islam na bosanskim prostorima

PRIHVATANJE ISLAMA NIJE BILO PRINUDNO

O prihvatanju islama od starosjedilackog stanovništva i širenju islamske kulture na prostoru srednjovjekovnih južnoslavenskih zemalja, koje su u XIV, XV i XVI vijeku potpale pod osmansku vlast, do danas je napisan veliki broj radova. Zahvaljujuci mogucnosti da se o tome može u postkomunistickom periodu slobodno pisati najvrjedniji od njih svakako su napisani u vidu referata koji su podneseni na Naucnom skupu koji je pod naslovom Širenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu, održanom izmedu 7. i 9. marta 1991. godine u Sarajevu.(1) Iz tih radova moglo se saznati da je širenje islama do kraja išlo postupno, a da se masovno prelaženje starosjedilackog stanovništva na islam odigralo u XVI vijeku, sa nekim posebnostima u pojedinim sandžacima. Takoder se saznalo da su na islam prelazili pripadnici sve tri zatecene vjerske zajednice: Crkve bosanske i njeni pokatolicenici,(2) Katolicke crkve i nepravoslavizirani Vlasi, ali da su jedini pripadnici Crkve bosanske i njeni pokatolicenici svi prihvatili islam.

U vezi sa prihvatanjem islama, srpski historicari proizveli su dvije velike podvale i neistine:
- prvo, da je to bila islamizacija ili isturcavanje i
- drugo, da je taj postupak bio pracen prinudom.
Postupak prihvatanja islama namjerno je oznacen kao islamizacija, (3) kako bi se iz samog naziva mogao steci dojam da se radilo o postupku koji je u sebi sadržvao prinudu. Ovaj je postupak izjednacen sa isturcivanjem, (4) slijedeci njemacku praksu prinudnog prevodenja nepravoslavaca na pravoslavlje i obrazac prema kojemu je stavljan znak jednakosti izmedu pravoslavizacije i posrbljivanja odnosno da pripadnost pravoslavlju istovremeno oznacava i pripadnost srpstvu. A bosanski su muslimani vrlo loši Turci koji ni za više od cetiri vijeka nisu uspjeli nauciti turski jezik.

Osmanlije nisu imali nikakvog razloga da pripadnike bilo koje vjeroispovijesti prinudno prevode na islam, iako je jedan od zadataka osmanske države bio i širenje islama. U duhu šerijata, islamska država je dužna da štiti nemuslimane (zimmi), a oni su joj, u naknadu za to, dužni placati zaštitnicki porez džizju ili glavarinu (kasnije nazvanu i haradž ili harac). Radilo se o znacajnom izvoru prihoda za državnu blagajnu (haznu), pa je vec to bio dovoljan razlog da se nikoga ne prisiljava da prihvati islam, kao što nikome nije sprecavano da to po svojoj volji ucini. Da bi se potvrdila ta cinjenica ovdje cu iznijeti nekoliko mišljenja nemuslimanskih historicara koji su o tome pisali.

Historicar i muzeolog Ciro Truhelka, koji je bio izuzetno naklonjen bosanskim muslimanima, o neprinudnom prihvatanju islama od nemuslimanskog stanovništva, napisao je sljedece (5):
'Istorijski nema jedne jedine cinjenice koja bi mogla da potvrdi prisilnu islamizaciju. Ali zato ima vr1o mnogo dokaza da su muslimani ostavljali nemuslimane u njihovoj vjeri ne uznemiravajuci ih'
Historicar Vladislav Skaric, koji je svoje radove pisao iskljucivo na osnovu pismenih spomenika i historijskih cinjenica (6) potvrdio je Truhelkine navode i napisao sljedece (7):
'Krivo je mišljenje da je na Balkanskom poluostrvu islam širen naglo i da je službeno širen silom. Mnogo dokaza ima da nije tako. Ja cu istaci samo fakat da 19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišcanina. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.'

Historicar Miljenko S. Filipovic, ciji se cvrst stav o porijeklu bosanskih pravoslavaca odnosno, kako oni sebe nazivaju, Srba, iz njegovih radova ne može sa sigurnošcu utvrditi, jer ih je vremenom mijenjao, potvrdio je mišljenja Cire Truhelke i Vladislava Skarica i o tome napisao sljedece (8):
'Ali nije se ništa culo, da su muslimani išta preduzimali, da prinude nemuslimane na obracanje, nit (9) da su cinili nasilja da otud iskorijene kršcanstvo.'
Uz to je dodao da je prihvatanje islama bilo pojedinacno i dobrovoljno.
I na kraju, evo mišljenja publiciste i revolucionara, ideologa srpstva Vase Marica. On je otišao još dalje od naprijed navedenih historicara pa je, osim potvrde njihovih mišljenja o tome da prihvatanje islama nije bilo prinudno, dodao i izvanredno pohvalnu ocjenu o njegovoj prirodi kao demokratskoj. Osim toga, pohvalio je i Osmansko carstvo, što je kod srpskih pisaca rijedak slucaj. O tome svemu, napisao je sljedece (10):

'Vlada Turska nije svoj jezik silom nametala pokorenim narodima kao što su to cinile i cine ostale evropske zemlje. Ona je i spram drugih vjera daleko tolerantnija i covecnija bila od mnogih hrišcanskih vlada i država. Što se naroda isturcilo, nije nožem ili palešem naterano, vecje to bilo unekoliko dragovoljno, iz licnih interesa. Gospoda se isturcila radi gospodstva, a sirotinja za to, da se oprosti spahija ili nekog gonjenja i stotine hiljada naroda volilo je olakšicu tereta, i materijalno blagostanje sigurnost no veru svoju, te prevrnu jednu i primi drugu. Ovom je mnogo doprinela i demokratska priroda muhamedanske vere i uprave. Zato i bogumili su se listom isturcili, jer su ih zbog njihove vere slobodoumne gonili i pravoslavci i katolici.'
Pelagic se pohvalno izrazio i o pripadnicima Crkve bosanske, koje on doduše naziva Bogumilima, njihovoj slobodumnoj vjeri i progonima. Da se ovoga teksta docepaju, neupuceni bi Srbi, optužili Osmansko carstvo i1i, kako oni uvijek kažu, Tursku i Turke ali i bosanske muslimane za krivotovorenje povijesnih cinjenica.
Odgovor na pitanje zašto muslimani nisu nikada prisiljavali nemuslimane da prihvate njihovu vjeru je u kur'anskom ajetu: 'U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti. Pravi put se jasno razlikuje od zablude.' (El-Bekare, 256), a odgovor na pitanje zašto su oni koji su dolazili u dodir sa islamom i muslimanima prihvatali tu vjeru je u ljepoti i univerzalnosti propisa koji usrecuju covjeka na dunjaluku i daju mu nadu za uspjeh na ahiretu.

Fusnote:
1. Referati podneseni na ovome Skupu, objavljeni su u casopisu Prilozi za orijentalnu filologiju, Vol. 41, sarajevo, 1991.
2. Ovi su pokatolicenici u histografiji pogrešno nazvani kriptobogumilima.
3. Nažalost ovu su podvalu prihvatili bošnjacki historicari. To je bilo napušteno na naucnom skupu o širenju islama i islamske kulture, zahvaljujuci bardu naše osmanistike Avdi Suceski, ali se izgleda ponovo ponegdje pojavljuje. Ali ako je prihvatanje islama oznaceno kao islamizacija, onda bi i dobrovoljno prihvatanje katolicanstva ili prinudno prevodenje na katolilcanstvo (posljednji bosanski kraljevi Stjepan Tomaš i njegov stariji sin Stjepan Tomaševic 1459. – 1461.) trebalo biti oznaceno kao katolizacija, a iskljucivo prinudno prevodenje na pravoslavlje (cak i masovno u Crnoj Gori 1911.) pravoslavizacija.
4. Osim prirodno opredjeljenje sklonosti za prihvatanje stranih jezika u osmanskom carstvu turski je bio službeni i školski jezik pa su ga Bošnjaci i po tome mogli lahko nauciti. Ali to se suprotno ocekivanjima nije desilo ni u periodu dužem od 4 vijeka, koliko je trajala osmanska vlast na našim protorima. Dok se, na primjer, pola stanovništva hercegovackih gradova sporazumijevalo sa Talijanima nakon 2 do 3 mjeseca od njihovog dolaska na pocetku Drugog svjetskog rata kao jezik okupatora. Iz toga nije teško zakljuciti kako se radilo iskljucivo o otporu asimilaciji. Naprotiv svi su Turci i pripadnici ostalih naroda koji su se trajno ovde nastanili naucili bosanski jezik i slavizirali se. To je rijedak slucaj u svijetu da su podložnici uspjeli asimilirati svoje zavojevace.

5. Truhelka C. Historicka podloga agrarnog pitanja u Bosni, Glasnik zemaljskog muzeja, XXVI – XXVII, 1914. i 1915., 57-58.
6. Ovaj je izvrsni historicar i poznavalac bosanske historije napisao veliki broj izvanrednih radova. U radu pravoslavno stanovništvo u sjeverozapadnoj Bosni koji je objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo, XXX, 1918., 219-266 dokazao je da su tamošnji pravoslavci doseljeni Vlasi iz Hercegovine i Crne Gore a ne nekakvi Srbi a u radu Sarajevo od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo, 1937. da je u Sarajevu 1863. bilo osnovano Društvo za propagandu srpskog imena medu bosansko-hercegovackim hrišcanima, za koje je pravila napisao Vasa Pelagic. Pošto ovi njegovi navodi nisu bili u saglasnosti sa postavkama srpskih historicara o bosansko-hercegovackim Vlasima kao potonjim etnickim Srbima, ova dva njegova rada Milorad Ekmecic je izostavio iz cjelokupnog opusa, pa je umjesto Zbornika sabranih djela štampan samo Zbornik izabranih djela.
7. Skaric, Vl. Širenje islama u Bosni i Hercegovini, Kalendar Gajreta za 1940. godinu, Sarajevo, 1939. 29
8. Filipovic, M: Etnicka prošlost našeg naroda u okolici Visokog (u Bosni), Beograd, 1928. i Pregled II, Sarajevo, 1928. 51,4
9. Pregled, VIII, 1934, 6;4

10. Pelagic; Va: Historija Bosansko-hercegovacke bune u svezi sa Srpsko i Rusko-turskim ratom (studija za narod i državnike), II izdanje, Budimpešta, 39.