mac sa dvije ostrice

Pozitivan smjer toka odnosa izmedu Jugoslavije i BiH ici ako se riješe kapitalna pitanja vezana za sudbinu Bošnjaka nestalih u ratu ali i onih vezanih za samu opstojnost bosanskog društva

Uspostavljanje diplomatskih odnosa izmedu BiH i SRJ otvara, zasigurno, novu fazu politickih odnosa na Balkanu. Proteklih deset godina, koje su prošle u krvavim ratovima i hegemonistickim projektima, oznacile su totalnu teritorijalnu i politicku konfrotaciju bivših jugoslavenskih republika. Agresija SRJ na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa zatim agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, oznacila je duboku agoniju koja je trebala zapecatiti bilo kakve odnose ovih zemalja na neki duži period. Medutim, svjedoci smo da u posljednjih godinu dana diplomatska aktivnost na obnavaljanju državnih odnosa bivših republika dobija sve veci zamah. U tom svjetlu je i 15. decembra 2000. potpisan sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa izmedu Bosne i Hercegovine i SRJ koji je, po mnogima, od velikog znacaja za sigurnost i medudržavnu suradnju ovih dviju zemalja. Potpisivanju ovog sporazuma prethodila su mnoga dogadanja, prije svih ona u SRJ vezana za smjenu Slobodana Miloševica sa funkcije šefa države. Za vrijeme vladavine Slobodana Miloševica SRJ je insistirala da BiH povuce tužbu protiv te zemlje pred Medunarodnim sudom u Hagu, što je, bar što se tice bošnjacke strane, odbijeno ostavljajuci time potpisivanje ugovora za neka bolja vremena. I upravo je dolazak na vlast novog jugoslovenskog predsjednika Vojislava Koštunice oznacilo to neko bolje vrijeme i pogodan trenutak za potpisivanje ugovora o diplomatskim odnosima. Naravno, kompletan plan, odnosno protokol, koji definiše sve uslove za postizanje dogovora, trebalo je da prode citav niz usaglašavanja od strane Predsjedništva koje, po nekim predloženim tackama protokola, nije bilo jedinstveno. To neslaganje narocito je bilo izraženo kod uslova da je SRJ obavezna placati ratnu odštetu BiH, što bi automatski znacilo da se od Jugoslavije traži i da prizna agresiju na našu zemlju. Kao što je bilo i "normalno", protiv ovakvog stava u protokolu bio je Živko Radišic, predsjedavajuci Predsjedništva BiH, koji je osporavao bilo kakvo uslovljavanje diplomatskih odnosa na osnovu izricitog traženja da se prizna agresija na BiH. Ustvari, stav svih srpskih stranaka u RS, bez obzira kojoj politickoj ideji pripadale, jeste da Jugoslavija nije izvršila agresiju na BiH i da samim tim nije ni dužna da otplacuje ratnu odštetu. Ovakvim stavom bilo je jasno da u RS i danas vlada odreden jednopartijski sistem i koncenzus odbijanja odgovornosti SRJ za agresiju, a samim tim i odbijanja odgovornosti da su bosanski Srbi bili glavna karika u pokušaju realizacije plana za uspostavu velike Srbije. Medutim, žurba SRJ da što prije ude u evropske integracije, glavni je motiv da do sporazuma i dode, bez obzir što je u samom protokolu ostao onaj sporni dio koji se dotice tužbe naše zemlje protiv SRJ. Ministar vanjskih poslova susjedne nam zemlje Goran Svilanovic istakao je da ce sporni elementi protokola, kao što je tužba BiH pred Medunarodnim sudom, biti vremenom razmatrana te da se nada kako ce doci i do odredenog prevladavanja takvih stavova. Ovakva izjava je sasvim sigurno izazov BiH diplomatiji da se odupre bilo kakvim uvjeravanjima koja bi išla na štetu države.

Sumljivi politicari

Medutim, koja je cijena potpisivanja sporazuma, bar što se Bosne tice. Nije potrebno puno razmišljati pa zakljuciti da bi sporazum o diplomatskim odnosima mogao biti mac sa dvije oštrice. S jedne strane takvi odnosi mogu donijeti korist u smislu vece ekonomske suradnje i približavanja evropskim institucijama ali, isto tako, brojna neriješena pitanja vezana za ulogu Jugoslavije u agresiji na BiH, ostaju otvorena. Nova vlada u Beogradu još nije odlucna da sprovede mnoge obaveze SRJ prema Haškom tribunalu, a najbolji primjer za to je i stalno odbijanje izrucenja Slobodana Miloševica tom sudu kao i konstantno odbijanje priznanja agresije na BiH. Problem je i u tome što su mnogi politicari u Koštunicinoj vladi, ukljucujuci i njega samog, bili aktivni podstrekaci rata u BiH, a neki su i otvoreno pomagali Karadžiceve zlocince te bili cesti gosti na Palama. Zbog toga mnogi i sumnjaju da je Koštunica preuzeo vlast radi demokratskih promjena navodeci da je nedavno minula "revolucija" na beogradskim ulicama samo revolt naroda spram neuspjeha Miloševiceve politike da stvori veliku Srbiju.

Odgovornost SRJ

Postavlja se pitanje i nestalih osoba iz BiH, uglavnom Bošnjaka, o kojima vlast u Beogradu, najvjerovatnije, posjeduje podatke. Nije ni cuditi što su neke organizacije, a kao prva medu njima Organizacija "Majke Srebrenice" digle glas protiv sporazuma dok se neke stvari ne dovedu na cistac. Zato ce pozitivan smjer toka odnosa izmedu Jugoslavije i BiH ici ako se riješe kapitalna pitanja vezana za sudbinu Bošnjaka nestalih u ratu ali i onih vezanih za samu opstojnost bosanskog društva. Bosna i Hercegovina bi, zarad svoje buducnosti, trebala do kraja istražiti, a putem medunarodnih institucija i verifikovati sve grijehe Srbije i Crne Gore spram naše zemlje, ukljucujuci i rasvjetljavanje historijskog konteksta nedavno minule agresije kao samo jedne karike u lancu stoljetnih pokušaja srpske hegemonisticke politike da zavlada Bosnom.

Sporazum za bolju buducnost?

Medutim, bez obzira na sve, uspostavljanje diplomatskih odnosa Bosne sa Jugoslavijom, u ovom periodu politicke stabilizacije na Balkanu, biva neminovnost. Veliki pritisak evropskih institucija i insistiranje srpskih politicara iz manjeg BiH entiteta da se sporazum potpiše, poklopili su se sa namjerom da Bosna i Hercegovina što brže ude u evropske integracije, što je, sve zajedno, bilo presudno da do sporazuma i dode. Za evropske zemlje BiH je ucinila pravi potez koji ce balkanski region uvesti u neophodnu fazu mira, a samim tim i stabilizacije, kako politickih tako i ekonomskih prilika. Naravno, u takvim promišljanjima svaki bosanski, ili bolje reci probosanski interes, jeste zanemarljiv, odnosno nedovoljno važan spram nekih globalnijih politickih kretanja i interesa. Time se želi reci da je prošlo vrijeme za mikroskopsko uocavanje sudbine odredenog naroda. Bosna i Hercegovina je zemlja koja postaje vremenom dio opceg balkanskog problema koji se mora riješiti. Agresija na BiH koja je uveliko kompromitovala evropske institucije koje su ubijanje Bosne uglavnom nijemo posmatrale godinama, samo potvrduje koliko su minorne sudbine malih naroda u nekim globalnim rješavanjima politickih problema te da je pojam pravde, bar u takvim slucajevima, krajnje relativan. Sve što se u medunarodnim politickim odnosima dešava pociva na smišljenim diplomatskim akcijama koje svoje izvore imaju u dugogodušnjim strategijama onih zemalja koje imaju i mogu ostvariti politicku moc. Medutim, to zasigurno ne skida odgovornost sa domacih politickih faktora da se izbore za svoje " mjesto pod suncem". Buducnost Bosne u dobroj mjeri ovisi i od nas samih, te mogucnosti da se kroz jedinstveni politicki stav i koncenzus svih naroda o vitalnim pitanjima vezanim za buducnost zemlje, iznadu nacini za opstanak bosanske državnosti.