dvije fetve o tesavvufu

Dr. Jusuf el-Karadavi

U posljednje vrijeme ucestalo se govori i piše o sufijama i tesavvufu. Stavovi autora gotovu su dijametralno suprotni: na jednoj strani su oni koji ih hvale, a na drugoj oni koji ih žestoko kritikuju. U vezi s tim pitanjima interesantno je saznati mišljenje dr. Jusufa el-Kardavija, jednog od najeminentnijih poznavalaca islama danas. Kardavi je, inace, poznat kao predstavnik i zagovornik srednjeg ili umjerenog pravca, pravca koji ne dozvoljava opuštenost u vjeri, ali ne toleriše ekstremizam.

1. Suština sufzma

Pitanje: Šta je suština tesavvufa? Kakav je stav islama prema njemu? cujemo da medu sufijama ima onih koji su služili islamu svojim znanjem i djelima, kao da ima i onih koji su rušili islam svojim novotarijama i zabludama? Na osnovu cega cemo razlikovati jedne od drugih?

Odgovor: Tesavvuf, kao pravac koji naginje i pridaje veci znacaj duhovnosti, prisutan je u skoro svim religijama.
U nekim religijama je prisutan više nego u drugim. Tako, npr. u Indiji postoje fakiri koji su u potpunosti okrenuti duhovnoj strani i skloni mucenju tijela, s ciljem uzdizanja duha i njegova procišcavanja - kako to oni smatraju.
Postoji i u kršcanstvu, pogotovu u redovima monaha.
U Perziji ga je bilo u maniheizmu.
Kod starih Grka se pojavio stoicizam.

I u brojnim drugim sredinama pojavili su se ekstremni duhovni pravci na racun tjelesnog ili materijalnog.
Islam je uspostavio ravnotežu izmedu duhovnog, tjelesnog i intelektualnog aspekta ljudske egzistencije. Po islamskom ucenju, covjek je tijelo, (raz)um i duh. Musliman mora svakoj od tih strana dati njeno pravo.
Poslanik, s.a.v.s., bi, kada bi primijetio da neko od ashaba daje prednost samo jednoj strani, on bi ga ukorio. Kao primjer može poslužiti 'Abdullah b. 'Amr b. el-'As koji je danju neprestano postio a nocu klanjao. On je bio zapostavio i svoju ženu i bracne obaveze. Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: «Abdullahu, tvoje oko ima svoje pravo, tvoja porodica ima svoje pravo, tvoja supruga ima svoje pravo, tvoje tijelo ima svoje pravo, pa svakome daj njegovo pravo!»

Kada su neki ashabi pitali Poslanikove, s.a.v.s., supruge o njegovom ibadetu, nekako im se to ucinilo premalim, pa su kazali: «A gdje smo mi u odnosu na Allahova Poslanika, s.a.v.s.? Njemu je Allah sve oprostio! Jedan je rekao: - Ja cu neprekidno postiti!» Drugi je rekao: - Ja cu cijelu noc ibadetiti!» Treci je rekao - Ja se necu ženiti!» Poslanik, s.a.v.s., cuo je za to, pa ih je sabrao i kazao im: «Ja sam bolje spoznao Allaha od vas i ja Ga se, sigurno, bojim više nego vi! Ja nocu ustajem radi ibadeta, ali i spavam! Ja (nafilu) postim, ali i mrsim! Ja sam oženjen! Ko odstupi od moje prakse (moga sunneta) – taj nije moj!»
Islam, dakle, uspostavlja ravnotežu u životu, dajuci svakom životnom segmentu ono što mu pripada. Medutim, sufije se pojavljuju u vremenu kada je kod muslimana prevladavalo materijalno i intelektualno.
Okretanje materijalnom proisteklo je iz raskoši i izobilja u kojima su živjele neke generacije. To se desilo nakon briljantnih pobjeda i perioda velikog širenja islama koji je muslimanima donio velika materijalna dobra i ogroman ekonomski prosperitet. To je uzrokovalo pretjeranu odanost materiji, što je opet vodilo ka pretjerivanju na intelektualnom planu tako da je pojam iman (vjerovanje) postao termin za filozofiju, teologiju i dijalektiku, koje covjeku nisu osiguravale duhovnu sitost. cak se i fikh bavio samo vanjskim aspektima vjere a ne i unutrašnjim; tj. tjelesnim radnjama a ne i srcanim, posvecujuci se samo predmetu raznih ibadeta a ne i njihovoj suštini.

U takvoj atmosferi dolazi do pojave sufija koje su nastojali ispuniti prazninu koju nisu pokrili teolozi (el-muteklimun), niti pravnici (el-fukaha'). Duhovnu glad mogle su zadovoljiti jedino sufije koje su se zauzimale za cišcenje unutarnjeg prije vanjskog, za izlijecenje bolesti duše i davanja prednosti srcanim radnjama. Sufije su se bavile duhovnim i moralnim odgojem, usmjeravajuci na njega sva svoja razmišljanja, zanimanja i aktivnosti. Jedan sufija je rekao: «Tesavvuf je lijepo ponašanje (ahlak), pa onaj ko je prefinjeniji od tebe u ahlaku, izrasliji je u tesavvufu.»
Prve sufije bile su privržene Kur'anu i sunnetu i strogo su vodile racuna o granicama koje je postavio šerijat boreci se protiv novotarija (bid'ata) i izmišljotina (inhirafat) kako na misaonom planu (el-fikr) tako i na putu duhovnog razvoja (es-suluk).
Zahvaljujuci sufijama koje su slijedile prve generacije, mnogi ljudi ušli su u islam, a mnogo grješnika pokajalo se u druženju sa njima. Sufije su iza sebe ostavile more spoznaja i duhovnih iskustava koje može osporavati samo neko ko je uobražen ili ima predrasude prema njima.

Naravno, treba imati u vidu i to da su brojne sufije otišle u krajnost i zastranile od umjerenog puta. Kod nekih su poznate neislamske ideje, kao ucenje o suštinskom (hakikat) i vanjskom (šerijat). Po tom ucenju, onaj ko posmatra stvorenja kroz aspekt vanjskog zakona (šerijata) osjetice odbojnost prema njihovim griješnim postupcima, a onaj ko ih posmatra s aspekta suštine (hakikata) naci ce opravdanje za te postupke(!).
Dalje, pojedine sufije govorile su da se duhovno iskustvo i osjecaji smatraju relevantnim izvorom u procesu logickog zakljucivanja, tj. da se covjek u svojim zakljuccima vraca na svoje duhovno iskustvo, spoznaju i srce. Tako su neke sufije napadale muhaddise, jer oni govore: «Kazivao nam je taj i taj koji prenosi od tog i tog…», a sufija govori: «Kazivalo mi je srce moje od Gospodara moga.»
Neki od njih, pak, govore: «Vi vaše znanje uzimate mrtvi od mrtvog, a mi naše znanje uzimamo od Živog koji ne umire(!)», tj. da su oni, po njihovom shvatanju, direktno vezani za Nebo.
Takvi postupci su, ustvari, vrsta ekstemizma. Slicno tome je i pretjerivanje prilikom odgajanja pristalica kada se oslabljuje licnost derviša (murida). U tom pogledu su njihove izjave: «Murid je pred svojim šejhom kao mrtvac u rukama onoga koji ga kupa», ili: «Onaj koji kaže svome šejhu: - Zašto?, nece uspjeti», ili: «Onaj koji se usprotivi bice odstranjen».

Takva usmjerenja ubila su psihu mnogih muslimana, te se kod njih pojavila negativno odredena duhovnost, tako da npr. kažu: «On je postavio i rasporedio robove onako kako je On htio», ili: «Prepusti vlast vladaru, a stvorenja Stvoritelju», itd.
To je znacilo pasivan odnos prema društvenim poremecajima i porocima, pred nasiljem i despotizmom. I to, takoder, treba smatrati negativnim pojavama koje su javile kod nekih sufija.
Brojni ucenjaci ehlu-s-sunneta preispitali su nauk sufija na osnovama Kur'ana i sunneta. Tu nalazimo covjeka kao što je Ibnu-l-Kajjim koji je na osnovu ta dva nepogrješiva mjerila uspostavio kriterij u vezi sa sufijama i njihovim ucenjem. On je o tesavvufu napisao izuzetno vrijednu djelo koje se zove Medaridžu-s-salikin ila menazili-s-sairin (Etape putovanja prema stupnjevima onih koji idu Allahu). To djelo, ustvari, predstavlja komentar manjeg sufijskog djela ciji je autor šejhu-l-islam Isma'il el-Herevi el-Hanbeli a koje se zove Menazilu-s-sairin ila mekamati ijjake na'budu ve ijjake neste'in (Položaji putnika do stupnjeva: 'Samo Tebi ibadet cinimo i samo od Tebe pomoc tražimo').

To je djelo u tri obimna toma i u potpunosti se vraca na Kur'an i sunnet, možemo ga citati s ležernošcu i crpiti veliko bogatstvo koje ono sadrži.
Bitno je istaci sljedece: Iz svacijeg govora se uzima i ostavlja, a sudija koji donosi konacan sud je sveti tekst iz Kur'ana ili sunneta Allahovog poslanika, s.a.v.s.
Od sufija tako možemo uzeti svijetlu stranu, npr. insistiranje na pokornosti Allahu, medusobnu ljubav, spoznaju duševnih mahana, šejtanskih prilaza i njihova zacjeljivanja, zatim pažnju spram onoga što prefinjuje srce i podsjeca na ahiret.
O tome možemo više saznati zahvaljujuci djelima nekih (poznatih) sufijskih ucenjaka kao što je npr. imam El-Gazali, ali uz oprez kada su u pitanju neke njihove izreke nastale u stanju duhovnog zanosa, odnosno neka sufijska zastranjivanja i pretjerivanja. Mjerilo u svemu su Kur'an i sunnet, ali to mogu ciniti jedino uceni i strucni.

Stoga, savjetujem i preporucujem obicnom covjeku da se u vjerskoj edukaciji obraca na dosljedne i umjerene muslimanske ucenjake koji se u svim svojim stavovima vracaju Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Allah je usmjeritelj!

2. Tesavvuf izmedu hvalitelja i kuditelja

Pitanje: Obracamo Vam se u ime grupe muslimana koja okuplja ljude razlicitih opredjeljnja i naobrazbe. Jednom prilikom razmatrali smo neke vjerske teme i o tome diskutovali. Dijalog je tekao do teme u kojoj smo se u potpunosti razišli. Predmet naše polemike bio je tesavvuf, njegovi izvori, pravci (tarikati), pripadnici, misaona i odgojna usmjerenja.
Neki medu nama su ga u potpunosti odbacivali, tvrdeci da je suprotan ispravnom islamu, dok su ga drugi u potpunosti prihvatali, smatrajuci da je to jedini nacin pristupa islamu - spoznajom, iskustvom i praksom.
Nismo uspjeli donijeti definitivan zakljucak u vezi s tim, jer je iza svakog od nas stajala njegova kulturološka uvjetovanost koja je odredivala dosege i pravce njegova promišljanja.
Stoga, želimo da nam Vi date jasno i definitivno pojašnjenje u vezi s tesavvufom, o pitanju njegova nastanaka, razvoja, vrijednosti, i mahana, kako bismo mogli jasno odrediti naš stav prema toj pojavi, bez fanatizma, za ili protiv nje.
Allah vas prosvijetlio i okoristio muslimane Vašim znanjem!

Odgovor: O tesavvufu smo govorili u prethodnoj fetvi, ali nema zapreke da se ponovo vratimo toj temi, imajuci u vidu njenu važnost i cinjenicu da je istina o tom pitanju 'zagubljena' izmedu onih koji pretjerano hvale tesavvuf i onih koji ga pretjerano kude. Zbog toga je potrebno dodatno objašnjenje.
Prije svega, potrebno je da bacimo više svjetla na neke aspekte ovog pitanja i usmjerimo onoga koji traži argumente.
Muslimani iz generacije ashaba, kao i njihovi ucenici, ucili su i (u)poznavali islam cjelovito, u njegovoj univerzalnosti, uravnoteženosti, pozitivizmu i dalekosežnosti. Nisu isticali jedan aspekt na štetu drugog. Tako nisu zarad unutarnjih (batin) zanemarivali vanjske (zahir) aspekte vjere, niti obratno. Predmet njihove pažnje bili su istovremeno, razum, duša i tijelo. Brinuli su se o pojedincu i zajednici skupa; cuvali interese i dunjaluka i ahireta. O tome govori klauzula koju su cesto koristili islamski pravnici (el-fukaha') razmatrajuci razlicitu problematiku vezanu iz života vjernika. Oni su govorili: «Mesalihul-'ibad fl-me'aši vel-me'ad», što znaci: «Interes robova (ljudi) u životu na ovom i buducem svijetu».

Medutim, kako su se životne prilike usložnjavale i razvijale zbog brojnih faktora, unutrašnjih i vanjskih, u islamskom društvu pojavili su se oni koji su ogranicili svoje aktivnosti na intelektualni plan, poput teologa (el-muteklimun). Neki su, pak, svoju pažnju usmjerili ka vanjskom praktikovanju vjere, poput onih koji se bave fikhom (el-fukaha').
Na drugoj strani, bili su oni koji su bili okupirani dunjalukom i njegovim slastima. Oni su jednostavno bili ogrezli u porocima materijaline raskoši, poput brojnih vladara, bogataša i drugih cija je glavna preokupacija bio dunjaluk. U takvim okolnostima pojavljuju se sufije koje svoju pažnju usmjeravaju na jedan veoma važan aspekt ljudske egzistencije. To je aspekt duhovnosti u islamskom životu. Oni nastoje popuniti prazninu koju nisu popunili ni teolozi ni pravnici i na taj nacin izbaviti ljude iz (potpune) odanosti kratkotrajnim nasladivanjima i varljivim ukrasima ovoga svijeta (dunjaluka).

Ucenjaci prvih generacija ('ulema'u-s-selef) islamu su pristupali cjelovito, na svim njegovim razinama: islam, iman i ihsan. O tim razinama govori poznati Džibrilov hadis. Vremenom su se pravnici (ehlu-l-fikh) specijalizirali u poznavanju propisa u vezi s formalno-pravnim aspektima islama - teolozi (ehlu-l-kelam) u oblasti vjerovanja (akaida) i istraživanjima na tom polju, a sufije, (ehlu-t-tesavvuf) kako bi same rekle: - Mi smo strucnjaci u oblasti ihsana.
U osnovi, tesavvuf stremi ka ostvarenju prakticnog cilja, a to je: spas duše od Allahovog prezira i kazne na buducem svijetu. Taj cilj ostvaruje se putem suzdržljivosti od dunjaluka (zuhd), jednostavnog nacina života (tekaššuf) i borbe protiv prohtjeva nefsa (mudžahedetu-n-nefs). Dušu treba odgajati islamskim odgojem (edebu-š-šer'i) i u njoj razvijati osjecaj bogobojaznosti (et-takva).

Medu ucenjacima i pristalicama tesavvufa javlja se pravac koji preferira strah i bojazan od Allaha Uzvišenog. Predstavnik tog pravca je Hasan el-Basri. Potom se pojavljuje pravac koji, tome dodaje jedan novi element, a to je ljubav prema Allahu (el-hubbu-l-ilahi). To se javlja u poeziji Rabije el-Adevijje (preselila 185. h.g.), iskazima Ebu Sulejmana ed-Daranija (215. h.g.), Zu-n-Nuna el-Misrijja (245. h.g.), Ebu Jezida el-Bistamijja i drugih. Oni su govorili da njihova pokornost Allahu i izvršavanje obaveza nije iz straha od Džehennema, niti iz želje za džennetskim blagodatima, vec iz ljubavi prema Allahu i traženju Njegove blizine. cuveni su Rabijini stihovi:

Svi robuju strahujuci od Vatre
I vide spas kao uspjeh golemi
Ili u Džennet da udu
Uživajuci u blagodatima
I pijuci sa Selsebila

U Džennetu i Vatri
Meni nema udjela
Ja za svoju Ljubav
Ne tražim zamjenu

Nakon te etape, obilježene moralnim i duhovnim odgajanjem, tesavvuf se pretvara u filozofiju (el-felsefeh) koja donosi pojmove strane islamu i odstupanja od njegovih izvornih naucavanja. Medu njima, najizrazitiji su hulul (utjelovljenje) i vahdetu-l-vudžud (jedinstvo bitka). Da, tesavvuf je uistinu potpuno zastranio preko El-Halladža koji je, u zabludi, izjavljivao: «Enellah(!) -Ja sam Allah!».To je ucenje onih koji govore o utjelovljenju Stvoritelja u stvorenom, kao što tvrde kršcani za Mesiha. Ta devijacija izazvala je srdžbu pravnika i muslimanskih masa što je dovelo da njegova pogubljenja 309. h.g. Vecina sufija odrice se Halladžove teorije.

Zatim je skretanje i pretjerivanje otišlo još dalje u filozofiji zvanoj vahdetu-l-vudžud koja se pojavljuje u djelima Muhjiddina b. 'Arebijja (preselio 638. h.g.) i drugih koji su smatrali da osim Allaha ništa drugo ne postoji, da nema dvojnosti u Bitku, jer – tvrde oni – tu nema Stvoritelja i stvorenog, Gospodara i roba…
Rezultat te filozofije bilo je negiranje odgovornosti (nefju-l-mes'ulijjeti) koja je temelj morala, zatim izjednacavanje dobrih i zlih, monoteista i politeista, jer su svi mjestom pojave Istinitog (El-Hakk).

Tako Ibn 'Arebi kaže:
Moje srce ima mogucnost primanja svake forme (suret)
(Ono je) boravište monaha, ispasište za gazele
Nastamba za kipove, ka'ba za napuštenog
Ploca Tevrata i stranica Kur'ana
Takvo ucenje je, ustvari, jedan vrlo destruktivan i poguban pravac (mezhebun heddam).

Osvrt na pravac sufija

Bez dvojbe, po pitanju sufija ljudi su podijeljeni na one koji ih pristrano podržavaju isticuci njihove vrline, posvajajuci njihove postavke u svemu i braneci ih, makar se radilo i o pogrešci, iduci do te mjere da ne mogu ni pretpostaviti da sufije mogu ikako pogriješiti, i one koji ih u potpunosti osuduju, kao i ono što je u vezi s njima, pa makar to u osnovi bilo i ispravno. Oni otvoreno tvrde da je tesavvuf pravac stran islamu, preuzet iz kršcanstva, budizma, brahmanizma, itd.
Medutim, nepristranost od nas zahtijeva da kažemo kako tesavvuf ima duboke islamske korijene koji se ne mogu osporavati, kao i to da sadrži neke temeljnje islamske elemente koji se ne mogu prikriti. To saznajemo na osnovu Kur'ana, sunneta i biografija casnog Poslanika i njegovih pobožnih drugova, kao što su Omer, Alijja, Ebud-Derda', Selman, Ebu Zerr i dr. Onaj ko išcitava Kur'an i hadis naici ce na cesta upozorenja na izazove ovozemnog života i prepuštanje njegovim carima. Na taj nacin covjek se usmjerava Allahu i Kuci Vjecnoj, a u njegovom srcu se izaziva žudnja za Džennetom i Allahovim zadovoljstvom. U tom kontekstu je i zastrašivanje džehennemskom vatrom i fizickim i duševnim bolom u njoj.

U Kur'anu postoje pasusi koji govore o Allahovoj ljubavi prema Njegovim robovima i njihovoj ljubavi prema Njemu: «On ih voli i oni vole Njega», «A koji vjeruju, jace su ljubavi prema Allahu», «Reci: 'Ako volite Allaha, tad slijedite mene, volice vas Allah», «Allah voli dobrocinitelje», «Allah voli strpljive», «Uistinu! Allah voli one koji se bore u saffu» itd.
U Kur'anu i hadisu postoje brojni tekstovi koji govore o ustezanju (zuhd), prepuštanju (tevekkul), pokajanju (tevba), zahvaljivanju (šukr), uvjerenju (jekin), bojaznosti (takva), samokontroli (murakaba) i drugim dinskim stupnjevima cijem tumacenju, uzrocima, podjelama i vrijednostima niko izuzev sufija nije dao odgovarajuci tretman. Stoga su oni, medu razlicitim grupacijama ummeta, najbolji poznavaoci duševnih mahana ('ujubu-n-nefs), srcanih bolesti (emradu-l-kulub) i šejtanskih utjecaja (medahilu-š-šejtan). Oni posebnu pažnju vode o i duhovnom napredovanju i vodenju kroz razlicita stanja na putu odgajanja zainteresovanih (terbijjet-s-salikin). Koliko se grješnika, zahvaljujuci njima, pokajalo, koliko je nevjernika preko njih islam primilo?!

Medutim, tesavvuf se nije zadržao na svojoj prvoj ulozi cija je postavka bila zainteresiranost za izgradnju visokog morala i davanje znacaja robovanju samo Allahu Uzvišenom, kako istice Ibnu-l-Kajjim. Tesavvuf je, od svoje kvalifikacije kao discipline o islamskom cudoredu, došao do teorijskih postavki o spoznaji koja vodi otkrovenju i božanskoj iluminaciji putem cišcenja duše. Tu su nastupila brojna zastranjivanja (el-inhirafat).
Stoga, smatramo da je tvrdoglavost negirati vanjske utjecaje na tesavvuf koji ga cesto odvode od središnje pozicije islama (vesatijjetu-l-islam) i njegove umjerenosti ka monaškoj strogoci ili budistickom pretjerivanju. Neki od pokazatelja zastranjivanja sufija su sljedeca stajališta koja zastupaju:

1. Smatraju da vlastito iskustvo (ez-zevk), licni doživljaj (el-vidždanu-n-nefsi) ili nadahnuce (el-ilham) mogu biti mjerilo u odredivanju pojmova dobro-loše, tj. osnova za razlucivanje šta je ispravno a šta pogrešno. Neki do te mjere pretjeruju da kažu: «Kazalo mi je srce moje od Gospodara moga» kao zamjena za ono što kažu muhaddisi: «Kazivao nam je taj i taj, od toga i toga... od Allahova Poslanika, s.a.v.s.»
2. Pravljenje razlike izmedu šerijata i hakikata. Oni kažu da ce onaj ko posmatra stvorenja kroz prizmu šerijata osjetiti prezir prema stvorenjima, a onaj ko ih posmatra kroz prizmu hakikata naci ce im opravdanje. To za posljedicu ima nesuprotstavljanje nevjernicima i neosudivanje onog što je loše.

3. Omalovažavanje dunjaluckog života, što je suprotno kur'anskoj metodologiji: «Gospodaru naš! Daj nam na dunjaluku dobro i na ahiretu dobro, i sacuvaj nas kazne u Vatri!» To je, takoder, suprotno sunnetu: «Allahu, popravi din moj u kojem je spas moj i popravi mi dunjaluk moj na kome je život moj»; kao i pravcu ashaba koji su – kao što se od njih prenosi - govorili: «Radi za dunjaluk kao da ceš vjecno živjeti, a radi za ahiret kao da ceš sutra umrijeti!»
4. Preovladujuca tendencija determinizma i pasivizma kod vecine (sufija), što je uticalo i na promišljanja muslimanskog puka i njihova ubjedenja da je covjek predisponiran bez mogucnosti izbora (musejjer la muhajjer), zatim da nema koristi u suprotstavljanju fesadu i borbi protiv negativnog, jer Allah je postavio robove onako kako je On htio. Medu sufijama je raširena izreka: «Prepusti vlast vladaru, a stvorenja Stvoritelju». To je dovelo do toga da duh poraženosti i uzmicanja pred akutnim problemima bude dominantan u životu vecine muslimana.
5. Negiranje licnosti zainteresovanog (murid) u njegovom odgojnom i misaonom putu, sve do izgubljenosti u ucitelju (šejh), do te mjere da ne polemiše sa njim, a pogotovu da mu se suprotstavi, ili kaže «zašto», a nikako «necu». Poznate su njihove izreke: «Murid naspram svoga šejha je kao mrtvac naspram onoga koji ga kupa», ili: «Onaj koji kaže šejhu: - Zašto?, nece postici uspjeh.»

Takve ideje bile su raširene u posljednjim stoljecima i mnogi su ih usvajali kao glavne postavke islama. Kada je zora savremene renesanse u muslimanskim državama pocela osvanjivati, mnogi intelektualci su (po)mislili da su takva raširena negativna shvatanja – islam, pa su se okrenuli od njega. Štaviše, oni su ponekad islam smatrali svojim neprijateljem, ne poznajuci suštinu islamskih izvornih vrijednosti.
Medutim, istina nas obavezuje da istaknemo kako su prve umjerene sufije upozoravale na opasnost pretjerivanja i zastranjivanja, strogo se vezujuci za tekstove šerijata (nusus-š-šer'i) i njegove temelje koji ne griješe niti kome štetu cine.
Ibnu-l-Kajjim bilježi od prvaka sufija brojne izreke o tome. Tako jedan od njihovih prvaka i ucitelja El-Džunejd b. Muhammed (preselio 297. h.g.) kaže: «Svi putovi stvorenjima su zatvoreni osim onome ko slijedi Poslanika, s.a.v.s.» «Na ovom putu se ne može pristajati za nekim ko ne pamti Kur'an i ne poznaje hadis, jer je naše znanje uvjetovano (poznavanjem) Kur'ana i hadisa.»

Ebu Hafs je rekao: «Onaj koji svoje postupke i stanja u svakom trenutku ne samjerava Kur'anom i sunnetom i ne vodi racuna o svojim mislima - ne smatra se sufijiom!»
Ebu Sulejman ed-Darani kaže: «Ponekad mi se na srce spusti neka dosjetka, ali ja je ne primam bez dva pravedna svjedoka: Kur'ana i sunneta.»
Ebu Jezid kaže: «Ako biste vidjeli covjeka kojem su date pocasti (kerameti) da po zraku lebdi, nemojte da vas to zavede, sve dok ne vidite kakav je u naredbama i zabranama, odnosno cuvanju granica i primjeni šerijata!»
Možda je najpravedniju ocjenu o sufijama dao Ibn Tejmijje, kada je, odgovarajuci na upit o njima, izmedu ostalog, rekao: «Ljudi se spore o njihovom usmjerenju. Neki odbacuju sufije i tesavvuf smatrajuci da su novatori koji su odstupili od sunneta. Takve ocjene koje su prenijeli neki imami poznate su i u tome su im se prikljucile skupine pravnika i teologa. Jedna skupina ide u drugu krajnost, smatrajuci da su sufije najbolji i najsavršeniji ljudi nakon vjerovjesnika… NIjedan od ta dva stava nije ispravan.

Ispravno je reci: Sufije, kako to cine i drugi, trude se u pokornosti Allahu Uzvišenom. Tako medu njima ima onih koji svojim zalaganjem prednjace po blizini Allahu, dž.š, ima i onih koji su osrednji, ali su na pravoj strani. Obje skupine rade i ponekad pogriješe. Medu sufijama ima i grešnika koji se kaju ili ne kaju. Neki njihovi pripadnici sami sebi nepravdu cine i neposlušni su Gospodaru svome.
Njima se prispodobljavaju i pojedine skupine novatora i otpadnika. Medutim, strucnjaci (muhakkikun) tesavvufa ih ne smatraju svojim, kao što je na primjer El-Halladž kojeg je vecina njihovih prvaka osudila i odvojila od svog pravca, poput imama El-Džunejda i drugih.»
A Allah, dž.š., najbolje zna.