islam je zabranio nered i nasilje, ali covjek nikako da se opameti

Allah, dž.š, apsolutno je pravedan. Sve što radi, odreduje i sve što se dešava u kosmosu i što ce se dešavati na onom svijetu odvijat ce se u svjetlu Njegove pravde. Pitanje vjerovanja u kada i kader treba takoder shvatiti u okrilju ovog božanskog atributa. Nije to samo cinjenica ili konstatacija koju treba istaknuti, nego je to dio vjerovanja bez kojeg iman jednog muslimana nece biti upotpunjen i primljen.

Allahova pravda i volja htjela je da ovu našu planetu uredi potpuno savršenim, stalnim i preciznim zakonima koji, ako se ne budu remetili, garantuju red, mir i stabilnost svim stvorenjima. U tome se ogleda apsolutna Allahova, dž.š, pravda. On je stvorenjima kojima je odredeno da žive na Zemlji ucinio Zemlju pogodnom za normalan život, dao im sve potrebne mogucnosti i pomagala, olakšavajuci im da se snadu i opstanu u toj novoj sredini. Svoje najodabranije bice odlikovao je posebnim odlikama koje proisticu iz višeg svijeta i omogucio mu da sva ostala stvorenja pokori i stavi sebi u službu.

Znajuci da su ti božanski darovi izazovni i da ce šejtan preko njih lahko nagovoriti lahkomislenog covjeka da zaboravi svoje mjesto i zadacu koja mu je namijenjena u kosmosu. Allah, dž.š, je, iz svoje prevelike milosti, obecao covjeku, i obecanje izvršio, da ga nece ostaviti samog, zbunjenog i prepuštenog neprijatelju šejtanu. Obecao je da ce mu slati na Zemlju uputu i strogo zacrtao da se te upute mora cvrsto pridržavati ako želi sebi i onima s kojima živi: mir, normalan život i spas ovoga i buduceg svijeta. «Izlazite iz njega svi» rece On, «jedni drugima cete neprijatelji biti!» Od Mene ce vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju nece zalutati i nece nesretan biti.

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj ce teškim životom živjeti i na Sudnjem danu cemo ga slijepa proživjeti,» Taha, 123-124.
Medutim, i pored tako jasne i nedvosmislene poruke, suvremeni covjek ne samo da je zaboravio Onog ko ga je stvorio vec Ga je zanijekao i na Njegovo mjesto stavio sebe ili, tacnije receno, darove kojim ga je Allah, dž.š, obdario i poceo njih obožavati. Stavljanje necega na mjesto koje mu ne odgovara i ne pripada nepravda je i nasilje i ono što je protiv pravde, a sve što je postavljeno na nepravdi i nasilju ili sve što proistekne iz nepravde i nasilja je nepravda i nasilje.

Kada se sve to ima na umu onda je jasno zbog cega su na Zemlji, koju je Allah, dž.š, prvobitno uredio Svojim zakonima, nastali nered, anarhija, tjeskoba, nepravda i nesreca. Suvremeni covjek je umiješao svoje prste u sve svetinje koje nije smio dirati vec samo vjerovati, poštivati i primjenjivati.
Kolika je opasnost dirati u Allahove, dž.š, zakone kojim je uredio našu planetu vidi se i iz mnogobrojnih kur'anskih ajeta koji nam jasno, strogo i nedvosmisleno zabranjuju da nered cinimo na Zemlji.
Uzvišeni je rekao: «I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen,» El-Ea'raf, 56.
Kada je Allah, dž.š, dao sinovima Israilovim da u pustinji provrije dvanaest izvora slatke vode, rekao im je: «Jedite i pijte Allahove darove, i ne cinite zlo po Zemlji nered praveci,» El-Bekare, 60.

Šu’ajb je rekao svom narodu: «Zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je vec na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete,» El-Ea'raf, 85.
A prije toga Salih, a.s., savjetovao je svoj narod govoreci mu: «I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuce klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne cinite zlo po Zemlji nered praveci!» El-’Araf, 74.

Dvije dimenzije nereda na Zemlji

Dvije su dimenzije nereda na Zemlji. Materijalna dimenzija feseda (nereda) ogleda se u remecenju reda uspostavljenog na Zemlji, u zagadivanju flore i faune, u uništavanju života na njoj, u upropaštavanju njenih blagodati, pasivno ili aktivno, i u svemu onome što ugrožava normalan i zdrav život na Zemlji.
Nematerijalna dimenzija fesada (nereda) na Zemlji ogleda se u širenju, propagiranju i podržavanju nepravde i nasilja, bez obzira nad kim se ono vršilo, u širenju laži i obmana, u potpomaganju i jacanju svih vrsta zala, u zagadivanju ljudskih duša, srca i savjesti, kao i u zabludivanju najveceg ljudskog dara kojim je odlikovan a to je racio (ljudski um).

Obje spomenute vrste nereda Allah, dž.š, prezire i ne voli one koji ih cine i šire na Zemlji. Zbog toga se u Kur'anu na mnogo mjesta ponavljaju iskazi «Allah ne voli nered», «Allah ne voli one koji prave nered.»
Allah, dž.š, osudio je židove zbog ovih osobine i rekao: «Oni nastoje da na Zemlji nered naprave, a Allah ne voli one koji nered prave,» El-Maide, 64.

Islam u svojim osnovnim izvorima mnogo prostora posvecuje šerijatskim normama koje traže od muslimana da poštuju, cuvaju, pravilno koriste, upotrebljavaju i budu zahvalni Allahu, dž.š, na prirodnim resursima i blagodatima koje im je podario. Sve to su Allahove, dž.š, blagodati koje je On dao svojim stvorenjima. Dužnost je onda da Mu ta stvorenja budu zahvalna na tome. Allahu, dž.š, cemo se zahvaliti na tim nimetima ako ih budemo cuvali od neplanskog iskorištavanja, upropaštavanja, zagadivanja itd. jer se svi ti postupci u islamu smatraju jednom vrstom nereda na Zemlji a nered je kategoricki zabranjen u Allahovom, dž.š, zakonu.

Mi, Bošnjaci, jucer smo bili gladni i istinski smo, na svojoj koži, mogli osjetiti šta znace blagodati opskrbe, toplog doma i sigurnosti. Medutim, moramo priznati da smo to prebrzo zaboravili. Dokaz za to je što po kontejnerima možemo naci mnogo zdrave i upotrebljive hrane, pocevši od hljeba pa do najukusnijih jela. Dokaz je i to što se Bošnjaci danas nadmecu ko ce više ukrasti i posjeci šume, a muslimani iz islamskih zemalja, ko ce izvesti više nafte na svjetsko tržište. Kao da su to neprisušni izvori energije i kao da ce poslije njih nastupiti Sudnji dan pa se boje da te Allahove, dž.š, blagodati ne ostanu badava, neiskorištene.

Islam i ocuvanje prirodnih resursa

Nebriga prema prirodnim resursima, njihovo nepravilno korištenje ili nekorištenje, takode spada u fesad. Sljedecih osam tacaka sažeto govore o tome.

1. Stavljanje izvan upotrebe i funkcije nekih poljoprivrednih i životinjskih resursa islam smatra idolopoklonickom praksom.

Kur'an je osudio vrstu nereda koja je bila raširena kod arapskih idolopklonika koji prije islama nisu koristili neke poljoprivredne i životinjske resurse zbog mušrickih uvjerenja i laži o kojima Allah, dž.š, nikakvih dokaza nije objavio. U suri El-En’am Allah, dž.š., o tome je rekao: «Oni govore: «Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo», tvrde oni, «a i ove i ove kamile je zabranjeno jahati.» Ima stoke prilikom cijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajuci o Njemu laži. A On ce ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti,» (El-En’am, 138).
U suri Junus Allah, dž.š, ih o tome provokativno pita i kaže: «Reci: «Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?» Recite: Da li vam je presudivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?» (Junus, 59).

2. Žestoka prijetnja za bespotrebno ubijanje vrapca

U Poslanikovu sunnetu cemo naci razlicite metode, motivirajuce i zastrašujuce, kojim se nareduje ocuvanje i zaštita prirodnih resursa i Allahovih, dž.š, blagodati datih ljudima. Ovdje cemo navesti dva hadisa koji potvrduju spomenutu konstataciju.
Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Ko ubije bespotrebno jednog vrapca, on ce se na Sudnjem danu požaliti Allahu govoreci: Bože, ovaj me je ubio bespotrebno a nije me ubio radi neke koristi.»1

«Svaki musliman koji ubije bespravno vrapca ili nešto vece od njega, Allah ce ga za to sigurno pitati.»
Receno je: «Allahov poslanice, kad se smatra njegovo ubistvo legalnim? Rekao je: Kad ga zakolješ i pojedeš a ne da mu odrubiš glavu i baciš ga.»2

Dva spomenuta hadisa upucuju na nužnost poštivanja svakog živog bica i zabranu njihova bespotrebnog ubijanja i uništavanja, kao i nužnost ocuvanja prirodnih resursa i zabranu njihova bespotrebna i nesvrsishodna trošenja tj. bez ikakve ekonomske svrhe i koristi.
Oni, takoder, indirektno zabranjuju uništavanje prirode i njene flore i faune koja je danas uveliko ugrožena tehnološkim napretkom i razvojem.

3. Onaj ko bude bespotrebno sijekao lotosovo drvo ici ce u vatru džehennemsku.
To potvrduje sljedeci hadis: «Ko posijece lotosovo drvo, Allah ce mu staviti izravno glavu u vatru džehennemsku.»3

Komentarišuci ovaj hadis Ebu Davud je rekao: «To znaci da ko i u pustinji posijece lotosovo drvo pod kojim se odmaraju putnici i planduje stoka bespotrebno i nasilnicki, bez ikakvog prava, Allah ce takvom glavu izravno staviti u džehennemsku vatru.»4
Hadis upozorava na obaveznost cuvanja drveca, šuma i vocnjaka radi njihove velike koristi. Zato islam strogo zabranjuje neplansku sjecu šuma i drveca. Islam to dozvoljava samo po potrebi i planski, uz uslov da se za svako posjeceno drvo ili vocku zasadi drugo drvo i vocka koja ce u skoroj buducnosti nadomjestiti ono što je posjeceno i uništeno.

4. Obaveznost cuvanja životinja od zaraznih bolesti.

Poslanik je u jednom od brojnih hadisa uputio sljedeci savjet stocarima: «Nikako ne miješajte zdravu stoku s bolesnom.»5
To znaci da je onome ko posjeduje bolesnu stoku dužnost lijeciti je ili, još bolje, zaštiti je od zaraznih i ostalih bolesti. Jer, rijec je o živom bicu, s jedne, i što je to imatek koji smo obavezni cuvati, njegovati i brinuti o njegovom uvecanju, s druge strane. To se ne može postici bez dobro razvijene i opremljene veterinarske službe. U islamskom pravu poznato je pravilo da sve bez cega se vadžib ne može realizovati postaje vadžibom. Prema tome, proucavanje stocnih bolesti i uspostava svih institucija koje su neophodne za to ima status vadžiba u islamu.

5. Pri klanju treba paziti da se ne zakolje životinja koja se muze.

Od fascinirajucih hadisa koji podsticu na cuvanje prirodnih resursa je i hadis u kom Allahov poslanik, s.a.v.s., upozorava svog domacina, koji je htio da ga ugosti, da ne kolje ovcu koja se muze. Poslanik, s.a.v.s., ga upozorava i kaže: «Pazi da ne zakolješ ovcu koja se muze.»6
To mu je rekao kada je covjek uzeo nož i poveo ovcu da je zakolje.
Iz hadisa se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio svom domacinu da zakolje ovcu koja daje mlijeko i koristi mu, jer bi njenim klanjem domacin izgubio njeno mlijeko i nanio štetu sebi i zajednici, što nije slucaj s ovcom koja nema takve osobine.
Možda ce neko reci da jedna ovca ne znaci ništa za ogromne potencijale i resurse jednog društva i ummeta.
Medutim, Poslanik, s.a.v.s., nastoji da odgoji svoj ummet sukladno odredenim etickim vrijednostima i kodeksu ponašanja koji vredi za sve clanove njegova ummeta, jer ukoliko se ummet pridržava tih nacela, prihodi ce biti ogromni za one koji to razumiju.

6. Poslanik, s.a.v.s., nareduje da se iskoristi cak i koža uginule ovce.

Kada je jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s., vidio uginulu ovcu, upitao je ashabe: «cija je ovo ovca?» Odgovorili su: «Oslobodene robinje, majke pravovjernih, Mejmune.» Rekao je: «Zašto niste iskoristili njenu kožu?» Rekli su: «Ovca je uginula?!» Rekao je: «Zabranjeno je samo jesti njeno meso.»7
Vidimo ovdje da ih Poslanik, s.a.v.s, upozorava na korištenje kože, cak i od uginule životinje, da se uštavi i na taj nacin ocisti i iskoristi.

7. Poslanik, s.a.v.s., upozorava da se ni jedan zalogaj koji spadne sa sofre ne ostavlja šejtanu.

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Kada nekom od vas ispadne zalogaj neka ga uzme, neka ukloni s njega neugodnosti potom neka ga pojede i ne ostavlja šejtanu.»8
Enes je rekao: «Naredeno nam je da posude u kojim je bila hrana oližemo ili otaremo kako u njima ne bi ostali ostaci hrane.»

Takav je slucaj i sa zalogajem koji ispadne i ostane zanemaren pa od njega niko nema koristi jer završi u kontejneru. Poslanik, s.a.v.s., rekao je da je takva hrana ostavljena šejtanu, kao i sve ostalo što se upropasti i ne iskoristi za neki hajr.

A trebalo je samo malo truda da se sve to iskoristi. Da je ta hrana ocišcena i uklonjena prašina s nje, mogla se iskoristiti. To su, u isto vrijeme, velicanstvene moralne i ekonomske upute.
Koliko li su današnji muslimani daleko od njih? Danas cemo kod muslimana u raznim krajevima svijeta, a narocito u onim bogatim naftom naci prepune kontejnere hrane: mesa, riže, hljeba i itd. Na drugoj strani pak njihova siromašna braca sanjaju o takvoj hrani i umiru od gladi.
Ove poslanicke upute ne bi trebalo zanemariti ni sa moralne ni sa ekonomske strane. Ako bi bile primijenjene na nivou cijelog ummeta, ummet bi uštedio milione pa cak i milijarde dolara.

8. Kultiviranje zapuštene i neobradene zemlje

Od svih prirodnih resursa islam je najviše pažnje posvetio obradivoj zemlji koja je izvor ljudske hrane i opskrbe. Uzvišeni je rekao: «Neka covjek pogleda u hranu svoju; Mi obilnu kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i cinimo da iz nje žito izrasta i grožde i povrce, i masline i palme, i bašce guste, i voce i pica, na uživanja vama i stoci vašoj,» ’Abese, 24-32.
Od najboljih dobrih djela na koje podstice islam i za koje je onom ko ih bude radio obecana velika nagrada je kultiviranje i obrada neobradene i neiskorištene zemlje. Jer, na taj nacin povecava se obradiva površina a time se povecavaju i mogucnosti proizvodnje.
Kultiviranju i obradi neobradene zemlje islamsko pravo posvetilo je jedno cijelo poglavlje pod veoma interesantnim naslovom «Ihjaul-mevat» ili «Ihjaul erdil-mejjiti», što bi, u prijevodu znacilo: «Oživljavanje zamrle zemlje».

Allahov poslanik, s.a.v.s., o tom problemu rekao je: «Ko oživi zamrlu zemlju ona pripada njemu i svako stvorenje koje pojede bilo koji plod s te oživljene zemlje racunat ce mu se kao sadaka.»9
Poznato je da je politika Poslanika, s.a.v.s., kao i pravednih halifa poslije njega bila - dodjela dijela neobradene zemlje ljudima koji su izvršili posebne zadatke za islamsku državu. To im je, s jedne strane, bila nagrada, a s druge strane, to je bila motivacija za oživljavanje i obradivanje neobradene zemlje.
Medutim, halifa je imao pravo da oduzme zemlju onome kome bi bila dodijeljena ta zemlja, a on je potom zapustio. Ta zemlja dodjeljivana je potom onome ko ce je sijati i obradivati.
Prenose Ebu Ubejd i drugi od Bilala b. Harisa el-Mizenija da je Bilalu Poslanik, s.a.v.s., dodijelio dio neobradene zemlje u Medini.

Kada je Omer preuzeo hilafet rekao je Bilalu: «Allahov poslanik, s.a.v.s., ti nije dodijelio tu zemlju da imaš monopol nad njom. Dao ti ju je samo zbog toga da je obraduješ. Zato, od nje uzmi koliko možeš obradivati a ostatak vrati.»10
Abdullah b. Omer je rekao: «Omer b. Hattab držao je hutbu na ovom minberu i izmedu ostalog rekao: «Ko oživi neku zapuštenu zemlju ona pripada njemu.» Rekao je to zato što su neki ljudi prisvajali zemlju koju nisu obradivali.11

Umjesto zakljucka

Ovo nekoliko primjera dovoljno je da se shvati koliko islam podstice svoje sljedbenike na ocuvanje, zaštitu i ulaganje u prirodne resurse. Njihovo zanemarivanje, zagadivanje, uništavanje, upropaštavanje i nenamjensko korištenje bez obzira o kome je rijec, smatra se neredom i nasiljem na zemlji. Sve to islam je najstrožije zabranio jer se takvim postupcima ne zahvaljuje Allahu, dž.š., na Njegovim blagodatima a njihovo korištenje tj. nekorištenje, u suprotnosti je s islamskim propisima. Tako se cini nepravda ostalim stvorenjima i direktno suprotstavlja Allahovoj, dž.š, volji i mudrosti. Svaki postupak s kojim se direktno ili indirektno dolazi u kontradiktornost i sukob s Allahovom, dž.š, intencijom i mudrosti u nekom djelu, postupku ili normi je šerijatski nelegalan i zabranjen, kako je to jasno istakao imam Šatibi u kapitalnom djelu «El-Muvafekat», poglavlje o šerijatskim intencijama