hrana garnirana granatama

H.I | Novi Horizonti br/str. 27

Licemjerje cijelog zapadnog svijeta, Amerike posebno, dostiglo je tolike razmjere da ne bi vrijedilo o tome ni govoriti da ono direktno ne pogada milione ljudi u islamskom svijetu, a kad-tad vratit ce se kao bumerang tom istom zapadnom svijetu. Pitanje je samo koliko ce ljudi stradati od granata koje Amerika sa svojim saveznicima baca na Afganistan, koje Izrael neštedimice ispaljuje na nenaoružane civile u Palestini, koje Rusi ispaljuju na preostale cecenske borce…

Nakon teroristickih napada na Ameriku 11. septembra ove godine zapocela je u dosadašnjoj historiji ljudskog roda najveca moguca kampanja kršcanskog svijeta protiv islama i muslimana. Ništa se drugo nije moglo ni ocekivati od civilizacije koja u svom egocentrizmu ne priznaje nicije vrijednosti osim svojih, ne prihvata da neprijatelja ima u vlastitim njedrima ili bilo gdje osim medu muslimanima, koja je nastajala i gradila se silom, uništavanjem miliona americkih Indijanaca (vjerovatno najmiroljubivijeg naroda na svijetu kojeg je americka propaganda prikazala kao najkrvolocnije zvijeri i o kojima na takav nacin i dan-danas snima filmove), koja je svoju moc i silu pokazivala uvijek na slabijima, kao u Vijetnamu...



Šta se moglo ocekivati od države koja je uvijek stajala na strani Izraela koji vec pola vijeka terorizira Bliski istok i palestinske Arape, ubijajuci ih kao nepoželjne insekte, od države koja je cetiri godine gledala kako se u maloj Bosni uništava narod Bošnjaka a da ne reagira, nego od Miloševica traži da okonca rat, što bi narodski kazano znacilo – da konacno pobije te Bošnjake, i da završivši zapoceti posao ostavi na miru americku uspavanu savjest. Šta se moglo ocekivati nego da se propagandna mašinerija u stilu ''crno-bijele'' tehnike, po kojoj postoje samo Amerikanci i njihovi neprijatelji, mi i oni, naši i njihovi, teroristi i terorizirani, stavi u pogon jednim migom sa najvišeg državnog nivoa, a onda se zahuktava ''odozdo'' prema gore, sve dok u jednom trenutku nije kulminirala napadima avijacije na jednu od najsiromašnijih i vojno najslabijih islamskih zemalja - Afganistan.

Ubijanje kao cilj


Americka i svjetska javnost danima su kljukani snimcima udara putnickih aviona na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, komenatrima o tome ko bi, a zasiguirno niko osim bin Ladena mogao naciniti ovakav potez. Uz to je konstantno podgrijavan strah od nastavka napada, moguceg napada biološkim oružjem, izazivanja i navodenja i drugih da napadaju Ameriku, ma gdje ona bila. Analiticari i politicari u svojim govorima i istupima na medijima, televiziji ponajviše, sludivali su Amerikance nesuvislim analizama bez argumenata, strašnim vizijama bez razloga, nizom mogucih puteva Amerike prema kataklizmi trasiranih kovertama sa bijelim prahom u kojem je izazivac antraksa, tako da je prosjecan Amerikanac zasigurno vec sasvim izgubljen i nema druge misli u glavi osim da svaki tamnoputi covjek, cija žena hoda pokrivena a djeca ne jedu krmetinu, mora biti njegov neprijatelj i terorista.
U jednom trenutku, istina, izgledalo je da ce razum prevladati i da Amerika nece uciniti taj presudni korak prema vojnom, oružanom odgovoru. cinilo se da ce razumni dio covjecanstva, koji je digao svoj glas ne samo protiv terorizma kao pojedinacnog cina jedinke ili male grupe, nego i kao cina državnog, organiziranog, vojno pripremljenog terorizma, uspjeti da nadvlada pozive na rat. No, Buš je, u svom prepoznatljivom maniru diktatora (protiv kakvih se, navodno, Amerika bori), naredio da se udari na Afganistan, jer tamo živi Bin Laden, covjek koji je (nije dokazano ali nema ko drugi biti) organizirao napade na Ameriku. Afganistan i njegov narod moraju platiti cijenu za sve što najvecoj svjetskoj sili smeta, što joj cini popodneva dosadnim, jutra zamornim, noci tamnim…

Možda su mnogi u islamskom svijetu odahnuli jer je cilj, napokon, odabran što znaci da nece biti udara na njih. Zato su se, uostalom, lideri islamskih zemalja utrkivali da iskažu svoju spremnost u borbi protiv terorizma i terorista, nudili svoje aerodrome, svoje vojne potencijale, teritorije svojih država, sa kojih Ameri slobodno mogu gadati Bin Ladena i Afganistance. To da li ce nakon Afganistana i sami doci na red, nije im padalo na pamet, to da li ce u Afganistanu zaista biti rat protiv terorizma ili naroda, nije ih se ticalo, a vec prvi naleti aviona i istresanje ubojitog tovara pokazalo je pravo lice Amerike i prave ciljeve.
Nikakav teroritzam i borba protiv njega nisu stvarni cilj. Stvarni cilj je ubijanje još jednog muslimanskog naroda. Kako drukcije objasniti da tako visokosofisticirana tehnologija ne može da razluci vojnu bazu od bolnice, vojnu kasarnu od uboge kuce u kojoj živi siromašna porodica, skladište hrane od skladišta oružja i municije i tako redom.


citave porodice ubijaju se jednom granatom, skladišta hrane gore a Afganistanci nemaju šta jesti. Za to vrijeme Džorž W. Buš nareduje da se uz granate baca i hrana. Vrhunac licemjerja kakav zasigurno niko normalan, ni u snu nije mogao usniti, vrhunac zlocina kakav ni Mladic i Karadžic nisu smislili u Bosni, kakav Hitler nije smišljao u konc-logorima. Svi dosadašnji tirani ubijali su svoje i tude gradane, vojnike, žene, djecu, starce… ali niko se nije sjetio, osim americkog, da svoje žrtve hrani i ubija, i to istovremeno. Ono što Buiš radi isto je kao da su Mladicevi cetnici pružali svojim žrtvama u Srebrenici šnicle na oštricama svojih kama, kao da je Hitler u gasnim komorama uz otrovni gas ispušato sok od jagoda ili borovnica.

Dobar vic, zar ne


I tu nije kraj. Buš putem televitije poziva americku djecu da prilogom od jednog dolara pomognu svoje vršnjake u Afganistanu. Dok to govori cini se da se s mukom suspreže da ne prasne u smijeh. Lici na covjeka koji je ispricao dobar vic ali nastoji da se ne nasmije prije publike. Bilo bi smiješno da nije užasno podlo. Naime, treba samo zaviriti u psihu djecaka i djevojcica širom Amerike ciji ocevi se bore protiv nekavih talibana u Afganistanu, a oni sad treba da im hrane djecu, da umanje svoj džeparac i odreknu se cokolade ili sendvica. Djeca pamte bolje od odraslih. Tako ce sadašnji mali Amerikanci pamtiti narednih pedeset i više godina ovo odricanje, pa kad im god pomenete Arape, Afganistance, talibane ili bilo koje muslimane, oni ce se sjetiti te cokolade i mrzit ce one zbog kojih su morali da je se odreknu. Sjeme mržnje uspješno je posijano i sigurno ce se razviti u ogromno stablo. Pravi cilj Bušovog poziva krije se u mržnji a ne u humanosti. Uostalom to je americka demokracija na djelu, to je suživot, to je tolerancija, to su ljudska prava po njegovoj mjeri i njegovom shvatanju.

Svjetske humanitarne organizacije traže da se napravi pauza u bombardiranju ciljeva u Afganistanu kako bi dopremile hranu gladnom stanovništvu. Niko ne traži da se rat prekine, da se ubijanje prekine, nego da se napravi pauza u kojoj ce se žrtve nahraniti pa tek onda ubijati. Na rudu su nalegli svi. Uostalom, ovaj scenarij gledali smo i mi u Bosni citavih cetiri godine od Sarajeva, Goražda, Srebrenice i Žepe do Zenice, Maglaja, Bihaca… Ništa novo. To je zapadna civilizacija, to je njihova demokracija, borba protiv terorizma…
I dok oni traže pauzu, u Palestini pauze nema. Tamo Izrael svojim tenkovima upada na zapadnu obalu Gaze, ubija Palestince i prijeti da ce ih ubijati i dalje jer su oni teroristi, jer oni ne prestaju sa pucnjavom iz svih oruda Intifade. Za svaki zlocin koji pocine izraelski vojnici krivi su Jaser Arafat i njegov narod, jer su živi i jer hoce svoju državu, slobodu, dostojanstvo.


Kada se jednog dana, a to ce se desiti neminovnim zakonima historije i Božijom pravdom, sve što se danas cini muslimanima, bude vratilo onima koji to cine, bit ce kasno da se prave analize. Sada se analize prave u udobnoj sigurnosti televizijskih studija, na stranicama Interneta i svim mjestima koja su siromašnim muslimanima nedostupna. Vecina od njih i ne zna kakve se sve neistine i grozote o njima govore u medijima, pa tim više ostaju zacudeni onim što im se dešava. Za to vrijeme Amerika se pita – ''Zašto nas mrze?''

Oprah i mržnja prema Americi


Do koje mjere je došla indoktrinacija americkog stanovništva najbolje pokazuje nedavni šou kraljice americke televizije Oprah, koja sa svojim gostima pokušava naci odgovor na pitanje zašto muslimani i Arapi mrze Ameriku. Ni traga o nekom dokazu da je cinjenica kako Arapi mrze njenu državu, bez imalo srama i kriticnosti, ona pjeni pred kamerama pozivajuci na borbu do uništenja protiv svih koji je, navodno, mrze. citave molitve upucuje Bogu da pomogne njoj i njenoj zemlji da osvete žrtve, da ne zaborave stradanja, da odgovori na teror koji im se cini. O pravednoj borbi protiv talibana koji ne mogu ni dobaciti do njihovih aviona i vojnih baza ispjevavaju se citave ode, pjevaju pjesme koje velicaju snagu i ubojitost armade koja žari i pali afganistanskim, vec skoro uništenim, teritorijem.

U njenoj mrziteljskoj kampanji pomaže joj dopisnica Njujork tajmsa, Džudit Miler u analizama vec prepoznatljivog vokabulara i prepunim kontradiktornosti. Ona ne krije da su je talibani primili kao gosta ne bi li preko njenog izvještavanja razbili famu o njima. Istovremeno, ona kaže da su se oni u tome prevarili jer ona zna šta je njihov cilj – da ubijaju Amerikance, da teroriziraju žene, da svojim iskrivljenim shvatanjem islama truju svoje sunarodnike i svekoliki svijet… ''Oni nas mrze jer gledaju naše filmove, gledaju našu televiziju, poznaju naše vrijednosti'', kaže Milerova, ''pa, kako ne mogu to isto imati, onda nas mrze.''
U njenim izjavama nema mjesta toleranciji, suživotu, demokraciji i ljudskim pravima, jer su to americke vrijednosti i rezervirane su za americke gradane. Neutralan posmatrac ima osjecaj da i ona ima problema da, kao i njen predsjednik, suzdrži smijeh jer, ocigledno, zna da radi iskljucivo propagandu a ne propagiranje istine. Zato nije cudo da prosjecni americki državljanin ostaje sluden svim tim jednostranim izjavama i analizama u kojima Bin Laden ''izdaje fetve iako nije vjerski voda'', finansira talibane i njihov sistem kao da je sam institucija jaca od države, organizira proizvodnju biološkog oružja u pecinama (laboratoriju ne može imati jer nije Amerikanac), poziva na ''sveti rat-džihad sve muslimane svijeta'' i tako dalje. Bauk džiahada i islama širi se tako Amerikom i cijelim svijetom, a jedina sila koja može da mu se suprotstavi jeste Amerika.


O tome kako je napadnuta i o tome kako ce se braniti napadajuci slabije od sebe još nije dovoljno receno. O tome, ali posebno djeci, govorice Oprah u svom narednom šou-programu. Koliko li ce istine biti ubijeno u njenoj emisiji a koliko je ubijenih Afganistanaca niko nece voditi evidenciju, jer nikome nije ni važno. Važno je da granate padaju gdje god hoce, samo neka zaobidu moju avliju. Bar zasad, tako se ponaša vecina covjecanstva. Da li ce, i kada, shvatiti da se ne radi o terorizmu Bin Ladena i Arapa, nego o americkom državnom terorizmu, teško je prognozirati. No, svijet ce morati da dode do te spoznaje kracim putem - odmah i na primjeru Afganistana, ili dužim – kasnije i na vlastitom primjeru. Koji put ce covjecanstvo izabrati i koji put ce izabrati islamski svijet u njemu, pokazat ce dogadanja, možda, u najskorijoj buducnost. Do tada Amerika hraniti Afganistance hranom garniranom granatama.