POSJETITE KURAN.BA
 
 

islam podstice ljude na suzivot

T. Muhened | Saff br/str. 56

Od Abdullaha ibn-Omera, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Musliman koji se miješa sa ljudima i strpljiv je u podnošenju njihovog uznemiravanja bolji je od muslimana koji se izdvaja od ljudi i nije strpljiv u podnošenju njihovog uznemiravanja” (prenose Ahmed, Tirmizi, Taberani, Buharija, Bejheki, sahih).


Jedna od najvecih odlika islama jest da je to vjera zajednice koja nareduje jedinstvo, a zabranjuje podjelu. Vecina božanskih odredbi i smjernica upucena je izrazom “vi koji vjerujete”, a to u sebi sadrži naredbu o zajednickom obavljanju namaza te podsticaj na medusobno pomaganje u dobru, bogobojaznosti, solidarnosti i borbi protiv neprijatelja u safovima kao bedem cvrstim… Takoder, derijat ureduje društvene odnose, uspotstavlja cvrstu gradevinu islamskog bratstva zasnovanu na jakim temeljima te objašnjava prava pojedinaca i skupina i njihove dužnosti. U ovom kontekstu dolazi do izražaja vrijednost predaje Abdullaha ibn-Omera, r. a., da je Poslanik s. a. v. s., rekao: “Musliman koji se miješa sa ljudima i strpljiv je u podnošenju njihovog uznemiravanja bolji je od muslimana koji se izdvaja od ljudi i nije strpljiv u podnošenju njihovog uznemiravanja".

"Covjek je društveno bice po svojoj prirodi”, kaže u predgovoru svoje “Historije” Abdurrahman ibn-Haldun, utemeljivac društvenih nauka, veliki historicar i fakih malikijskog mezheba. Stoga covjek ne može živjeti sam, niti sam ostvariti vecinu svojih potreba, a najjednostavniji primjer za to jest obicna vekna kruha koja, i pored svoje neznatne velicine, stiže do covjeka trudom desetina ili stotina ljudi koji se medusobno pomažu na njegovom pripremanju kroz duge etape koje slijede jedna drugu. Ko tvrdi da on nije u potrebi za drugima, nego da se može osloniti samo na sebe u pripremanju ove vekne kruha, nece ništa postici osim što ce možda umrijeti od gladi!


Ako je ovakav slucaj sa takom malom stvari kao što je vekna kruha, kakav je slucaj sa u stvarima kojima nas je Allah, dž. š.. zadužio, kao što su odgajanje duše, pozivanje drugih ljudi u vjeru mudro i lijepim savjetom, borba protiv nevjernika i licemjera, uspotstavljenje države i vladavine šerijata? Nema sumnje da sve ove dužnosti zahtijevaju od muslimana da živi sa svojom bracom kako bi se medusobno pomagali te da živi sa ostalim ljudima kako bi im dostavio vjerske upute i koristio im u dunjaluckim stvarima.

Navest cemo šerijatske tekstove koji ukazuju na vrijednost zajednickog življenja sa ljudima.


Kaže Allah, dž. š.: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok” (Kur'an: El-Bekare, 143). Takoder kaže : “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se cine dobra djela, a od nevaljalih odvracate, i u Allaha vjerujete” (Kur'an: Ali-Imran, 110). I kaže: “Jedni drugima pomažite u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (Kur'an: El-Maida, 2). Navodi se u Tirmizijinom “Sunenu” od Ebu-Hurejre, r. a.. da je jedan ashab prošao pored izvora pitke vode koji mu se dopao te rekao sebi: “Kad bih se izdvojio od ljudi i nastanio na ovom mjestu…, ali to necu uciniti dok ne zatražim dozvolu od Poslanika, s. a. v. s.” Pa mu je to spomenuo, a Poslanik, s. a. v. s., odgovori mu: “Nemoj to ciniti, jer je položaj jednog od vas na Allhovom putu bolji od njegovog namaza u njegovoj kuci sedamdeset godina. Zar ne biste voljeli da vam Allah oprosti i da vas uvede u Džennet? Borite se na Allahovom putu! (hadis je hasen).

U hadisi-kudsijju kaže naš Gospodar, dž. š.: “Moja ljubav je obavezna za one koji se vole radi Mene, za one koji se druže radi Mene, za one koji se posjecuju radi Mene te za one koji se natjecu ko ce više dati na Allahovom putu” (Malik, Ahmed, Taberani i drugi).


Neke od koristi miješanja sa ljudima

1. Brzina u zadovoljenju osnovnih životnih potreba covjeka i lahkoca u ostvarenju dunjaluckih koristi, što omogucava covjeku da se posveti ibadetu


2. Sakupljanje sevapa odlaskom na džumu namaz i namaz u džema’atu, obilaskom bolesnih, prisustvovanjem dženazama, sudjelovanjem na skupovima na kojima se cini ibadet i stice znanje, otklanjanjem nevolja od onih kojima je nepravda ucinjena, pomaganjem siromašnih i nevoljnih…

3. Rad na ucvršcenju Allahove vjere na zemlji kroz upucivanje neupucenih, savjetovanje nemarnih, izbavljanje utopljenika iz mora grijeha, novotarija i zabluda, borba protiv onih koji odvracaju od Allahova, dž. š., puta…


4. Izvlacenje lekcija i pouka te okorištavanje svakodnevnim prakticnim iskustvima u životu, a to se ne postiže drukcije osim životom medu ljudima i posmatranjem njihovog stanja, morala, karakternih osobenosti i problema. Bez znanja ovih stvari i prakticnih iskustava, daije nece moci djelovato, niti ponuditi ispravan lijek.

5. Otklanjanje problema i negativnosti i cišcenje duše od ružnih osobina i grijeha koji je odvode u propast. Poznato je da covjek ne zna koji je stepen postigao što se tice plemenitih moralnih osobina, niti koliki je stepen postigao u otklanjanju pokudenih osobina, osim ako ne bude živio sa ljudima i sa njima se družio i saobracao u raznim poslovima. Time se pokaže velicina njegovog sabura, milosrda, moralnih vrijednosti i lijepog ophodenja, ili se pokaže suprotno tome kao zlovolja, uznemirenost, srdžba, nedolicno ponašanje i zlocudna narav.


Ulema je postavila tri uslova za covjekov život medu ljudima koji se izvode iz šerijatskih dokaza navedenih oko toga. Ti uslovi su:

Sacuvanost vjere muslimana od fitneta i od uticaja ljudi koji su zalutali i njihovih bolesti,


Da su ljudi sigurni od njegovog zla i ružnog ponašanja (ako on ima takvo ponašanje),

3. Strpljenje na neprijatnostima koje cine drugi ljudi i na zlu koje od njih dolazi, jer život sa njima nužno iziskuje da covjeka snade kakva neprijatnost, bilo rijecima ili djelom, i svejedno bila ona velika ili mala.


Vrijednost strpljenja pred neprijatnostima

Kaže Allah, dž. š., navodeci oporuku Lukmana svome sinu: “ Sine moj, obavljaj molitvu i traži da se cine dobra djela, a odvracaj od hrdavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti” (Kur'an: Lukman, 17). Takoder kaže Uzvišeni: “I koji srdžbu savladuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela cine” (Ali-Imran, 134). A kaže Poslanik, s. a. v. s.: “Ko savlada srdžbu a u stanju je da je ispolji (provede), Allah, dž. š., na Sudnjem danu ce ga pozvati na celo svih stvorenja da izabere od hurija koju on hoce” (Kur'an: Ebu-Davud, Tirmizi i Ibn-Madže).


Poslanik, s. a. v. s., u tome je dostigao najveci stepen i primjera iz njegovog životopisa ima više nego što se može pobrojati. Spominjemo divan primjer koji prenosi Enes r. a., koji kaže: “Išao sam sa Poslanikom, s. a. v. s., a na njemu je bio ogrtac jakih rubova, pa ga sustiže jedan beduin te ga silovito povuce za ogrtac, što je ostavilo traga na koži Poslanika, s. a. v. s., a zatim rece: 'Muhammede, naredi da mi se da iz Allahovog imetka koji je kod tebe!', pa se okrenu Poslanik, s. a. v. s., prema njemu i nasmija se, a zatim naredi da mu se da što je tražio” (muttefekun alejhi).

Ko bi od nas bio u stanju sudržati se u slucaju poput ovoga? Štaviše, ko je od nas u stanju da se strpi pri znatno manjoj neugodnosti?


I pored velikih neprijatnosti koje su mušrici nanijeli Poslaniku, s. a. v. s., i njegovim plemenitim ashabima, on je, kad je ušao u Mekku kao osvajac, to ucinio krajnje ponizno prema ljudima i potpuno skrušen prema svome Stvoritelju, a zatim je stao pred prvake Kurejša i upitao: “Šta mislite da cu uciniti s vama?” Oni rekoše: “Ti si plemenit i sin plemenitog!” Pa im rece: “Možete ici, slobodni ste!”

Ovakvim su primjerima i pohvalnim svojstvima Poslanik, s. a. v. s., i oni koji su došli poslije njega otvarali srca ljudi i osvajali ih, prije rijeci i govora…


Odvojenost od ljudi

Neko može reci: Navedeni su mnogi hadisi koji podsticu na odvajanje od ljudi i izolaciju od njih, kao hadis Poslanika, s. a. v. s.: “Allah zaista voli bogobojaznog covjeka, koji nije ovisan o ljudima i koji je neprimjetan”, tj. koji je nepoznat medu ljudima radi svoje izoliranosti od njih (Muslim i Ahmed). I hadis Poslanika, s. a. v. s.: “Sputaj svoj jezik, drži se svoje kuce i placi nad svojim grijesima”. I takoder hadis: “Samo što nije došlo vrijeme kad ce najbolji imetak muslimana biti stado ovaca koje ce on cuvati po planinskim vrhovima, i kišovitim predjelima bježeci sa svojom vjerom od fitni” (Buharija, Ebu-Davud i En-Nesai). I drugi hadisi na tu temu, pa kako ih ulema komentara i kako povezuju izmedu njih i onoga što smo mi utvrdili na pocetku? Odgovor na to je sa više aspekata:


Osnova kod muslimana jest život medu ljudima i ophodenje sa njima na lijep nacin, jer je islam, kao što smo rekli, vjera zajednice. Imam En-Nevevi rekao je u knjizi “Rijadus-salihin”: “Znaj da je zajednicki život sa ljudima odabrani nacin, kao što je to cinio Allahov Poslanik, s. a. v. s., i ostali poslanici, a takode r i prva cetverica halifa i oni koji su bili poslije njih od ashaba i tabi’ina, i oni koji su bili poslije njih od uleme muslimana i pobožnjaka”.

Na osnovu ovog cvrstog temelja vidimo da je osnova u potpunoj i neogranicenoj izoliranosti od ljudi – zabrana, jer iz toga proistice propuštanje džuma-namaza, namaza u džema’atu i drugih stvari te izostavljanje mnogih dužnosti (kao što su ucenje i poducavanje, naredivanje dobra i odvracanje od zla, obilazak rodbine), a to dovodi i do izlaganja šejtanskim spletkama, došaptavanjima i obmanama, jer on napada odbjeglu ovcu iz stada, kao što kaže Poslanik, s. a. v. s.: “Držite se zajednice, jer vuk jede ovcu koja je odvojena od stada” (Ebu-Davud, En-Nesai, Ibn-Huzejme i drugi).


Ulema je protumacila ove hadise koji govore o vrijednosti izoliranosti i osame na sljedeci nacin:

"Ovi hadisi nisu uopceni za svako stanje. Naprotiv, oni su ograniceni na vrijeme fitneta, gradanskih ratova i kad se ljudi iskvare, kao što je jasno receno u spomenutom hadisu: '...bježeci sa svojom vjerom od fitne”, i kao što kaže Poslanik, s. a. v. s.: 'Najbolji covjek u vrijeme fitni jest onaj koji uzme za povodac svoga konja pred Allahovim neprijateljima unoseci strah medu njih a i sam se bojeci njih, i covjek usamljen u pustinji koji izvršava ono cime je obavezan” (El-Hakim, Abdurrezak i drugi).


Oni, takoder, nisu uopceni za sve ljude, nego su ograniceni samo na neke od njih. Kaže šejh Selman el-Avde: “Ovo važi za osobe koji nisu u stanju sudjelovati u džihadu, niti u naredivanju dobra, a odvracanju od zla, i kad bi se pomiješali s ljudima to bi im samo štetilo, a i oni bi nanijeli štetu drugima. Jer, medu ljudima ima onih koji nisu u stanju odvratiti svoju neprijatnost prema drugima osim ako se izoliraju od njih. To je kao onaj koji vidi kakvo pokudeno djelo pa se razbjesni i otkloni ga na nepropisan nacin. I ne samo to, nego može doci do napada i brzopletih postupaka, što dovodi do još pokudenijeg djela, pa možda on bude uzrokom odustajanja od naredivanja dobra i odvracanja od zla, i može dovesti do nanošenja neprilika muslimanima. Ili kao onaj koji poznaje svoju slabost i koga privlace loša djela ako se pomiješa sa onima koji ih cine.

Što se tice ovih vrsta ljudi, oni su ti kojima je propisana izolacija kako bi se sprijecilo njihovo zlo prema ljudima ili kako bi se oni zaštitili od zla ljudi”.


U prilog ovakvom tumacenju ide i ono što je navedeno u ranije spomenutom hadisu: “… vjernik koji živi u planini bojeci se Allaha i štedeci ljude od svog zla”.

Nužna je umjerenost


Preostaje da ukažemo na to da je pri miješanju sa ljudima nužna umjerenost te da se ono ogranici samo na stvari koje se moraju izvršiti, kao što su poslovi vezani za životne potrebe, izvršavanje obaveza kakve su namaz, sticanje znanja i poducavanje, pozivanje u vjeru, održavanje rodbinskih veza… To je stoga da na muslimana ne bi uticalo njihovo ružno ponašanje ili njihove mnogobrojne izopacenosti i bolesti. Kao što je i vrlo važno da se vodi racuna o povremenoj i djelimicnoj osami radi razmišljanja o Allahovoj, dž. š., velicini i Njegovim mnogobrojnim blagodatima te radi odgoja duše i svodenja racuna sa samim sobom i radi obavljanja nafila… Jer, Poslaniku, s. a. v. s., prije njegovog poslanstva bila je omiljena osama u pecini Hira, gdje je nocima cinio ibadet, kako je spomenuto u "Siri". Tako je ova privremena osama ostala propisana njegovom ummetu, a to je i’tikaf u džamiji. Naši prethodnici, da je Allah zadovoljan njima, podsticali su svoje ucenike na osamljivanje s vremena na vrijeme, te se prenose mnoge njihove izreke o tome. Takve su rijeci El-Faruka (Omera, r.a.): “Uzmite svoj udio u usamljenosti”. Takoder rijeci poznatog tabi’ina Mesruka, r.a.: “Covjek mora imati trenutke u kojima ce se osamiti, kad ce se podsjecati na svoje grijehe i tražiti oprost za njih”.