlja povijest nastoji se, bez priznavanja postoji li takav cilj, dokazati da su zapadne rase i njihove civilizacije superiornije od bilo cega što je bilo ili što je moglo biti na ovom svijetu! Tako ona daje neku vrstu moralnog opravdanja zapadnom zahtjevu da dominira nad ostatkom svijeta. Od vremena Rimljana, evropski su narodi naviknuti posmatrati sve razlike izmedu Zapada i Istoka sa stanovišta pretpostavljene 'evropske' norme. Njihovo rezonovanje zasnovano je na pretpostavci da se razvoj covjecanstva može prosudivati samo na temelju evropskih kulturnih iskustava. Tako ogranicen ugao gledanja nužno proizvodi izoblicenu perspektivu, pa što se linija promatranja više udaljava od pretpostavljene 'evropske' norme, to teže postaje zapadnjacima shvatiti stvarno znacenje i strukturu povijesnih problema koji se razmatraju.


Na taj nacin izgleda kao da je svijet bio stvoren samo zbog Zapada i njegove civilizacije, dok su sve druge civilizacije bile odredene samo da formiraju primjeren okvir za svu tu slavu. Jedina posljedica koju takvo historijsko obrazovanje može imati na duh mladih neevropljana, jeste osjecaj inferiornosti u pogledu njihove vlastite kulture, prošlosti i buducih mogucnosti. Oni se sistematski obucavaju da preziru svoju vlastitu mogucu buducnost – osim ako je ta buducnost predavanje zapadnim idealima.
Da bi se suprotstavili tim negativnim posljedicama, odgovorne vode islamske misli moraju uložiti maksimalan napor na revidiranju nastavnog programa povijesti u muslimanskim ustanovama. To je, nesumnjivo, težak posao i on ce zahtijevati temeljito ispitivanje našeg obrazovanja o povijesti prije nego se uradi nova povijest svijeta, videna muslimanskim ocima. Ali, ako je taj posao težak, ne znaci da nije ostvariv i, štaviše, nužan, inace ce naša mlada generacija nastaviti da upija elemente zapadnog prezira prema islamu, a rezultat ce biti produbljivanje njezinog kompleksa inferiornosti.'