POSJETITE KURAN.BA
 
 

lijecenje kur*anom u djelima na bosanskom jeziku

Muharem Stulanovic | Novi Horizonti br/str. 30

Predloženo mi je i i sugerisano da napišem jednu analiticko-kriticku studiju o gradi i knjigama objavljenim kod nas na temu lijecenje Kur'anom zbog pravno-doktrinarnih kontroverzi po pitanju lijecenja od paranormalnih uticaja i djelovanja nevidljivog šejtansko-džinskog svijeta, koje se može prakticirati na šerijatski dozvoljen ili nedozvoljen nacin.

Uvidom u ono što je napisano, prevedeno i objavljeno na našem jeziku pokušao sam u uvodu svoje knjige o lijecenju Kur'anom dati samo neke generalne, opcenite opservacije na temelju kojih se može razlikovati ono što je u skladu sa šerijatskim izvorima i ono što nije, izbjegavajuci personalne osvrte i kritike.
Medutim, to je bilo nedovoljno za našeg citaoca i poznavaoca ove tematike tako da sam opet poceo dobijati sugestije i prijedloge da obavezno proucim tu tematiku i dam pojedinacne kriticke osvrte na objavljene knjige.
Ono što se može reci za nekoliko prevedenih knjiga od arapskih autora, ako ih kompariramo sa šerijatskim izvorima i stajalištima, ispravne su i sadrže, ako Bog da, dozvoljene metode lijecenja. Tu mislim, u prvom redu na knjigu „Oštri mac protiv sihirbaza'' od Vehida Abdus-Selama Balija i slicne njoj. A Allah Uzvišeni zna najbolje.
Što se tice knjiga naših bošnjackih autora, nije nam došla do ruku nijedna knjiga koja bi mogla dobiti pozitivnu šerijatsku recenziju.


Osvrnucu se jednim programskim kritickim osvrtom - koji može vrijediti i za ostale knjige slicne sadržajem i istog metodološkog pristupa gledajuci sa šerijatsko-fikhskog aspekta - na trilogiju M. Cajlakovica (Babilonsko oko, Rahmanovo osvajanje i Tajna Sulejmanova, a.s, prstena), autora u cijoj se biogafiji navodi da on „s lahkocom lijeci bolesti nastale bajanjem, urokom, sihirom, kao i sve druge uzrokovane djejstvom necistih sila: džina, šejtana i ifrita.'' .

Ne može se oteti utisku da se radi o knjigama utemeljenim iskljucivo na nekakvom rudimentarnom misticizmu i ruralnoj mitologiji koja nema veze sa šerijatskim izvorima.
Šerijat se, pak, izvodi i derivira iskljucivo iz svojih glavnih i sekundarnih izvora, tradicionalne ili logicke prirode, a ne iz rijeci nekih mudraca, pobožnjaka, snova dobrih ljudi ili žena, mitologije ili sumnjivih i apokrifnih pripovijesti židovskog ili nekog drugog historijskog konteksta.
Dakle, ovdje se radi o stvarima gajba koje se mogu spoznati samo doktrinarno a ne iskustveno. Autor se samouvjereno razbacuje „svojim znanjem'' o tom svijetu gajba u kojemu „ce biti obznanjeno sve ono što je predstavljalo veliku nepoznanicu i izazivalo mnoge zablude.''
Naravno, za autora „jeste sve što ja pišem, a ti citaš puka istina'' , pa i cinjenica da je od „sedam planeta našeg suncevog sistema Sunce i mjesec''.


O islamu, šerijatu i njegovim pojedinim granama cesto govore oni koji imaju skromno vjersko obrazovanje i znanje, što nije slucaj sa mnogim egzaktnim naukama u cije se ekspliciranje reprezentativno ukljucuju vrhunski eksperti najviših akademskih zvanja.
Medutim, kada se radi o islamu i islamskim znanostima, onda je to dozvoljeno svakom. I svako je strucnjak i ekspert, makar imao samo mejtef, srednju strucnu spremu i sl. Posebno, ako je u pitanju komercijala i mogucnost brze i lahke zarade.
Doktrinarna greška je i deplasirano davati izjave i ocjene o sposobnostima iscjeliteljstva u ovoj oblasti na nacin kao što se tvrdi u biografiji spomenutog autora. Ovo podrucje lijecenja jednostavno nije u domenu ljudskog upliva i njegovih mogucnosti, nego je, u krajnjoj konsekvenci, u rukama i kompetencijama Uzvišenog Allaha te bereketu Njegovog nadnaravnog govora. Tvrdnja, a priori, za odredenu licnost i odredenog covjeka - iscjelitelja da lijeci s lahkocom sve vrste spomenutih bolesti i slucajeva nije samo reklamna promidžba i neistina, nego i blasfemija bolesnika i pacijenata

Knjiga „Babilonsko oko'' ima mnogo grešaka u arapskom tekstu i kur'anskim citatima, pa cak i nedopustivih, katastrofalnih kao što je primjerice navodenje ajeta :
(Vellezine keferu jukatilune fi sebili /Allah/ et-tagut...) sa dodavanjem Allahovog imena iza rijeci „sebil'' tako da iz toga proizilazi iskrivljeno i potpuno besmisleno znacenje da „se ateisti bore na Allahovom putu...''
Kod objašnjenja ajeta sihra iz sure „El-Bekare'' autor ga komentira navodnim tefsirom Ibni Kesira. Medutim, njegov komentar se svodi samo na spomen mita i židovskih izmišljotina ,,o postanku zvijezde Danice od meleka koji je sišao da pouci ljude sihiru''.
Naravno, to je dvostruka neistina: niti je melek poucavao sihru, niti je Danica postala od meleka. Ova konkretna zabluda proistekla je iz tzv. „israilijata'', tj. patvorenih predaja koje, kako se navodi u tekstu i fusnoti Ibn Kesirovog tefsira, nije dozvoljeno cak ni prenositi ili navoditi, osim da bi se ukazalo na njihovu neistinitost i apokrifnost .


Prema tome, to što je naveo autor, nije tefsir Ibni Kesira, nego njegovo upozorenje kako se spomenutom predajom ne smije komentirati ovaj ajet.
Jasno je, onda, šta iz ovog autorovog tefsira proizilazi zbog cega je potrebno dati ispravan prijevod znacenja ajeta sihra u suri «El-Bekare» kao što se navodi i komentariše u tefsiru Ibni Kesira:
„Rekao je Es-Suddi:
,Šejtani su se pentrali po nebesima zauzimajuci busije za prisluškivanje. Slušali su razgovore meleka o onome što ce se dogoditi na Zemlji medu smrtnicima, ili o nekim buducim tajnama i dogadajima. Te vijesti bi pokupili i obavještavali proroke i carobnjake. Ovi su te vijesti prenosili ljudima koji su ih doživljavali kao istinite. Nakon što su im proroci povjerovali, šejtani su im poceli lagati i dodavati druge neistinite. Svakoj istinitoj rijeci dodavali su sedamdeset lažnih. Ljudi su to zapisali u knjige i ustalilo se vjerovanje da džini poznaju tajne stvari. U tom periodu Allah, dž.š, šalje poslanika Sulejmana, a.s, koji sakupi sve što su ljudi zapisali o tome, stavi u jednu seharu i pokopa pod svoje prijestolje. Šejtani se nisu mogli približiti prijestolju jer bi bili spaljeni.

Sulejman, a.s, je naredio: ,Necu da cujem bilo koga da kaže kako šejtani znaju tajne ili cu mu skinuti glavu.’
Nakon što je umro Sulejman, a.s, poumirali ucenjaci koji su znali Sulejmanove tajne, te prošla generacija iza toga, pojavio se šejtan u liku covjeka pred nekim Izraelicanima rekavši im:
,Hocete li da vas uputim na blago koje necete moci nikada potrošiti.’
,Hocemo!’
,Kopajte ispod prijestolja.’
Otišao je sa njima i pokazao im mjesto, a zatim stao postrance (jer se nije smio približiti). Rekoše mu: ,Približi se!’
,Ne! Ja cu ovdje sacekati nadohvat vaših ruku, pa, ako ne nadete, ubijte me.’
Kopajuci, pronašli su knjige. Kada su ih izvadili, šejtan im se obrati:
,Sulejman je ovom vradžbinom (sihr) vladao ljudima, šejtanima i pticama.’ Nakon toga je poletio i nestao.
Tako se medu ljudima proširila vijest da je Sulejman, a.s, bio sihirbaz (vracar, carobnjak). Izraelicani su preuzeli pronadene knjige koristeci ih u borbi i suprotstavljanju Muhammedu, a.s, kada je došao kao Poslanik. Ovaj ajet im odgovara donoseci istinu o Sulejmanu, a.s, koji „nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici uceci ljude vradžbini.”


Ibni Kesir dalje navodi:
„Židovi su smatrali da su meleki Džibril i Mikail, donijeli sihr Sulejmanu, a.s, pa ih Allah, dž.š, ugoni u laž obavještavajuci svoga Poslanika, Muhammeda, a.s, da nisu i da je Sulejman, a.s, nevin u odnosu na njihove optužbe, zatim konstatira da je to šejtanski posao koji su oni prakticirali u Babilonu poucavajuci ljude sihru. Ucitelji su bili dvojica ljudi (ne meleci) po imenu Harut i Marut. Po ovom komentaru, cestica „ma” u rijecima „ve ma unzile a’lel-melekejni” upotrebljena je kao negacija, a ne kao odnosna zamjenica… Ibni Džerir komentariše da je „ma” cestica za negaciju… On bilježi komentar Ibni A’bbasa da rijeci „ve ma unzile a’lel- melekejn” znace „nije objavljen (sihr) dvojici meleka” .
Dakle, znacenje ajeta po Ibni Kesiru je slijedece:
„I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici jer uce ljude vradžbini preko (ljudi) Haruta i Maruta u Babilonu. A sihr nije bio nadahnut dvojici meleka...”

Autor navodi da je uvjet osobe - iscjelitelja dobro poznavanje i ovladavanje arapskim jezikom . Iz navedenog primjera ocito je koliko sam autor poznaje arapski jezik a ipak „s lahkocom lijeci bolesti nastale bajanjem, urokom, sihirom, kao i sve druge uzrokovane djejstvom necistih sila: džina, šejtana i ifrita.''
Ne/poznavanje arapskog ocituje se i na primjeru njegovog gotovo stalnog navodenja krnjave sintagme „la'netullah'' uz ime Iblisa, bez rijeci „a'lejhi'' što ne daje pravo znacenje i ne ukazuje na koga se odnosi Allahovo prokletstvo.
Drugi uvjet koji spominje za iscjelitelja jeste da „od trenutka kada podeš putem traženja i naucavanja ove rijetke i malo dostupne nauke znaj da od tada sve što uciniš, kažeš, zatražiš ili napišeš, mora biti u skladu sa uzvišenim pravilima šerijata''.
To bi tako trebalo biti, medutim, kod objašnjenja lijecenja autor prvo navodi lijecenje rukjom, što je šerijatski dozvoljeno, potom prelazi i na druge metode kao što su zapisi i vefkovi (zapisi ajeta normalnim rukopisom ili nepovezanim, rastavljenim harfovima i brojevima), zatim i na zapise po krpi koja se pali zbog kadenja te na pisanje i spravljanje vefkova i nošenje mušeme sa imenom i imenom majke oboljele osobe.
Da li su ove metode dozvoljeni nacini lijecenja?!


Da bismo mogli prepoznati dozvoljeno od nedozvoljenog u njima, poslužicemo se valorizacijom i nacinom kako Vehid Abdus-Selam Bali prepoznaje sihirbaza cije djelovanje je šerijatski zabranjeno. On navodi :
„Ako primijetiš samo jedan od slijedecih znakova kod onoga koji se bavi lijecenjem, on je bez ikakve sumnje sihirbaz:
- pita pacijenta za ime i ime njegove majke,
- koristi neku licnu stvar pacijenta (za spravljanje sihra) kao što je odjeca, kapa, maramica,
- ponekad zahtijeva životinju sa odredenim svojstvima da bi je zaklao bez spominjanja Allahovog imena, cijom krvlju, možda, namaže bolno mjesto ili samu lešinu baci na neko pusto mjesto,
- piše talismane,
- uci neke nerazumljive carolije i talismane,
- daje pacijentu zapise koji sadrže cetverougaone figure u cijoj unutrašnjosti su nepovezani, rastavljeni harfovi ili brojevi,

- nareduje pacijentu samocu u tamnoj prostoriji gdje ne prodire svjetlost sunca.
- ponekad traži od pacijenta da ne dolazi u doticaj sa vodom cetrdeset dana. Ovo upucuje da je džin koji služi sihirbaza kršcanin,
- dadne nešto pacijentu da zakopa u zemlju,
- dadne pacijentu listove koje ce zapaliti i nakaditi se na njima,
- mrmlja neke nerazumljive rijeci,
- ponekad sihirbaz obavijesti pacijenta o njegovom imenu, mjestu i problemu zbog kojeg je došao,
- zapiše pacijentu nepovezana slova na zapis, ili posudu od bijele grncarije, naredujuci da to otopi i popije.



Dakle, knjige koje sadrže nešto od ovih nedozvoljenih nacina i metoda lijecenja i same nisu dozvoljene.
Prema navedenom nacinu valoriziranja lijecenja, knjige M. Cajlakovica i njima slicne sadržajem i nacinom, sadrže šerijatski nedozvoljene metode. A Allah, dž.š, najbolje zna.
Jedan od uvjeta lijecenja koje spominje autor je i da iscjelitelj „dobije duhovnog slugu izravno od Alaha, dž.š.''
Medutim, po cemu neko može znati da mu Allah, dž.š, šalje duhovnog slugu. Prije ce biti da je to šejtanska spletka kao što opisuje Ibni Tejmijje, sigurno jedan od najvecih poznavaoca ovoga svijeta gajba:
„Onaj ko ih (džine) upotrijebi u neke nadnaravne svrhe, ne poznajuci dovoljno šerijat i misleci da su to kerameti (kao da ga prenesu sa mjesta u drugo /na hadždž- Arefat i sl.) ne zna razlikovati šejtansko zavodenje od kerameta.''

Šejtanske spletke su u vidu skrivenih, inteligentnih zamki. Cesto ih mogu prepoznati samo ljudi koji dobro poznaju šerijat.
Ibni Tejmije, takoder, kaže: „Poznajem ljude kojima se obracaju biljke sa spominjanjem koristi koje posjeduju. Ustvari, to se javljaju šejtani koji su ušli u njih.
Poznajem i neke kojima se javlja drvece i kamenje govoreci: ,Neka vam je prijatno, Allahovi odlicnici.’ Medutim, kada prouce Ajetil-kursijju, glasova nestane.
Poznajem ljude koji odu da love ptice, a one im se javljaju govorom: ,Uzmi me, da se najede kakav siromah.’ To je sve govor šejtana koji ude u njih kao što ude u covjeka... Ili se pojavi onaj koga neko traži i priziva. To je, ustvari, šejtanska opsjena u liku onoga ko se priziva. Medutim, ako bude ucio i ponavljao Ajetul-kursijju tih opsjena ce nestati.”


Ukratko receno, spomenute knjige (i njima slicne od bosanskih autora) sadrže pomiješan hakk i batil, praznovjerje, isfabricirane i apokrifne predaje koje govore o nekim ogromnim, prenaglašenim vrijednostima pojedinih „dova'' kao što je neka Velika dova, Veliki salavat i sl. što je u koliziji ne samo sa vjerskim izvorima, nego i sa logikom i zdravim razumom.

Primjere i dokaze za ovu ocjenu nalazimo u mnogobrojnim autorovim navodima:
„Lijek: kadi ga listovima cicka. Zakolji mu crnog pijetla koji nema na sebi biljega, pa namaži ruku i celo bolesnika njegovom krvlju i malo mu nakapaj u nos, ali, prilikom ucenja Dehrušije, nakadi ga još i magarecom balegom.''

„Lijeci ga nešrom, a to je da zakolješ crvenog pijetla. Zatim sakupi krv, crijeva, perje, mozak i izmet koji su, možda, izašli prikom klanja i reci Bismillahi, Allahu ekber...''

„Kada bi sudžuka bila omotana oko cijele zemaljske kugle, pa kad bi pseto zagrizlo na jednom kraju, nije džaiz da covjek zagrize na drugom kraju. Ali, ipak, nokti lijeve prednje šape ako se samelju, istucaju, pa se daju u manjoj kolicini, jedanput, insanu kojega je ujeo mamen pas ili lisica, prijeki je lijek za ozdravljenje... Ako trudnica jede testis psa, rodit ce žensko dijete.''
„Džibril, a.s, rece: ,Ako samo tri puta u životu neko prouci ovaj salavat, njemu ce biti sevap kao da je proucio Tevrat, Zebur, Indžil i Furkan, listove Ibrahimove i imat ce sevab Musaa, a.s. i Isaa, a.s.'
...Toliko je jak ovaj salavat...narkozira džine tako da oni bježe kao omamljeni i nikada se ne vracaju u tu osobu.''



„...Ko god uci ovu dovu bit ce bezbjedan, a ako je u nevolji – bit ce smiren, ako je gladan – bit ce sit, ako je žedan bit ce napijen, ako je dužan, Allah, dž.š, ce omoguciti da vrati dug, ako je neodjeven – bit ce odjeven i ako je u nevolji, Allah, dž.š, ce je razgaliti... Pomocu ove dove umrli vjernici bit ce oživljeni iz kabura...''

Doista, svim ovim i slicnim navodima ne treba šerijatski komentar da bi se razumio njihov nedozvoljen šerijatsko-pravni status. Preporuka muslimanima je da prije nego se obrate za pomoc da li je ta osoba sihirbaz na osnovu znakova koji su navedeni u knjizi Oštri mac u borbi protiv zlih sihirbaza. Haram je odlaziti sihirbazu, a pogotovo je haram sihirbaza slušati i njemu se pokoravati.