POSJETITE KURAN.BA
 
 

tajni rat

M. G. | Saff br/str. 50

Vjerovatno vecina citalaca SAFFA nije nikada cula za borbu koju muslimani kineske provincije Xinjiang vode kako bi se oslobodili okupacije i terora od strane zemlje koja je vjerovatno jedina zemlja uz Kubu koja se danas klanja crvenim simbolima komunizma



Pojavio se iz pustinje potpuno neocekivano. Pred njim su prolazili kamioni kineskih doseljenika. Napadac, covjek po imenu Šahnijaz, bacio je svoje bombe na autobuse i ponovo nestao u dubini pustinje. Ovaj 40-togodišnjak, inace miner po zanimanju, dobro je poznat kineskoj službi sigurnosti. On se koristi svojim poznavanjem eksploziva u seriji ''bombaških napada petkom'', ciji su cilj kineske mete. Iza sebe uvijek ostavlja poruke koje govore o razlogu napada prije nego nestane bez traga.

Sukob Islama i komunizma


Slušamo o sukobima izmedu muslimana i nevjernika. U nekim slucajevima je to napad na slobodu muslimana, dok se u vecini slucajeva radi o borbi muslimana za nezavisnost i slobodno primjenjivanje islamskih zakona. Dok su Palestina, Cecenija ili Kašmir medijski popraceni, neka mjesta se smišljeno nalaze u medijskoj izolaciji nametnutoj od strane nevjernika. Zbog toga, vjerovatno, vecina citalaca SAFFA nije nikada cula za borbu koju muslimani kineske provincije Xinjiang vode kako bi se oslobodili okupacije i terora od strane zemlje koja je vjerovatno jedina zemlja (uz Kubu), koja se i danas klanja crvenim simbolima komunizma. Komunizam, kao ideologija koja zagovara bezboštvo, nema ništa zajednicko sa Islamom, tako da se može shvatiti pod kakvim pritiskom žive tamošnji muslimani.

Pored neslaganja oko vjerskih pitanja, tu su još i razni oblici diskriminacije, naseljavanje Kineza iz prenatrpanih rižnih polja sa istoka Kine, kao i iskorištavanje podrucja te provincije za izvodenje nuklearnih pokusa, tako da to sve utice na raspoloženje tamošnjih muslimana kojima je svega dosta i koji su shvatili da svoje pravo mogu dobiti jedino oružjem.


Istocni Turkestan je zemlja muslimana

Inace, ova regija ima površinu od 660000 kvadratnih milja i na tom podrucju živi 15 miliona stanovika. Narod koji cini vecinu tamošnjeg stanovništva jesu Ujguri, muslimani koji govore jezikom jako slicnim turskom jeziku. To je veoma ponosan i star narod cija je civilizacija vladala gradovima duž Puta svile, poznatog karavanskog puta kojim su Kinezi slali svoju trgovacku robu na Zapad. Ujguri su cak imali i svoju državu na tom podrucju do kasnih 40-tih godina koja se zvala Istocni Turkestan, ali zbog mineralnih i naftnih resursa kojima je ova zemlja bogata, Mao Ce Tungova armija je okupirala ta podrucja. Naravno da je to dovelo do nezadovoljstva naroda, ali je kineska vlast brutalno gušila svaki otpor. U posljednjih desetak godina javljaju se prve reakcije odredenih skupina koje teže ostvarenju nezavisnosti svoje domovine.


Vodstvo tih skupina se nalazi u planinama susjednog Kazahstana. Jusufbeg Muhlisi, poznatiji kao Aga, bio je oficir u vojsci nekadašnjeg Istocnog Turkestana, a sada, kao 80-godišnjak, on je voda Oslobodilackog fronta Istocnog Turkestana. On kaže:'' Ovo je borba, a ne nasilje. Ovo nije terorizam, nego borba za nacionalno oslobodenje. To je nešto poput Bosne ili Cecenije. Medutim, ono što tu borbu cini drugacijom, jeste cinjenica da vrijeme istice. Svaka minuta je važna. Mi ne želimo dijalog. Mi se moramo boriti.''

Borba za opstanak


Vrijeme je jako bitno za Ujgure jer jedan od njihovih voda, Isa Jusuf Alptekin, kaže:'' Kinezi su od Ujgura nacinili nešto poput pandi-vrstu koja je na rubu opstanka.'' Zbog toga je došlo krajnje vrijeme za Ujgure da se dignu na oružje.

Jedan kinesko-ruski institut, zadužen za savjetovanje te dvije vlade vezano za stanje na terenu, zakljucio je u jednoj studiji:'' Postoji otprilike 90 baza u kojima se teroristi obucavaju. Njihova metode u borbi su eksplozije, ubijanja vojnika i pljacke banaka. Do 1990. g. su bili pasivni. Rade kao koordinirana organizacija i pokušavaju da intenziviraju sukob.''


U isto vrijeme Ujguri misle da su eksplozije i podmetanje bombi na mjesta koja su najznacajnija za Kineze trenutno njihovo najjace oružje. Abdurrezak Imam, Muhlisijev zamjenik, izjavljuje:'' Ova godina je bila snažnija i efektivnija od bilo koje protekle, a još je mnogo petaka ostalo do kraja godine.''

Inace, obicaj je da se udari izvode u petak, jer je to poseban dan za muslimane. Tako je npr. u petak, 6. oktobra, eksplodirala auto-bomba u kineskoj vojnoj cetvrti u Urumki, glavnom gradu pokrajine Xinjiang. Eksplozija je oštetila zgrade u krugu od skoro pola milje.


Medutim, ni Kina ne sjedi skrštenih ruku. Amnesty International je u protekle dvije godine registrovao da je izvršeno nekoliko stotina smaknuca medu Ujgurima, i sve to bez ikakvog sudenja. Poduzimaju se brojne akcije protiv “pobunjenika”, a navodni uspjesi se objavljuju u lokalnim novinama kako bi se stanovništvo zaplašilo. Tako je Talimu Daily izvijestio kako je policija u regiji koja se zove Aksu, izmedu februara i jula ''uništila 78 teroristickih grupa, uhvatila 768 osumljicena, zarobila 153 terorista i razotkrila 633 kriminalne radnje''. Ova zapanjujuca ''aktivnost'' kineske policije svakako je popracena i primjerima ''herojstava'' pripadnika snaga bezbjednosti, tako da je 10. jula objavljena ''potresna'' prica o ''heroju'' Long Feiu (29), komandantu specijalnog odreda, koji je ubijen pogotkom u vrat dok je pokušavao uhapsiti islamske teroriste... ali, eto, nije mu se dalo. Takoder se navode i ''pogibije za revoluciju'' domacih izdajnika koji su stali na stranu okupatora, a koji su skoncali svoje živote pod rukama ''islamskih terorista''. Vojna obavještajna služba svugdje je po gradovima, a kamere za nadgledanje su postavljene u neke džamije. Policija nosi automatsko naoružanje na svojim redovnim ophodnjama, a nije cudo vidjeti na ulicama i oklopno vozilo sa policajcima koji nose bacace raketa. Medutim, Kina pred strancima pomno krije stvarno stanje praveci se da se ništa ne dešava. Veoma su ceste cudne ''saobracajne nesrece'' koje danima zatvaraju prolaz kroz neka podrucja. Novinari koji imaju toliko srece da dobiju dozvolu od vlasti za ulazak u regiju, moraju se kretati sa pratnjom, tako da je ocito koliko Kina polaže pažnje na to da prikrije i ucini nebitnom ovu borbu Ujgura.

Allah je dovoljan pomagac


Medutim, sve ovo ne pije vode u gušenju te borbe. Mnogi kažu da je ovo najenergicnija borba koju su Ujguri ikada vodili protiv kineskog okupatora još od dana kada je Mao Ce Tung ovu regiju zavio u crno. Sada su oni mnogo odlucniji da istraju i shvataju da ce ih zauvijek nestati ako sada ne dignu glavu. Oni su suoceni sa prisilnim abortusima, pa cak i ubijanjem novorodencadi od strane kineske vlasti, tako da je to dovoljno za njihov nestanak, ako ih vec Kinezi ne pobiju u mnogobrojnim pogubljenjima, ili na taj nacin što ce im oduzeti posao i mjesto za život. Na pocetku su mnogi izdavali islamiste Kinezima, ali je danas situacija potpuno drugacija. Borci sada imaju prešutnu podršku naroda, a njihove vode su odlucne da nastave borbu uprkos svim prijetnjama Kineza. ''Ja imam 70 godina i ja se samo Allaha bojim, a nikako ljudi,'' kaže Abdurrezak Imam, odlucan da nastavi voditi mudžahide.