bio je zločin, al nad bosnjacima

Selo Velika Bukovica smješteno je na obroncima Vlašica, u predjelu Bosne u kome su vodeni najžešci sukobi izmedu Armije BiH i Hrvatskog vijeca obrane koji su, najvecim dijelom, bili i predmet optužbi Haškog tribunala protiv trojice visokih oficira Armije BiH. Cak su i pojedini „nezavisni“ sedmicnici na silu pokušavali dokazati navodne zlocine Bošnjaka na ovome podrucju, nastojeci izjednaciti krivicu i promijeniti karakter agresije

"Šehidu Mehmedovic su bojovnici HVO-a pogodili u glavu dok je nosila trogodišnje dijete u naramku, a nakon toga su tijelo zapalili u obližnjoj štali. Dijete je sestra uspjela spasiti. Kad su nas sprovodili nakon zarobljavanja, prošli smo pored njenog tijela koje je još gorjelo. Spalili su sve kuce do temelja. Bili smo primorani naše mrtve sakupljati na konjska kola. Hazima Suljica natjerali su da mrtvog sina vozi na kolicima. Dok je vukao njegov leš, glava mu se vukla po zemlji."

Ovako, vidno potresena, Jasmina Suljic opsuje torture koz koje je prošla u toku i nakon napada potsrojbi HVO-a na Veliku Bukovicu, u srednjoj Bosni. "Moga oca natjerali su da pije otrov. Molio ih je da ga ubiju. Sve žene primorali su da skinu odjecu radi pretresa. Stajale su potpuno nage pred naoružanim bojovnicima. Cak i starice preko sedamdeset godina su na taj nacin maltretirali. Po trojica bojovnika gledali su obnažene jadnice. Pratila bi ih po trojica vojnika cak i pri obavljanju nužde", nastavlja Jasmina.

Ni govora o ubijanju hrvatskih civila

Selo Velika Bukovica je smješteno na obroncima Vlašica, u predjelu Bosne u kome su vodeni najžešci sukobi izmedu Armije BIH i Hrvatskog vijeca obrane koji su, najvecim dijelom, bili i predmet optužbi Haškog tribunala protiv trojice visokih oficira Armije BiH. Cak su i pojedni „nezavisni“ sedmicnici na silu pokušavali dokazati navodne zlocine Bošnjaka na ovome podrucju, nastojeci izjednaciti krivicu i promijeniti karakter agresije.

“Volio bih da meni dode neko iz tih nezavisnih medija, pa da mu ja predocim pravo stanje. Ima malo veze sa istinom ono što su oni pisali i pišu. Ocigledno, pripisuju genocid onima koji su se branili. Mi nismo smjeli ni u odbrani ubiti napadaca… Što se tice Malina, o kojima je bilo mnogo govora, neka kažu gdje su zarobljeni ti njihovi civili? Tri kilometra van sela. Oni su im naredili da se svo civilno stanovništvo iseli iz Gornjih Malina, koje oni sada zovu Maljine, jer su oni planirali akciju širih razmjera, da se isele gore, na Smrdinje. Što je zarobljeno vojske, pripadnika HVO-a, to je zarobljeno gore, na njihovoj liniji. Ne može biti ni govora o ubijanju civila u tim selima. Niti u Bikošama, a niti u Malinama. Iznad Malina je bio postavljen minobacac od 120 mm, koji je tada djelovao po nama, iako se radilo o uskom obrucu. Ja sam tada prošao kroz ta sela. Znam da tu nije bilo civila", prica Uzeir Suljic, mještanin Velike Bukovice, Jasminin muž.

Uzeir kaže da zna da mu je licno Stipo Lucic zapalio kucu i štalu. Prošle godine je na Uzeira nasrnuo pred firmom "Best" u Novoj Biloj, želeci se konacno obracunati sa njim.

Gadali su svim naoružanjem

Napad na Bukovicu otpoceo je nakon što su pripadnici HVO-a duži period provocirali bošnjacko stanovništvo.

"Ujutro, 4. Juna, oko petnaest do sedam, došli su na put iznad moje kuce Franjo Lucic i Kazimir Lovrinovic, bojovnici HVO-a, naše komšije, i pozvali me. Postavili su nam ultimatum da predamo naoružanje", pojašanjava zbivanja Uzeir Suljic. "Rekli su: 'Zeire, selo je opkoljeno. Predajte naoružanje, bit cete pod našom kontrolom. Nece vam ni dlaka sa glave faliti!' Ja sam se samo nasmijao na to i rekao: 'Znaš šta, ja sam svjestan da nece ni dlaka, jedino glava!' Rekao sam da od predaje nema ništa. Tražio sam da to riješimo bez krvoprolica. Napad je poceo petnaest minuta nakon njihovog odlaska. Pucano je iz svih vrsta naoružanja, od pušaka do minobacaca kalibra 120 mm… Imam dokumentaciju, smještena je na sigurnom, koja svjedoci o tome gdje je ko od njih bio rasporeden po dužnosti: minobacaclija 60 mm, snajperist, ko je tromblone ispaljivao, ko je gadao rucnim bacacem, bestrzajnim topom… Sve imenom i prezimenom."

U napadima hravtskih snaga na ovo selo ucestvovale su prostorna jedinica HVO-a iz Bukovice, brigade iz Guce Gore, Nove Bile, Varaždina i specijalna jedinica „Džokeri“.

"Otpor je pružalo nas dvadeset osam. Drugi dan su oni poceli ulaziti u naš prostor. U mojoj magazi je bilo 36 ili 38 civila. Ušli smo u drugu noc borbi... Bili smo u kontaktu sa jedinicom i stalno su nam govorili da izdržimo još malo i da ce stici pomoc", prica Uzeir.

„Sad cemo vas sve poklati!“

Uzeirova supruga bila je u podrumu porodicne kuce, zajedno sa oko tridesetak civila koji su tu potražili spas.

"Dvije noci neprestano je pucano po selu. U našoj kuci, medu civilima, bila su i dva novorodenceta… Pedeset granata palo je na našu kucu iako su u njoj bili samo civili. Podatak o granatama iznio mi je licno pripadnik HVO-a koji me kasnije, kad su nas zarobili, ispitivao. Pitao se kako smo ostali živi i kuda smo izišli… Da bismo se izvukli, morali smo puzati od moje kuce do mekteba. Kroz prozor smo ulazili unutra, a odatle se prebacili u obližnje kuce… Zapalili su selo, kuce su gorjele. Nisu ostale dvije-tri."

Za to vrijeme su se borci, kojih je - od dvadeset osam - ostalo osamnaest, odlucili na proboj, nakon cega su pripadnici HVO-a okupirali selo.

Uzeirova supruga bila je medu zarobljenim civilima:

"Pozvali su nas da se predamo. Mi smo izišli. Muškarci su se ranije izvukli u dvije-tri grupe. Ostali su samo stariji i žene sa djecom. Morali smo nositi one koji nisu mogli ici. Sproveli su nas do krivine u selu gdje se nalazi voda. Bilo nas je devedeset i šest. Tu su nam komšije oduzele zlato, novac i ostale dragocjenosti, koje smo morali predati na jednu gomilu. Franjo Lucic je bio jedan od predvodnika. Danas radi u Kantonu. Njegova je inicijativa bila da nas deportiraju u Busovacu. Starim ženama, koje su bile pokrivene, on je skinuo mahrame sa glave. Jedan od bojovnika je sjeo na kamen nedaleko od nas držeci veliki nož u ruci i, prelazeci prstima preko oštrice, govorio: ’Sad cemo vas sve poklati!’ Poželjela sam samo da me hoce iz puške ubiti…

Borci iz VelikeBukovice su, u meduvremenu, uspjeli zarobiti nekoliko vonjnika HVO-a. Ponudili si ih za razmjenu."To nas je spasilo. Nakon te poruke, smjestili su nas u jednu staru kucu u selu."

“Ja sam ubio tvog Teufika!”

"Naši borci, koji su izišli iz sela, zarobili su njihovih dvadeset osam na Konjskoj i doveli ih na Mehuric", nastavlja Uzeir. "Niko od njih nije ubijen. Za to vrijeme su oni naše u selu maltretirali, pljackali i ubijali."Nas deset civila je izabrano da kopamo rovove iznad Travnika. Sproveli su nas Pinto iz Malina, Pavo sa Koricana i neki Buza. Po povratku, upitaše Pintu sa podsmjehom: ’Kuda si vodio bule, Idrize?’ Davali su sebi muslimanska imena kao nadimke ismijavajuci se sa njima."

U napadu HVO-a na Veliku Bukovicu poginuli su: Amir Suljic, Teufik Hrnjic, Osman Delic, Hazim Delic, Smajo Jašarevic, Asim Suljic, Sulejman Delic, Behrem Delic i Zijo Delic. Za Ziju se do dan-danas ništa ne zna.

"Teufik Hrnjic je izišao pred njih i predao se. ’Ne pucajte, predajem se!’, govorio je. Mi smo to culi. Mato Lovrinovic, komšija, došao je njegovoj ženi i rekao: ’Slušaj, ja sam ubio tvog Teufika!’ Mato danas ima kucu u Slimenima. Nije optužen za ratni zlocin."

300 njihovih za nas 96

U napadu je ranjena Osmana Delic, Sultanija Delic, Fazila Hrnjic. Starica od 81 godinu Fatima Lukcevic, nije se mogla kretati. Ubijena je. Spaljeno je i tijelo Fehreta Hrnjica, nakon što je ubijen… Maltretirali su ih i na taj nacin što bi ih natjerali da kad, naprimjer, vide lješnike, kažu da vide lubenice, psujucu im majku ako pogriješe.

"Zatim su nas zatvorili u zatvor Kaonik kod Busovace. I onda dode neki covjek i kaže: ’Ako su oni ratovali, nisu trebali ubijati civile. Šta ce nam žene i djeca.’ Tada je sa nama bilo cetrdeset šestero djece… Prebaceni smo u selo Skradnica kod Busovace, gdje smo ostali do razmjene. Naši su dali njihovih 300 za nas 96”, kaže Jasmina.

Uporedo sa napadom na Veliku Bukovicu, usljedio je i napad na selo Bandol, koje se nalazi u blizini. Mještani Bandola, zajedno sa komšijama Hrvatima, cuvali su stražu cak i noc uoci napada. Kažu, gledali su zajedno kako se puca u Novom Travniku.

Selo je potpuno spaljeno u napadu HVO-a - oko šezdeset kuca sa pratecim objektima i mjesnom džamijom. Sva stoka je izgorjela u štalama. Tada su stradali: Muhamed Terzic (ubijen i zapaljen u porodicnoj kuci), Ejub Terzic, Zumreta Terzic, Ahmed Terzic, Muharem Terzic, Ferid Hodžic i Raško Alibašic.

„Zarad mira u kuci i stabilne Federacije“

Treba ocekivati da ce procesi pred Tribunalom u Haagu visokim oficirima Armije BiH otvoriti i nove dosjee i nova pitanja u vezi sa dogadanjima u srednjoj Bosni tokom agresije hrvatskih postrojbi. Ovakav razvoj situacije bi trebao pokrenuti i lavinu mnogih pitanja o misterioznim nestancima industrijskih postrojenja. Ko je, naprimjer, naredio da se izmjesti dio pogona travnickog "Borca" u Gucu Goru, a zatim da „nestane“.

Zlocini koji su se u tom periodu dogadali nad Bošnjacima uglavnom su zataškavani i marginalizirani - zarad "mira u kuci i stabilnosti Federacije“.

U znaku Ahmica

Oružani sukobi Armije BiH i HVO-a u srednjoj Bosni izbili su tokom aprila i maja 1993. godine, prvo kao sporadicni incidenti, da bi se intenzivirali i prerasli u pravi rat tokom juna iste godine. Odmah nakon napada na selo Ahmice, 16. aprila 1993., i masakriranja tamošnjeg stanovništva (preko stotinu ubijenih, a zatim spaljenih civila, vecinom staraca, žena i djece), HVO provodi totalnu blokadu travnickog podrucja. Komunikacije prema Zenici, preko Ovnaka, Zabilja i Krabana kod Guce Gore, bile su potpuno prekinute. Svako ko bi se usudio krenuti van Travnika, a nije bio hrvatske nacionalnosti, mogao je na punktovima HVO-a ocekivati da bude maltretiran, opljackan ili ubijen. Posebno je bila ozloglašena Okuka, na putu za Novi Travnik. HVO je obavio ranije pripreme za rat protiv Armije BiH. Tako je list “Travnicki ljiljan”, koji je izlazio tokom rata na podrucju travnicke opcine, objavio niz strogo povjerljivih dokumenata tzv. Herceg-Bosne koji svjedoce o tome kako je HVO pripremao agresiju na Travnik. Izdvojili bismo dokument sa brojem: 03-9/1-3, od 15. marta 1993. godine, koji donosi plan evakuacije Hrvata iz Travnika u predstojecem sukobu sa Armijom BiH. Plan evakuacije predvidao je cetiri pravca izvlacenja, i to: prema Kalbunaru, Gornjem Docu, Jankovicima i Vilenici. U svrhu priprema za predstojeci sukob HVO sa Armijom BiH bio je i sastanak delegacija SDS-a i HDZ-a, održan 8. aprila. 1993. godine na Vlašicu. Delegacije su predvodili Mato Boban i Radovan Karadžic. Dogovoreno je propuštanje Hrvata iz srednje Bosne preko teritorije koju je tada kontrolirala Vojska RS.