POSJETITE KURAN.BA
 
 

osiromaseni uran

Nermin Tufekcic | Saff br/str. 50

Rijetko kada se afera ovakvih razmjera, kao što je posljednja sa osiromašenim uranom, otme izvan kontrole kreatora novog svjetskog poretka



Ova afera je bezmalo cijelu planetu potresala citav mjesec januar a da joj se, i dalje, pravi završetak i razlog ne zna, barem ne onaj koji se odnosi na istinu. Teško da je postojao i jedan medij koji nije ovu temu isticao u prvi plan, posebno mediji onih država koje imaju, ili su imale, svoje vojnike u misijama po Bosni ili Kosovu. Sve što se moglo doznati, cuti i procitati posljednjih dana bilo je, izgleda, daleko od istine. Novinari napadaju, traže i optužuju a odgovorni iz NATO-a i vlade ciji su vojnici oboljeli, sve redom demantiraju. Ono što je jedini siguran zakljucak jeste da nešto postoji i da su sigurno u to umiješani NATO, SAD i njihovi, vec odavno, krvavi prsti. Onaj ko je ikada gledao bilo koju predstavu koju su oni režirali, zna da one nikad nemaju pravedan kraj, kao što se moglo vidjeti od Hirošime, Nagasakija do Iraka i bezbroj drugih koje su bile samo za odabranu publike.

Zašto je sporan uranijum?


Ni za malu djecu nisu price da se nije znalo kakvo dejstvo ima municija koja je punjena uranijem, a posebno ne prolazi to da se do sada nije znalo kakva se municija upotrebljavala u Bosni i na Kosovu. Želja za moci i vlašcu dovela je do dobro poznatog pravila na Zapadu da cilj ne opravdava sredstvo. Tako je i municija punjena osiromašenim uranom nešto novo što prije nije bilo poznato i ne svrstava se u tzv. konvencionalno ili klasicno naoružanje. Neosporno je da je to vrsta naoružanja koja je novije proizvodnje i koja se testirala u Bosni. Prije, dok je fokus pažnje bio na nuklearnom naoružanju, uran je spominjan i upotrebljivan, ali onaj koji je prirodni tj. takozvani bogati uranij, koji se dobiva iz prirodnog. Medutim, kada se iz prorodnog urana izdvoji onaj tzv. bogati, ostaje taj drugi dio koji je nazvan osiromašeni uran i koji do skora nije upotrebljivan za punjenje naoružanja. U posljednje vrijeme razvijene su tehnologije koje su omogucile da se i ova vrsta uranija može uspješno koristiti za punjenje naoružanja. Tako je nadeno rješenje nepotrebnog i opasnog dijela urana, koji je ionako predstavljao problem kako ga se riješiti. Municija punjena tim uranom veoma je ucinkovita i efikasnija od municija punjenih klasicnim eksplozivima.

Jesmo li pokusni kunici


Ono što je ostalo sporno jeste radijacija ili zracenje koje ostaje poslije upotrebe te vrste municije. Izgleda da je bilo pogodno i mjesto i vrijeme da se ta nova municija upotrijebi i testira u Bosni i na Kosovu. Vecina vojnih analiticara suglasna je u tome da uopce nije bilo potrebe da se ta vrsta municije upotrebljava na našim prostorima jer se sve moglo razoriti i onesposobiti i klasicnim oružjem. Naime, nikakvih specijalnih utvrdenih ciljeve i meta nije bilo medu onima koje su gadane za vrijeme NATO-vih udara u Bosni i na Kosovu. Kada se samo uzme u obzir da se ova vrsta municije svrstava u nuklearno naoružanje, kako onda objasniti cinjenicu da je u Bosni upotrijebljeno oko 10,000 a na Kosovu oko 30,000 takvih projektila, a za što nije bilo ni najmanje potrebe. Posljedice zracenja bilo kojeg nuklearnog naoružanja poznate su još odavno, samo je rijec o tome kolika je razlika. Jedno je sigurno, da su one ogromne i nesagledive.

Stvarni razlozi i statisticke brojke


Danas se Evropa trese od straha pred belajem balkanskog sindroma kojeg su oni konstruisali i sada im se izgleda vraca poput bumeranga. Ono što najviše pogada i boli jeste da su sve vode ove medijske pompe svu svoju brigu usmjerili samo prema nekoliko vojnika iz Evropske unije. Kao da su u Bosni ostali hajvani. Rijetko je ko spominjao hiljade ”domorodaca” koji žive na ovim poligonima Balkana. Trenutni podaci govore da je od leukemije umrlo osam vojnika talijanskih snaga, dva španska, jedan portugalski, a cetiri vojnika iz francuskih snaga lijecena su od ove bolesti. Tu se još može dodati i pet vojnika iz sastava belgijskih snaga koja su podlegla, prema zvanicnim podacima, od raka. I medu vojnicima ostalih država koji služe, ili su služili u misijama u Bosni i na Kosovu, ima po jedan ili dva slucaja koji još nisu potpuno definirani. Jedino u sastavu americkih i turskih snaga nije bilo nikakvih sumnjivih oboljenja od spomenutih bolesti. To su za sada podaci kojima mediji špekulišu. Što se tice domaceg stanovništva, bar kada su u pitanju statisticki podaci, tu je sve pobrkano i nejasno. Svi koji su imalo pozvani da daju bilo kakve podatke, nikad nisu odredeni i svoje izjave uslovljavaju nizom dodatnih faktora. Sigurno je samo da ima dosta registrovanih bolesnika od ovih bolesti. Stopa oboljelih je znatno veca nego ratna i prijeratna, ali to neki objašnjavaju kao posljedicu samog ratnog okruženja i niskih higijenskih i zdravstvenih uslova i uslova za lijecenje. Ono što posebno privlaci pažnju kada je u pitanju domace stanovništvo, jeste slucaj Srba iz Hadžica koji su sada mahom nastanjeni na podrucju opcine Bratunac, a koji su bili u Hadžicima za vrijeme NATO-vih udara na Remontni zavod u Hadžicima. Sada se, vjerovali ili ne, spominje cifra od 400 umrlih od rata do sada i to od leukemije i raka. Iz nama nepoznatih razloga vlasti RS-a šute i ne oglašavaju se po tom pitanju ali još niko te informacije, koje su prenijeli brojni mediji, nije demantirao. I na ostalim podrucjima BiH stanje sa brojem oboljelih, kada se uzmu prosjecne ocjene strucnjaka, za nekoliko su desetina procenata iznad prijeratnih, a te brojke usporedene sa oboljelim od slicnih bolesti u zemljama Evropske unije, jesu izmedu 10% i 20% vece nego kod nas. Faktori u BiH koji bi trebalo da se pozabave ovom problematikom, nemocni su, neorganizovani, sa nedovoljno finansijskih sredstava da se bilo šta uradi. U prilog tome najbolje govore zbrkane statisticke brojke kod nadležnih i u Federacije i u RS-u. Medutim, da je to dovoljno alarmantno, navest cemo podatak koji je saopštio bivši ministar Gavrankapetanovic gdje je, u 1998. godini, na podrucju Federacije samo registrovanih od kancerogenih oboljenja oko 6.500. Problem je, medutim, što ostaje sporno koji je stvarni razlog oboljenja medu stranim vojnicima, te povecanja stope medu domacim stanovništvom.

U kom grmu leži zec?


Ono što se od samog pocetka nije nikako uklapalo u cijelu ovu pricu sa uranom, jeste da su svi strucnjaci koji poznaju materiju sa sigurnošcu tvrdili da od same ove sporne municije, koja je upotrebljavana, nisu mogle nastati posljedice ovakvih razmjera. Ona jeste opasna ali u znatno manjoj mjeri nego što to govori broj oboljelih. To je odmah zapalo za oko brojnim analiticarima i strucnjacima a njihovi zakljucci su sasvim utemeljeni, ako se uzme u obzir cinjenica da su baratali sa pouzdanim informacijama. Kao prvi podatak, koji mnogo upada u oci, jeste to da svi oboljeli vojnici nisu bili u blizini bilo kakvih mjesta na kojima su bili NATO udari. Dalje, sama mjerenja nivoa radijacije od stranih i domacih strucnjaka na nivou su dozvoljenog i ne prelaze granicu opasnog. Naprimjer, podrucje BiH je u znatno vecoj mjeri bilo izloženo radijaciji poslje havarije u Cernobilu, a nisu zabilježene ni blizu ovakve posljedice. Zašto zapadne vlade, a posebno americka, kriju zvanicne podatke o kolicini, mjestu i vremenu korištenja ove municije, ako je to bilo u granicama dozvoljenog? Postoji još niz cinjenica koje se mogu nabrojati a koje nemaju nikakve jake veze sa vec videnim stanjem. Ono na što vecina spomenutih strucnjaka upire prstom, jeste nešto mnogo gore i zlosutnije. Rijec je o transportu i odlaganju radioaktivnih materijala i otrova širom bosanskih brda i dolina i neposredni kontakt vojnika stranih trupa koji su ucestvovali u tim poslovima. Sada se ponovo aktuelizirala afera sa slucajem zemljišta dr. Hasana Muratovica kod Olova gdje su kamere, na licu mjesta, zabilježile bazene u koje je odlagana materija nepoznatog porijekla. Isti je slucaj i sa igmanskim šumama gdje se ponovila slicna situacija kao i u Olovu. Ako se zna da bilo koje snage koje su prolazile kroz BiH nisu imale nikakve fabrike, postrojenja ili nešto slicno što je moglo proizvesti takve materije, pitanje je odakle su one došli, ko ih je poslao u Bosnu i koje odradio taj dio posla. Sama cinjenica da se medunarodne snage mogu kretati kroz sve države EU bez bilo kakvih kontrola, a to se posebno odnosi na njihovo kretanje u Bosni, dovoljno govori. Komotno su mogli odraditi tog posla neometano koliko je to bilo potrebno za njih. Svi znaju da je taj više nego otrovni otpad najveci problem za tzv. super-sile, a nikada nikom ne polažu racune gdje ga odlažu, ni svojim gradanima, a kamoli nama u Bosni. Veza s tim otpadom najlogicnije je objašnjenje za ovakav broj oboljelih medu stranim vojnicima i svi pokazatelji govore da sama municija nije mogla napraviti nešto tako. Pored toga slicne optužbe su vezane i za djelovanje NATO-vih snaga i u drugim dijelovima svijeta. Upravo veliki broj vojnika bio je na službama i na mnogim mjestima prije Bosne.

Daleko je Amerika od Balkana i Hirošime


Nikako se ne mogu oteti dojmu da dobar dio historicara i danas tvrdi da je atomska bomba koja je bacena na Nagasaki, bacena poslije potpisivanja kapitulacije Japana. Jednostavno, moralo se isprobati. I da ta cinjenica nije tacna, ima drugih bezbroj primjera koji govore da natovci svoje testove vole da rade uživo ne mareci za posljedice koje nastaju. Americko zaklinjanje u živote svojih vojnika, da su oni na prvom mjestu svim operacijama, udica je na koju su se i sami Ameri, izgleda, upecali. Ovaj slucaj kod nas to najbolje govori, mada i tih primjera ima više. Statisticki podaci americkih strucnjaka govore da je svaki drugi ucesnik Zaljevskog rata u Iraku poslije dobio djecu sa odredenim tjelesnim defektima. A poznato je da Japanci danas imaju muzeje u kojima su izloženi defektirani fetusi beba u galonima sa takvim anomalijama da ih ni scenografi horor-filmova ne mogu docarati. Slucaj irackog stanovništva suvišno je i pominjati. Ako je ova sporna municija, i sve ono što je povezano s njom, nešto bezopasno, zašto je onda cak i u nekim državama samog SAD-a zabranjena bilo kakva proizvodnja i skladištenje takvih materijala. Mnoge zemlje imaju slicne dekrete, deklaracije i zakone koje sve što je blizu tog belaja zabranjuju. Ni od ove afere ne treba ništa posebno ocekivati, niko nece odgovarati samo se može neka od velikih fotelja zaljuljati, i ništa više. Istina ce ostati duboko skrivena za ogromnu vecinu buducih potencijalnih zamoraca, samo dok dodu na red. Možda i nije daleko dan, kako neki vole da naglabaju, kada ce se grupa odabranih pokupiti i otici da živi na Marsu.