svjedok nekaznjenog drzavnog terorizma

Štivo koje slijedi prolog je knjizi koju je 1990. godine objavio Victor Ostrovski, bivši, razocarani agent Mossada, inace ubjedeni cionista koji je tu knjigu napisao, kako kaže, iz ljubavi prema Izraelu. Naime, on smatra da je Mossad izvan svake kontrole i da je najveci krivac što se cionisticki san o jevrejskoj državi pretvorio u nocnu moru.
Ovih dana mnogo se govori o terorizmu, državnom i svakom drugom. Ugledni profesor MIT-a, Noam Chomski i drugi davno su primijetili da se jedna država perfektno uklapa u definiciju državnog terorizma Ujedinjenih nacija iako nikad nije bila kažnjena za svoje postupke. Ovdje donosimo samo jednu od prica o teroristickom djelovanju te zemlje, šticenice samoproglašenog predvodnika borbe protiv terorizma.
Knjigu je izraelska država pokušala zabraniti, cak je bila dobila i presudu u Kanadi i SAD o privremenoj obustavi njenog objavljivanja. No, kada se ispostavilo da je veliki broj kopija vec poslat prikazivacima, presuda nije obnavljana jer više nije imala smisla. Sama knjiga se smatra najvecim udarcem Mossadu od njegovoga postojanja do danas i dugo je bila bestseler u svijetu. Interesantno je da izraelski zvanicnici nikada nisu demantovali nijedan navod iz knjige. Prica koja slijedi samo je reprezentativna ilustracija onoga što se u knjizi može procitati.

Operacija Sfinga
Claire Hoy i Victor Ostrovski

Butrusu Ebenu Halimu bi se moglo oprostiti što je opazio tu ženu. Uostalom, bila je to zgodna plavuša u tijesnim farmericama i kratkoj bluzi koja je otkrivala taman dovoljno da pothrani želju svakog covjeka za još.
Ona se pojavljivala na njegovoj autobuskoj stanici u Villejuifu u južnom predgradu Pariza svaki dan posljednje sedmice. Kako su se samo dva autobusa zaustavljala na toj stanici – jedan lokalni i drugi RATP, za Pariz – i sa samo nekoliko stalnih putnika koji su stajali unaokolo, bilo ju je nemoguce neopaziti. Iako to Halim nije znao, to je bila poenta.
Bio je august 1978. godine. Njena rutina, kao i njegova, cinila se konstantnom. Ona je bila tamo kad je Halim stigao da ude u svoj autobus. Nekoliko momenata kasnije, elegantno obucen covjek svijetle kose i plavih ociju dojurio bi u crvenom ferariju BB512 dvosjedu, zaustavio bi se da pokupi plavušu i onda odjurio, nebo zna kuda.
Halim, Iracanin, cija žena Samira više nije mogla podnijeti ni njega ni njihov dosadni život u Parizu, provodio je vecinu svog usamljenog putovanja misleci o toj ženi. Vremena je imao naodmet. Halim nije bio sklon tome da usput prica bilo s kim. Iracka obavještajna služba mu je naložila da koristi cirkularnu putanju do posla i da je cesto mijenja. Jedine konstante na tom putu bile su autobuska stanica blizu njegove kuce u Villejuifu i Gare Saint-Lazare, metro-stanica. Tamo je Halim sjedao u voz za Sarcelles, sjeverno od grada, gdje je radio na tajnom projektu koji je ukljucivao izradu nuklearnog reaktora za Irak.

Jednoga dana drugi autobus stigao je prije ferarija. Žena je prvo pogledala niz ulicu tražeci pogledom auto a onda ude u autobus. Halimov autobus je kasnio zbog malog “incidenta” dva bloka niže kada je pežo stao ispred njega.
Nekoliko momenata kasnije ferari je stigao. Vozac je pogledom tražio djevojku unaokolo, a Halim, shvativši o cemu se radi, dovikne mu na francuskom da je otišla autobusom. Covjek je izgledao zbunjeno i odgovorio na engleskom, na što mu je Halim ponovio pricu na engleskom.
Zahvalan, covjek je upitao Halima gdje ide. Halim mu je rekao do Medeleine stanice, nekoliko minuta pješke od Saint-Lazarea, i vozac – Ran S. – koga ce Halim znati samo kao Engleza Jacka Donovana – kaza da i on ide tamo i ponudi mu da ga odbaci.
Zašto da ne, pomisli Halim, ulazeci u auto i namještajuci se za putovanje.
Riba je progutala mamac. Po sreci, pokazalo se da je to bila zlatna riba za Mossad.

* * *
Operacija Sfinga završila je spektakularno 7. juna 1981. godine kada su izraelski vojni bombarderi americke proizvodnje razorili iracki nuklearni kompleks Tamuz 17 (ili Osirak) u Tuwaithi, odmah izvan Bagdada, u drskom napadu na neprijateljskoj teritoriji. Ali, to se desilo tek nakon što su medunarodne intrige, diplomatija, sabotaže i atentati koje je orkestrirao Mossad godinama uspijevali da odgode gradnju postrojenja, iako ga nisu uspjeli zaustaviti.
Izraelski interes i briga za projekat bili su veliki od trenutka kada je Francuska potpisala ugovor da Iraku, svome tadašnjem 2. snabdjevacu naftom, proda nuklearni istraživacki centar u jeku energetske krize iz 1973. godine. Kriza je povecala interes za nuklearnu energiju kao alternativni izvor energije i zemlje koje su proizvodile sisteme drasticno su povecavale svoju medunarodnu trgovinu nuklearnom tehnologijom. U to vrijeme, Francuska je Iraku htjela prodati 700 megavata snažan komercijalni nuklearni reaktor.
Irak je uvijek insistirao da je istraživacki centar bio namijenjen za miroljubive ciljeve, uglavnom da osigura energiju za Bagdad. Izrael je, s puno razloga, strahovao da ce taj centar biti korišten za proizvodnju nuklearnih bombi za upotrebu protiv njega.

Francuzi su pristali da prodaju 93-procentni obogaceni uranijum za dva reaktora iz svoga vojnog postrojenja za obogacivanje uranijuma u Peirrelatteu. Francuska je pristala Iraku prodati cetiri punjenja goriva: ukupno 68 kilograma obogacenog uranijuma, dovoljno za proizvodnju cetiri nuklearne bombe. Tada je americki predsjednik Jimmi Carter suprotstavljanje širenju nuklearnog oružja ucinio okosnicom svoje vanjske politike i americki diplomati su aktivno lobirali Francuze i Iracane da promijene svoje planove.
Cak su i Francuzi postali sumnjicavi prema irackim namjerama, kada je Irak glatko odbio njihovu ponudu da obogaceni uranijum zamijene drugim, manje mocnim gorivom zvanim “carmel”, zamjenom koja može proizvesti nuklearnu energiju ali ne i nuklearnu bombu.
Irak je bio neumoljiv. Dogovor je dogovor. U julu 1980. na pres-konferenciji u Bagdadu, iracki diktator Saddam Husejn odbacio je izraelsku zabrinutost kao neosnovanu, rekavši da su par godina ranije “cionisticki krugovi u Evropi ismijavali Arape koji su, kako su govorili, neciviliziran i nazadan narod, dobri samo za jahanje kamila u pustinji. Vidite kako danas ti krugovi, i ne trepnuvši, govore kako je Irak na pragu proizvodnje atomske bombe.”
Cinjenica da je Irak brzo hitao ka tom trenutku kasnih sedamdesetih godina potakla je AMAN, izraelsku vojnu obavještajnu službu, da pošalje dopis (pod šifrom “crno” za tajnu najvišeg stepena) Tsvyu Yamiru, viskom, procelavom, bivšem generalu i tadašnjem šefu Mossada. AMAN je tražio preciznije informacije iznutra o stepenu razvoja irackog projekta, pa je David Biran, šef Tsomata, Mossadovog odjela za regrutaciju, bio pozvan da vidi Zamira. Biran, Mossadov karijerista zaobljenog lica i poznati kicoš, potom se sastao sa svojim podredenim i naredio im da nadu direktnu iracku vezu u proizvodnom pogonu u Sarcellesu u Francuskoj.

Detaljno dvodnevno pretraživanje dosjea nije donijelo nikakve rezultate pa je Biran nazvao šefa pariške stanice, Davida Arbela, bjelokosog poliglotu i Mossadovog karijeristu, dajuci mu potrebne detalje za zadatak. Kao i sve stanice i ta u Parizu, bila je smještena u dobro zašticenom podzemlju Izraelske ambasade. Arbel, kao šef stanice, bio je nadreden cak i ambasadoru. Mossadovi oficiri kontroliraju svu poštu koja dolazi ili ide iz ambasade. Oni su takoder zaduženi za održavanje sigurnih soba (safe houses), poznatih kao “operativni apartmani”. Sama londonska stanica, naprimjer, posjeduje više od 100 stanova i iznajmljuje još pedeset.
Pariz takoder ima i svoj dio sayanima, jevrejskih volontera iz svih grana života. Jedan od njih, s pseudonimom Jacques Marcel, radio je u personalu u Sarcelles nuklearnom pogonu. Da projekat nije bio tako urgentan, od njega se ne bi tražilo da iznese stvarni dokument. U normalnim okolnostima, on bi informacije prenio verbalno, ili ih cak kopirao na papir. Uzimanje dokumenta ukljucivalo je rizik da ga uhvate i sayana je dovodilo u opasnost. Ali u ovom slucaju oni su odlucili da im treba originalni dokument, prije svega zato što se arapska imena lahko zamijene (oni koriste razlicita imena u razlicitim situacijama). Da bi, dakle, bili sigurni, od Marcela je zatraženo da iznese listu svih Iracana koji su tamo radili.

S obzirom da je svakako trebao doci u Pariz na sastanak naredne sedmice, Marcelu je kazano da listu osoblja stavi u gepek svoga auta skupa sa drugim papirima koje je legitimno donosio na sastanak. Noc ranije, Mossadov katsa (oficir za vezu) ga je sreo, uzeo duplikat kljuca od gepeka i dao mu instrukcije. Marcel je trebao napraviti jedan krug sporednom ulicom u blizini Ecole Millitaries u zakazano vrijeme. Tamo ce vidjeti crvenog pežoa sa odredenom naljepnicom na zadnjem staklu. Auto ce biti iznajmljeno i ostavljeno cijelu noc ispred kafea kako bi se osiguralo mjesto za parkiranje, vjeciti problem u Parizu. Marcelu je receno da napravi krug oko zgrade i kada se vrati, pežo ce izaci s parkinga i osloboditi mu mjesto. Tada ce, receno mu je, jednostavno otici na svoj sastanak ostavljajuci listu osoblja u gepeku.
S obzirom da su uposleni u osjetljivim industrijama podložni nenajavljenim sigurnosnim provjerama, Mossad je pratio Marcela na putu do mjesta sastanka a da to on nije ni znao. Nakon što su posigurno ustanovili da ga niko ne prati, dva Mossadova covjeka uzela su dosje iz gepeka i ušla u kafe. Dok je jedan covjek narucivao pice, drugi je otišao u toalet. Tamo je izvadio kameru sa cetiri aluminijske nožice na preklapanje koja se zvala “clamper”. Ova spravica štedi vrijeme utoliko što je vec u fokusu i što koristi rolnu koju je proizveo Mossadov odjel za fotografiju na koju staje 500 snimaka…. Nakon što je fotografisao tri stranice covjek je dosje ostavio u Marcelov gepek i otišao.

Imena su odmah poslana kompjuterom u Tel Aviv, koristeci standardni Mossadov dupli sistem kodiranja. Svaki fonetski glas ima broj. Ako je ime Abdul, naprimjer, onda “ab” može biti oznaceno sa brojem 7 i “dul” 21. Da bi dodatno zakomplicirali stvar, svaki broj ima regularni kod – slovo ili drugi broj – i to “sleeve” kodiranje mijenja se svake sedmice. Cak i tad, svaka poruka govori samo dio price tako što je jedna sadržavala kod koda za “ab” dok bi druga sadržala kod koda za “dul”. Cak i ako bi ova poruka bila presretnuta, ona ne bi znacila ništa za osobu koja bi je pokušala dekodirati. Na taj nacin, cijela lista osoblja je bila poslana u sjedište u dvije odvojene kompjuterske poruke.
Cim su imena i pozicije bile dekodirane u Tel Avivu, bile su poslane Mossadovom istraživackom centru i AMAN-u, ali, s obzirom da su Iracani zaposleni u Sarcellesu bili znanstvenici, koji ranije nisu smatrani opasnim, Mossad je imao malo pohranjenih podataka o njima. Odgovor je stigao od Tsomatovog šefa da se “gada najlakša meta”, što je znacilo da se nade najlakši cilj. I to brzo. Tako su se odlucili za Butrusa Ebena Halima. Pokazalo se da je to bio dobra potez, iako je tada izabran jer je bio jedini iracki znanstvenik koji je dao kucnu adresu. To je znacilo da su drugi bili ili oprezniji i sigurnosno svjesniji ili su živjeli u vojnim stanovima blizu postrojenja. Halim je bio i oženjen (samo pola Iracana na projektu je bilo), ali nije imao djece. Za cetrdesetdvogodišnjeg Iracanina ne imati djece nije bilo uobicajeno. Nije to bio znak normalnog, sretnog braka.
Sada kada su imali svoj cilj, slijedeci problem je bio kako ga “regrutirati”, posebno zato što je instrukcija iz Tel Aviva glasila da u toj operaciji ne smije biti greške.
Dva tima bila su pozvana da obave posao.

Prvi, yarid, tim zadužen za evropsku sigurnost, trebao je ustanoviti Halimov raspored i raspored njegove žene Samire, provjeriti da li je pod francuskom ili irackom prismotrom i osigurati apartman u blizini preko sayana koji se bavi trgovinom nekretninama.
Drugi, neviot, je bio tim koji je trebao obaviti sve neophodne upade i provale i instalirati prislušne aparate…
Yarid, tim sigurnosnog odjela sastojao se od tri tima od po sedam do devet ljudi, sa dva tima u inostranstvu i jednim u Izraelu. …
Neviot odjel sastojao se takoder od tri tima eksperata obucenih za prikupljanje informacija iz objekata, što znaci – za upade ili fotografiranje stvari kao što su dokumenti, ulazak i izlazak iz soba i zgrada radi postavljanja prislušne opreme bez ostavljanja tragova ili susretanja sa bilo kim... Ti timovi imaju master kljuceve za vecinu glavnih hotela u Evropi i stalno izmišljaju nove metode otvaranja vrata opremljenih bravama koje se otvaraju karticom, kodiranim kljucevima i na razne druge nacine. Neki hoteli, naprimjer, imaju cak i brave koje se otkljucavaju otiscima prstiju.
Jednom kada su prislušni aparati ili “bube” postavljeni i operativni u Halimovom stanu, uposleni u Shiclutu (Odjel za prisluškivanje) pocet ce slušati i bilježiti razgovor. Traka se odmah šalje u sjedište u Tel Avivu, gdje se odreduje o kom dijalektu je rijec nakon cega bi marats, ili slušaci, koji najbolje razumiju taj dijalekt, bili poslani iz Izraela što je najbrže moguce da nastave elektronski nadzor i direktno prevode za parišku stanicu.

U tom trenutku sve što su imali bili su - ime i adresa. Nisu imali cak ni sliku Iracanina i zasigurno nisu mogli garantirati da ce on biti koristan. Yaridov tim poceo je nadgledanjem zgrade u kojoj je stanovao sa ulice i špijuniranjem iz obližnjeg apartmana samo da vide kako Halim i njegova žena izgledaju.
Prvi stvarni kontakt ostvaren je dva dana kasnije, kada je atraktivna, kratko ošišana žena, predstavljajuci se kao Žaklina (Jacqueline), pokucala na Halimova vrata. Bila je to Dina, yaridov radnik, ciji je zadatak bio da jednostavno dobro vidi ženu i opiše je timu kako bi ozbiljno pracenje moglo poceti. Dinin izgovor/paravan je bila prodaja parfema, koje je dobivala u velikim kolicinama. S aktovkom i narudžbenicama, Dina je krenula od vrata do vrata nudeci svoje mirise svim stanovima trospratnice kako ne bi izazvala nikakve sumnje. Potrudila se da u Halimov stan stigne prije nego se on vrati s posla.
Samira je bila oduševljena ponudenim parfemima, kao i vecina žena u zgradi. Nikakvo cudo, s obzirom da su cijene bile mnogo niže nego u maloprodaji. Od kupaca je traženo da pola plate unaprijed a pola po dostavi, uz obecanje da ce dobiti “besplatan poklon” kada narudžba bude isporucena.
Još bolje, Samira je Žaklinu pozvala unutra i otvorila joj svoje srce o tome kako je nesretna, kako njen muž nema ambicija, kako ona dolazi iz bogate porodice i kako je umorna od trošenja vlastitog novca za život i kako za dvije nedjelje putuje u Irak jer njena mama ide na ozbiljnu operaciju. Zgoditak! To ce njenoga muža ostaviti samoga i još ranjivijeg.

Žaklina, predstavljajuci se kao studentica iz dobre familije sa juga Francuske koja prodaje parfeme da bi zaradila dodatni džeparac, bila je puna razumijevanja za Samirinu patnju. Iako je njen inicijalni zadatak bio samo da opiše ženu, ovaj uspjeh je bio nesporan. Prilikom pracenja, svaki i najmanji detalj se prenosi nakon svake faze u sigurnu kucu, gdje tim vari informacije i planira slijedeci korak. To obicno znaci sate ispitivanja, provjere svakog detalja iznova tako da temperamenti prorade dok razliciti ljudi diskutuju o važnosti odredenog poteza ili fraze. Clanovi tima puše, paleci jednu o drugu, ispijaju kahvu jednu za drugom i atmosfera u sigurnoj kuci biva sve napetija kako sati prolaze.
Tako je odluceno da se, kada je Dina (Žaklina) vec našla zajednicku rijec sa Samirom, taj sretni obrat dogadaja može iskoristiti da se ubrzaju stvari. Njen slijedeci zadatak je bio da ženu izvede iz stana dva puta – prvi puta da tim može odrediti koje je najbolje mjesto za instaliranje prislušnih uredaja i drugi put da ih instalira. To je znacilo, uci unutra, napraviti fotografije, premjeriti stan, … i sve drugo što je trebalo da se garantira da se napravi istovjetni raspored stvari, ali sa ugrdenom bubom. Kao i u svemu što Mossad radi, kriterij je da se na minimum smanji rizik.
Tokom prve posjete, Samira se požalila na svoje probleme sa pronalaskom dobrog frizera da ucini nešto u vezi s bojom njene kose. Kada se Žaklina vratila dva dana kasnije sa robom (ovaj put tik prije nego se Halim trebao vratiti kuci, kako bi mogla vidjeti kako izgleda) Samiri je ispricala o svom osobnom modnom frizeru na lijevoj obali.

“Pricala sam Andreu za tebe, i rekao je da bi volio poraditi na tvojoj kosi”, rekla je Žaklina. “Trebat ce nekoliko posjeta. On je tako detaljan. Ja bih stvarno voljela povesti te do njega.”
Samira je prihvatila tu šansu. Ona i njen muž nisu imali pravih prijatelja u blizini, jako malo društvenog života, pa je prilika za nekoliko popodneva u gradu, daleko od beskrajne dosade njenoga stana, bila dobro došla.
Kao Samirin specijalni poklon za kupovinu parfema, Žaklina je donijela neobican privjesak za kljuceve, sa malom zakackom za svaki kljuc. “Evo”, rece ona “daj mi kljuceve od stana da ti pokažem kako ovo radi.”
Ono što Samira nije vidjela kada joj je dala kljuc jeste da ga je Žaklina vješto stavila u malu kutiju koju je nosila oko zgloba, opšivenu da izgleda kao samo još jedan poklon ali ispunjen plastelinom presvucenim prahom da se ne bi lijepio za kljuc. Kada je kljuc stavljen unutra i kutijica zatvorena, kljuc je ostavio perfektan otisak u plastelinu na osnovu koga je bilo moguce napraviti duplikat.
Nevoit je mogao upasti u stan i bez kljuca, ali zašto riskirati da budete otkriveni kada možete osigurati da udete na prednja vrata kao da tu stanujete? Jednom kada su ušli, obavezno bi zakljucali vrata i osigurali ih iznutra. Tako, ako bi neko i uspio proci neopažen vanjskom nadzoru i pokušao otkljucati vrata, pomislio bi da se brava pokvarila i otišao bi po pomoc, dajuci vremena onima unutra da se izvuku neopaženi.
Kada je Halim bio identificiran, yarid je pokrenuo “nepomicno pracenje”, metod kojim se odreduje raspored osobe izbjegavajuci pri tom svaku šansu da budete otkriveni. To znaci pracenje po fazama, ne da mu se zakacite za rep vec tako što postavite covjeka u blizini da gleda kuda se krece. Nakon nekoliko dana takvog pracenja, drugi covjek, u susjednom stanu, bi ga nadgledao i tako dalje. U Halimovom slucaju to je bilo vrlo lahko jer je išao na istu autobusku stanicu svaki puta.

Putem prislušnih uredaja tim je saznao kada tacno Samira leti za Irak. Culi su i Halima kako joj govori da treba ici u iracku ambasadu radi sigurnosne provjere, upozoravajuci Mossad da bude još oprezniji. Ali još nisu bili sigurni kako da ga regrutiraju, a s obzirom na vrhunski prioritet slucaja, nisu imali mnogo vremena da odrede da li ce Halim saradivati ili ne.
Upotreba otera, Arapa placenog da kontaktira druge Arape, bila je iskljucena kao veoma rizicna u ovom slucaju. Ovo je bio lov s jednim metkom i nisu se željeli s tim poigravati. Ranije nade da ce Dina kao Žaklina uspjeti doci do Halima preko njegove žene ubrzo su bile potopljene. Nakon drugog odlaska kod frizera, Samira više nije htjela imati bilo šta sa Žaklinom. “Vidjela sam kako gledaš na onu djevojku”, Samira je kazala Halimu tokom jedne od njihovih svada. “Nemoj da ti išta pada na pamet samo zato što ja nisam tu. Znam te ja dobro.”
Tako su došli na ideju sa djevojkom na autobuskoj stanici, sa katsom Ranom S. kao bogatim Englezom, Džekom Donovanom. Iznajmljenom ferariju i Donovanovim drugim izmišljenim zamkama su ostavili da ostalo urade same.

* * *
Pri prvoj vožnji u ferariju, Halim nije otkrio ništa o svom poslu tvrdeci da je student i – pomalo star, pomislio je Ran za sebe. Spomenuo je da njegova žena putuje i da voli dobro pojesti, ali da ne pije jer je musliman.
Donovan, ostavljajuci svoje zanimanje nepreciziranim kako bi omogucio najvecu mogucu fleksibilnost, rekao je da se bavi medunarodnom trgovinom i sugerirao da bi Halim možda volio jednoga dana posjetiti njegovu vilu u unutrašnjosti ili mu se pridružiti na veceri dok mu je žena odsutna. Halim ništa nije obecao u tom trenutku.
Slijedeceg jutra plavuša se ponovo pojavila i Donovan ju je pokupio. Dan poslije, Donovan se pojavio, ali djevojka nije, i ponovo je ponudio Halimu da ga poveze u grad, sugerirajuci da ovaj put prvo svrate na kahvu u obližnji kafe. Što se tice lijepe pratilje, Donovan je objasnio: “Oh, to je samo lahka djevojka koju sam slucajno upoznao. Pomalo žalosno – bila je dobra, ako znaš na šta mislim. Ali toga nikad ne nedostaje, stari djecko.”
Halim Samiri nije spominjao svoga novoga prijatelja. To je bilo nešto što je htio cuvati za sebe.
Nakon što je Samira odletjela za Irak, Donovan, koji je regularno kupio Halima i postao jako prijatan, rekao je da mora ici u Holandiju radi posla na nekih deset dana. Halimu je dao svoju vizit-kartu – lažnu, svakako, ali ipak tacan broj na poslu, zajedno sa potpisom i imenom sekretarice ako bi Halim nazvao ili navratio, na impresivnoj adresi u obnovljenoj zgradi pri vrhu Champs Elysees.

Cijelo to vrijeme, Ran (Donovan) je stanovao u sigurnoj kuci gdje je, nakon svakog susreta sa Halimom, sretao šefa stanice ili njegovog zamjenika da planiraju slijedeci potez, pisao izvještaje, citao transkripte sa buba, i proucavao svaki moguci scenario.
Ran bi prvo napravio krug da bude siguran da nije pracen. U sigurnoj kuci, zamijenio bi dokumenta, ostavljajuci svoj britanski pasoš tamo. Od dva izvještaja koje je svaki put pisao, prvi je bio informativni izvještaj koji je sadržavao detalje onoga što je kazano na susretu.
Drugi izvještaj, operativni izvještaj, bi sadržavao odgovore na pet “Ws”: who, what, when, where and why (ko, šta, kad, gdje i zašto). On je sadržavao sve što se desilo tokom susreta. Ovaj drugi izvještaj bi bio stavljen u drugu omotnicu i predat bodelu, ili kuriru, koji prenosi poruke izmedu sigurne kuce i ambasade.
Operativni i informativni izvještaji se u Izrael šalju odvojeno, ili putem kompjutera ili diplomatskom poštom. Operativni izvještaj je rašclanjen na dijelove kako bi se izbjeglo otkrivanje. Prvi dio može sadržavati “Sreo sam se sa faktorom (vidi odvojeno),” dok bi drugi izvještaj sadržao lokaciju, i tako dalje. Svaka osoba ima dva kodirana imena, iako ne znaju svoja vlastita kodirana imena: jedan informativni kod i drugi operativni.
Mossadova najveca briga su uvijek komunikacije. S obzirom da znaju šta mogu uraditi, znaju da to mogu i drugi uciniti.

* * *
Kako je Samira otputovala, Halim je prekinuo sa svakom rutinom, zaustavljajuci se u gradu nakon posla da jede u restoranu ili da pogleda film. Jednoga dana nazvao je Donovana i ostavio poruku. Tri dana kasnije, Donovan je uzvratio poziv. Halim je želio izaci pa ga je Donovan izveo u skupi kabare na veceru i šou. Insistirao je da sve sam plati.
Halim je sada pio, i tokom duge noci, Donovan je skicirao posao na kome je radio, da proda stare kontejnere u africke zemlje gdje ce biti korištene kao kucice.
“Oni su ocajni u nekim od tih zemalja. Samo isijeku prozore i vrata u tim kontejnerima i žive u njima, rekao je Donovan. “Našao sam citavu liniju starih kontejnera u Tulonu koje mogu kupiti budzašto. Idem tamo preko vikenda. Zašto mi se ne bi pridružio?”
“Možda ti se i pridružim,” uzvrati Halim. “Ja se uopce ne razumijem u biznis.”
“Nonsens. Dalek je put tamo i nazad i volio bih imati društvo. Tamo cemo prenociti i vratiti se u nedjelju. Uostalom, šta još imaš uraditi preko vikenda?”
Plan umalo nije propao kada se lokalni sayan prehladio u posljednjem trenutku. Umjesto njega je uskocio katsa kao “biznismen” koji prodaje kontejnere Donovanu.

Dok su se dvojica nagadala oko cijene, Halim je primijetio da je jedan kontejner, koji je bio na dizalici, zahrdao na dnu (oni su sve ucinili – i nadali su se da ce Halim primijetiti). Pozvao je Donovana ustranu da mu kaže, omogucujuci svome prijetelju da snizi cijenu kolicini za 1200 kontejnera.
Te noci za vecerom, Donovan je Halimu dao 1000 dolara u kešu. “Hajde, uzmi to,” kazao je. “Sacuvao si mi mnogo više vidjevši onu hrdu. To nece ništa znaciti u Africi, ali onaj kreten koji ih prodaje to ne zna.”
Prvi put Halim je poceo shvatati da, uz dobar provod, njegovo novo prijateljstvo može biti profitabilno. Za Mossad, koji zna da novac, seks, i neka vrsta prsihološke motivacije – pojedinacno ili u kombinaciji – može kupiti gotovo sve, njihov covjek je sada bio stvarno upecan. Bilo je vrijeme za pravi posao, ili tachless sa Halimom.
Sada kada je znao da Halim ima puno pouzdanje u njegovu pricu, Donovan je pozvao Iracanina u svoj luksuzni hotelski apartman u Sofitel-Bourbon u 32 rue Saint-Dominique. Pozvao je i mladu prostitutku, Marie-Claude Magal. Nakon što je narucio veceru, Donovan je svome gostu rekao da mora izaci radi hitnog posla, ostavljajuci lažnu telex-poruku iza sebe na stolu za Halima da procita kao potvrdu.

“Cuj, žao mi je zbog ovoga,” rekao je. “Ti se opusti i uživaj, a mi se vidimo.”
Halim i prostitutka su se opustili i uživali. Sve je snimljeno, ne nužno zbog ucjene, vec prosto da se vidi šta se dešavalo, šta ce Halim reci i uraditi. Izraelski psihijatar je vec išao preko svakog detalja izvještaja o Halimu ne bi li pronašao kljuc za najefikasniji pristup covjeku. Izraelski nuklearni fizicar je, takoder, bio na cekanju, ustrebaju li njegove usluge. Ubrzo i hoce.