POSJETITE KURAN.BA
 
 

iskreno svjedocenje allahovog dz.s. jedinstva- spas je od dzehennemske

Sulejman Topoljak | Novi Horizonti br/str. 36

Komentar jednog hadisa




Od Utbana b. Malika el-Ensarija prenosi se da je rekao: 'Došao mi je Allahov Poslanik jednoga jutra i rekao: 'Nijedan covjek koji je rekao «La ilahe illalllah», tražeci time Allahovo zadovoljstvo, nece doci na Sudnji dan, a da nece biti zabranjen vatri.'

Mnogi muslimani navedeni hadis razumiju i prihvacaju bukvalno, tj. po njegovom vanjskom znacenju. Oni vjeruju i smatraju da ce se svako ko izgovori kelimei-šehadet time zaštititi od Džehennema i obezbijediti sebi mjesto u Džennetu - pa cak i ako bude radio zabranjene stvari i ne bude izvršavao Allahove naredbe (farzove).
Nema sumnje da je takvo poimanje navedenog hadisa oprecno mnogim vjerodostojnim, jasnim i nedvosmislenim tekstovima koji jasno upucuju da ce svaki musliman grešnik biti kažnjen za svoje grijehe - ako se ne pokaje i ako mu se Allah ne smiluje - pa cak ako bi svaki tren izgovarao šehadet.
Islamsko pravo zahtijeva da se svi tekstovi moraju shvatiti integralno i nije dozvoljeno promatrati ih parcijalno. Prema tome, nije dozvoljeno zanemariti nijedan vjerodostojan tekst, jer se vjerodostojni tekstovi medusobno upotpunjuju i zato je nemoguce da medu njima postoji oprecnost i kontradiktornost. Allah, dž.š, strogo je osudio uzimanje i slijedenje nekih tekstova a zanemarivanje drugih, posebno ako se to radi iz licnih prohtjeva i nagovijestio bolnu patnju onima koji se tako odnose prema Njegovoj Knjizi, i na ovome i na buducem svijetu.


Uzvišeni Allah je rekao: 'Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete? Onoga od vas, koji cini tako, stici ce na ovom svijetu poniženje, a na Sudnjem danu bice stavljen na muke najteže;' (El-Bekare, 85.)
Smatramo da su sva poniženja, koja danas proživljava islamski svijet u cjelini, realizacija te Allahove prijetnje, jer muslimani danas, uistinu, prihvacaju i primjenjuju samo mali dio kur'anskih uputa - dok vecinu zanemaruju.
Nakon svega izloženog, kako onda razumjeti navedeni hadis u svjetlu ostalih tekstova?
U vezi s njegovim poimanjem postoji nekoliko stavova islamskih ucenjaka:
Prvi stav:

Smatra da je u hadisu izostavljena jedna rijec, koja kada bi se spomenula otklonila bi sve proturjecnosti i oprecnosti s ostalim tekstovima. Takvih primjera ima mnogo u Kur'anu, sunnetu i arapskom jeziku.
Tako se npr. u Kur'anu veli: 'Pitaj selo!' (Jusuf, 82.) Poznato je da se selo ne može pitati niti ono može dati odgovor. Prema tome, nužno je ovdje dodati rijec koja se podrazumijeva iz konteksta, pa ce ajet glasiti: 'Pitaj stanovnike sela!'
Takoder je Uzvišeni rekao: 'Zabranjuje vam se krv, strv i svinjsko meso.' (El- Maide, 3.) Znaci zabranjuje vam se da jedete spomenute stvari.
Prema tome, spomenutom hadisu treba dodati rijec, nakon cega bi hadis glasio: 'Svako onaj ko izgovori šehadet tražeci time Allahovo zadovoljstvo, na Sudnjem danu ce biti zabranjeno da vjecno ostane u Džehennemu.'
Prema tome, hadis bi znacio da je svakom onom ko kaže 'La ilahe illellah' zabranjeno da vjecno ostane u Džehennemu, a ne sami ulazak u njega, jer ce vjernik grešnik uci u vatru ali nece vjecno ostati u njoj.

Drugi stav:

Smatra da ce na Sudnjem danu vatri biti zabranjen onaj vjernik musliman koji se pred smrt, prije dolaska smrtnog casa, iskreno pokajao za svoje grijehe.
Pokajanje je veoma važna institucija u islamu. Ono je odlika islama i velika Allahova milost koju je podario ummetu Muhammeda, a.s, kad se zna kakvi su rigorozni uvjeti pokajanja bili za prijašnje narode. Ovdje se onda namece pitanje: Koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi tevba bila ispravna i primljena?
Od najglavnijih uvjeta ispravne tevbe su:

1. Ostavljanje grijeha od koga se želi pokajati
Npr. onaj ko je lagao treba da se okani laži. Ko nije klanjao treba da pocne klanjati. Onaj ko je gledao zlo, a mogao ga sprijeciti, mora ga poceti sprecavati i naredivati dobro, itd.
Bez sumnje, tevba covjeka koji tvrdi da se pokajao, ali i dalje radi odredeni grijeh, lažna i takav covjek izigrava se s Allahom. Prema tome, mjerilo necije tevbe (pokajanja) su djela i ponašanje a ne tvrdnje i šuplje price.
Pripovijeda se da je neki lovac gadao jato vrabaca i neke od njih usmrtio ili ranio. Kada su vrapci pali na zemlju poceo ih je sakupljati. Bilo je veoma hladno tako da su mu suze pocele kapati od zime. Jedan od ranjenih vrabaca je, kada je to vidio, rekao: 'Pogledaj koliko je lovac milostiv prema nama. Poceo je cak da place.' Drugi mu na to rece: 'Ne gledaj suze njegovih ociju nego gledaj djela njegovih ruku.'
Koliko li je danas muslimana koji od islama nose samo ime, od morala samo prazne price, a od tevbe samo pretvaranja.



2. Kajanje za prošle grijehe
Ovaj uvjet je drugo mjerilo i drugi šart za iskrenu i pravilnu tevbu. Onaj ko se iskreno pokaje za svoje grijehe, žali za prošlošcu koju je proveo u grijehu i, kada bi se mogla povratiti, on bi to ucinio kako bi mogao da je provede u pokornosti.
To se može najbolje predstaviti primjerom: Ako neko npr. udari svoje dijete i tim udarcem ga osakati. Kako bi se osjecao taj otac kad god bi pogledao svoje dijete koje je osakatio? Sigurno bi osjecao da mu se srce cijepa od kajanja zbog onog što je uradio i govorio bi - kamo srece da to nisam ucinio.
Ako ovakav osjecaj bude imao onaj ko se pokaje od grijeha, on se može nadati da je ucinio iskrenu tevbu.
Medutim, onaj koji, kada se sjeti svojih prošlih grijeha osjeti nostalgiju i srecu u srcu zbog onog što je radio, s ponosom govoreci ljudima o svojoj grešnoj prošlosti, nije se pokajao i njegova tevba je lažna. Takav covjek nije ostavio grijehe iz straha prema Allahu, dž.š, vec zbog stida ili straha od ljudi. On je ostavio grijehe zbog toga što je došao na položaj ili je dospio do godina u kojima ne može da radi grijehe, jer je sramota u sredini u kojoj živi da radi te grijehe ako zauzima takav položaj, ili ako je dospio u tu starosnu dob. On je ostavio grijehe, a u srcu žali što ih ne može raditi, jer se nije iskreno pokajao zbog ucinjenog.
Od znakova istinskog kajanja je plakanje iz straha od Allaha, dž.š, kad god se pocinilac sjeti svojih grijeha. Plac u takvim situacijama, u samoci, briše grijehe i pere dušu od prljavštine koja se na njoj nataložila.

3. Cvrsta odluka da se ponovo ne vraca grijesima koji su se radili
Ovaj šart je takoder neophodan za istinsko pokajanje; npr. ako covjek ne klanja, pa kada dode ramazan pocne klanjati. Nakon toga u podsvijesti se zapita da li ce nastaviti klanjati i poslije ramazana, pa odluci da nece nego ce prekinuti klanjanje sve do iduceg ramazana. Ili, sam sebi kaže: Kada se završi ramazan razmislit cu o toj stvari i postupit cu onako kako mi budu nalagali uvjeti i situacija. Ko se bude tako ponašao, treba da zna da se on, apsolutno, nije pokajao. Istina je da ce on biti nagraden za namaz koji je klanjao u ramazanu, ali mu se nece oprostiti neobavljanje i odgadanje namaza.
Prema tome, potrebno je donijeti cvrstu odluku da se nece vracati grijesima i nije dovoljna samo nakana ili cvrst nijet.


Ako bi covjek donio cvrstu odluku da se nece vratiti grijehu koji je pocinio pa ga šejtan ponovo savlada i on ga pocini, takav covjek treba obnoviti tevbu (pokajanje), i tako stalno postupati ako bi mu se to dešavalo.
To smo konstatovali na osnovu ajeta: 'Allah zaista voli one koji se cesto kaju i voli one koji se mnogo ciste.' (El-Bekare, 222.)
Rijec 'tevvabune' spomenuta u navedenom ajetu odnosi se na one koji kad god pocine neki grijeh požure da obnove tevbu. Medutim, treba napomenuti da se prilikom svakog obnavljanja tevbe treba donijeti cvrsta odluka da se nece više ciniti grijeh od kojeg se kaje.
Onaj ko ucini grijeh, pa se zatim pokaje jezikom, a kad god mu se pruži prilika da uradi grijeh, on to ucini bez ikakva oklijevanja, pa se zatim ponovo pokaje i tako neprestano, takva osoba nije se pokajala. Smatra se da je tevba ucinila samo ona osoba koja iskreno, iz sveg srca, odluci da više nece ciniti grijeh od kojeg se kaje.

4. Vracanje prava onima kojima pripadaju
Ovaj šart je takoder neophodno da ispuni onaj koji želi da se iskreno pokaje. Ako prava koja treba da budu vracena pripadaju ljudima i bude ih moguce vratiti, kao npr. ko bude uzeo ili prisvojio tudi imetak on ce ga morati vratiti kad se odluci pokajati. Medutim, ako vlasnik prisvojenog prava bude nepoznat, ali postoji mogucnost da ga sretne nekada u buducnosti, on ce to njegovo pravo morati sacuvati i kada sazna njegova vlasnika vratiti mu ga. A ako bude nemoguce saznati vlasnika prava, niti se ocekuje da ce se nekada u buducnosti sresti i upoznati, onda ce onaj koji se želi pokajati u tom slucaju taj imetak podijeliti kao sadaku, kako bi se na taj nacin oslobodio haram imetka.
Ako to, pak, budu prava ljudi koja je nemoguce vratiti, on ce od njihovih vlasnika zatražiti da mu halale i oproste. Tako npr. ko bude opsovao nekoga ili mu nanio neke moralne štete, ako mu iskreno i dobrovoljno oprosti onaj kome je to ucinio, on ce se na taj nacin osloboditi tog grijeha, tj. tog prava.


Ako onaj ko se želi pokajati bude nekoga ogovorio, onda mu je neophodno da porekne ono što je rekao o njemu i to pred onima pred kim ga je ogovorio, ako to bude moguce. On npr. u takvom slucaju može da kaže: 'Uvjerio sam se da je ono što sam rekao o tom i tom netacno i da je on cist od toga.' Poželjno je, nakon toga, da ga pohvali po dobrim osobinama koje on ima ili da direktno ode do covjeka kog je ogovorio i zatraži od njega halal i oprost.
Što se, pak, tice prava koja pripadaju Allahu, najprihvatljivije mišljenje o tom pitanju je da se i ta prava moraju vratiti i nadoknaditi. Tako npr. ko se pokaje i odluci da živi po Božijem zakonu, a nije klanjao, postio, niti zekat davao, on bi morao naklanjati namaze, napostiti propuštene dana ramazana i dati zekat za onoliko vremena za koliko ga nije davao.

Zastupnici tog mišljenja svoj stav dokazuju hadisom koji prenosi Ibn Abbas, r.a, u kom se kaže: 'Došao neki covjek Allahovu Poslaniku i upitao ga: 'O Allahov Poslanice, umrla mi je majka i ostala je dužna napostiti ramazan. Mogu li ja to ispostiti za nju?' Poslanik, a.s, je rekao: 'Da, jer je Allahov dug najprece da se vrati.'
Iz spomenutog hadisa vidimo da Poslanik, a.s, nije odgovorio na postavljeno pitanje samo –Da. Nego je on pitaocu dao generalno pravilo za post i za sva ostala Božija prava rekavši: 'Allahov dug je najprece da se vrati.'
Medutim, smatramo da je ispravnije mišljenje koje smatra da Božija prava ne treba vracati, jer islam i tevba (pokajanje) brišu sve ono što se radilo prije njih - ako se pocinilac iskreno pokaje. To mišljenje je prihvatljivije zato što dosta olakšava situaciju onome ko se odluci pokajati, a posebno kad se uzme u obzir iman i položaj vjere današnjih muslimana. Nacelo olakšavanja a ne otežavanja jedno je od osnovnih nacela na kojima pociva islamsko pravo i islam u cjelini.


Ako, pak, grijeh od koga se neko želi pokajati bude od grijeha koje je nemoguce vratiti ili nadoknaditi, kao što je npr. pijenje alkohola, u takvom slucaju dovoljno je da se pri pokajanju ispune prva tri šarta a doticni bi trebalo da, pored obaveznih ibadeta, poveca dobrovoljne (nafile), jer Uzvišeni Allah je rekao: 'Dobra djela zaista poništavaju hrdava.' ( Hud, 114.)
Kad se svi ti uvjeti upotpune i izvrše onda ce tevba biti primljena. Allah, dž.š, je rekao: 'Allah prima pokajanje samo od onih koji ucine kakvo hrdavo djelo iz lakomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima ce Allah oprostiti. - A Allah sve zna i mudar je. Uzaludno je kajanje onih koji cine hrdava djela, a koji, kada se nekome od njih približi smrt, govore: 'Sad se zaista kajem!' a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili.' (En -Nisa, 17-18.)

Tevba se prima samo ako se ucini u odgovarajucem vremenu, a to je prije jedne od dvije stvari:
a.) Prije gargare
Gargara je, a Allah opet najbolje zna, kada covjek dostigne fazu u svom životu kada se sto posto uvjeri da mu je došla smrt. To je faza kada covjek vec vidi meleka smrti, meleke azaba. itd. U toj fazi covjekova života Allah ne prima ni od koga pokajanje. Takva je bila tevba faraona nakon što se uvjerio da mu nema spasa od gušenja u vodi; tek tada je povjerovao u Allaha, ali bilo je kasno.
Prenosi se od Ibn Omera, r.a, da je Poslanik, a.s, rekao: 'Allah prima tevbu od covjeka sve do gargare.'



b.) Prije izlaska Sunca sa zapada
Na ovo ukazuje slijedeci ajet: 'Zar oni cekaju da im meleki dodu, ili kazna Gospodara tvoga? Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dodu, nijednom covjeku nece biti od koristi to što ce tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. Reci: 'Samo vi cekajte, i mi cemo doista cekati!' (El-En 'am, 158.)
Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: 'Ko se pokaje prije nego što Sunce izade sa zapada, Allah ce mu oprostiti, tj. primiti tevbu.'