duh zapada

Islam i Zapad

Bez dvojbe, zapadna civilizacija danas je dominantna u svijetu. Mnoštvo je pozitivnog što je ta civilizacija ponudila ljudskome rodu, narocito na planu progresa i tehnolološkog razvoja. Medutim, šta je suština Zapada? Da li je zapadna civilizacija iskljucivo materijalisticka? Zašto ljudi na Zapadu imaju brojne predrasude prema islamu i muslimanima? Ima li islam šta ponuditi današnjem svijetu? Da li moguce da se Zapad okrene islamu? O tim i drugim pitanjima, interesantno je dobiti odgovore od Muhammeda Asada, inace vrsnog poznavaoca Zapada i njegove filozofije i covjeka koji je konvertirao na islam i istinski mu služio.

Zapadne predrasude prema islamu i muslimanima

Muhammed Asad rano je shvatio da ljudi na Zapadu imaju strahovito izoblicenu sliku o islamu i da je ta slika rezultat neobjektivnog i tendencioznog govora i pisanja o toj vjeri. I dekadenca koja je zahvatila muslimanske narode posljednjih dvije stotine godina uveliko je doprinijela tim pogrešnim gledanjima na islam. Ta gledanja mogla bi se izraziti ovako:
- Pad koji su doživjeli muslimani može se uglavnom pripisati islamu koji je, daleko od toga da bude religiozna ideologija usporediva s kršcanstvom ili judaizmom, više bezbožna mješavina pustinjskog fanatizma, grube senzualnosti, praznovjerja i tupog fatalizma koji sprecava njegove sljedbenike da ucestvuju u napretku covjecanstava prema višim društvenim oblicima; umjesto da oslobada ljudski duh od okova mracnjaštva, islam ih još više steže(?). Prema tome, što se prije muslimanski narodi oslobode svoje podložnosti islamskim vjerovanjima i društvenoj praksi te potaknu na prihvatanje zapadnog nacina života , to je bolje za njih i za ostali svijet…
Asad smatra da su u psihi zapadnog covjeka duboko ukorijenjene predrasude prema islamu. U tom pogledu on kao primjer navodi nacin na koji zapadnjak tretira, recimo, hinduizam, budizam ili neku drugu ideologiju – što je sasvim razlicito od njegovog odnosa prema islamu. O tome je zabilježio sljedece zapažanje:
“Kad zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih razlika izmedu tih ideologija i njegove vlastite. On se može diviti nekoj njihovoj zamisli, ali, naravno, nikada ne bi razmatrao mogucnost da one zamijene njegovu vlastitu ideologiju. Ti zato što on a priori usvaja tu nemogucnost; on je kadar razmatrati te tude kulture potpuno smireno i cesto sa osjecajem sucuti. Medutim, ako je u pitanju islam, koji nije nipošto tud zapadnim vrijednostima kao što su hindu ili budisticka filozofija, tu zapadnjacku smirenost gotovo obavezno remete emocionalne predrasude. Možda je to, ponekad pomislim, zato što su vrijednosti islama toliko bliske zapadnim da predstavljaju potencijalni izazov mnogim zapadnim pojmovima duhovnog i društvenog života.”

Razloge tih predrasuda s kojima zapadnjak posmatra islam treba tražiti u historijsko-psihološkoj pozadini odnosa Zapada prema islamu. U vezi s tim stanovnik Zapada kaže:
“Da bismo našli doista uvjerljivo objašnjenje za te predrasude moramo pogledati daleko nazad u historiju i pokušati shvatiti psihološku pozadinu najranijih odnosa izmedu zapadnog i islamskog svijeta. Ono što zapadnjaci danas misle i osjecaju o islamu ukorijenjeno je u utiscima koji su nastali za vrijeme križarskih ratova.
Križarski ratovi ostavili su najsnažniji kolektivni utisak na civilizaciju koja je upravo postajala svjesna sebe. Historijski govoreci, oni su predstavljali najraniji – i potpuno uspješan – pokušaj Evrope da sama sebe vidi kao kulturnu cjelinu. Ništa od onog što je Evropa iskusila prije ili poslije ne može se usporediti s oduševljenjem koje je dovelo do prvog križarskog rata. Val oduševljenja prešao je Kontinentom, radost i ponos su prvi put prešli granice izmedu država, plemena i klasa. Prije toga bili su Franci, Saksoni i Germani, Burgundijci i Sicilijanci, Normani i Lombardi – mješavina plemena i rasa s jedva bilo cim zajednickim, osim cinjenice da je vecina njihovih feudalnih kraljevstava i kneževstava predstavljalo ostatke Rimskog carstva i da su svi ispovijedali kršcansku vjeru. Medutim, u križarskim vojnama, i preko njih, religijska veza podignuta je na novu razinu, stvar zajednicku svim Evropljanima, politicko-religijski koncept ‘kršcanstva’ koji je doveo do kulturnog koncepta Evrope. Kada je papa Urban II, u cuvenom govoru u Klermontu, u novembru 1095. godine, pozvao kršcane na rat protiv ‘nevjernika’ koji drže Svetu zemlju, on je proklamovao – vjerovatno ni sam to ne pretpostavljajuci – povelju zapadne civilizacije. (…)

Moglo bi izgledati kao historijska ironija da ta prastara mržnja prema islamu, koja je religioznog porijekla, još uvjek podsvjesno ne traje i danas - u doba kad je religija izgubila najveci dio svoga utjecaja na duh Evropljana. Medutim, to nije iznenadujuce. Znamo da neko može potpuno izgubiti religiozna vjerovanja koja su mu data u djetinjstvu a da ipak neke narocite emocije u vezi s tim vjerovanjima ostanu i racionalno na snazi kroz citav njegov kasniji život. A to je upravo ono što se desilo toj koplektivnoj licnosti, tj. zapadnoj civilizaciji. Sjena križarskih ratova lebdi iznad Zapada i danas i sve njegove reakcije prema islamu i muslimanskom svijetu nose izrazite tragove te sablasti, koja teško umire.”
Kritikujuci zapadne intelektualce s kojima je imao kontakte, Asad se s razlogom pita:
“Da li se iko od njih ikada potrudio da dobije direktan uvid u islam ili su njihova mišljenja bila bazirana na mnoštvu klišea i izoblicenih pojmova koji su im bili preneseni od prijašnjih generacija? Nije li možda onaj strari grcko-rimski nacin mišljenja, koji je dijelio svijet na Grke i Rimljane na jednoj i ‘barbare’ na drugoj strani, bio tako dobro ukorijenjen u zapadnjacki duh da on nije u stanju cak ni teoretski priznati pozitivnu vrijednost bilo cemu što leži van njegove vlastite kulturne sfere?”
Analizirajuci stanje vjerskog života u Evropi, Asad primjecuje da je (po)odavno došlo vrijeme kada je u Evropi religijsko osjecanje pocelo blijedjeti. Ali, mržnja prema islamu – tvrdi on- ostala je. Najkarakteristicnija cinjenica je da je veliki francuski filozof Voltaire, koji je bio jedan od najžešcih protivnika Crkve u osamnaestom stoljecu, istodobno bio i fanatican mrzitelj islama i Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Nekoliko desetljeca kasnije došlo je vrijeme kada su znanstvenici na Zapadu poceli studirati strane kulture i prilaziti im s naklonošcu; ali u slucaju islama tradicionalna averzija bi se skoro uvijek “ušunjala” kao iracionalna predrasuda u njihova znastvena istraživanja, a kulturni jaz koji je historija, na nesrecu, bila postavila izmedu Evrope i islamskog svijeta ostajao je nepremošcen. To je uzrokovalo da prezir prema islamu postane sastavni dio evropske misli.

Asadova kritika zapadne civilizacije

Muhammad Asad kritikovao je zapadnu civilizaciju okrivljujuci je da nije bila u stanju da uspostavi ravnotežu izmedu covjekovih tjelesnih i društvenih potreba i njegovih duhovnih težnji: ta civilizacija napustila je svoju prvobitnu etiku a da pri tome nije bila kadra sâma da izgradi bilo kakav drugi moralni sistem, makar teoretski, koji bi se nametnuo razumu.
Uprkos svojim dostignucima u obrazovanju, zapadna civilizacija nije bila u stanju da savlada naivnu spremnost covjekovu da bude lahak plijen bilo kakve parole, koliko god apsurdne, koju spretni demagozi mogu da zamisle. Ona je podigla tehniku ‘organiziranja’ do nivoa fine umjetnosti, ali ipak nacije Zapada – tvrdi Asad – svakodnevno ispoljavaju svoju krajnju nesposobnost da kontrolitraju sile koje njihovi ucenjaci oslobadaju, i vec su dostigli tacku gdje neogranicene znanstvene mogucnosti idu ruku pod ruku sa široko rasprostranjenim haosom.
Bez prave religiozne orijentacije, zapadnjak ne može imati koristi od svjetla znanja koje njegova – bez sumnje – velika nauka zraci. Na njega se mogu primijeniti rijeci Allaha Uzvišenog sadržane u 17. i 18. ajetu sure El-Bekare:

“Slicni su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide! Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.”
No ipak, – nastavlja Asad – u osorosti svoje sljepoce, zapadnjaci su uvjereni da ce upravo njihova civilizacija donijeti svjetlo i srecu svijetu… U osamnaestom i devetnaestom stoljecu oni su mislili da prošire Evandenlje kršcanstva po citavom svijetu; ali sad kada se njihov religiozni žar ohladio toliko da religiju smatraju samo smirujucom muzickom podlogom – kojoj je dopušteno da prati ali ne da ima uticaj na “stvarni život” – oni su poceli umjesto toga da šire materijalisicko Evandelje “zapadnjackog nacina života”, vjerovanje da se svi ljudski problemi mogu riješiti u tvornicama, laboratorijama i kroz statistiku.

Stvarno božanstvo savremenog Zapada – tvrdi Asad – nije više duhovne vrste: to božanstvo se u modernom dobu naziva Komfor. Naravno, na Zapadu ima još onih koji osjecaju i misle na religiozan nacin i cine ocajnicke napore da pomire svoja moralna vjerovanja i duh svoje civilizacije, ali takvi ljudi su samo iznimke. Prosjecni Evropljanin – naglašava Asad – bio on demokrata ili komunist, fizicki radnik ili intelektualac, izgleda da poznaje samo jedno pozitivno vjerovanje: obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da u životu ne može biti drugog cilja osim da se sam taj život neprestano pravi lakšim. Hramovi te vjere su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini svecenici bankari, inženjeri, politicari, filmske zvijezde, statisticari, industrijski rukovodioci… To je rezultiralo opcim poremecajem u odredivanju znacenja pojmova Dobro i Zlo, kao i potcinjavanjem svih društvenih i ekonomskih zakljucaka pravilu “svrsishodnosti”. Na kulturnom planu ishod je bio izgradnja ljudskog tipa cija je moralnost ogranicena samo na pitanja prakticne koristi i ciji je najviši kriterij o tome šta je pravo a šta nije - materijalni uspjeh.
Materijalni napredak – pojašnjava Asad – nije nešto pogrešno i nepotrebno. Naprotiv, on je sasvim legitiman i potreban za izgradnju i unapredenje života na ovom svijetu. Ali, sam materijalni napredak nikada ne može postici svoj cilj – povecati ukupnu ljudsku srecu – ukoliko nije pracen vjerom u apsolutne vrijednosti.

Šta islam ima ponuditi svijetu?

Muhammed Asad veoma mlad je (u 26. godini života) prešao na islam, vjeru u kojoj je našao istinski smiraj i zadovoljstvo duše. Ostatak života (gotovo sedamdeset godina) proveo je služeci islamu.
Dekadenca koja je zahvatila muslimanske narode diljem zemaljske kugle duboko ga je pogadala. Na više mjesta u svojim djelima Asad istice da islam nije kriv za takvo stanje. Naprotiv, tokom povijesti islam je (u)cinio da muslimani budu veliki, a ne obratno. Onda kada je muslimanima njihova vjera postala navika a prestala da bude životni program koji treba svjesno sprovoditi, inovativni podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije išcezavao je i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu.

Šta se dogada sa islamom? – pita se Asad. Da li je on stvarno – kao što govore njegovi protivnici – “istrošena sila”? Je li islam preživio vlastitu korisnost i dao svijetu sve što je imao dati?
Odgovarajuci na to pitanje Asad podsjeca da povijest govori da su sve ljudske kulture i civilizacije cjeline i da lice na živa bica. One prolaze kroz sve faze kroz koje mora proci organski život: one se radaju, imaju svoju mladost, zrelo doba a na kraju dolazi dekadenca. Kao biljke koje vehnu i padaju u prah, kulture umiru i na kraju svog vremena ustupaju mjesto drugim, novorodenim.
Da li je to slucaj s islamom? Može se tako ciniti – obrazlaže Asad – samo na prvi površni pogled. Bez sumnje, islamska kultura je imala svoj sjajan uspon i svoje doba procvata; ona je imala moc da nadahnjuje ljude na djela i žrtve, ona je transformirala nacije i mijenjala lice zemlje. Kasnije je posustala i stagnirala i konacno postala prazna rijec, i sada smo svjedoci njena nazatka i pada. Ali, je li to sve? – pita se Asad.

“Ako vjerujemo” – nastavlja on – “da islam nije samo kultura medu mnogim drugim, ne puki proizvod ljudskih misli i nastojanja, vec sila koja proizvodi kulturu – Zakon koji je donio Svemoguci Bog da bi ga covjecanstvo slijedilo za sva vremena i svugdje – onda se aspekt potpuno mijenja, Ako islamska kultura jeste ili je bila reezultat našeg pridržavanja objavljenog Zakona, mi ne možemo nikada prihvatiiti, kao kod drugih kultura, da je ona vezana za protok vremena i ogranicena na neko posebno razdoblje. Ono što izgleda kao dekadenca islama, ustvari je samo smrt i praznina u našim srcima koja su suviše lijena i neosjetljiva na vjecni glas. Nema nikakva vidljiva znaka da je covjecanstvo, u svom sadašnjem stanju, preraslo islam. Ono nije bilo u stanju proizvesti bolji eticki sistem od onoga što ga je izrazio islam; ono nije bilo kadro ostvariti prakticnu ideju ljudskog bratstva, kao što to cini islam u svom nadnacionalnom društvenom konceptu umme, ono nije bilo u stanju izgraditi društvenu strukturu u kojoj su konflikti i trvenja izmedu njezinih clanova tako djelotvorno svedeni na minimum kao u društvenom planu islama; ono nije bilo u stanju unaprijediti dostojanstvo covjeka, njegov osjecaj sigurnosti, njegovu duhovnu nadu – i konacno, ali ne manje važno, njegovu srecu. U svim tim pitanjima sadašnji ljudski dosezi zaostaju znacajno iza islamskog programa.”
Polazeci sa takvih osnova Asad zaljucuje da je ponovni procvat islama moguc. Ali, kojim putem ici da bi se izišlo iz krize?

Evo šta Asad nudi kao odgovor:

“Nama ne treba ‘reforma’ islama, kao što misle neki muslimani – zato što je on vec savršen po sebi. Ono što moramo reformirati je naš stav prema religiji, naša lijenost, naša uobraženost, naša kratkovidnost – ukratko naši nedostaci a ne neki pretpostavljeni nedostaci islama. Da bismo ostvarili islamski preporod ne treba tražiti nove principe ponašanje izvana, nego treba samo primijeniti stare i zaboravljene. Mi svakako, možemo primiti nove impluse od starih kultura, ali ne možemo nadomjestiti savršeno tkivo islama bilo cime neislamskim, bez obzira da li to dolazi sa Zapada ili sa Istoka. Islam se, kao duhovna i društvena institucija ne može ‘poboljšati’. U tim okolnostima, bilo koja promjena u njegovim koncepcijama ili njegovoj društvenoj organizaciji, uzrokovana uvodenjem stranih kulturnih utjecaja, ustvari je retrogradna i destruktivna, pa – prema tome - za duboko žaljenje. Do promjene mora doci ali to mora biti promjena u nama samima – a ona mora ici u smjeru islama a ne suprotno od njega. Ali, uza sve to, mi se ne smijemo zavaravati. Znamo da je naš svijet, svijet islama, skoro izgubio svoju realnost kao nezavisan kulturni cinilac. Mi lutamo; niko, medutim, ne zna prema kakvom kulturnom cilju idemo. Nema intelektualne hrabrosti, nema volje da se odupre ili da zaustavimo bujicu stranih utjecaja destruktivnih za našu vjeru i naše društvo. Odbacili smo najbolja moralna ucenja koja je svijet ikada spoznao. Mi protuslovimo svojoj vjeri dok je ona našim dalekim precima bila živi podsticaj: mi se stidimo, dok su se oni njome ponosili; mi smo škrti i sebicni, dok su se oni velikodušno otvarali prema svijetu; mi smo prazni, dok su oni bili puni…”

Je li moguce da se Zapad okrene islamu?

Odredeni muslimanski krugovi tvrde da Zapad pokazuje znakove sklonosti prema islamu kao religijskom i društvenom ucenju. Neki cak ozbiljno vjeruju da predstoje masovni prelasci Evropljana i Amerikanaca na islam.
Takvo vjerovanje, – smatra Asad – samo po sebi, nije nerazumno za nas koji držimo da od svih religijskih sistema samo islam odgovara istinskim potrebama i mogucnostima inherentnim ljudskoj naravi i, prema tome, pravim zahtjevima ljudskog društva. Štaviše, Poslanik islama rekao je da ce islam uci u svaku kucu tj. da ce u svakoj kuci biti muslimana). Ali, nažalost – precizira Asad – nema ni najmanjeg dokaza da bi se to moglo desiti u zamišljenoj buducnosti.
Što se tice zapadne civlizacije – prognozira Asad – okretanje prema islamu moglo bi se desiti nakon niza strašnih društvenih kataklizmi koje bi uzdrmale sadašnje samozadovoljstvo Zapada i promijenile njegov mentalitet tako temeljito da bi ga ucinile prikladnim i spremnim da prihvati religijsko objašnjenje života. Danas, zapadni svijet je potpuno izgubljen u obožavanju svojih materijalnih dostignuca i u vjerovanju da je taj komfor, i samo komfor, cilj kojem je vrijedilo težiti. Njegov materijalizam, njegovo odbijanje religijske orijentisane misli, nesumnjivo se pojacava a ne slabi kako bi neki mulimanski posmatraci optimisti željeli da vjerujemo. Ustvari, - zakljucuje Asad – Zapad nije nikada bio dalje od islama nego što je danas. Njegovo aktivno neprijateljstvo prema islamu može biti u opadanju; medutim, to nije usljed razumijevanja islamskih ucenja, nego usred rastuce slabosti i dezintegracije islamskog svijeta.