POSJETITE KURAN.BA
 
 

banke

Amel Kovacevic | Saff br/str. 54

Sistem koji stimuliše direktna ulaganja, a ne iskljucuje ni motive za klasicnu štednju


Tekst našeg saradnika mr.Amela Kovacevica sada mnogo konkretnije i detaljnije obavještava citaoce o mogucnostima i prakticnim radom islamskih banaka. Cilj mu je pobliže ustvrditi razliku izmedu nama poznatih mogucnosti konvencionalnih banaka i, barem do sada, malo poznatom islamskom sistemu funkcioniranja finansijskih institucija


Novac nam treba da bismo mogli razmjenjivati robe i usluge, akumulirati bogatstvo, mjeriti vrijednost roba i usluga i koristiti ga kao mjerilo uloženih sredstava. Sa stanovišta finansijskih institucija, ove potrebe se ocituju u lepezi proizvoda koji su ponudeni na tržištu da bi zadovoljile neke od potreba koje novac sam za sobom donosi. Finansijska institucija je posrednik izmedu onih koji imaju potrebu da svoj novac povjere na cuvanje kako bi lakše trgovali, uštedjeli ili, pak, investirali i onih koji bi novcem zadovoljili neke svoje potrebe potrošackog ili investiciono-razvojnog karaktera. Islamske banke, kao i one konvencionalne, mobiliziraju sredstva putem depozita svojih klijenata kad nemaju dovoljno svoga novca.


Generalno, postoje dvije vrste depozita putem kojih korisnici bankarskih usluga mogu deponirati svoja sredstva kod islamskih banaka. To su, poimenice, neinvesticioni racuni (štedni i tekuci racuni) i investicioni racuni (opci i posebni investicioni racuni). Ovaj tekst se odnosi na upoznavanje sa osnovnim crtama ovih racuna.

DEPOZITI TEKUCEG RACUNA


Komitenti u slucaju tekuceg racuna deponiraju novac na cuvanje, ali obicno iz transakcionih pobuda, što znaci da je najvažnije da novac bude na raspolaganju u svako doba kako bi mogao pratiti trgovinske transakcije, bilo da je u pitanju kompanija ili pojedinac. Banka je tu da pruži sigurnost, brzinu kao i ekonomicnost u prenosu sredstava, ali i da novac koji je dobila u amanet uloži u projekte od opce društvene koriti u skladu sa šerijatskim propisima.

Malezijske banke koje posluju po islamskim principima prihvacaju takve depozite i preuzimaju odgovornost da ce sredstva u istom iznosu vratiti kad god to klijent poželi na osnovu “el-vedi'a bi daman” ili zajamcenog amaneta. S druge strane, banka ima pravo koristiti sredstva deponenata po svojoj volji, bez obaveze da podijeli ostvarenu dobit sa deponentom.


U Iranu i Kuvajtu princip “kard hasen” (benevolentna pozajmica) koristi se pri primjeni tekuceg racuna, dok se u Turskoj i Bahreinu koristi princip “vedie” (pologa).

Zašto klijent pristaje položiti svoj novac u banku i bez ikakvog finansijskog efekta svoj mukotrpno zaradeni hak staviti drugome na raspolaganje? Iako tekuci racun ne donosi direktne finansijske efekte, on, ustvari, pruža deponentu infrastrukturu koja indirektno smanjuje troškove trgovanja i cuvanja.


DEPOZITI ŠTEDNOG RACUNA

Vlasnici ovih racuna imaju nijet da cuvaju i akumuliraju sredstva na duži vremenski period. Ovaj bankarski proizvod apelira na drugu funkciju novca, jer sada novac jest sredstvo putem koga ce se moci - ako Allah, dž. š., da - osigurati ljepši život u nekom buducem vremenu.


Naravno, ovdje se mora primijetiti da klijent nije spreman preuzeti rizike ulaganja, pa se priklanja onoj grupaciji ljudi koja više voli malo a sigurno, nego mnogo uz dozu rizika. Konvencionalne banke ovdje nude kamatu kao zagarantiranu i vec predodredenu sumu novca koju je banka dužna isplatiti bez obzira kakav je rezultat imala vis a vis ulaganja tih sredstava. Poznato je da islam ne podržava ovakav nacin sticanja dobara te zato islamske banke nude alternativu. U Maleziji se koristi isti šerijatski princip kao i za tekuci racun, s tim da banka dobrovoljno odvaja dio svog profita ostvarenog od ulaganja citavog depozitnog fonda. Na kraju finansijskog perioda (dan, mjesec ili godina), banka izracuna zaradeni profit od sredstava koja su svi deponenti uložili na štedne racune te, putem svoje metodologije obracuna, usmjerava dio tog profita kao nagradu ili hibu štedišama. Teoretski, banka odvaja po svojoj diskreciji dio profita i nagraduje vjerne štediše, ali to u praksi umnogome zavisi od razvijenosti tržita, konkurencije i efikasnosti same banke. Ko da više, taj je u stanju pridobiti više deponenata.

U Iranu se koristi princip benevolentne pozajmice, s tim da banka kao dužnik, pored novcane nagrade, može štediši ponuditi i neke druge beneficije u robama i uslugama, poput kompjutera za djecu ili besplatnih usluga platnog prometa, ali na to nije obavezna. Dakako, ovdje se mora primijetiti cinjenica da banka odgovara za položeni novac i ni u kom slucaju ne smije dovesti u pitanje njegovu isplatu. Ne odreduje se unaprijed visina hibe, to jest nagrade za položeni novac, vec nakon završetka finansijskog perioda te je to cini prihvatljivom iz šerijatske perspektive.


Primijetit cete neveliku razliku izmedu tekuceg i štednog racuna u islamskim i konvencionalnim bankama. Obje grupe banaka apeliraju na iste potrebe za novcem i karaktere korisnika njihovih usluga. Kad se posmatra potreba za jeftinim trgovanjem i prenosom sredstava, tekuci racun je pun pogodak, a on sam po sebi nije sporan osim u slucaju da je deponent siguran u cinjenicu da banka ne investira njegova sredsva u islamom zabranjene aktivnosti, tako da on indirektno u svome društvu podstice nered (fesad). Potreba za niskorizicnom štednjom u islamu nije sporna, ali unaprijed odredena kamata konvencionalnih banaka kvari sliku. Hiba koja niti je garantirana niti unaprijed odredena jest islamska alternativa.

Štedni i tekuci racuni kod islamskih i konvencionalnih banaka su i slicni proizvodi, ali postoji velika razlika u tome što islamska banka osigurava šerijatsku prihvatljivost ovih proizvoda, dok konvencionalne banke vode u šerijatsku zonu sumraka.


OPCI INVESTICIONI RACUNI

Opci investicioni racuni namijenjeni su ulagacima koji su spremni uzeti rizik kako bi došli do vecih od uobicajenih stopa profita. Problem kod ovih ljudi je u cinjenici da nemaju pristup informacijama o tržišnim prilikama kao ni vrijeme, a i znanje da pravilno ulože svoja sredstva. Umjesto obecanja ulagacima predodredene fiksne stope povrata na njihova ulaganja, banka istice samo omjer po kome ce dijeliti profit od ostvarenog poslovanja sa klijentima banke koji su položili sredstva na ovaj racun. Dobit stvarno zavisi od konacnog rezultata ulaganja banke. Da bi ogranicila rizik, banka sva deponirana sredstva na ove racune stavlja u jedan fond kako bi odatle finansirala investicioni portfolio, to jest mnoštvo projekata... Ulaganjem u više projekata, banka može diverzificirati (razuditi) rizik ulaganja te putem investicionih tehnika ostvariti željenu kombinaciju rizika i dobiti. Ovaj bankarski instrument zasnovan je na principu “mudarebe”. Ovo je jedan od povjerenickih principa u kome banka ima ulogu mudariba koji upravlja sredstvima, a da ne garantira niti povrat uložene osnovice niti pretpostavljenu dobit osim u slucaju nehata, malverzacija, prekoracenja ovlasti i slicnih pojava. Ulagaci ovim instrumentom dobijaju profesionalce za svoje partnere, kao i bancinu infrastrukturu pri ulaganju sredstava. Zauzvrat, banka dobiva udio u eventualnoj dobiti kao menadžersku proviziju. Banka ne garantira uložena sredstva, ali putem diverzifikacije (razudenosti) rizika, to jest ulaganja u veliki broj projekata sa razlicitim vjerovatnocama za ostvarenje dobiti, gotovo u potpunosti eliminira mogucnost gubitka. Cak i ako se dogodi gubitak, banka - da bi ostala konkurentna - iz svojih fondova nadomješta izgubljena sredstva i tako štiti krajnjeg korisnika. Naravno, ne treba napominjati da je banka dužna povjerena sredstva ulagati u projekte koji donose dobro muslimanskoj zajednici, a sprjecavaju po društvo štetne posljedice.


Konvencionalne banke nemaju slican instrument. Zato je u Sjedinjenim Americkim Državama dugogodišnji trend pomjeranja sredstava iz banaka u “Mutual Trusts Investment Funds” (Investicioni fondovi uzajamnog povjerenja).

POSEBNI INVESTICIONI RACUN


Posebni investicioni racun dosta je slican opcem investicionom racunu. Ipak, u ovom slucaju ulagaci odreduju nacin ulaganja, pa su cak u stanju odabrati projekt u koga ce uložiti svoja sredstva. Vlasnici ovih racuna dijele profit sa bankom u dogovorenom omjeru po principu mudarebe, ali u potpunosti zavise od ishoda tog partikularnog projekta u koji su uložili svoja sredstva. Ovaj tip racuna namijenjen je ulagacima sa visokom spremnošcu da preuzmu rizik projekta, zauzvrat ocekujuci visoke stope dobiti. Po pravilu, ovo su dobro informirani ulagaci koji žele svoju informaciju o izvodljivosti pojedinog projekta dobrahno unovciti preko bancine infrastrukture.

A ZEKAT


Kako i na koje iznose kod ovih racuna treba platiti zekat?Pošto ni tekuci, a ni štedni racun nisu ulaganja vec, fakticki, posudbe renomiranom povjeriocu (banci), može se smatrati da deponent raspolaže sa datim iznosima. Stoga je dužan platiti zekat na ukupni položeni novac u iznosu od 2,5% po lunarnoj (hidžretskoj) ili 2,5775% po solarnoj (kršcanskoj) finansijskoj godini.

Kod investicionih racuna situacija je potpuno drukcija. Pošto sredstva ne miruju na racunu i nisu raspoloživa vec su uložena u investicioni portfolio, ulagac nije dužan placati zekat na uložena sredstva. Tek po ostvarenom profitu placa se zekat, i to samo na profit, a ne na ukupna uložena sredstva.Time se sa pravom kaže da zekat daje indirektni poticaj ulaganjima.Na kraju, možemo zakljuciti da islamska banka pokriva široku lepezu korisnickih potreba kad su u pitanju transakcijalnost te odnos dobiti po ulaganju i rizicnosti instrumenata.