vozuca

TAKO JE JE PALA “MALA MOSKVA”

Oslobodeno više od 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije. Stradalo oko pet stotina cetnika, ali niko ne spominje da je skoro isti broj boraca Armije BiH poginuo u ovoj operaciji, a znatno je veci broj civila koji su poginuli od artiljerije i snajpera sa ovih kota, odakle su gadani Zavidovici, Maglaj, Lukavac, Banovici, Tuzla. Medutim, umjesto obilježavanja jednog od najvecih uspjeha Armije BiH, ovaj dogadaj se promovira kao da je u pitanju nešto sasvim drugo. Glavni akteri, umjesto priznanja, dobijaju samo prijetnje za odlazak u Haag

Prošloga mjeseca bila je šestogodišnjica velike operacije na Vozuci u kojoj je oslobodeno više od 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije. Medutim, umjesto obilježavanja jednog od najvecih uspjeha Armije BiH, ovaj dogadaj se promovira kao da je u pitanju nešto sasvim drugo. Glavni akteri umjesto priznanja dobijaju samo prijetnje za odlazak u Haag.

Javnost je vec izdašno upoznata da je tamo stradalo oko pet stotina cetnika. Medutim, niko ne spominje da je skoro isti broj boraca Armije BiH poginuo u ovoj operaciji, a znatno je veci broj civila koji su poginuli od artiljerije i snajpera sa ovih kota.

Svi se sjecamo tužnog 25. maja 1995. kad je granata koja je došla sa ovih kota usmrtila više od 70 mladica i djevojaka na tuzlanskom korzu. Osim toga, niko ne spominje da u tako opsežnoj akciji - u kojoj su sudjelovala dva korpusa - nije poginuo ni jedan jedini srpski civil, žena, ili dijete.

Cetnici iz Bocinje po Zavidovicima i Maglaju

Dosje “Vozuca” bi, ukratko, izgledao ovako:

Vozucki cetnici, na celu sa starosjediocima Stojkom Blagojevicem, Slobodanom Stjepanovicem, Mladenom Božicem, Miladinom Ilicem, Mladenom Savicem i drugim, 25. juna 1992. godine, otvaraju artiljerijsku vatru po muslimanskim kucama u Vozuci. Uplašeni narod u zbjegovima krece prema Zavidovicima, ali cetnici pucaju u masu civila i ubijaju dvadeset i jednog. Zahvaljujuci pomoci jedinica Teritorijalne odbrane, ostali se izvlace na slobodnu teritoriju. Cetnici nastavljaju svoj pir te iznemogle starce, Hamdiju i Zlatku Softic, spaljuju žive u njihovoj kuci, a Zibu Mehanovic polivaju benzinom i živu spaljuju pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuce. Muslimanima koji su ostali ni danas nema traga.

Ozrenski cetnici nastavljaju zlocinacki pir svakodnevnim granatiranjem okolnih sela te Zavidovica, Maglaja, Lukavca, Banovica, Tuzle. Posebno su muslimani Zavidovica i Maglaja po zlu zapamtili brdo Blizna, odakle su cetnici iz Bocinje snajperima i artiljerijom svakodnevno tukli po ovim gradovima ubijajuci žene, starce, djecu...

Napadom jedinica HVO-a na Armiju BiH 1993. godine, Maglaj i Tešanj ostaju u okruženju, a napadi na civile ovih gradova se nastavljaju združenim snagama cetnika i pripadnika HVO-a. Glavni nosioci ovog zlocina ponovo su vozucki cetnici.

Odbrana Moskve
Dobro je poznato da su Ozren i Vozuca stari bastion cetništva, pa se pripovijeda da su i poslije Drugog svjetskog rata cetnici u ovom kraju sasvim normalno živjeli. Koliko je strateški ovaj region bio bitan pokazuju cinjenice da se ozrenskim džepom odvajala tuzlanska i zenicka regija te su se potpuno blokirali Maglaj i Tešanj, gdje su cetnici svaki dan bili u išcekivanju završnoga pokolja nad muslimanima, onakvoga kakav su izveli u Srebrnici ili Žepi.

Karadžic je, posjetivši Vozucu 19. maja 1994., izjavio okupljenim Srbima: ”Mi ovdje branimo Banju Luku, Beograd, a bogami branimo i Moskvu, mada to oni ne znaju...”

Razlog njegove posjete nije bio nimalo slucajan. Naime, odavno se bilo proculo da su “mudžahedini” stigli i da se ocekuje silovit napad na Vozucu, pa je trebalo “osokoliti” cetnike, medu kojima se vec bilo pojavilo dezerterstvo.

Borce Armije BiH posebno je iritrala morbidnost cetnika, koji su, poslije masakra nedužnih civila u Tuzli, stalno dovikivali borcima Armije: ”Trebaju li vam vrece za Tuzlu?”

Kota Podsijelovo
Podsjelovo je greda koju cine cetiri dominantne kote, 715, 726, 702 i 706, što neupucenima u topografiju ovih prostora ne znaci mnogo, ali ova greda je kapija Ozrena i, onaj ko je kontrolira, lahko može zauzeti cijeli Ozren.

Cetnici su bili svjesni toga, pa su ovaj dio ratišta izuzetno utvrdili držeci jake snage na njemu. Prema izjavama mnogih visokih oficira Armije BiH, ovi se položaji nisu mogli zauzeti bez pomoci avijacije. Mnoge jedinice Armije BiH su se izredale na ovoj koti, ali bez ikakvog uspjeha, a onda je taj zadatak pripao odredu El- Mudžahid.

Mudžahidi dolaze
Na Spasovdan, 27. maja, cetnici su izvršili masakr u ulici Vase Miskina. Na taj isti dan, slican zlocin su izveli i u Zavidovicima, a tog 27. maja 1995. godine, u samo svitanje, na cetnike su udarili borci odreda El-Mudžahid. Podijeljeni u dvanaest grupa, uskacuci u rovove i u borbi prsa u prsa, za samo desetak minuta ovladali su ovom kotom. Iznenadenje i pobjeda su bili potpuni, a u rovovima je ostalo 170 cetnika koji više nikome nisu mogli postavljati pitanja u stilu:” Treba li vam vreca za Tuzle?”

Komadant Lake pješadijske brigade iz Prnjavora Vlade Živkovic ovako je, u svom izvještaju, opisao tu bitku: ”Bilo je to tako munjevito da borci nisu stigli puniti svoje okvire municijom”.

Naravno, prikljucile su se i ostale jedinice Armije BiH, a uspjeh nije prošao bez gubitaka.

Bitka za Vozucu
Vrata Ozrena su bila otvorena, a teški gubici cetnika na Podsjelovu i u kasnijim akcijama te stalna dezertersva domicilnih cenika, natjerali su ih da dovlace snage sa drugih ratišta.

Cetnicki komadant Vlado Živkovic pokušava povratiti poljuljani ugled dopisom svim jedinicama: ”Ovdje Turci mogu samo preko nas mrtvih dalje. Spremni smo da se pokoljemo sa njima, pa kom obojci kom opanci!”

Vozucu je štitila kota Paljenik koja se nalazi uza samu cestu i koja je bila potpuno “gola” sa strane odakle su borci Armije trebali udariti, a njenim padom bi se postigla potpuna dominacija okolnim kotama i samom Vozucom. Naravno, ovaj zadatak je ponovo dopao - sada vec legendarnim - mudžahidima.

Operacija je - kako bi se ostvarila što sigurnija pobjeda - trebala biti izvedena u zajednickim djelovanjem Drugog i Treceg korpusa. Ponovo, u samo svitanje 10. septebra 1995. godine, izveden je silovit udar združenih snaga, a liniju prvi probijaju ponovo Mudžahidi, i to na Paljeniku. I ovaj za put za akciju probijanja cetnickih linija nije trebalo više od dvadeset minuta. Nakon preuzimanja najdominantnije kote, jedinice Armije krecu prema centru Vozuce, koju su civili vec napustili, a cetnici se dali u panican bijeg put Doboja.

Trebamo podsjetiti da se nekoliko dana prije ove akcije dogodio strašni masakr nad civilima Srebrenice i da su naši borci bili izuzetno motivirani i pripremljeni za ovu akciju. Istina, bilo je i neobicnih situacija, gdje su cetnici, doslovno, ulijetali medu pripadnike Drugog i Treceg korpusa i predavali se.Nakon ove pobjede fizicki, putom Zenica - Tuzla su se spojile dvije velike regije.

Ne treba napominjati za koliko je kilometara smanjena borbena linija i koliko su rasterecene mnoge jedinice ovih dvaju korpusa.U ovoj operaciji poginulo je oko dvije stotine boraca Armije BiH, a vecina su bili Arapi.Ova akcija bila je dobar preduvjet za dalje napredovanje prema Doboju i Brckom, ali malo nakon nje je potpisan Dejtonski sporazum.Bošnjacima je od ove slavne pobjede ostalo samo nametanje srama radi navodnih ratnih zlocina koji su pocinjeni u ovoj operaciji.