POSJETITE KURAN.BA
 
 

od promijena do zone sumraka

Ismet Hadziahmetovic | Novi Horizonti br/str. 30

Iskorak iz demokracije u totalitarizam


Za Ameriku kažu da u njoj ništa više nije kao prije 11. septembra prošle godine, a u Bosni i Hercegovini od 18. januara ove godine ništa više nije kao prije, niti ce to biti. Sve iluzije o demokratskim promjenama, višepartijskom sistemu, razvoju tolerancije, ljudskih prava i drugim tekovinama humanizma srušile su se u jednoj noci. Uzalud smo krvlju placali slobodu, živote najmladih i najboljih sinova ove zemlje ugradivali u njene temelje ako ce nam svaki stranac moci odvoditi preživjele i suditi im za izmišljene krivice.

Pokušavajuci da zapocnem pisanje teksta o stradanju šesterice naturaliziranih državljana Bosne i Hercegovine arapskog porijekla nikako nisam mogao da se oduprem porivu da ih i ja nazovem Alžirskom grupom. Vec sama ova cinjenica govori koliko smo potpali pod uticaj stranog faktora, stranih, pa i domacih medija, koji nas kljukaju nepotpunim informacijama o ljudima cija sudbina je, u najmanju ruku, teška ako ne i zastrašujuca. Pocinjemo, dakle, razmišljati profilirano i po direktivama onih koji žele da nas nacine objektima a ne subjektima društvenih zbivanja u na lokalnom i globalnom planu.

To što ce za profiliranje našega mišljenja i svjetskog mnijenja poslužiti covjek u elementarnom smislu te rijeci, što ce biti pogaženo njegovo dostojanstvo, cast, ponos, njegova porodica, djeca, žena, roditelj - kreatore ovoga projekta ne zanima. To da li ce oni koji se od toga izvuku nositi grižu savjesti za necinjenje, imati u svijesti cinjenicu da su sramno izdali svoje sugradane, živjeti sa stalnim strahom da ce i oni doci na red, ostaje kao licni usud i teret za njih i generacije koje dolaze. Trenutno je najprece pokušati u sebi i sa sobom rašcistiti pitanje da li smo se, u krajnjoj liniji, ipak složili sa onim što je naša i strana vlast i sila ucinila.
Ljudi su stradali, i to je definitivna cinjenica. S pravom ili ne njima su državljanstva oduzeta. Bez prava i pravde, bez presude i osude, bez dokazane krivnje i opravdane sumnje oni su izruceni stranoj državi i stranom diktatoru bez mogucnosti da iznesu svoju odbranu, da dokažu nevinost ili da im se dokaže krivnja. Njima ostaje tegoban boravak u konc-logoru na Kubi ili nekom drugom strašnom mjestu, a nama ostaje preispitivanje savjesti i borba da sebi i drugima dokažemo kako nismo šaptom pali i nismo baš tako “hajvanski” pristali na sve.

Uvreda borcima i Armiji

Nedavno oduzimanje državljanstava za skoro stotinu Bosanaca arapskog porijekla, uradeno je takvom brzinom, a njihova deportacija takvom efikasnošcu, da nismo imali vremena ni da iskažemo svoj stav a pogotovu svoje neslaganje. Medutim, kada je “alžirska grupa” uhapšena i kada joj se stavilo na teret teroristicko djelovanje, pripreme za teroristicko djelovanje, ili, pak, razmišljanje o tome, imali smo malo više vremena da se opredijelimo i da bar shvatimo o cemu se radi. Jasno je bilo da je to udar na ljude koji su ovoj državi pomagali onda kada joj je bilo najpotrebnije i kada je ona preživljavala svoje najteže trenutke. Dovoljno je reci da su oni kojima su državljanstva oduzeta, skoro svi, bili ucesnici u odbrani od agresije i da su bili pripadnici Armije BiH. Oni koji nisu ucestvovali kao borci radili su u humanitarnim organizacijama bez cijeg djelovanja bi i borba bila mnogo teža i neizvjesnija.

Više od polovine ovih ljudi dobitnici su najviših ratnih, vojnih priznanja i odlikovanja. Desio se još jedan slucaj bez presedana u ovoj zemlji: najzaslužnijim gradanima vlast oduzima državljanstvo, oduzima im pravo da kažu da pripadaju zemlji za koju su se borili i za koju su zalagali svoje živote bez straha da ih i izgube. Sada su izgubili dostojanstvo.
Bio je ovo najgrublji šamar Armiji BiH, njenim borcima, vojnicima i starješinama, njenim šehidima i palim borcima. Bio je ovo šamar koji niti u jednoj civiliziranoj zemlji ne bi bio otrpljen. Kod nas nije bilo one neophodne kriticne mase svijesti koja bi izrodila istinske borce u miru, spremne i sposobne da na ovaj šamar odgovore. A o borcima se zaista radilo.

Nada Dizdarevic, supruga Budele Hadža, jednog iz “alžirske grupe” kaže:
“ Moj muž je došao u Bosnu kao humanitarni radnik, gdje je ubrzo mobiliziran i bio je u Armiji BiH od pocetka do kraja, u III korpusu. Bio je ranjen, teško ranjen… Invalid je 70 posto. Kao pripadnik Armije BiH dobio je legalno rješenje o državljanstvu. Poslije Armije, opet je poceo raditi kao humanitarni radnik. Radio je u Tuzli, jedno godinu dana, tu smo živjeli, pa je onda dobio mjesto u HUMAN APELU u Sarajevu, gdje je radio tri godine. Tu je radio sve do hapšenja.
Prvo je uhapšen njegov prijatelj Bumedin el-Ahdar iz organizacije ‘Crvenog polumjeseca’. Sutradan ujutru, nazvao je Bumedin El-Ahtar iz zatvora i rekao da su ga stavili na spisak i da se i on sada nalazi na tom spisku. Rekao mu je kako je bolje da on dode sam nego da oni dolaze po njega. On je otišao sam jer znamo da nema ništa da krije. A oni su ga vodili kao da je u bjekstvu?”

Udbaške metode

Objektivan posmatrac ne može se oteti utisku da se radilo ili o namještenim i izrežiranim hapšenjima ili o krajnje loše vodenim postupcima hapšenja i istrage. Dovoljno je samo cuti rijeci gospode Sabihe Idir cijeg muža Mustafu Ait Idira su policajci uhapsili u njegovom stanu naocigled djece i supruge u kasnim nocnim satima:
“ Došli su u 01,05 sati na vrata, Vec sam spavala sa djecom dok je Mustafa popravljao neki kompjuter. Probudio me je i rekao da su tu policajci i da treba da vidimo šta hoce. Kad smo otvorili, kod mene, u sobu, ušla je žena policajac. Muškarci nisu ulazili u moju sobu. Svi su bili u civilu, pa se ni po cemu nije moglo vidjeti da su policajci. Vršljali su po stanu do 02,20 sati a onda su pokupili neke njegove stvari, kompjuter, laptop koji je on popravljao, mobitel i njegov notes. Odveli su ga da potpiše izjavu i više se nije vratio”.

Slicno je i sa Budelom Hadž kojem se odreduje pritvor na osnovu sumnje da je povezan sa terorizmom. Na osnovu te iste sumnje, koja nikad nije dokazana, pritvor se produžuje za još dva mjeseca. Zbog famoznog broja telefona cija provjera nikada nije stigla iz Vašingtona. Nije stigao nalaz ni za famoznu kasetu na kojoj su navodno snimani sumnjivi razgovori. Da li uopce postoji takva kaseta koja nikada nije došla sudu, niti bilo kome drugom?
No, na osnovu toga mu je produžen pritvor na još dva mjeseca. U meduvremenu ukida mu se državljanstvo, na osnovu iste te sumnje koja nikada nije dokazana i nije sprovedena istraga.
“Vidite koje je to kršenje ljudskih prava, koje je to bezakonje”, dodaje Nada Dizdarevic


Ma koliko se trudili da budemo objektivni ne možemo se oteti utisku kako je sve radeno po oprobanim metodama UDB-e, po metodama iz najcrnjeg vremena Titovih cistki i obracuna sa informbirovcima i državnim neprijateljima. Metode su ostale iste, samo se imenovanje neprijatelja promijenilo. Metodi represije i zastrašivanja koje je policija provodila prilikom hapšenja, pretresa stanova i kasnijeg prikupljanja dokaza, nedvojbeno ukazuju na to da se radilo o smišljenom postupku i krajnje neprimjerenom kršenju ljudskih prava. Dakle, sve ono za šta smo se proteklu deceniju borili i za šta smo prolivali krv bilo je stavljeno pod znak pitanja. U takvoj situaciji, javno mnijenje je pribjeglo oprobanom nacinu reakcije: šutnji. Porodice uhapšenika bile su prepuštene same sebi. Borba koja im je predstojala pala je na nejaka pleca žena i maloljetne djece.

Unaprijed otpisani

Produžavanje pritvora za uhapšenike i povecavanje njihova broja bio je jasan znak porodicama da niko nece poduzeti znacajnije korake na njihovu oslobadanju. Istina, u demokratskim zemljama i ne treba ocekivati da neko bude pušten prije okoncanja istrage. Sa tim su se i porodice uhapšenih pomirile ali su tražile da im se krivica dokaže. U protivnom, puštanje na slobodu bilo bi normalan postupak. Nada Dizdarevic o svojoj golgoti nastavlja pricu:

“ Plakala sam, plakala, i onda mi je ‘pukao film’ I, onda, kažem seb: što da placem, nije kriv, idem se boriti za njega. Pokupim sve papire, od suda, od advokata, preko veza od raznih institucija. Pocela sam davati intervjue za novine. Helsinški komitet i Amnesti International su najviše pomogli. Iz Helsinškog komiteta sam poslala pisma Amnesti Internationalu, odatle je pismo otišlo u Vašington, u Francusku, u Alžir, u Italiju, u Ambasadu Alžira u Italiji, u Ambasadu Alžira u Madarskoj. Na sva mjesta gdje postoji Helsinški komitet. U Alžir je to pismo došlo dva dana prije zahtjeva našeg MUP-a da se izvrši deportacija. Ljudi u Alžiru su procitali naše pismo i znali su da ništa nisu zgriješili iako su tamo novine pisale drugacije, jer uvijek se nade neki idiot iz Bosne da napiše za alžirske novine grozan tekst.”
Uzalud su alžirske vlasti pristajale da prihvate svoje državljane ako se pokaže da nisu povezani sa terorizmom, uzalud su dolazila uvjeravanja o tome da se u njihovoj zemlji protiv njih ne vodi nikakav postupak, novinski stupci su punjeni pricama o navodnoj povezanosti za medunarodnim terorizmom, cak sa Bin Ladenom i slicno.

U takvoj situaciji teško se bilo snaci. Sudbina uhapšenika bila je u rukama istražnih organa, sudova i advokata od kojih se neki nisu pokazali u najboljem svjetlu, kao i mnogi predstavnici vlasti. O tome gospoda Nada Dizdarevic kaže:
“Onda Amerika pocinje tu da se miješa, donosi javno saopcenje i kaže: Ako ih sud FBiH oslobodi sumnje i vrati im državljanstvo, da ce onda oni to preuzeti u svoje ruke, što su ocito i uradili. Gdje god sam došla, ista je stvar bila: ‘…Imam svog šefa…. izgubicu posao… nemoj, Allaha ti, mene... Znamo mi da nisu krivi, al' mora malo reklame Americi…. Mora biti kako Amerika kaže…’ Subhanallah…. je li mora biti kako Amerika kaže?!
Najviše mi je pomogao Srdan Dizdarevic, preko njega smo išli dalje, pa su neki u našoj vlasti pomagali: Osman Brka, Željko Mirjanic, Sead Avdic. Sejfudin Tokic je postavio jedno poslanicko pitanje, nedavno, što me je jako iznenadilo, onda Osman Brka kao predsjednik Komisije za ljudska prava u Predstavnickom domu BiH.

Uloga Fahrije Karkina

Van BiH su nam više pomagali nego ovi u BiH, odnosno ove institucije koje se brinu o ljudskim pravima. A što se tice ovih u BiH, i oni koji su pomagali uvijek su htjeli da ostanu anonimni: ‘Nemoj, Boga ti, da te vide sa mnom…’ Moram reci: da su advokati radili koliko je on, moj se muž ni 30 dana ne bi zadržao u pritvoru. Ali ja sam toliko imala problema sa advokatima da cete vi svi, što vas ima novinara, morati posvetiti pažnju tome. Ja sam se sinoc uvjerila i ubjedena sam sto-posto, da su advokati njih prodali. Od samog pocetka oni su non-stop zauzeti, stalno su nedostupni, kad god ih nazoveš nemaju vremena. Oni nemaju nikakve informacije, ja njima dajem informaciju. Ja trudna, deveti mjesec istekao, trebam da se porodim, a oni meni kažu: ‘Ti znaš Osmana Brku, idi njemu, idi onom, idi ovom…’ On sjedi, uzeo 5.000 maraka, i jest ga briga. To je advokatski tim?!! Vidjela sam da od advokata nema ništa, ali je bilo kasno. Jedan Karkin ima neku funkciju… cim je Inad El Misri onako, pored njega, deportovan, meni je tad vec bilo sumnjivo.

Nakon 20 dana mene covjek zove telefonom: ‘Ja sam Mustafa Bratkovic, branitelj vašeg muža’. Vela havle, vela kuvvete…ko je sad ovaj? S kim ja pricam, ko je sad ovaj? Kaže, ‘Muž ti se sekira, pita jesi li se porodila, pita treba li ti šta’? Subhanallah, vidim da covjek zna mog muža. Ja odem Karkinu, i opet pitam ko ide mome mužu? On meni opet: ‘Ide moj sin!’ Pa, covjece, kažem ja, ko je onda Mustafa Bratkovic? Dokle ceš me lagati? Isvadamo se onda tu i više niti sam išla, niti sam kontaktirala s njima. Kad god sam se njemu najavila da cu doci, sve bude dogovoreno, kad ono ispadne nešto u zadnjem trenutku i njega ne bude. Onda sam ja zauzela stav, necu mu ici, necu ih obavještavati ništa. Radicu svoj posao i ono šta mogu, a oni neka rade svoj, pa šta Allah dž.š. dadne. Sve je tako bilo dok nisam Srdanu Dizdarevicu. ispricala svu tu situaciju. Onda je on angažovao svoga advokata iz Helsinškog komiteta, tj. Senku Nožicu.


Ona je, zatim, prvo otišla Mustafi Bratkovicu i kako mu je održala predavanje, covjek se automatski promijenio.
Hocu da kažem: 1001 dokaz ima da su ih oni prodali. Prvi koji je otputovao je Mustafa Bratkovic, advokat moga muža. Poslije njega u Hag ide na put 20 dana Karkin, kad je bilo najpotrebnije i kad su oduzeta državljanstva. Poslije njega ide i njegov sin. Ovo je samo mali isjecak kako su advokati branili moga muža. Moram istaci da ono vecer, kad se spremala deportacija, nisam mogla stupiti u kontakt s advokatom. Onda sam se dosjetila da nazovem novinare, televiziju, posebno bih istakla radio ‘Nabu’ iz Visokog. Preko njihovog radija, to vecer, kada se spremala deportacija, uputila sam proglas i oni su to zaista stalno puštali.
Ko ima hrabrosti, necemo raditi ništa, samo da dokažete da ste s njima i da stojite tu ispred auta i ništa drugo: I eto, bilo je to kako je bilo.”
Izjave supruga optuženika iz Alžirske grupe slažu se u potpunosti kada je u pitanju odnos javnosti prema njima.

Naravno, bilo je nezaobilazno pomenuti i odnos Islamske zajednice jer se, ipak, radi o muslimanima. O tome Sabiha Idir kaže:
“Za tri mjeseca njihovog pritvora imali su samo jednu posjetu i to zamjenika predsjednika Vrhovnog suda. Bili su u pritvoru tokom ramazana i tamo ih je zatekao Bajram. Bili su ogorceni. Zatvorenike kršcane posjecivali su njihovi fratri i sveštenici, pitali ih za stanje u kome se nalaze, cestitali im njihove praznike, a njih i ostale muslimane u zatvoru niko nije posjetio ispred Rijaseta ili druge institucije. Ni da vide kako im je, ni šta jedu, ni zašto su tu… a znali su da su nevini.”


Opravdano ili ne ogorcenje je prisutno i kod Nade Dizdarevic koja na pitanje da li je neko iz Islamske zajednice posjetio njenog muža odgovara:
“Ni slucajno, ja sam im cak preko naših slala poruke, dostavila sam im rješenje o oduzimanju državljanstva. Nikad se nisu oglasili, jednostavno ef. Ceric se napravio da nije ni cuo. A nisam ni ocekivala, da vam pravo kažem. Od onakvog Cerica, koji izjavljuje onako da voli Ameriku i da se osjeca Amerikanac zbog svojih sinova koji su rodeni u Americi. Šta ja, onda, da ocekujem od jednog Cerica da brani moga muža? Da su mi u kom smislu htjeli pomoci, imali su nacina.”

Deportacija morala

Tromjesecna agonija “alžirske grupe” kulminirala je u noci 18. januara ove godine, kada su nakon rješenja o prekidu pritvora, umjesto puštanja na slobodu, njeni clanovi deportovani za SAD, odnosno u konc-logor na Kubi. Uostalom, veliko je pitanje kuda su ovi ljudi uopce transportirani i gdje se sada nalaze. Ono što je našoj javnosti dostupno jeste da su, umjesto slobode, dopali u još teže stanje od ranijeg, da su umjesto vracanja državljanstva Bosne i Hercegovine, vracanja u zemlju porijekla ili zemlju iz koje su došli, jednostavno izruceni kao najgori kriminalci, ali bez ikakva zakonskog osnova, u ruke Amerikancima.

Uzalud je bilo okupljanje velikog broja Sarajlija ispred zgrade istražnog zatvora, njihov protest i zahtjev da se ispoštuje zakon i ništa više ili manje od toga. Uzalud je što su svi znali da iza deportiranih ostaje šest supruga, tri bošnjackog a tri arapskog porijekla, što je ostalo 14-tero maloljetne djece rodene u Bosni, ciji status do daljnjeg ostaje nejasan. Jedino što je bilo važno isporuciocima ljudi, isporuciocima morala, slobode i dostojanstva je bila želja da se dodvori velikoj sili koja diktira dogadanja u svijetu pa i kod nas u Bosni i Hercegovini. Ko ce za ovakvu psecu poslušnost dobiti kost sa bogate krvave trpeze - deportiranima i njihovim porodicama nije više važno. Nije više važno ni svim ostalim gradanima ove države.


Ono što bi moralo biti važno svakome od nas jeste cinjenica da se na ovome nece i ne smije završiti ovaj slucaj. Ne smije zbog toga što bi nam tada prijetio ponovni dolazak mraka, dolazak režima u kojem se u zatvore i gole otoke ide za mišljenje a ne za cinjenje, u kojem je dovoljno da neko kaže šta si mislio pa da to bude isto što i da si pocinio, u kojem i lažna dojava o djelovanju protiv režima vrijedi kao i dokazana krivnja. Onoga trenutka kada gradani ove zemlje to shvate, lakše i odlucnije ce se tome suprotstaviti, snažnije ce dici svoj glas u borbi za zaštitu ljudskih prava, i nece više biti važno da li se štiti musliman, kršcanin, jevrej… nego covjek u njegovoj elementarnoj potrebi da bude slobodan, zašticen od drugog, od režima koji se izdigao iznad njega i koji prijeti da ga uguši. Samo tada žrtve koje smo podnijeli u odbrani od agresije na našu državu nece biti uzaludne, sve drugo ce biti deportacija slobode i morala.

Prica nije završena

A šta se dešavalo u Sarajevu te sramotne noci 18. januara prisjeca se Sabira Idir:
“Primijetili smo da je zgrada pojacana sa policajcima i specijalcima. citava ulica je bila opkoljena policijom i onim njihovim obucenim kerovima. Tek tako da pokažu kako su oni spremni u borbi protiv tog tzv., njihovog terorizma. To je njihov terorizam nad narodom i borba protiv islama, da nas ovdje, još ovo malo što je ostalo, uguši, uništi i da se i drugi boje, da se ponovo bojimo da kažemo da smo muslimani, da hodamo pognutih glava. Ali ko je tamo bio prisutan samo mu je ojacan iman, još više mu se srce otvorilo. Uvjerili smo se da nema nikakve borbe protiv terorizma, da je to ociti akt borbe protiv muslimana i islama u citavom svijetu a posebno ovdje u Bosni. Što nisu mogli pobiti i protjerati cetnici tokom rata, nastavili su ovi naši nesvjesno, jer su možda dobili povecanu placu pa ce biti zadovoljni.

Naišla su njih trojica i navalili na jednog djecaka… studenta. To si bili jaki udarci. Tako su mlatili jadnog mladica da nije mogao da ustane. Onda ga oni uzmu i bace ga na benzinsku pumpu. Kada smo htjeli da snimimo policajce kako udaraju, drugi su htjeli da bace kamere i aparate, da se to ne snimi, da se ne vidi kako udara policija koju mi placamo, koju mi hranimo, koja nam govori da smo bezbjedni a udara bracu muslimane od kojih niko nije ni prst podigao, samo smo tražili da se ispoštuje zakon, njihov zakon.”


“ Udarali su, šutali, bacali suzavac, nema šta nisu uradili od naroda. Ne mogu da shvatim, samo, odakle tolika mržnja, tolika hladnokrvnost te policije da tako rade sa nedužnim narodom”, kaže Nada Dizdarevic i na kraju našeg razgovora porucuje:
“Nek se zna da sa ovim prica nije završena. Inšallah, nastavljamo u Strasburu, Allah zna dokle cu stici dok pravda ne bude potpuno zadovoljena i ne samo pravda, nego da budu i krivicno gonjeni svi oni koji su ovdje potpisali bilo koji od ovih papira i svi koji su ucestvovali u ovom bezakonju i kršenju ljudskih prava. Ne da bih dokazivala njegovu nevinost, dokazana je, šta je trebalo da se oslobodi oslobodio je se.
Necemo stati, ne samo ja za svoga muža, nego i sve druge sestre za svoje muževe. Da se svi angažujemo za njihovo oslobadanje. Sada cemo raditi da prikupimo sve dokaze, ove kasete snimaka, sve tonske zapise… A, ako Bog da, tada ja i Srdan Dizdarevic i naš advokat Senka Nožica, idemo u Strazbur i necemo se vracati dok nešto ne uradimo i dok ovi kjafiri i ovi munfici ne budu odgovarali za ovo što su uradili, sigurno necemo stati”.

Interfile
Ko vrši pretres


Da zaista ništa nije gotovo dokazuju i zbivanja nakon deportacije “alžirske grupe”. Nada Dizdarevic prikupila je i dalje prikuplja dokumentaciju za borbu koju namjerava nastaviti u Stzrazburu, Medutim, svoje aktivnosti nastavljaju i oni koji su sve ucinili da šest ljudi bude sramno isporuceno drugoj državi bez pravnog osnova:
“Kad su mi rekli iz Strazbura da imam njihovu podršku, da dodem tamo, da ce sigurno nešto uraditi, u javnost sam dala informaciju da sam skoro prikupila dokumente i dokaze za Strazbur.
Nakon toga, dolaze mi dva policajca, kucaju na vrata. Pitam: ‘Ko je’? Kažu: ‘Policija’! Otvorim im vrata. Kad, oni obuceni u civilu, jedan nosi crni kacket, naopacke okrenut, drugi lijepo okrenut. Ova dvojica imaju prsluke teget plave i crne hlace i patike. Kažu: ‘Mi smo policija’.‘Izvolite, šta trebate?’ ‘Vi ste supruga tog i tog?’ Kažem, ‘Jesam’! ‘Mi smo došli za pretres’.

Odmah sam znala da o pretresu nema ni govora. Pod broj jedan, da dodu samo dvojica da vrše pretres, pod broj dva: jedan sa mnom prica, a drugi non-stop gleda na stepenice da nece slucajno ko naici. Ja kažem: ‘Dobro, nema problema. Hocete i mi pokazati vaš nalog’?
Kažu: ‘Nemamo mi nalog, al' ne brinite se vi, mi cemo poceti bez naloga, a on je u toku’.
‘E, necete bez naloga, a onda cete pokazati vaše akreditacije!’
Kaže: ‘Mi nismo dužni pokazati akreditacije’.
‘Ja’, rekoh, ‘kao gradanin, nisam dužna otvoriti’, zalupim vratima i zakljucam. Nazovem Srdana Dizdarevica, kažem mu tako, kaže: ‘Nazovi policiju’! Nazovem policiju. Došli su oni kod mene, policija iz opcine Novi Grad. Ispitivali me i ubjeduju oni mene da je to sigurno pokušaj pljacke. Medutim, navecer u pola jedanaest, zvone oni meni pred vratima: ‘Mi smo policija, nemoj otkljucavati! Obilazak! Bit cemo tu’!
Sutradan ujutru, dolaze oni u obilazak. Medutim, ja znam da cim oni mene cuvaju da nešto nije u redu i da je nešto bilo sinoc. cim se oni tako brinu za mene. U meduvremenu, neko me je poceo zvati telefonom i spuštati mi slušalicu, to je bilo od nedjelje.


Pita on mene: ‘Je li to neko zvao telefonom’? Kažem: ‘Jeste’!
Kaže on meni: ‘Mi smo tu non-stop, uz vas, šta god vam bude trebalo mi smo tu pred vašim vratima’!
Srdan Dizdarevic je odmah poceo da vrši istragu ko su ti policajci koji su došli da izvrše pretres. Sutkinju je zvao da to sazna, a ona se sve vrijeme krila. Nije je bilo tu, a ona je bila tu na radnom mjestu. Znaci da je znala ko meni dolazi. Dobili smo informaciju da je to FBI. Mislim, kada malo bolje razmislim, mislim da je to logicno, jer nikom drugom nisu došli, došli su samo meni. Ja ne vidim drugi razlog do taj da su došli da pokupe dokumentaciju koju prikupljam i koju posjedujem. I sinoc sam dobila upozorenje, neko me je nazvao i rekao:
‘Sestro, cuvaj se. Postoji mogucnost da dodu i po tebe i po dokumente koje ste prikupili.’
I sinoc, kada je došao sa mnom da pregovara jedan policajac, ja sam ga prepoznala i vidjela sam da je to bio glavni od onih koji su to vece udarali narod. On im je bio nešto kao komandir. Došao je nešto pregovarati i nešto smo se tu pogurali i u tom trenutku, ja njemu gurnem jaknu i vidim mu akreditaciju. ‘A, znaci, ti si taj!’, kažem ja. I zapamtila sam mu ime, zove se Dejan Babic. Mislim da postoji opravdana sumnja da žele i mene da privedu i dokumentaciju koju sam prikupila uklone da bi prekrili svaki trag.