sukob civilizacija

Historija zapadne civilizacije prepuna je primjera kršenja ljudskih prava, nastajanja, narastanja i uništavanja necivilizacijskih formi organiziranja društva i društvenih zajednica, pojava lidera sa fašistoidnim idejama, uništavanja citavih naroda i država.
Svaki put kada se takvo šta desi ova civilizacija se pravi da ne vidi i da ne zna šta se dešava, a kada, nakon milionskih žrtava, pozitivne snage na koncu odnesu pobjedu, svi se pravdaju kako nisu znali o cemu se radi. I sada vrijedi: na Zapadu ništa novo.

Iza nas je još jedan ramazan i još jedan Bajram. Po Allahovom odredenju ovo bi trebalo da budu dva najveca mubarek dana u muslimanskom ummetu. Trebalo bi da ovaj mjesec svakom muslimanu omoguci susret sa samim sobom, procišcenje duhovnog i fizickog bica a radi približavanja Gospodaru svjetova i vlastitog osiguranja za konacni susret s Njim. Trebalo bi da je tako, ali nije. U ovom najsvetijem mjesecu za muslimane, oni nisu mogli naci smirenja niti ispunjenja u onom transcendentalnom i najpoželjnijem smislu jer je svekoliko okruženje na Planeti upravo ove godine, u ovom mjesecu pokazalo najviši moguci stupanj netrpeljivosti, netolerantnosti, mržnje i spremnosti da uništava pripadnike islama.
Kao i svaka druga skupina na ovoj planeti i muslimani u svojoj historiji bilježe svijetle trenutke uspona i teške i mucne trenutke pada i strmoglava. Koliko je bilo teških trenutaka, cak i dugih vremenskih razdoblja u kojima su muslimani stradali, bilježi historija i slaže u svoje pretince. Jedno je sigurno: od Španije do Afganistana, svako stradanje najteže izgleda savremenicima. Zato se nadam da ce citaoci shvatiti zašto se ne bavim historijom stradanja muslimana nego sadašnjim trenutkom u kojem živimo i stradamo ili smo svjedoci stradanja.

Sukob civilizacija je poceo

Zahvaljujuci mas-medijima Amerika je uspjela uvjeriti cjelokupno covjecanstvo da od 11 septembra ove godine ništa više nije kao što je bilo. Naravno, ona je sili argumenata sa kojima je raspolagala dodala argument sile koji je na najuvjerljiviji moguci nacin podastrijela u Afganistanu. Vec sam u nekoliko navrata govorio o krajnje neopravdanom demonstriranju sile u ovoj zemlji, što naravno ne zabrinjava njene protagoniste, ali kao covjek osjecam dužnost i potrebu da i nadalje o tome pišem. U zapadnoj štampi se suprotstavljanje Bušovoj politici javlja stidljivo i tek ponegdje u novinskim kolumnama ili istupima grupa koje se bave zaštitom ljudskih prava. Još uvijek ne postoji kriticna masa svijesti koja bi spoznala i javno izrekla osudu onoga što je ovaj covjek, etabliran na mjestu predsjednika najmocnije države Svijeta, ucinio. A ucinio je najgoru mogucu stvar koja je pocinjena posljednjih decenija – zapoceo je sukob civilizacija.

U Americi i Evropi još uvijek se mnogi pitaju hoce li doci do sukoba civilizacija a taj sukob vec uveliko traje. Sada je vrijeme da se postavi pitanje zašto to zapadni covjek ne vidi ili ne želi da vidi. Prije ce biti da ne želi. Naime, historija zapadne civilizacije prepuna je primjera kršenja ljudskih prava, nastajanja, narastanja i uništavanja necivilizacijskih formi organiziranja društva i društvenih zajednica, pojava lidera sa fašistoidnim idejama, uništavanja citavih naroda i država. Svaki put kada se takvo šta desi ova civilizacija pravi se da ne vidi i da ne zna šta se dešava a kada, nakon milionskih žrtava, pozitivne snage na koncu odnesu pobjedu, svi se pravdaju kako nisu znali o cemu se radi. I sada vrijedi: na Zapadu ništa novo. Kada se pred Drugi svjetski rat pojavio Hitler svi su pravili da ne vide koliko je opasan covjek koji vjeruje u njemackog natcovjeka. Kada je taj isti ''natcovjek'' nacinio konc-logore, svi su zatvarali oci pred stradanjem Jevreja, kada je u Cileu vojnim udarom smijenjen Aljende, svi su zatvarali oci, kada je Miloševic zapoceo rat na Balkanu i jurnuo da uništi Bosnu i Bošnjake, reakcija je bila ista.

Danas kada Buš napada na Afganistan i kada prijeti Iraku, kada Jevreji (pod Bušovim patronatom) rade Palestincima ono što ni Hitler njima nije radio, svi se prave da ne vide. Ovakvo pretvaranje vratice se kao bumerang svima ''koji ne vide''. Argumenatciju je lahko podastrijeti, jer kada bilo koji predsjednik uvodi prijeki vojni sud to nije ništa nego prvi korak ka diktaturi pojedinca i vec dva koraka ka profašistickom sistemu državnog uredenja. Kada se policiji dozvoljava cak i mucenje radi dobijanja priznanja od osumnjicenih za terorizam to nije ništa drugo nego vec poduboki pad u inkvizitorske ponore nedomokratskog vladanja ili bolje receno terora. Oni koji su krenuli u rat protiv terorizma ne cine ništa drugo nego teror.
Kako objasniti samo jednu od izjava Džordža Buša, a ima ih ovakvih napretek, u kojoj kaže da se Palestincima ne može i ne smije dozvoliti da iskoriste humanitarne zakone radi teroristickih napada na Jevrejsku državu, osim da se radi o cistom terorizmu uperenom prema jednom narodu koji je vec pola stoljeca kolektivni muhadžir u vlastitoj zemlji, kao teroristickom aktu koji zabranjuje bilo kakav vid odbrane od židovske agresije.

Šta je ciniti?

Ovo je, vjerovatno, pitanje koje svaki musliman u Svijetu najcešce postavlja sebi i drugom muslimanu u ovoj godini. Odgovor je težak koliko i samo pitanje. U svakom slucaju lakše je reci šta ne treba ciniti. Muslimani ne smiju ciniti ono što cini Arafat u posljednjih mjesec i više dana – ne smiju se hapsiti vlastiti sunarodnici zarad interesa okupatora i neprijatelja. Može se razgovarati o vidovima, oblicima i nacinu borbe, o prestanku samoubilackih napada, ali se ne smiju hapsiti oni koji se bore za prava covjeka da živi u svojoj državi. Ne smiju se oduzimati državljanstva ljudima koji su ih na legalan nacin stekli, živeci decenijama pa i boreci se za državu u kojoj žive, kao što je to nedavno ucinila naša vlast oduzimajuci državljanstvo 92 svojih državljana samo zato što su muslimani - Arapi i što nisu po ukusu onih koji kažu kako Bosna i Hercegovina nije ispunila ni jedan uvjet za prijem u Vijece Evrope i u program ''Partnerstvo za mir''. Ne smije se ciniti ono što covjeku oduzima epitet covjeka pa makar nikada ne bili primljeni u Evropu u kojoj živimo.

Mora se otvoreno, javno, cvrsto i odlucno boriti za priznanje vlastitog humanizma i vlastite borbe za zaštitu ljudskih prava, za priznavanje te borbe kao civilizacijske tekovine islama i muslimana. ''Medinski ustav'' koji je Muhammed a.s. donio prije skoro cetrnaest vijekova najbolja je deklaracija o ljudskim pravima o kojoj cak ni muslimani ne govore javno niti cesto, a pogotovo se ne bore za njeno priznavanje ka tekovine ljudske civilizacije uopce. Svi, mnogo lakše i radije, prihvatamo nekakve americke, francuske, britanske i koje sve ne povelje i rezolucije kao temelje borbe za ljudska prava.

Zapad, koji ni covjeka kao takvog nije dovoljno dobro i precizno definirao, a kamo li njegova prava, neštedimice nam plasira borbu za njih kao prioritet svih prioriteta. Da bar to cini na civilizacijski primjeren nacin - ni pola jada, nego to cini vec u startu nas ponižavajuci. Nedavno mi se žali profesor sa univerzitetskom titulom kako je bio, skoro prinudno, doveden na predavanje o ljudskim pravima na kojem su mu predavaci bili njegovi dojucerašnji ucenici-srednjoškolci i njegovi sadašnji studenti (ispodprosjecne uspješnosti). Kako ovom profesoru objasniti da nisu krivi njegovi bivši daci nego njihovi mentori, a dijelom i on sam, jer nije na vrijeme digao glas protiv ovakvog tretmana. Mentori ce i dalje praviti djeciju sprdnju od ljudskih prava svuda u svijetu gdje ima muslimana i gdje se sa tim pravima može to ciniti. Pravice sprdnju, jer bolje to ciniti drugima nego da drugi to cine vama. Uostalom, šta je poimanje ljudskih prava za zapadnu demokraciju nego uzurpirati što više prava za sebe, pribaviti što više vlasti, što više moci pa onda iz te prebogate riznice uzrpiranih prava, vlasti, moci dijeliti ljudska prava na kašicicu i po apotekarskoj vagi. Kome ce ta prava pripasti, zavisi od toga ko ce preživjeti proces uzurpiranja. Najbolji primjer za to je naša nedavna prošlost i ono što se neposredno dešava u Afganistanu.

Ko preživi – pricat ce

Kada se vodio rat u Bosni Zapad je sa apsolutnim mirom mudraca posmatrao genocid koji se odvijao u Bosni i Hercegovini. Ko je preživio genocid sada može od svojih daka dobiti lekciju iz ljudskih prava. Koliko je to Srebrenicana, Kozarcana, Višegradana, Focaka, Zvornicana, koliko Bošnjaka uopce, to nije nicija briga. Važno je da ih ima preživjelih i da su sada manjina te im malo prava i treba. Uvijek kada pišem ili govorim o ovoj temi sjetim se jedne grupe stranaca koji su tokom '93 godine u Bosni držali predavanja pripadnicima Armije R BiH o poštivanju ljudskih prava i poštivanju zakona i pravila ratovanja. Pitao sam ih zašto takva predavanja ne drže na Palama, u Banjoj Luci i drugim mjestima gdje je srpska vlast. Odgovorili su mi lakonski: ''Znate, ne možemo to raditi. Oni nece da slušaju ovakva predavanja. Oni su jednostavno takvi.''

To je otprilike urnek na kojem borci za ljudska prava grade svoju strategiju. Drže predavanja onima koji hoce slušati, onima koji ta prava vec znaju i poštuju ih u najvecoj mogucoj mjeri, dok za one koji ih krše zadržavaju rijeci prijekora. Tako je i danas u Afganistanu. Zarobljene talibane ubijaju bez sudenja i bez ikakve mogucnosti da se pozovu na humanitarna prava, zakone o pravilima ratovanja i slicne stvari. Jednostavnije je, uostalom, pobiti 600 talibana nego razmišljati kako im zaštititi ljudska prava. Ako znamo da su to borci iz desetak i više zemalja kojima bi moglo naumpasti da traže deportaciju u svoje zemlje, onda bi se taj postupak zaista iskomplikovao do neslucenih razmjera. Jednostavnije je likvidirati ih pod izgovorom da su izazvali nekakvu pobunu u zatvoru-logoru nego se kasnije mjesecima ili cak godinama brinuti imaju li šta jesti, imaju li ljekarski nadzor i slicne gluposti.
Ameri imaju iskustva sa Indijancima koje su na slican nacin skresali na takvu manjinu da su sada u rezervatima gdje ih uzgajaju kao egzoticne biljke ili životinje i gdje ne traže nikakva prava osim malo hrane, vode i odjece. Uostalom, zato i jesu u rezervatu.

Muslimane nece moci svesti na rezervat, ali je vec na pocetku sukoba civilizacija jasno odaslana poruka šta ce se sa njima dešavati. Ili ce bespogovorno slušati naredbe Ujka Sama ili ce biti ubijani i uništavani sa distance i izbliza, direktno ili preko posrednika-poslušnika. Naravno, ponajprije ce pod šapu biti stavljeni nosioci vlasti a onda preko njih citavi narodi. Da bi stvar bila jasna do ogoljenosti, navest cemo još jedan svjež primjer iz naše zemlje. Nedavo je Dom za ljudska prava donio odluku da se izvrši povrat stanova koje su dobili oficiri bivše JNA u Bosni i Hercegovini prije agresije. Tako ce ovo biti jedinstven slucaj da jedna država obezbjeduje stanove oficirima vojske koja ju je razarala. Da bi im vratila stanove, država ce od svojih boraca, ratnih vojnih invalida i šehidskih porodica naciniti beskucnike. Ona ce, da bi udovoljila zaštiti ljudskih prava po zapadnjackim mjerilima, oduzeti sva prava svojim gradanima pa cak i pravo na krov nad glavom, ona ce se odreci silnog novca koji je uložen u izgradnju tih stanova, ona ce natjerati svoje gradane da te iste stanove za živu lovu otkupljuju od svojih dušmana i tako redom. To što ni u snu naši gradani, bivši oficiri bivše JNA ne mogu potraživati stanove u susjednim državama i paradržavama, to nije stvar ljudskih prava nego jednostavno što su ''oni takvi pa im se ne može narediti''. Dok naše okruženje shvati da i muslimani imaju pravo da budu ljudi njima ostaje da u svojoj svijesti izgrade potrebu da ljudi zaista i budu i da se za svoja prava moraju boriti. Do tada ljudska prava ce im se izdavati na lijecnicki recept.