u mostaru sam kao pripadnik sfor-a presao na islam

Bilo je ljeto 1998. godine. Nalazio se na izvidackom položaju na brdu nadomak Mostara. Bila je velika grmljavina. Kad se nevrijeme stišalo i grmljavina cula samo iz daljine, izišao je na svjež zrak. I, tada je sve zasvijetlilo. Baš kao iz vedrog neba, poput eksplozije granate, pokraj njega je udario grom. U zraku je culo pucketanje. Bio je prestrašen... Vec je razmišljao o prihvacanju islama. Nakon toga je to odlucio i uciniti

Aleksandar Furqan Pietsch, rodeni Nijemac, boravio je u Bosni i Hercegovini u sastavu njemackog kontingenta SFOR-a. Došao je kako sam kaže «da izvršava naredenja», i ne sanjajuci da bi novi profesionalni zadatak, ustvari, mogao biti uzrok velikoj i suštinskoj promjeni njegovog pogleda na svijet i na koncu nacina života. Aleksandar je pripadnik je profesionalnog dijela njemacke savezne armije od 1994. godine, a njegovi prvi susreti sa muslimanima bili su u njemackom gradu Biedenkopfu, pokrajina Hessen. U tom gradu živi veliki broj muslimana porijeklom iz Turske. Zainteresiralo ga je mnogo toga što je vidio kod njih, ali ih u pocetku nije razumio. «Kršcanstvo, nije mi pružalo odgovore na životna pitanja. Uglavnom, odlucio sam kupiti Kur’an, prijevod znacenja na njemackom jeziku, sa namjerom da ga - nekad, kad budem imao vremena - procitam».

Dva kljucna dogadaja u Bosni

Ubrzo mu je stigao poziv za službeni odlazak u Bosni. Mostar je bio odredište. Njegova jedinica bila je stacionirana zajedno sa marokanskim vojnicima UN-a. «Tu sam se upoznao sa njihovim nacinom života, ali mi je još uvijek izgledalo prilicno cudno. Još nisam razumijevao razloge koji stoje iza njihovog drukcijeg ponašanja, ali mi je, definitivno bilo jasno da ti su i ti razlozi bili dobrim dijelom utemeljeni na islamu.»

Njegov boravak u Bosni i Hercegovini obilježit ce dva, kako sam kaže, kljucna dogadaja. Prvi se zbio u samome Mostaru kad je, ne obaziruci se, prelazio preko ulice, a istovremeno se prema njemu kretao autobus. Umalo je izbjegao udes.

“Bio sam prestrašen, ali nisam dublje razmišljao o tome kako i zašto mi se to dogodilo.”

Zatim dolazi drugi, odlucujuci dogadaj.

“Bilo je to u ljeto 1998. godine. Nalazio sam se sa kolegama na izvidackom položaju na brdu Utric, nadomak Mostara. Bila je velika grmljavina. Cekali smo u kabinama u kojima se nalazila naša elektronska oprema za izvidanje. Kad se nevrijeme stišalo i grmljavina cula još samo iz daljine, iz kabine sam izišao na svjež zrak. Ali, tada je, baš kao iz vedrog neba, nekih petnaestak metara od mene, pogodio grom. Zvucalo je kao eksplozija granate. Sve je zasvijetlilo. Zatim se u zraku zaculo pucketanje, vjerovatno prouzrokovano elektricitetom. Bio sam prestrašen.”

Prihvacanje islama

To je ostavilo dubok dojam na njega. «Poceo sam razmišljati o tom dogadaju i svom dotadašnjem životu. Zapitao sam se: Šta da je taj grom pogodio mene? Zašto sam ostao živ? Jedna za drugom, misli su mi prolazile kroz glavu: “Ko sam ja? Odakle sam došao (na ovaj svijet)? Zašto postojim? Kuda idem?” Nisam nalazio odgovore na pitanja.»

Tako je i poceo citati prijevod znacenja Kur’ana koji donio sa sobom iz Njemacke. Procitao ga je do kraja za tri sedmice.

Sve više mu je postajalo jasno da je tu istina. Sve je više shvatao da je to pravi put.

“To jedina prava vjera! Veoma ozbiljno sam shvatio Allahove prijetnje u Kur’anu. Ta bogobojaznost, to strahopoštovanje takvi su da covjek nema izbora. Uvidio sam da se moram pokoriti Allahu, dž. š., da bi bio spašen.”

Od tada su se u njemu pocele zbivatii promjene. Prelijepu prirodu oko Mostara vidio je sasvim drukcijom nego ranije. Posebno su mu bile lijepe mostarske noci koje je provodio u citanju Kur’ana. Cijeli svijet je za njega bio drukciji. Svidjelo mu se što u Mostaru ima mnogo muslimana. Shvatio je da je islam jedini ispravan put u životu. Krenuo je njime iako još nije znao ni kako se klanja. Vidio je kako to cine Marokanci, ali u pocetku je sam obavljao namaz. Nije klanjao u džematu. Stidio se i pribojavao njihovih reakcija.

“Tada mi još nije bilo potpuno poznato znacenje kelimei-šehadeta, ali sam pred Marokancima izgovorio šehadet.”

U domovinu se vratio kao musliman. Svim kolegama nije ispricao da je primio islam. To mnogi ne znaju cak ni danas.

Sretno oženjen muslimankom iz Maroka

O tome je ispricao onima za koje smatra da imaju dovoljno razuma da to shvate. Onima koji bi to pogrešno shvatili, a takvih nije mali broj u redovima njemacke armije, o tome i ne prica. Smatra da covjek, pogotovo u Njemackoj, kad primi islam, mora dobro paziti kome ce to saopciti a kome ne.

“Samo Allah zna nacine na koje daje uputu ljudima”, istice Furqan. Danas i sam djeluje na polju da've i vec ima iskustva u tome.

Korak po korak, provodio je sve više islamskih propisa. Danas je sretan, jer, kako kaže, upoznao je mnogo dobrih ljudi.

Sretno je oženjen muslimankom iz Maroka. Procitao je velikih broj islamskih knjiga. Istice da u njemackom društvu covjek mora biti veoma oprezan kako ne bi, pod uticajem mase, izgubio ono što je stekao od islamskih vrlina.

“Musliman mora cvrsto cuvati svoju vjeru. Mora biti ustrajan i postaviti sebi prioritete u životu. Prije svega, u ovom društvu, koje je neprijateljski raspoloženo prema islamu. Po tom pitanju nije velika razlika izmedu Bosne i Njemacke... Ne smijemo nikako ispustiti ono što smo dobili. Nikad ne smijemo reci kako smo dostigli odredeni nivo u islamu i da nam je to dovoljno. Moramo stalno napredovati.”

U Bosni bi lahko opet mogao izbiti rat

Istice da mu je veoma važno s kim se covjek druži, s vjernicima ili nemuslimanima. Od toga umnogome zaivisi njegovo stanje.

Boravio je i u Sarajevu (Rajlovac). Želju mu je da ponovo posjeti Bosnu, bilo službeno ili privatno. Što se tice službenog dijela njegove misije u Bosni, kaže da su profesionalci poput njega veoma dobro pripremljeni za dolazak na ove teritorije. SFOR-ovci su, smatra, bolje obaviješteni o situaciji nego vecina stanovništva u Bosni i Hercegovini. Inace je Bosnu doživio veoma pozitivno.

“U Bosni ima ljudi koji stvarno žele mir, ali ima i onih koji su apsolutno protiv toga. Takvi su puni mržnje.”

Vrijeme držanja užarenog uglja

“U Bosni”, kaže “ima previše kriminala, bilo da se radi o drogi, trgovini ukradenim automobilima ili ucjenjivanju.To je kao prava mafija, pogotovo u Mostaru.”

Upitan zašto ratni zlocinci poput Radovana Karadžica i njemu slicnih još uvijek nisu uhapšeni uprkos znacajnom vojnom prisustvu medunarodne zajednice u samoj Bosni i Hercegovini, odgovara da je taj problem manje tehnicke prirode. “Sve je to pitanje politike. Taktika SFOR-a je da pokušava pohapsiti sve zlocince, što znaci prvo one sitne, a onda krupnije”, smatrajuci da bi svi trebali doci pred “lice pravde”.

“Porucujem muslimanima u Bosni, prije svega omladini, da su za nas bitni samo Kur'an i sunnet. Toga se mora držati svako od nas. To ne ovisi o vremenu ili zemlji u kojoj boravimo. Ne možemo reci: 'Ako mi ovdje živimo u teškim uvjetima, gdje imamo mnogo neprijatelja, onda odredene stvari treba raditi drukcije nego što to cine oni u islamskim zemljama'. Onda ja vas pitam: Gdje je granica i kuda to vodi?”