najgore je pozivati na pravi put radi dunjalucke dobiti

Daija kakvog želimo je onaj koji ima osjecaj za vrijeme u kome živi i sredinu u kojoj poziva, koji poznaje kulturu i obicaje toga naroda. On sve ovo treba uklopiti u svoju islamsku misiju. Njegova svijest treba ga voditi ka podrobnijem proucavanju stvarnosti sredine onih koje treba pozivati

Odabrani nacin poziva treba biti zasnovan na savjesno proucenim temeljima. Daija se mora okititi plemenitim islamskim moralnim osobinama. Ovdje cemo navesti samo one najosnovnije

Iskrenost

Njeno mjesto je dubina srca i ne poznaje je niko osim Uzvišeni Allah. Medutim, njeni plodovi se vide u da’vi. Dvojica daija koriste iste metode i rade isti posao, a kod jednog ima uspjeha, kod drugog nema. Iskren daija teži iskljucivo Allahovom zadovoljstvu. Ne trudi se po svaku cijenu zadobiti naklonost, divljenje, poštovanje niti pohvalu ljudi. On da’vu provodi na najprikladniji nacin tražeci iskljucivo Allahovo zadovoljstvo. Ne ocekuje od svoje da’we profit. Najgori su oni koji vjeruju da pozivaju u ime Allaha, a u stvari, njihov cilj je materijalna korist. Jedan od pokazatelja iskrenosti daije jest i taj da se veseli uspjehu u da’vi svoga brata kao što se veseli i licnom uspjehu. Iskrenost ima velikog uticaja na odziv ljudi jer ona osobi koja je posjeduje pruža hrabrost i snaži ga da se bori za ono što ce mu koristiti. Divan primjer snage koju pruža iskrenost bilježi Ebu-Hamid el-Gazali u svom djelu “El-Ihja” .

’’U jednom od drevnih naroda živio je pobožnjak koji je danonocno ibadetio. Došli su mu njegovi sunarodnjaci i rekli: ’U tom i tom mjestu ljudi obožavaju drvo’. Pobožnjak se naljuti, uze sjekiru i krenu da posjece drvo. Na put mu je stao Iblis prerušen u starca i upitao ga: ’Gdje ceš, Allah ti se smilovao?’ ’Idem posjeci drvo’.’Kakve ti veze imaš sa njim?’ ’Ostavio si ibadet i svoje obaveze, a baviš se onim što te se ne tice’.’I to je ibadet’, rece pobožnjak. ’Necu ti dozvoliti da ga posjeceš!’, rece Iblis. Poceli su se hrvati i ubrzo ga je pobožnjak savladao, oborio ga na zemlju i sjeo mu na prsa. Iblis tada rece: ’Pusti me da ti nešto kažem’. Kad ga je pobožnjak pustio, Iblis mu rece: ’Covjece, Allah te nije zadužio onim što ti hoceš da uciniš. Ti za ovo nisi ništa manje odgovorniji od ostalih. Allah na Zemlji ima Svoje poslanike, i da je htio, poslao bi nekog ovom narodu i naredio mu da posjece drvo’ . Pobožnjak mu rece: ’Ja cu ga svakako posjeci!’ Ponovo su zapoceli borbu i pobožnjak ga je ponovo nathrvao i sjeo mu na prsa. Kad je Iblis osjetio svoju slabost, odluci se poslužiti lukavstvom. Bilo mu je jasno da, sve dok je ovaj covjek iskren u svojoj namjeri, nema sile na Zemlji koja ce ga sprijeciti u njegovoj nakani. Odlucio mu je pokvariti nijet. Predložio mu je: ’Hoceš li da ti i ja nademo kompromis? To je za tebe bolje i korisnije’. ’Šta predlažeš?’, upita pobožnjak. ’Prvo me pusti da ustanem’. A kad ga je pustio, Iblis rece: ’Ti si siromašan, zavisiš od ljudi i njihove milostinje. Vjerovatno bi volio da budeš neovisan i njima ravan’. ’Jest, volio bih’. ’Ostavi to što si namjerio, a ja cu ti, zauzvrat, svaku noc pored glave ostaviti dva dinara. Kada se probudiš, uzmi ih i utroši na sebe i svoju porodicu i udijeli svojoj braci. To ce biti korisnije i za tebe i za muslimane nego da posjeceš drvo. Njegovo posjecanje ne koristi ni onim što ga obožavaju niti tvojoj braci vjernicima’. Pobožnjak razmisli i rece: ’Stari je u pravu, ja nisam poslanik pa da budem dužan posjeci drvo, a ni Allah mi nije naredio da ga posjecem. Prema tome, necu biti griješan ako ga ostavim. A ono što je stari predložio svakako je korisnije’. Stavio je svoju ruku u starcevu i sklopili su ugovor. Iblis mu je obecao da ce ispuniti obecanje i zakleo mu se. Pobožnjak se vratio u svoje prebivalište i legao. Kad je osvanuo, našao je dva zlatnika pored glave. Sutradan je takoder našao novac. Medutim, treci dan ne nade ništa. To ga je razljutilo. Uzeo je sjekiru na rame i krenuo prema drvetu da ga posijece. Ponovo ga je presreo Iblis u liku istog starca i upitao: ’Gdje ceš?’ ’Idem posjeci drvo’. ’Lažeš! Allaha mi, ti to sad ne možeš uciniti. Ti ne možeš cak ni doci do njega’. Pobožnjak ga je uhvatio, kao i ranije, s namjerom da ga savlada. Ali ga ovaj put Iblis nathrva. A potom mu sjede na prsa i rece: ’Odustani od svoje namjere ili cu te ubiti’. Pobožnjak osjeti da nema snage boriti se protiv njega, te rece: ’Pobijedio si. Sad me pusti i reci mi kako to da sam te prije porazio, a sad ti porazi mene?’ ’Prvi puta si se razljutio radi Allaha, a tvoj cilj je bio ahiret, pa ti je Allah dao snage i ti si me savladao. Medutim, sad si se razljutio radi sebe i novca pa sam ja nadvladao tebe’.

Iskren daija je poštovan i cijenjen, jer svijet instiktivno razaznaje dobro od zla. Njegova iskrenost plijeni ljudska srca te se oni odazivaju njegovu pozivu. Ako je iskrenost najbitnija i najuticajnija komponenta poziva Allahu, na daiji je da sve svoje snage uloži u postizanju iskrenosti, da se preispitava i cuva skrivenog licemjerstva. On se treba cuvati šejtanovih zamki, ne povoditi se za strastima, izbjegavati samodopadljivost.

Strpljenje i nada

Put da’ve nimalo nije ugodan. On nije prostrt svilom i kadifom, niti je okicen cvijecem. Naprotiv, to je težak, mukotrpan i kamenit put, prepun prepreka i trnja. Uzvišeni Allah kaže: “Nareduj dobro, sprjecavaj loše i strpi se na onome što te zadesi” (Lukman, 7). Naredba o širenju da’ve je popracena imperativom na strpljenje, cime se hoce kazati da onaj ko se ne naoruža strpljenjem ne može podnijeti ni teret da’ve. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, biografija je prepuna primjera koji govore o strpljenju. U njoj možemo procitati da je Poslanik pozivao Allahu, s. v. t., strpljivo, nadajuci se Njegovoj nagradi i savjetujuci svoj narod uprkos utjerivanju u laž, zlostavljanjima i ismijavanju. Bio je prinuden postaviti kamen da se zakloni od njih dok je klanjao. Kad bi na njega bacili kakvu necist, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio bi je na štapu ispred svoje kuce i govorio: “Sinovi Abdul-Muttalibovi, kakav je ovo komšiluk?” A potom bi necist odložio na smetljište. Bio je prinuden izici u Taif i tražiti pomoc od plemena Sekif. Tražio je od nih da prihvate poziv s kojim ga je Uzvišeni poslao. Medutim, oni su na njega nahuškali djecu, robove i maloumne, koji su mu psovali i vikali. Rulja ga je pritisla i natjerala da se skloni u vrt Utbe ibni-Rebi’e i njegovog brata Šejbe. Sjeo je u vrtu i dovom docarao svoje stanje, rijecima koje vrijeme ne može izbrisati, a koje nam odslikavaju njegov misionarski duh. Strpljivo i oslonivši se na Allaha, od Njega je tražio pomoc i podršku i cvrsto stajao u odbrani Njegova šerijata: “Gospodaru moj, molim Te da me fizicki ojacaš i da me izvedeš iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazim. Molim Te da me sacuvaš od ljudskog poniženja. Najmilostiviji, Ti si Staratelj nejakih. Ti si moj Staratelj. Molim Te, ne ostavljaj me na milost i nemilost tudincima koji me neprijateljski docekaše! Gospodaru moj, ne prepuštaj me njima. Stvoritelju moj, ako ti nisi srdit na mene, onda za sve ove patnje ne marim. Tvoja briga o meni je prevelika, stoga se utjecem svjetlu Tvoga lica, kojim si rastjerao tamu i uz pomoc kojeg upravljaš ovim i buducim svijetom, i molim Te, skini svoju srdžbu sa mene! Obdari me svojom milošcu dok ne postignem Tvoje zadovoljstvo. Niko nema snage i moci osim Tebe!”

To je strpljenje. Strpljenje pod kojim izviru odlucnost i cvrstina, a ne beznadno strpljenje onoga koji je prinuden da trpi. To strpljenje je okiceno velicanstvenom nadom. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem. Strpljivost je uocljiva i onda kad se nadao da ce Allah pomoci Svoju vjeru osobom iz redova nevjernika koja ce posvjedociti da nema drugog boga pored Allaha.

Kad se strpljenju pridoda nada, ono postaje utocištem daiji, štiti ga od beznada i predaje i hrabri ga na ostvarenje mnogih životnih ciljeva.

Skromnost i zadovoljstvo

Od Sehla ibni-Sa’dija se prenosi da je rekao: “Došao je covjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ’Uputi me na dobro radi kojeg ce me, ako ga budem cinio, voljeti Allah i voljet ce me ljudi’. Poslanik je rekao: ’Budi skroman na dunjaluku, voljet ce te Allah, ne traži ništa od ljudi, voljet ce te ljudi’. Neophodno je da daija bude omiljen medu svijetom kako bi ostvario željeni cilj. Historija nam predstavlja brojne pokrete koji su našli svoje sljedbenike medu svijetom, a ciji su vode bili najskromniji ljudi. Njihova skromnost je bila jedan od razloga radi kojih su ih slijedili i oko njih se okupljali.

Amr ibni-Ubejd el-Kaderi se dopao El-Mensuru jer je odbio primiti poklon od njega. Pohvalio ga je kao nikoga dotad. Nažalost, postoji odredena grupa ljudi koji u ulozi vaiza vide mogucnost dobre i lahke zarade. Otisnuli su se po svijetu pozivajuci Allahu radi bogacenja. Od ljudi traže novac za svoju misiju. Tako sebi priskrbljuju poniženje, a svom pozivu zagarantiran neuspjeh.

Jedan broj iskrenih daija, koji su obilazili sela, kazivali su mi da su kod ljudi iz tih mjesta nailazili na odbojnost i sumnju, jer su ih smatrali jednako pokvarenim kao i one koji su im dolazili prije i u ime poziva u vjeru kamcili novac. To je bio dovoljan razlog da se ove iskrene daije zakunu da nece okusiti hrane u mjestu u koje dodu. Takav postupak je u svijetu probudio poštovanje, a da’vi donio uspjeh i veliki odziv. Iskreni daija ne teži onome što je kod ljudi. Na taj nacin on stice njihovu naklonost i povjerenje.

Neophodno je ovaj dio završiti važnom porukom: Ako od daije tražimo da bude skroman i zadovoljan, onda smo mi dužni da zadovoljimo njegove potrebe, da mu osiguramo pristojan život i tako zaštitimo njegovo dostojanstvo. Jer, u dostojanstvu daije je dostojanstvo da’ve. Nipošto se ne smije dogoditi da oni koje je Allah obasuo blagodatima budu u izobilju, a daija u potrebi za elementarnim uvjetima života. Daija ne smije zaboraviti ovaj bitni dio lijepe cudi – a to je skromnost prema onome što je kod ljudi, a na muslimanima je da sacuvaju obraz tako što ce mu osigurati normalne uvjete za život i rad.

Hrabrost i postojanost

Kad daijino srce bude ispunjeno vjerom u uspjeh poziva i vjerom da se mora dogoditi sve ono što Allah odreduje, te da je Allahova moc iznad svega i da joj nema ravne, a da su korist, šteta, smrt, život i opskrba od Allaha i da je njegova obaveza širiti Allahovu vjeru, tada on prestaje brinuti za bilo cim.

Danas smo, više nego ikad, u potrebi za hrabrim daijama. Za daijama koji ne prezaju pred postojecim sistemima vlasti, niti invazijom svakakvih kultura, niti vladarima nasilnicima. Oni hrabro obznanjuju svoju da’vu, javno i otvoreno, bez straha i kolebanja. Oni iznose istinu i pri tome se ne plaše nicijeg prijekora. Oni žele postici jedno od dva dobra: ili da im se pozvani odazovu, a što ce im biti na mizanu njihovih dobrih djela, kako rece Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah tvojim sebebom uputi jednog covjeka, bolje ti je nego citav dunjaluk”, ili da se pridruži prvaku svih šehida. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome kaže: “Prvak svih šehida je Hamza ibni-Abdul-Muttalib i covjek koji stane pred vladara nasilnika, pa mu naredi dobro, a odvraca ga od zla, pa ga ovaj zato ubije”.

Kad hrabar covjek zapadne u iskušenje mora biti postojan i cvrst. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, biografiji ispisane su stranice i stranice o cvrstini i postojanosti Bilala, Ammara, Jasira, Osmana ibni-Mez’una, Abdullaha ibni-Mes’uda i brojnih drugih. Stoljecima duga historija da’ve i daija prepuna je pripovijesti o junacima koji se nisu bojali smrti, koji su istinu javno i u lice nasilniku govorili. Znaš da nema pokornosti stvorenju ako se time cini nepokornost Stvoritelju. Ibnu-Subki spominje da je prvi alim iskušan teorijom o stvaranju Kur’ana bio Osman ibnu-Affan ibni-Muslim el-Hafiz. Pozvali su ga da potvrdi da je Kur’an stvoren, a kad je odbio, rekli su mu: “Naredit cemo da ti se prekine isplacivati placa (dobivao je hiljadu dinara mjesecno). On im je, umjesto odgovora, citirao ajet: “A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obecaje” (Ez-Zarijat, 22). Osman je imao veliku porodicu. Isti dan mu je došao nepoznat covjek i rekao: “Uzmi ovih hiljadu dinara, a od mene ceš imati svaki mjesec hiljadu. Allah te podržao kao što si ti podržao Njegovu vjeru”.

Ibnu-Kesir prenosi od El-Evzaija dogadaj sa Es-Sefahovim amidžom Abdullahom ibni-Alijem u Damasku. El-Evzai prica: “Ušao sam kod njega i zatekao ga kako sjedi na krevetu. U ruci je imao štap, a sa njegove desne i lijeve strane su stajali vojnici u crnini sa isukanim sabljama. Nazvao sam mu selam, na koji mi nije odgovorio. Mahnuo je štapom i rekao: ’Evzai, šta misliš o onome što smo ucinili na preuzimanju vlasti od nasilnika koji su tlacili zemlju i robove? Je li to džihad?’ ’Emire, cuo sam Jahju ibni-Seida, koji prenosi od Alkame ibni-Vekkasa, a ovaj od Omera ibnil-Hattaba, koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ’Djela se vrednuju prema namjeri; svakoj osobi pripada ono što namjeri’. Udario je štapom jace nego prvi put, a vojnici su stisli sablje. Zatim je rekao: ’Evzai, a šta kažeš za umejevicku krv?’ ’Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:“Nije dozvoljeno da se muslimanska krv prolijeva osim u tri slucaja: odmazda za ubistvo, kad oženjen ili udata ucine zinaluk i kad se covjek odmetne od svoje vjere.’ ’Šta kažeš za njihove imetke?’, upita emir. ’Ako su njihovi imeci steceni na haram nacin, i tebi su onda haram, a ako su steceni na dozvoljen nacin, tebi su dozvoljeni samo na dozvoljen nacin’, rekao sam. Tada je udario štapom tako jako da sam ocekivao da mi glava padne medu šake, tj. mislio sam da ce mi je odsjeci), a onda mi je naredio da izidem”.