Svako dijete pocinje svoj život u razlicitom okruženju. To okruženje, koje nazivamo socijalni kontekst, obuhvata interpersonalne i kulturalne utjecaje, kao i utjecaje zajednice u kojoj individua živi i razvija se. Socijalni kontekst pocinje u kuci: svako dijete rada se u porodici, pri cemu svaki od clanova porodice vrši izuzetno jak i složen utjecaj jedan na drugoga koji, pak, može teci u više smjerova. Medutim, socijalni kontekst koji okružuje dijete proteže se dalje od granica same porodice. Iz miljea u kojem se rada, individua kroci u život koji je pod utjecajem odredene kulture, društvenog sloja, etnicke ili geografske pripadnosti, tako da ce dijete rodeno u Japanu ili SAD-u biti odgajano na sasvim drugaciji nacin od djeteta rodenog u ostalim zajednicama. U zemljama Bliskog i Dalekog Istoka, naprimjer, roditelji njeguju ovisnicki odnos i porodicnu bliskost, dok u zapadnoevropskim zemljama roditelji stimuliraju ranu neovisnost i odvajanje djeteta od porodice.
Naime, historija otkriva da su u nekim zajednicama, stav i ponašanje odraslih prema djeci u ranom periodu ljudskog postojanja predstavljali kombinaciju surovosti i zapostavljanja. Vremenom se taj odnos mijenjao u korist vece odgovornosti u zadovoljenju djecijih potreba, te je pružanjem adekvatne brige i zaštite došlo do razvoja snažnog osjecanja pripadanja, voljenja i sigurnosti.
Potpuna ovisnost djeteta po rodenju, cini da ona imaju enormnu moc. Njihovim rodenjem mijenjaju se sve vrste relacija u porodici jer je porodica grupa ciji su clanovi u uzajamnoj reakciji, ovise jedan o drugome, funkcionirajuci na taj nacin kao cjelina. cak i najmanja tradicionalna porodica ukljucuje razlicite osobe (muškarac, žena, dijete) s razlicitim ulogama (supruga, majka, suprug, otac). U prisustvu veceg broja djece, porodicnom sistemu pridodaje se uloga više (uloga brata i/ili sestre) a time i mnogo više složenosti.
Kvalitet braka ima utjecaja na kvalitet roditeljstva, a time i na razvoj djeteta. Ishrana i njega novorodenceta, po prirodnom slijedu stvari, pripadaju majci. Medutim, koliko ce majka biti uspješna u toj ulozi ovisi i od konkretne emocionalne podrške koju joj suprug pruža. Osim toga, blizak odnos supružnika stimulira i ocevu zainteresiranost za zajednicko podizanje njihovog djeteta. Ocevi koji su vrlo uspješni u bracnoj komunikaciji pokazuju vecu angažiranost u neposrednoj njezi i brizi oko djeteta. Ukoliko je majka, u toku perioda prilagodavanja na novu ulogu zadovoljna svojim brakom, i njen odnos sa novorodencetom dobija na kvalitetu, jer ono preko nje prima “poruke” i signale” roditeljskih odnosa. Brojne studije su pokazale da se bracni stres negativno odražava na sposobnost majke da emocionalno odgovori na potrebe svog djeteta, a time i na jacinu odnosa vezanosti djeteta za majku jer se, u prisustvu narušenih bracnih odnosa, ono osjeca nesigurnim i nezašticenim. (Steinberg, Belsky, 1991).
U današnjoj nuklearnoj porodici, u vrijeme bitno izmijenjenih uloga oba roditelja, osobito u sasvim mladim brakovima, otac je sve cešce “onaj drugi”, tacnije “jedan od dvoje” koji podižu dijete. Jedna vrsta jaza koja postoji izmedu te dvije uloge, po mišljenju vecine današnjih psihologa, prvenstveno je vezana za obicaje kulture u kojoj porodica živi. U našem društvu, od muškarca se ocekuje da skrbi za dijete i porodicu dok žena na sebe preuzima neposrednu brigu o djeci. cak i onda kada oba roditelja rade, briga o djetetu i dalje ostaje ženski dio posla, a za oceve koji se više angažiraju u njezi i odgoju djece obicno se kaže da su to muškarci koji “krše” vec odavno ukorijenjene socijalne norme, te da se oni ponašaju drugacije od svojih oceva i djedova. Medutim, svaki roditelj osjeca i doživljava ulogu majke i oca na svoj nacin. Svojim nacinom njege, komunikacije, stavova i dr., otac sa djetetom razvija svoj sopstveni signalni sistem preverbalnog komuniciranja koji dijete postepeno i sve finije pocinje da razlikuje od majcinog. Svojim aktivnostima otac igra veoma znacajnu ulogu i u formiranju tragova pamcenja, u ranim mogucnostima odlaganja neposrednog zadovoljenja i kontrole nagona, te u formiranju djetetovog bazicnog osjecanja sigurnosti ili nesigurnosti. Posredno ili neposredno, ucestvuje u osamostaljivanju i odvajanju djeteta, u ranom formiranju licnosti preko ranih identifikacija sa njegovim izrecenim i neizrecenim zabranama, odnosno ponašanja u cjelini.