između loših i dobrih strana

Mi uvijek idemo ispocetka, od temelja. Kao da historije uopce nije bilo. A ako se ko, slucajno, zapita odakle cemo uciti, pa - buducnost je pred nama. Najbolje se uci na vlastitoj koži

Doista je cudnovato kako mi, koji uvijek dajemo prednost kompliciranom nad jednostavnim, odstupamo od tog pravila samo onda kad izvodimo zakljucak ili, pak, donosimo sud o necemu. Onda smo, kao po nekom nepisanom pravilu, vrlo šturi i jednostavni. Kao, biva, nemamo vremena bakcati se detaljima. Kao po belaju, mi smo još i narod koji je, doista, precesto u situaciji da donosi takve, odsudne i kljucne sudove i odluke. Bilo da se radi o sadašljosti ili prošlosti. Evo, dovoljno je pogledati posljednje desetljece. Koliko, samo, odsudnih datuma, hitorijskih licnosti, antologijskih mjesta i bitki, uticajnih funkcija, sjednica, sporazuma, prevrata, pobjeda, poraza, vlada, predsjednika, potpredsjednika, dopredsjednika... “Obicni” narodi toliko ne sakupe ni za citavo stoljece. Neko bi par decenija cekao dovoljno veliku vremensku distancu da donose bilo kakav sud o znacaju bilo cega ili ulozi bilo koga.

Analizirali, raspravljali, elaborirali - da se razumijemo - uvijek jesmo; o svemu. Ne poricem. Analiziramo i dan-danas, u svako vrijeme i na svakom mjestu, po sijelima, uz kahvu, u novinama, tv-studijima, na poslu i pred šalterima. Uredu, i nije problem u tome, nego u nacinu zakljucivanja. “Svi politicati lažu”, “Petritsch je cetnik”, “Humanitarci su lopovi.”, “Alija i Bakir su krivi za sve.”, “Svi se trebamo seliti u Ameriku,” “Arapi ovakvi”, “Bošnjaci ovakvi”, “Muslimani…” - rješavamo, mi, po kratkom postupku, sve odsudne dileme i pitanja. Uvijek je to odsjecan, pojednostavljan i pocesto pateticno kategorican zakljucak. Klasicno etiketiranje. Za nas je uvijek sve crno i bijelo, taman onako kako nikad nije u realnosti. Skloni smo generaliziranju i u optužbama i u pohvalama. Ne zamaramo se detaljima, niti nas interesiraju dobre strane lošeg ili loše strane dobrog.

Jedan zapadni historicar je, još u toku agresije, analizirajuci probleme balkanskih naroda, napisao da je osnovni problem svih naroda ovog dijela Evrope cinjenica da imaju “previše historije”, koja, ustvrdip je, opterecuje napredak i približavanje progresivnom dijelu regiona. I onda smo mi odlucili, kako bismo bili “progresivni i napredni”, sve to lijepo skratiti, pojednostaviti, izbrisati ili zaboraviti. Da nas, brate, ne opterecuje.

Stoga nam, nažalost, nece mnogo pomoci manifestacije sjecanja, kojih je, usput, sve manje, niti projekti sve vecih i glamuroznijih memorijalnih centara, niti spomen-ploce ili novi šehidski nišani.

U princicipu, mi genraliziramo u svemu, ne samo u historijskim faktima. Jedina razlika je u tome što nas je, kad je historija u pitanju, to mnogo više koštalo.

Zapravo, problem je tome što mi sve to lijepo izanaliziramo i razvrstamo - loše sa lošim, dobro sa dobrim, i uskoro shvatimo da je najveci dio postupaka, odluka, licnosti, institucija... u onom prvom košu. A da se u onom drugom, dobrom, sve ili završilo ili ugasilo, ili umrlo, bilo i prošlo. I, onda, naravno, imamo “cistu” situaciju.

Naravno, treba se kutarisati onoga što ne valja, a ono što je valjalo - toga više i nema, pa bi najbolje bilo sve “butum” zaboraviti, izbrisati i ignorirati, gledati svoja posla. Nama apsolutno ništa ne znaci kontinuitet bilo cega. I, zato, naravno, ništa necemo ni pokušavati popravljati ili iskorostiti. Mi uvijek idemo ispocetka, iz temelja. Kao da historije uopce nije ni bilo...

A ako se ko, slucajno, zapita odakle cemo uciti, pa - buducnost je pred nama. Najbolje se uci na vlastitoj koži.