pravda vise ne stanuje ovdje

VRHOVNI SUD BiH

'Radi obustave nezakonitih hapšenja, pritvaranja i deportacije bh. gradana stranog porijekla u države u kojima se mogu suociti sa smrtnom kaznom, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH pozvao je na hitnu akciju najviše rukovodioce u BiH i predstavnike medunarodne zajednice u BiH. Ove akcije poduzete kao dio antiteroristicke kampanje predstavljaju kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima koja ima prvenstvo nad domacim zakonodavstvom u BiH' - kaže se u saopcenju Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH. Taj komentar odražava i stajalište autora ovih redaka, kao i stav svih poštenih gradana BiH. Cirkus koji je pratio hapšenje tzv. alžirske grupe, priprema sudenja i sve što se uopce vrtilo oko te, kako su mediji u pocetku izvijestili 'spektakularne pobjede policije i sudstva', kada se ljudi hapse i pritvaraju samo na osnovu sumnje, bez ikakvih relevantnih dokaza i u situaciji kada nije podignuta ni jedna optužnica, u najmanju ruku djeluje tragikomicno.

Vjerujem da nece biti pretjerano ako kažemo da i sudska parnica u Kocicevom 'Jazavcu pred sudom' djeluje mnogo ozbiljnije nego bruka i sramota koju sprovodi jedna takva ugledna institucija kakav je Vrhovni sud BiH. To na najbolji nacin ilustrira da vladavine pravde i zakona ovdje nikad nije bilo, a sve su prilike da ih nikada nece ni biti.
Slucaj sa 'alžirskom grupom' definitivno je pokazao da stanje ljudskih prava ni u Federaciji nije ništo bolje u odnosu na srpski entitet. Svu tu budalaštinu i cirkusijadu nesebicno je pomogla i sponzorirala medunarodna zajednica ciji se predstavnici stalno razmecu i razbacuju demokratijom, ljudskim pravima, nenasilnim rješavanjem problema pomocu dijaloga. Ali, kada je alžirska grupa u pitanju, onda se to uporno prešuti, koriste se nekakve demagoške fraze, što je ustvari, najobicniji cinizam. Tako smo došli u jednu zaista apsurdnu fazu, da su najveci zagovornici ljudskih prava ustvari (ne)namjerno oživjeli inkviziciju i poceli kažnjavati ljude samo na osnovu sumnjicenja, baš kako su radili drevni inkvizitori.

Cak i ako ti nesretnici, kojima je nepravedno i neregularno oduzeto državljanstvo, budu pušteni na slobodu (u što je teško povjerovati, jer se špekuliše sa njihovom ekstradicijom u SAD) slucaj ne bi trebalo prepuštati zaboravu. Opravdati takav njihov tretman izgovorom kako se radi o uobicajenoj stvari, jednako je kao kad bi policija nesretniku, koji je pretucen i opljackan, rekla kako se ne treba uzbudivati, jer je to na našim ulicama ionako uobicajeno. No, kako je vrijeme najbolji sudija i komentator ljudskih poteza iz prošlosti, doci ce, vjerovatno, i trenutak kada ce se domaci pravni eksperti i sudska elita, koja ljude drži u pritvoru i sudi im zbog navodne sumnje - pokušaja teroristickog akta u mislima, nekada stidjeti svojih postupaka, jer su mnoge ljude svjesno poslali u smrt, kao što ce i nama, obicnim ljudima, biti jasno da su ljudska prava i slobode ostali pokopani pod ruševinama Svjetskog trgovackog centra u Njujorku. Njihova posljednja poruka glasila je: 'I love you'.

VIJECE MINISTARA BiH

Rumuniju nikada nismo doživljavali kao neku atraktivnu destinaciju, bilo da je rijec o obicnom tranzitu ili ekskurziji (traženje useljenicke vize zaslužilo bi da se nade u rubrici vjerovali ili ne) i zajedno sa Albanijom, barem sa onom iz perioda Envera Hodže, cinila je dvojac cije je samo spominjanje vecinu nas asociralo na zaostalost, siromaštvo, beznade i sivilo. U neku ruku, to je i shvatljivo kada se analizira uloga bivšeg komunistickog diktatora Caušeskua, koji bi, da ga nisu strijeljali njegovi podanici, možda i danas ostao na vlasti, iako je prošlo više od deset godina kako je komunizam sletio sa svjetskog trona.

Ovdje, bar oni nešto stariji, Rumuniju pamte po prvoj gimnasticarki koja je dobila desetku na gredi i dvovisinskom razboju - Nadji Komaneci. Neki opet, pamte Rumuniju po bivšem centarforu Galatarasaja Georgu Hadžiju. Transilvanijska šuma u Rumuniji, bila je destinacija zlog i krvolocnog Vlada Tepeša, historijske licnosti mnogo poznatije pod imenom grof Drakula. Oni koji su imali priliku da putuju kroz Rumuniju mogli su se vremenski dislocirati u 14. stoljece i ujedno shvatiti da ce Sarajevo uvijek biti moderniji grad od Bukurešta, pa makar ga pogodilo još deset ratova intenziteta nedavno proteklog. Ne govorimo sve ovo zbog toga što sažalijevamo Rumune. Vrlo nepristojno sažalijevati druge, jer tako sažalijevanome pokazujemo da ga smatramo lošijim od sebe. Izgleda da je situacija baš obrnuta, cim nas je rumunski ambasador obavijestio da se uvode vize za gradane BiH za putovanje kroz Rumuniju.

Sasvim opravdano, Vijece ministara BiH uzvratilo je istom mjerom. Ruku na srce, Rumuni nisu nešto ni hrili u našu zemlju ni bez viznog režima, za razliku od svojih sunarodnjakinja, cije prisustvo u našoj državi zasigurno nece rezultirati moralnim blagostanjem. Valjda ce potez Vijeca ministara donekle sprijeciti priliv 'sestara noci' sa Karpata. Malo dubljom analizom, dode se do spoznaje da se želi sprijeciti ulazak samo Bošnjaka - muslimana na podrucje srednje i zapadne Evrope. Kao protuusluga, rumunskim gradanima ukinute su vize u svim zapadnim zemljama osim u Velikoj Britaniji. Druga dva konstitutivna naroda u BiH imaju dvojno državljanstvo i njih ova odluka rumunskih vlasti mnogo i ne pogada. U njihovom slucaju, veoma je važno imati rezervnu domovinu - nikad se ne zna kada može zatrebati. Iz naše bošnjacke pozicije, cak i da nam je Turska rezervna domovina, ne bismo time mnogo dobili, pošto ni oni nisu omiljeni na zapadnoevropskom podneblju, iz jednostavnog razloga što su muslimani. Nije važno da li su lijeve, desne ili centralne orijentacije, Evropi je važna cinjenica da su muslimani.

VLADA FEDERACIJE BiH

Ono što izjavljuju pojedini celnici iz Federacije zasigurno zalazi u sferu politickog alhemicarstva. Širom Federacije drmaju štrajkovi, otpuštaju se radnici, kasne i onako slabe plate i penzije, deset hiljada vojnika uskoro ostaje bez posla, a ekonomski eksperti najavljuju otvaranje 30 hiljada novih radnih mejsta. Nije naknadno objašnjeno da li ce se u toj prilicno optimisticnoj viziji vezanoj za zapošljavanje naci mjesta za deset hiljada prisilno demobilisanih vojnika. Prije ce, ipak, biti da se radi o predizbornom marketingu jer je vrijeme pokazalo da se od pustih obecanja nikada nije živjelo. Najilustrativniji primjer upravo su izbjeglice.

Poslije decenijskog beznada i povlacenja po vlažnim podrumima, uz sva poniženja koja idu uz to, oni se, po svemu sudeci, ni ove godine nece vratiti na svoja ognjišta, kako to na kraju kalendarske godine, kao prioritet, iznesu sve politicke garniture na vlasti. Takav slucaj je bio sa prethodnom vlašcu, a ni Alijansa za promjene ne cini izuzetak u tome. Za više od milion onih koji ulaze u sretnu mirnodopsku godinu bez svog doma, predstoji još jedna godina ocajnicke nade da ce se, napokon, vratiti kuci i da ce se usmena obecanja pretvoriti u konkretna djela. Dosadašnje politicko iskustvo pokazalo je da su se uvijek pojavljivali neki drugi i važniji prioriteti od izbjeglica i to je ove nesrecnike pratilo sve protekle mirnodopske godine. Njihove sudbine vjerovatno ce opet poslužiti kao izvrstan predložak politicarima za predizbornu kampanju u izbornoj godini.